Kada sam pročitala 5 plus 5 Anketa Civilno društvo 2007., tekst nastao temeljem ankete koju H-Alter već nekoliko godina upriličuje kao svojevrsni indikator civilnog društva u nas, osjetih neizrecivu nelagodu. Dakako, ne zbog samih iskaza o postignućima ili negativnim događajima u civilnom društvu kao niti zbog izbora sugovornika i sugovornica. Još manje zbog prava na slobodu mišljenja i/li stava onih koji su insideri/ce unutar civilnog društva i/li njegovi dobri poznavatelji/poznavateljice. Iskazi velikim dijelom (p)osvjedočuju norm(re)alnost civilnog društva ili bolje rečeno tzv. fantasmagorični pojam realnosti u smislu normaliziranja civilnog društva tamo gdje mu je navodno mjesto: u prostor intersektorskog djelovanja s pogledom u državu. Jer u protivnom, kako razumjeti ili objasniti da je jedno tijelo državne uprave, neovisno o kvaliteti njegova funkcioniranja ili kompetentnosti njegova čelnika, onaj začudni okidač civilnog kretanja ili zgode koji stječe status najvažnijeg događaja u civilnom društvu u protekloj godini?

Pogled koji pogađa

Ideologija pogleda je vraška stvar, to znaju feminističke umjetnice kada su, poput Barbare Kruger, obznanile ritualni obred dekonstrukcije pogleda, sabijen u stavu autorice Moj pogled pogađa vaše lice sučeljavajući se s pogledom i autoritetom, ili još jasnije, s muškim pogledom, konstrukcijom pogleda i autoritetom. Uzgred, riječ je o razotkrivanju postupka ideološkog fiksiranja proizvodnje značenja u kulturi ne bi li se rastvorile tradicionalne predodžbe o ženama i omogućilo aktivno pozicioniranje žena u proces kritičke proizvodnje značenja. Bilo je to neko drugo vrijeme i vrijeme drukčijih okolnosti, kritička subverzija je vrištala s umjetničkih instalacija, a povod je bio posve, ironičnim žargonom, bizaran. Radilo se o pornografiji, a i činu nasilja i nasilju pornografije, temi kojom se feministkinje bave od ranih sedamdesetih godina, aktivistkinje, teoretičarke, umjetnice. U Hrvatskoj priča izazivanja i zazivanja kao i akcije protiv nasilja protiv žena sežu u osamdesete, dakle više od dvadeset godina.



Ne posve slučajnu vezu – vezu feminizma i otpora nasilju, kao i onu - normaliziranja civilne scene i normaliziranja nevažnosti primjerice, problema o nasilju nad ženama (op.to je tek jedna od tema kojom se ženske grupe u Hrvatskoj bave), (p)osvijestih prije nekoliko dana u razgovoru s dvjema feministkinjama. Istodobno i razlog osobne nelagode oko spomenute Ankete čuvši rečenicu Na civilnoj sceni je re-instalacija patrijarhata koju je izrekla jedna od mojih sugovornica. Taj zvonkovit iskaz koji po svojoj nezgrapnosti i starinskoj, gotovo šapirografiranoj šabloni, miriše na proglase radikalnih aktivistkinja iz kasnih šezdesetih godina proteklog stoljeća, potaknuo me da bez obzira na osobne dvojbe i nevoljkost oko oglašavanja ili reakcije, to ipak učinim.

Dekodiranje trendova

Bez nakane da interpretiram mišljenja iznijeta u prezentiranoj Anketi, pozabavit ću se dekodiranjem dva trenda koja se mogu iščitati već na prvoj razini: prvi se može označiti diskurzivnom diskvalifikacijom, a drugi, diskurzivnom ignorancijom. Oba trenda tiču se žena, ženskog a napose feminističkog djelovanja. Dok se prvi trend u svom diskurzivnom oglašavanju pokazuje kao čvrst, uvjerljiv, onaj koji tumači a i docira, iako navodno nema namjeru, proziva, opominje, tapše kada se netko trudi, prosuđuje sporove i događaje navodno znajući kontekst i znajući „trane (op. jer kako opisivati, a i misliti bez naslona na binarnu matricu ili pak suprostavljene pozicije začinjene razdjelnicom iz sfere službene politike?) a i neke inter nos informacije, drugi trend je onaj koji briše, prešućuje i isključuje ili naprosto čini odsutnim sve što ima veze s nekom ženskom inicijativom. ž



Veza diskvalifikacije i isključivanja je znana strategija, cijela mizogina tradicija mišljenja i djelovanja spram žena njome je prenapučena, ali što je u ovom slučaju posrijedi? Ili, koja je to nakana uglavljena u sam diskurz i implikacije diskurzivne analize, kako bi rekla vrsna teoretičarka lingvistike Nirman Moranjak-Bamburać? I s kojom lakoćom se dogodilo instaliranje odsutnosti ženskog subjekta? Je li civilno društvo tek preslik onoga što je jedan od sugovornika imenovao neomaskulinizacijom politike, govoreći o tzv. tradicionalnom političkom prostoru, ili je tek riječ o normalizaciji muškog reda i poretka, što austrijska feministička teoretičarka i umjetnica Birgit Sauer smatra jedinom izvjesnošću društava u tranziciji ? Dakle, onkraj svih podjela političkih prostora i razumijevanja političnosti.

No vratimo se tehnologiji prikazivanja i označavanja. Ako se na prvoj razini jasno razabire podilaženje uvriježenom stereotipu o svađama i animozitetima među ženama kao implicitnoj pretpostavci njihova ponašanja a vjerojatno i njihove naravi ( a čime bi se žene inače bavile na civilnoj sceni, a što bi zavrijedilo diskurzivnu kvalifikaciju?, op. B.K. ), drugi trend zorno pokazuje uredna preslagivanja i nove aranžmane. Ali i nešto drugo. Nije mi namjera analizirati procese koji su razvidni već dulje vrijeme i imaju različita sjecišta i poveznice, kodove i vibracije, projektne i etičke smjerove. O tome već postoje relevantne analize i stavovi među entuzijastima/kinjama unutar civilnog društva u Hrvatskoj.

Mjesto zebnje

Nevidljivost žena i njihovih postignuća, ili još bolje ne - dozvola njihove vidljivosti izvan stereotipa oko ženskosti (uz sve dobre namjere sugovornika/ica i mimo njih, najviši doseg pohvale radu neke ženske inicijative ili grupe, a čini se kao da komplimentira, skupljen je u patronizirajućem kodu trudi se) jest mjesto moje zebnje. No tim prije što je odsutnost žena tek krinka za nerazgrnute slojeve odnosa i procesa oko simboličkih i zbiljskih autoriteta unutar kojih svaki tip svjesnog ustrajavanja oko prava na partikularnost kao mjestu razlike a ne samo različitosti, na dugi rok priziva i izaziva moć istih. Na djelu je prepoznatljiva i podupiruća ekonomija označavanja u kojoj nema mjesta semantičkoj otvorenosti kao ni naznakama da se razumiju procjepi, mnogostrukosti, paradoksi ili pak destabilizira hijerarhija označavanja ili naslute subverzivna mjesta.



Iako bih se, imajući u vidu dramatiku globalnih procesa i pomjeranja, dijelom mogla složiti i sa stavom Slavoja Žižeka o povlačenju tradicionalnog patrijarhalnog autoriteta na račun novog - Nad-Ja subjekta, ali i dvojnika svog prethodnika, kao i s razlozima francuskog filozofa Jacquesa Ranciera za post-političkim imenovanjem procesa koji usuglašavanje interesa i stvaranje konsenzusa danas stavljaju iznad svih svjetonazorskih i političkih antagonizama, čini se da smo ovdje u jednoj neobičnoj klopci. S jedne strane, radi se o postmodernim učincima na politiku civilnog društva u nas uključujući aktivnosti vezane uz različite politike identiteta i identificiranja, razlomljenosti i mreže te mnogostruke ad hoc koalicije, a s druge strane, kako, bez umetanja predteksta, bolje rečeno razumijevanja repatrijarhalizacije ali i antagonizma oko razlike moći, uopće razumjeti ovu figuru odsutnosti?

Što je ili nije vijest

Jesu li kontinuirani rad protiv seksualnog nasilja ili muškog nasilja u obitelji ili trgovine ženama nešto što spada u važne teme ili je li vijest o prvom, konačno dobivenom autonomnom prostoru/skloništu za žene i djecu u Zagrebu (uz onaj kojeg smo skvotirale još 1990. godine) uopće neka vijest, ili pak pritisci i razgovori oko feminističke platforme protiv prostitucije. Ili možda, nekoliko važnih istraživanja koje su ženske grupe pokrenule i proizvele samo u protekloj godini usporedo s desetak knjiga i feminističkih časopisa koji se bave tek slučajno klasnim razlikama ili političkom traumom? Je li napinjanje akademskih kurikula na način afirmiranja novih tema a i subverzivnih znanja, zahvaljujući i naporima feministkinja sa scene te edukacijom i osvještavanjem koje se unutar iste kreira, nešto što radi na prošivanju svijeta smislom i značenjem? Ili su netom spomenute teme i akcije - suvišci koji smetaju jer se otimaju mjerenju i anketama ili jednostavno ne ulaze u raster opazivosti čak i kada, ironije li, proizvode spektakularni konzumerizam, kao primjerice nasilje u obitelji? Propusnosti i graničnosti tiču se, unatoč diskurzivne očiglednosti, zahtjevnih vježbi vidljivosti kao i zahtjevnih pitanja oko društvenosti i društva.



Iako postoje različiti stavovi oko kriterija i vidljivosti, oko političkih tema i političnosti, oko zahtjeva što bi civilne inicijative imale činiti , a što ima biti učinak njihova djelovanja, o javnoj (samo)percepciji i skali primjerene interaktivnosti unutar intersektorske prostornosti, a ponajprije o smislenosti civilnog angažmana, kao da egzistira suglasje i tihi pristanak oko programa uljuđenosti civilnog društva u politički tijek i zahtjeve njegove funkcionalne vremenitosti. Ako je, kad bih zaoštrila iskaz, njegova manifestna slika - nepropitujuća kooperativnost u pregovorima s predstavnicima poretka, a zagovaranje pak, najpoželjnija strategija, posve je jasno da se u nesumjerljivoj klackalici univerzalnosti i partikularnosti, isključenja zbivaju tamo gdje nema tako samorazumljivih saveza i poveznica između moći, univerzalnosti i uljuđenosti, ili između velike politike i velikih političkih tema i re-akcije civilnog društva. Stoga se usporedo s normalizacijom tema odnosno njihovim upasavanjem u univerzalni format (izbori, političke stranke, korupcija, održivi razvoj, okoliš) ili prihvatljivu frazu: političko-konstitucionalni jednako univerzalni jednako društveni interes, kao logična posljedica ali i logični imperativ istog pojavljuje ignorancija svega što ima atribut ženskog, a tiče se ženskih tema.

Metode podcjenjivanja ženskog subjekta

Da li se sva ženska ili feministička aktivnost doista svodi na sukobe i animozitete, a nesuglasja na ženskoj sceni, tako jednostavno i tako banalno, na svađe žena i na dva tzv. politička ureda koji se navodno u liku muških patronizirajućih palica nadstavljaju nad podijeljenim stranama kao što se na prvi pogled razabire čitanjem odgovora u Anketi , ili je kliše pojednostavljivanja tek jedna od metoda svjesnog/nesvjesnog brisanja i podcjenjivanja ženskog subjekta ali i njegovih mnogostrukih zapitanosti. Pritom mislim na pitanja oko preobučene figure dominacije i oko sofisticiranih modela absorpcije feminističkih zahtjeva kao i oko modela kulture otpora. Čini se nepristojnim i podsjećati kako su, uz umjetničku praksu, teorija i tekstualni modeli otpora te istraživačko-akcijska djelovanja upravo kao rasadišta kritičkog mišljenja već odavno radikalni izazovi različitim diskriminacijama, patrijarhalnoj strukturi i hegemonijskom subjektu. I spadaju u političke i etičke strategije (o tome, među ostalim, pišu i Vandana Shiva i Gayatri Ch. Spivak) djelovanja unutar civilnog društva,a napose u zemljama globalnog Juga.



U civilnom prostoru meke arogancije ignorancije - valja naglasiti da etički nalog za stalnim razobličavanjem uzroka totalne kontrole, discipliniranja i obezvlašćivanja društva danas, uz sva maskiranja, pervertiranja i ludovanje globalnog kapitala, u središte pozornosti stavlja upravo paradigmu moći temeljem spola /roda, a time i moć ženskog subjekta. Zaplet je tu, oko tog sklopa i oko tog čvora. I to zbog toga što se, raskrinkavanjem regulacijskih praksi oko konstrukcije spola/roda, temeljno uznemiruju društvene forme seksualne reprodukcije, koje, parafrazirajući Judith Butler, tvore samu srž društvenih proizvodnih (čitati: globalnih kapital/ističkih) odnosa. Nije slučajno da su žene, kako je o tome pisala i sociologinja Inga Tomić-Koludrović, govoreći o sindromu trostruke opterećenosti žena, postale tek resurs bestidne zlorabe za obavljanje uredne tranzicije u globalni ekonomski poredak kao ni to da su teme poput spolnog odgoja, trgovine ženama i reproduktivnih prava one koje unaprijed imaju svoje političke sponzore, autoritete i posrednike. No isto tako ni da, uz sva politička posredovanja, ženske grupe i inicijative koje se u nas i u svijetu bave akcijama protiv trgovine ženama kao besprizornim tipom modernog ropstva, djeluju iz puke naivnosti ili zbog jednokratnog priznanja.

Ženski subjekt jest kritičko i subverzivno mjesto i mjesto subverzivne raznolikosti, a spol je, ma koliko se priča želi izmjestiti iz prostora politike, prizivam Monique Wittig, prije svega politička kategorija. I tu je kvaka. Otud su potraživanje prava na vidljivost i nalog za diskurzivnim preoznačavanjem politički činovi koji remete režime uredne moći a i mogući odgovor na prisutnost odsutnosti ženskog subjekta. Ili se varam

Tagovi: civilno društvo, feminizam, Biljana Kašić