Kad sam pročitao na kakve je sve nepodopštine Janez Janša nagovarao posjetitelje svoje riječke izložbe/predstave "Život (u nastajanju)", iskreno sam se uplašio za hrvatsku umjetnicu Jadranku Kosor. Godinama sam pratio njezine performanse s prolijevanjem suza u svakoj prigodi koja bi joj zatitrala artistički nerv, a iščitao sam i njezine tankoćutne lirske drhtaje objavljene u jednoj davnoj zbirci spomenarske poezije, pa sam sa zebnjom iščekivao kako će na tu dušu, satkanu od sve samih profinjenih osjećaja, djelovati medijske i stranačke dojave o Janšinoj blasfemiji.

Pitao sam se kako li će, i hoće li uopće, ta nježna duša podnijeti Janšin poziv svakoj dami koja je ikad bila djevojka da se sjeti svađe sa svojom majkom, pa da uzme škare i razreže haljinu koju joj je mati kupila za 17. rođendan. Laknulo mi je kad sam čuo odrješitu izjavu Jadranke Kosor kako njezina Vlada smatra da umjetnost nije nešto što potiče i njeguje kulturu razaranja. A kad je spomenula svetinje, nisam više ni slušao o čemu govori.

Bio sam ushićen što je Jadranka Kosor ostala na nogama, što je riječki udar na svetinju koju svim svojim bićem zagovara i brani nije rasplakao, rasturio, oborio... Jer znao sam ja - laskao sam samome sebi kao da sve do maločas nisam bio beznadni zatočenik svojih strepnji - da će se žena koja je međugeneracijsku solidarnost uzdigla na ravan ministarskog resora jasno i glasno usprotiviti kvaziumjetničkom pozivu da se škarama nasrne na majčine poklone, a time i na majčinstvo samo.

A onda sam - u namjeri da pažljivim čitanjem premijerkine hrabre izjave svoj ushit dovedem do vrhunca - shvatio kakvoj sam budali laskao. Jer ispostavilo se da samo budala može misliti kako Jadranka Kosor toliko drži do svetinje zvane majka da je zbog nje spremna dovesti u pitanje čak i postulate slobodnog umjetničkog izražavanja, koje joj je kao pjesnikinji i uplakanoj performerici nadasve sveto.
Ispostavilo se da žena, u čije sam tanane osjećaje vjerovao, svetinjom ne smatra ničiju majku nego državnu zastavu, grb i himnu. I da još propisuje kako ta tri simbola moraju (!!!) biti sveta svim građanima Republike Hrvatske, jerbo "tako razmišljaju svi premijeri na svijetu".

I sad sam, eto, na sto muka kako da nekoć fragilnoj poetesi i uplakanoj majci svih uplakanih majki objasnim da je svojim proglasom o zastavi, himni i grbu koji mo-ra-ju biti sveti svakom građaninu, dovela do toga da te simbole ne smije poštivati nijedan slobodan čovjek. I da je nametnutom sakralizacijom tih inače profanih simbola - jer država je sama po sebi profana koliko i bilo koji servis - njihovo štovanje pretvorila u izraz duhovnoga ropstva. I da je u tom ropstvu sloboda biti kazneno gonjen.