H-Alter
 Urša Raukar: Konstantno slušam da je hrvatsko glumište u krizi, a pritom zaboravljamo da je Hrvatska zemlja sa četiri i pol milijuna stanovnika. U svakom momentu moje karijere mogla sam nabrojati minimalno sedam izvrsnih predstava koje mogu stajati na bilo kojoj sceni bilo kojeg svjetskog kazališta.

U Zagrebačkom kazalištu mladih u sklopu Ciklusa europsko kazalište premijerno je izvedena Sartreova drama "Iza zatvorenih vrata" redatelja Vladimira Steyaerta, nastala u koprodukciji La Comédie de Saint-Étienne i ZKM-a. Predstava je prvi put izvedena 23. studenog 2010. u Francuskoj, a u povodu zagrebačke premijere razgovarali smo s glumicom Uršom Raukar, koja je posljednjih godinu dana provela glumeći u međunarodnom ansamblu kazališta u Saint-Étienneu.

Za početak, opišite nam malo vaš kazališni život u Francuskoj gdje ste proveli zadnjih godinu dana.

Sve je počelo tako da je naša direktorica Dubravka Vrgoč čvrsto odlučila smjestiti ZKM na europsku kazališnu kartu i ponudila je Jean-Claude Beruttiju koprodukcijsku suradnju između ZKM-a i La Comédie de Saint-Étienne i tako je nastala predstava Polet u Beruttijevoj režiji, kada sam ga ja i upoznala. Tada sam s njim razgovarala na francuskom, i ustvrdio je da je moj francuski dobar, te me nakon godinu i pol pozvao da se pridružim europskom ansamblu kojeg je formirao. Nakon vrlo kratkog razmišljanja, jer mi nije dao puno vremena, pristala sam i došla u Francusku i u prva tri mjeseca napravili smo dvije predstave - Macbeth Heinera Müllera i Iza zatvorenih vrata Jean-Paul Sartrea. Okupilo se nas šestero glumaca sa svih strana Europe, te još dvoje kolega Francuza iz Saint-Étiennea. To je bio jedan eksperiment koji je apsolutno uspio jer je to prožimanje, taj susret različitih energija, davanje svojih i prihvaćanje tuđih iskustava na sceni izrodilo jednu novu energiju koja je bila izuzetno dobro primljena od publike. Trebali smo svi zajedno sa studentima Akademije u Saint-Étienneu napraviti i jednu zajedničku, veliku predstavu, tekst Howarda Bakera Četrdesetorica, međutim do toga nije došlo zato što se u međuvremenu promijenila direkcija. Berutti više nije bio direktor i imali su neke druge ideje, te je ta priča europskog ansambla završila nešto ranije negoli je planirano. No, u isto vrijeme redatelj Vladimir Steyaert ponudio je našu predstavu u pariško kazalište Lucernaire i tako smo ovog ljeta odigrali 40 predstava u Parizu s rasprodanim dvoranama od prve do zadnje izvedbe što se doista može nazvati uspjehom.

iza_zatvorenih_vrata.jpg

Kako ste se snašli u glumi na francuskom jeziku?

To je bilo vrlo zanimljivo, učila sam francuski u gimnaziji, nakon toga sam bila stipendist francuske vlade i provela šest mjeseci u Parizu, hospitirala sam u kazalištu, pratila probe u teatru Chaillot velikog Antoinea Viteza i nakon toga dvadesetak godina opet nisam govorila taj jezik. Za ove dvije predstave naučila sam tekstove napamet prije dolaska u Francusku, bez prijevoda i bez rječnika. To ne znači da sam razumjela sve što tamo piše, naročito u Heineru Mülleru, jer je to jedan vrlo kompliciran, poetski tekst, ali sam uporno inzistirala na učenju bez prijevoda i rječnika, zato što sam htjela izbjeći prevođenje u glavi. Jer ako bi mi se dogodilo da na sceni mislim u glavi na hrvatskom, bilo bi mi nemoguće igrati. Rječnik sam konzultirala tek na kraju cijelog tog posla i to možda tek za desetak riječi. Sada, nakon cijelog tog iskustva, usuđujem se reći da na sceni mislim na francuskom. Koji nije savršen, ali igranje na stranom jeziku zahtjeva jednu veliku koncentraciju, usporedila bih to s koncentracijom sviranja instrumenta. Osim glumačke koncentracije, koju poznajem, izuzetno je bitna koncentracija na izgovor i tek kada sam došla u Francusku shvatila sam koliko još na tome moram raditi.

Koje su bile najuočljivije razlike rada u kazalištu u Francuskoj i ovdje?

Što se samog rada i probi s redateljem tiče, nisam osjetila neku razliku. Ono što je različito jest da je tamo sve podređeno novcu, tamo se kraće održavaju probe da bi se što više igralo, a ja pak mislim da ispod jednog određenog vremenskog roka uvježbavanja nije moguće napraviti dobru predstavu. Kazališni sustav je također različit, u Francuskoj postoji samo jedna institucija sa stalnim ansamblom, to je La Comédie-Française u Parizu, a sve ostalo, 80 posto, su slobodne grupe, odnosno oformljavaju se ekipe za određenu predstavu. Kada se ona izigra ide se dalje. Ja u svakom slučaju preferiram naš, odnosno taj germanski sustav repertoarnih kazališta, jer znam da se glumac najbolje razvija u jednom zdravom i dobrom ansamblu. Vjerujem da postojanje kazališnih institucija omogućuje i bogat i zanimljiv život alternativnih grupa i kazališta što na kraju daje i puniju kazališnu ponudu. Međutim, ono što Francuzi imaju izvrsno, a mi nemamo gotovo nikako, to je sustav slobodnih umjetnika. Tamo kada završite jedan posao vrlo su jasna pravila po kojima dobivate "plaću" dok ne nađete sljedeći angažman. A od te plaće vi u međuvremenu pristojno i neopterećeno živite.

Kolega kritičar Jutarnjeg lista Tomislav Čadež u svom nedavnom tekstu iznio je tezu kako slovenski redatelji spašavaju hrvatsko kazalište. Slažete li se s time i smatrate li da je hrvatski teatar u krizi?

Ne slažem se s time, mislim da imamo dobrih redatelja: sjajna redateljica je Franka Perković, sjajna redateljica je Dora Ruždjak, odličan redatelj je Krešimir Dolenčić, izvrstan mladi redatelj je Dario Harjaček, sjajne osobnosti su Anica Tomić i Jelena Kovačić, izuzetno je zanimljiv Oliver Frljić, predivna je Olja Lozica, o poetskom svijetu Renea Medvešeka da ne govorimo... ima kod nas nešto da mi kao sredina imamo nevjerojatnu adoraciju prema svemu što dolazi izvana, a vrlo malo se želimo ili usuđujemo veseliti vlastitim uspjesima i dosezima. Ja slušam da je hrvatsko glumište u krizi već 28 godina koliko se profesionalno bavim glumom, a pritom zaboravljamo da je Hrvatska zemlja sa četiri i pol milijuna stanovnika. Vi ste u svakom momentu u tih 28 godina mogli nabrojati minimalno šest, sedam izvrsnih predstava koje mogu stajati na bilo kojoj sceni bilo kojeg svjetskog kazališta.

raukar1.jpg

S druge strane, ja osobno npr. Janusza Kica koji je stranac doživljavam našim čovjekom, Paola Magellija doživljavam našim čovjekom, Vitu Taufera doživljavam našim čovjekom...  možda će se oni na mene i naljutiti što ja to tako kažem, ali sasvim sigurno mislim da su prožimanja, dolasci i odlasci redatelja i glumaca stvari koje će nas sve zajedno obogatiti. A gledajući francusko kazalište, usuđujem se reći da je Hrvatska natprosječno talentirana glumačka nacija, što su rekli i primijetili i svi ti strani redatelji koji su došli raditi kod nas. A ako imamo tako dobre glumce, ne vjerujem da nemamo dobre redatelje.

Vratimo se na predstavu Iza zatvorenih vrata u kojoj ovih dana nastupate pred domaćom publikom. O čemu se radi u predstavi?

Troje ljudi nađe se u paklu bez mogućnosti izlaza. U jednom audio-zapisu koji sam dobila sam Sartre objašnjava da je imao troje prijatelja glumaca i da je htio napisati jedan komad za njih. Nikoga nije htio zakinuti, tako da je smatrao da bi najbolje bilo da ih smjesti u pakao jer od tamo nema izlaza i svi moraju biti stalno na sceni. To troje ljudi polako počinje shvaćati da će tu ostati zauvijek zajedno. Sve ono što se može dogoditi između troje ljudi njima se događa i iz tog komada dolazi i ona planetarno poznata rečenica "Pakao, to su drugi". Ja glumim ulogu lezbijke Inès koja je u paklu zato što je skrivila smrt dvoje ljudi. Ona je, za razliku od druge dvojice, od početka svjesna svoje krivnje, to je jedna snažna, inteligentna, lucidna, duhovita, autoironična osoba koja je s druge strane i ranjiva i slaba i nemoćna, kao što su i svi ljudi. Volim uloge u kojima treba otići u onaj drugi, ne tako lijep dio naših osobnosti, onaj dio u kojem si moramo priznati da nismo baš uvijek ni dobri ni pošteni, da zbog vlastite nesreće znamo biti grozni. Toga ima kod Inès Serrano i konkretno taj komad nije 40 godina igrao u Zagrebu i nadam se da će uskoro biti postavljen jer to je glumačka poslastica.

Jeste li s tom predstavom igrali još negdje osim u Francuskoj i u Zagrebu?

Postoji ideja za jednu turneju po Francuskoj, a predstavu ćemo sigurno igrati i u Rumunjskoj, domovini naše kolegice iz ansambla Adele Minae.

Tumačite i malu ulogu u filmu Branka Ivande Lea i Darija koji će uskoro imati svoju premijeru u kinima. Možete li reći nešto o toj, za vas ipak netipičnoj, filmskoj ulozi?

Bilo mi je drago sudjelovati u jednom filmu s takvom temom, ja tamo zaista imam minimalnu ulogu, ali drago mi je bilo sudjelovati u priči koja će nas sve opet podsjetiti, a potrebno je to, na vremena koja se nikada ne smiju ponoviti.

Ključne riječi: Urša Raukar, kazalište
<
Vezane vijesti