Zagrebačko kino Europa ugostilo je peti po redu Human Rights Film Festival. Neprofitni i mali, ali sadržajem jak festival zajedničko je djelo Multimedijalnog instituta i Udruženja za razvoj kulture. Vođeni riječima Jean-Luc Godarda da nije više dovoljno raditi političke filmove, već raditi filmove politički, osnivači HRFF-a izabrali su četrdesetak filmova i podijelili ih u glavni program, popratni program i retrospektivu. Festival je trajao od 8. do 13. veljače.

Uz sadržajno raznolik glavni program, trebalo bi veću pozornost dati popratnom programu koji se gotovo isključivo vezao uz pitanja prava žena i feminizam. U zemlji u kojoj živimo, gdje rodna ravnopravnost još uvijek nije common sense, pitanja ženskih prava se ostavljaju ženskim udrugama i umjetnicama, a ponegdje se feminizmom naziva kontroverzni književni pravac chick lit. Bilo je zanimljivo pogledati cijeli spektar filmova širem puku uglavnom nepoznatih ženskih autorica iz različitih razdoblja (od dvadestih godina do danas), koje su hrabro propitivale tijelo, emocije, ljubav, homoseksualnost, erotiku, represivnost režima i odnos prema ženama kroz niz faza. Riječ je, najčešće, o nevidljivim filmovima, koje su režimi pokušavali uništiti (npr. njemački film Mädchen in Uniform iz 1931. autorice Leontine Sagan, koji se bavi tinejdžerkom u strogom ženskom internatu koja se zaljubi u svoju profesoricu i obzani to pred svima na školskoj zabavi), ili filmovi čije su kopije rijetke i na zastarjelim formatima. Na festivalu je prezentirana i retrospektiva djelovanja njemačke filmske i video umjetnice i teoretičarke Hito Steyerl čiji filmski eseji istražuju suvremene fenomene globalizacije, migracije, rasizma i nacionalizma na srednjeeuropskom kulturno-političkom prostoru.

Foto: Foto:

Hito Steyerl Od hrvatskih autorica, na programu su se našli Ručak moje bake Barbare Blasin i Borovi i jele Sanje Iveković, prve umjetnice koja se u nas prozvala feministicom. Njezin film čiji podnaslov glasi Sjećanje na život žena u socijalizmu donosi žensku vizuru života u socijalizmu, a dio je projekta pisanja svojevrsne povijesti žena da bi se stekla i druga perspektiva viđenja ključnih povijesnih i kulturnih zbivanja i njihova refleksija na žene. Woman Power dotaknut je i u glavnom programu. Možda nepravedno zanemaren, film Aleksandra Sokurova Alexandra pravi je udarac muškom svijetu, odnosno hladnoći vojske. Poznata ruska operna diva Galina Višnevskaja utjelovila je lik starice koja odlazi svom unuku u vojni kamp u Čečeniji. Festival je otvorio razvikani Bobby Emilia Esteveza o atentatu na Roberta Kennedyja i o njegovoj viziji američkog društva. Zavidna glumačka postava i očigledna kritika moderne američke politike nisu zasjenile patetičnost koja svakako ne pristaje ovakvom djelu. Najbolji prikazani film je Redacted Briana de Palme, o američkim vojnicima u Iraku i institucionalnom tretiranju zločina nad iračkim stanovnicima. Festival je prikazao i filmove s temama grijeha prošlosti, ironizacije militarizma i američke popularne kulture, siromašt

va i oligarhije, devastacije krajolika i sjećanja na sedamdesete. Vjerojatno najneobičniji i najneshvaćeniji film festivala bio je Zašto mi nitko nije rekao da će biti tako gadno u Afganistanu nizozemskog redatelja Cyrusa Frischa. Radi se o prvom dugometražnom filmu koji je u cijelosti snimljen kamerom na mobitelu. Frisch većinu filma sjedi na balkonu i snima svađe i tenzije među susjedima na jednom trgu u Amsterdamu. U filmu nema dijaloga ni uzročno-posljedičnih veza, zbog čega je ispraznio inače poprilično popunjenu dvoranu. Neki alternativni prikazi možda su ipak još uvijek pre-alternativni, naročito kad jedan dio publike spava, a drugi tipka po mobitelima koji također imaju kameru za snimanje.

Foto: <em>Alexandra</em> Foto: Alexandra

No, HRFF je ipak imao svoju publiku. Večernje projekcije bile su pune, što je dokaz da mladi ljudi traže alternativu holivudizaciji i širenju filmskog smeća, a s druge strane je veliki uspjeh kina Europa. Počelo je sve još u MAMI i Močvari, gdje se i dalje prikazuju filmovi s alternativnim pogledima, a danas Festival ima i svoj dom, u suradnji ovih udruga sa Zagreb Film Festivalom. Danas u svijetu postoji čitav set tematskih festivala o ljudskim pravima, od kojih su najpoznatiji u Novom Zelandu i u Nürnbergu, a posebno valja spomenuti i filmove Amnesty Internationala. Filmovi s takvom tematikom pružaju mogućnost da se na velikom platnu istraže i analiziraju ljudska prava u svim pogledima. Radi se, dakako, o pravima koja svakom čovjeku pripadaju samim njegovim postojanjem, a pobrojana su u Povelji Ujedinjenih naroda i drugim međunarodnim dokumentima: prava integriteta, zaštite od mučenja, ubijanja i nepravednog utamničenja, sloboda od diskriminacije i represije zasnovane na nacionalnosti, vjeri, spolu, seksualnom usmjerenju i drugim razlikama. Human Rights filmovi često tematiziraju i politička i građanska prava poput slobode govora, djelovanja, biranja, kao i socijalna, ekonomska i kulturna prava. Univerzalna ljudska prava tema su filmova čiji ih redatelji stvaraju upravo s namjerom upozoravanja da su ona neotuđiva, ali i da se krše.

Foto: <em>Redacted</em> Foto: Redacted

U svrhu bolje promidžbe Human Rights filmova, sedamnaest festivala iz cijeloga svijeta udružilo se 2004. godine u Human Rights Film Network. Mreža promovira filmove preko festivala i drugih komunikacijskih sredstava, pomaže u njihovu osnivanju te pruža potporu redateljima, naročito onima čiji je život u opasnosti ili se nad njima provodi represija i cenzura. Politika te mreže ocrtava glavni smisao postojanja filmova o ljudskim pravima; oni mogu biti igrani ili dokumentarni, kratki ili dugi, realistični ili utopijski, ali prije svega moraju biti istiniti. Moraju biti nezavisni, točni i određeni jer se samo tako mogu spriječiti zloupotrebe i moguće štete. To su filmovi koji reflektiraju, informiraju i objašnjavaju pravo stanje prošlih i sadašnjih kršenja ljudskih prava, te vizija i aspiracija kojima bi se ta represija ukinula.

<
Vezane vijesti