H-Alter
 Na kontingentnost civilnog društva najbolje ukazuju grassroots nacionalizmi koji su prouzročili ratove, te uloga nekih pokreta i nevladinih organizacija koji su bili institucionalizirani i poduprti od strane režima u funkciji organiziranja krivice za počinjene zločine. Ta uloga je u Hrvatskoj, a također i drugdje, pripala veteranskim i sličnim udrugama koje su za režim igrale ulogu partnerskog civilnog društva, dok su druge civilnodruštvene organizacije, koje su se protivile ratu i kritizirale režim, bile marginalizirane i ovisne o tuđoj potpori.

U prvim godinama rata ženske su grupe - one koje nisu podlegle propagandi svojih režima - radile prije svega dvije stvari: protestirale su protiv rata i bavile su se humanitarnim radom - pomagale žrtvama ratnog nasilja. Rat i njegova ideologija svojom su logikom proizvele ono što su neke analitičarke nazvale nacionalizacijom ili domestifikacijom žena (Pavlović, 1999, 133) u kojoj su žene počele predstavljati dio tijela velike nacionalne obitelji, kojega treba posebno štititi, a ujedno su postale meta masovnih zločina silovanja, koja su danas, nakon velike međunarodne feminističke kampanje, ipak uvrštena među kaznena djela koje se ubraja u zločine protiv čovječnosti. U Hrvatskoj je, recimo, u pitanje bio doveden pobačaj.

Vještice iz Rija i šareni vragovi

Katolička crkva je zajedno sa HDZ-om uspjela na državnu razinu dovesti posebne demografske politike, dok su u isto vrijeme neke vodeće intelektualke, koje su se identificirale s feminizmom, i koje su bile proturežimski orijentirane, proglašavane za izdajnice i silovateljice Hrvatske (tzv. pet vještica ). Tuđmanov je režim u kontroliranim medijima vješto nametao razlikovanje između domovinskih i protudomovinskih ženskih aktivnosti, dok je ujedno oko pitanja kako interpretirati silovanje u ratu došlo do unutarfeminističkog rascjepa između nacionalistica i protunacionalistica (Stubbs, 2000, 4.). Feministice su u Hrvatskoj bile inicijatorice Antiratne kampanje Hrvatske (1991.), suosnivačice Centra za mir, nenasilje i ljudska prava (1992.) i Centra za žene žrtve rata (1992.), u trenutku kad su u javnost pristigle prve vijesti o masovnim silovanjima u Bosni. Sudjelovale su u utemeljenju jednoga od rijetkih opozicijskih časopisa, Arkzina, kojeg je do 1997. vodila jedna od aktivnih feministica. Elektronska mreža ZaMir u ratu je postala praktički jedini oblik komunikacije između bivših jugoslavenskih prostora. Godine 1993. u Zagrebu je osnovana grupa B.a.b.e. - grupa za ljudska prava, godine 1995. pokrenule su Ženske studije , godine 1997. također i Mirovne studije (prim. Teršelič, 1997.).

vjesticeizrijax.jpg

Slika: Kampanju protiv Vještica iz Rija započeo je 1992. godine tjednik Globus: Vesna Kesić, Jelena Lovrić, Slavenka Drakulić, Dubravka Ugrešić i Rada Iveković

U Srbiji su feminističke grupe također 1991. godine počele protestirati protiv rata (jedan od prvih rijetkih poziva za prekid napada na Sloveniju došao je upravo iz tih krugova). Po uzoru na grupe iz Izraela i Italije, osnovale su Žene u crnom, koje su šutnjom iz dana u dan iskazivale neslaganje s Miloševićevim režimom i njegovom politikom prema ostatku Jugoslavije (uključujući i Kosovo). Te grupe tako su predstavljale srž pacifističke opozicije režimu (tzv. zadnja obala druge Srbije, prim. Zajović 1999., 7) i ujedno se suprotstavljale njegovim unutarnjim i vanjskim akcijama. U vremenu nakon godine 1990. u Srbiji je tako nastao vrlo snažan pokret, kojemu su jak pečat davali ratovi što ih je Milošević vodio u različitim dijelovima bivše Jugoslavije. Analize tog pokreta koje su do danas napravljene, tvrde da je rat u bivšoj Jugoslaviji ustvari ključni čimbenik za razvoj ženskog pokreta (Blagojević, 1998., 20). Pokret je od početne jezgre, grupe Žena i društvo, koja je nastala iz inicijativa u beogradskom Studentskom kulturnom centru sedamdesetih godina, a obnovila se godine 1982., i krajem osamdesetih generirala SOS telefon za žene žrtve nasilja, prerastao u brojne druge inicijative: od Ženske stranke (Žest) godine 1990.-91. i Ženskog parlamenta (1991.-93.), preko Autonomnog ženskog centra protiv seksualnog nasilja (1993.) do Ženskih studija (1993.), Labris, grupe za ljudska prava lezbijki (1995.) i nakladničkih djelatnosti i istraživanja. Mirovni pokret - Žene u crnom i druge inicijative - ujedno je predstavljao pokret unutar pokreta (Blagojević ibid. 341.).

Industrija pomoći

U svim područjima i novonastalim državama bivše Jugoslavije koje je zahvatio rat, ženske su grupe kroz svoj feministički aktivizam igrale važnu ulogu u održavanju minimalne kohezije, pri bavljenju s najtežim posljedicama rata i u rekonstrukciji kontakata među zaraćenim državama. Taj pokret održavao je kontakte također i vremenu rata, omogućio razmjenu, održao minimalni civilni prostor unutar militariziranih državnih i društvenih struktura. U tom smislu najprimjerenije je bilo (i još je uvijek) hrvatsko i jugoslavensko-srpsko iskustvo. Kosovo unutar Jugoslavije posebna je priča jer je ondje ženski pokret snažno povezan s nacionalnim sadržajima, što je također karakteristika svih ženskih pokreta u regijama u kojima oblikovanje države nije zaključeno (prim. Mertus 1999.). Općenito, na Kosovu je civilno društvo bilo izgrađeno kao potpuno paralelna organizacija u odnosu na državu. Slična hrvatskoj je također bosanska priča, posebno zbog iskustva rata i brojnih nevladinih organizacija koje su nastale nakon Daytona. Novonastale organizacije poput Centra za terapiju žena (Udruženje žena Medica Zenica), koje su pretežno gasile posljedice rata kroz medicinske i psihosocijalne projekte, postale su nekakav feminizam iz nužde, kako su ga same nazvale (Andrić- Ružičić 1997, 24), u postdaytonskom razdoblju nastala je još i vrsta lokalnih inicijativa koje su izlazile iz čisto socijalne i humanitarne funkcije i počele sebi kao cilj postavljati utjecaj žena u institucionalnoj politici.

wasist2.jpg

Međunarodna humanitarna i druga pomoć koja je dolazila i još dolazi u regiju zbog rata i njegovih posljedica bez dvojbe je važan razlog za nastanak brojnih nevladinih inicijativa na području bivše Jugoslavije, koje su obuhvaćale također područje ženskih i feminističkih grupa. Ta pomoć je s jedne strane osnaživala postojeće grupe i davala im određenu moć. S druge strane za rezultat je imala - kao i u brojnim drugim državama u kojima su nevladine organizacije kroz ideologiju civilnog društva postale dio industrije pomoći (prim. Elyachar-Mastnak 2000. i Stubbs 2000, 4) - da su se grupe natjecale za donacije i prilagođavale svoje programe i projekte prije svega agendi koju su postavljali izvanjski akteri. Tako su nerijetko izazivale eroziju javnog prostora političkoga povezivanja (ibid.). Rezultat je bila već spomenuta NVO-izacija28 civilnog društva, koja može proizvesti različite učinke.

Defanzivna snaga

Situacija s feminističkim grupama u Sloveniji danas se ne može neposredno usporediti s ostalim državama koje su nastale na jugoslavenskom tlu. Vrlo je specifična, pa niti nije tipično postsocijalistička, niti postjugoslavenska. Što se tiče feminističkih grupa, u Sloveniji je trend bio upravo obrnut u odnosu na, recimo, trend u Hrvatskoj ili u Srbiji. Od godine 1991. pa nadalje njihov broj i snaga prvo su se djelomično povećali, da bi se nakon 1995. godine mogao prepoznati izrazit pad inicijativa i aktivnosti. Zašto? Razlozi su višestruki. S jedne strane nije došlo do NVO-izacije postojećih grupa, odnosno zbog manjka pomoći međunarodnih fondacija nije se dogodio određeni procvat tih grupa kao u drugim postsocijalističkim državama ili na teritoriju bivše Jugoslavije. S druge strane, vidljivo je da za postsocijalističku Evropu, pa tako i za Sloveniju, poput nekog nepisanog pravila vrijedi da je snaga tih grupa u velikoj mjeri defanzivna, i da se bolje organiziraju onda kada treba braniti neka postojeća prava. Tako je, nakon obrane pobačaja, u Sloveniji bilo moguće uočiti pad interesa za angažiranje grupa i pojedinki. U tom smislu u civilnom društvu u postsocijalističkom okolišu još uvijek prevladava defanzivna agenda. U proljeće 1991. kad se u Ljubljani odvijao posljednji jugoslavenski feministički susret, ovdje je postojalo pet feminističkih grupa (Lilit, LL-Lezbična Lilit, SOS telefon za žene žrtve nasilja, Žene za politiku, Ženska inicijativa Koper). One su uspjele - zajedno sa ženskim stranačkim frakcijama - pokrenuti opsežnu kampanju za očuvanje čl. 55. Ustava, i velike demonstracije koje su neki mediji nazvali zadnjim činom civilnog društva (Mladina) i koje su bile usmjerene na vrlo intenzivno političko angažiranje. Osamostaljenje i rat pridonjeli su njihovoj pacifikaciji i - što je tipično - grupe su se također i u Sloveniji počele više orijentirati prema humanitarnom i socijalnom radu - posebno zbog brojnih izbjeglica iz bivše Jugoslavije i narastajućih socijalnih problema. Ženska inicijativa Koper i jedna od ljubljanskih grupa su se, recimo, solidarizirale sa Ženama u crnom koje su osnovane u Beogradu i drugdje, i izvodile su iste takve proturatne demonstracije. Od 1992. do 1995. nastalo je još nekoliko novih grupa (u međuvremenu su ove dvije prestale djelovati), pojačana je izdavačka djelatnost (Delta i Lesbo), pokrenuti su ženski i feministički studiji na različitim fakultetima i Autonomna ženska grupa u Ženskom centru u Metelkovoj, od kojih je do danas uistinu preživjelo samo Žensko savjetovalište, osnovano godine 1993. Snaga postojećih grupa nije osobito velika, a moglo bi se reći da je u zadnjih nekoliko godina još i oslabjela, ili se srukturirala na evidentno nepolitičkom području, koje je prije svega problematiziralo svoje teme, ali nije imalo neposrednih političkih učinaka.

zeneucrnom.jpg

NEKOLIKO ZAKLJUČAKA

Što je iz tih primjera moguće zaključiti u vezi s pitanjem civilnih društava i demokratizacije?

Prva stvar su podjele do kojih je dolazilo unutar civilnih društava isto kao i među samim državama i civilnim društvima. U Sloveniji se u devedesetima nije dogodilo samo premještanje civilnodruštvenog govora na desno, nego još k tome i pomak cijeloga političkog prostora u polje suverenog državnog nacionalizma. Unutar tog premještanja određene su grupe prisvojile izrazito pozitivan diskurs o civilnom društvu u osamdesetima, kao govor takozvanog slovenskog proljeća29. Nakon toga, suočeni smo s brojnim lokalnim civilnim inicijativama koje su izrazito netrpeljive, nacionalističke ili rasističke, nastupaju kao glas pučanstva, i bave se pitanjima poput pravedne granice u Istri, protiv romskih naselja, izbjegličkih centara ili skloništa za ilegalne imigrante u njihovo područje. Pritom intenzivno rabe govor civilnog društva, kojim se pokušavaju legitimirati. Neki autori koji proizlaze iz normativnog koncepta civilnog društva tvrde da u njega po definiciji ne možemo ubrojiti pokrete koji su religiozno fundamentalistički, (etničko)šovinistički, revolucionarni ili milenaristički (Rizman 1999.,3). Ipak ostaje dojam da se takvi pokreti često samodefiniraju kao civilno društvo i preko toga legitimno zauzimaju dio političkog prostora. Pritom bismo mogli ocijeniti da je u Sloveniji, gdje je državna politika relativno stabilna i bez većih turbulencija, demokratsko civilno društvo nakon promjene vlasti ustvari pretežno krhko i defanzivno. U tom smjeru se po nekim ocjenama, pomaknuo također i razvoj u Hrvatskoj nakon Tuđmanove smrti, gdje je, kao i prije toga u Slovačkoj, upravo organizirano civilno društvo u velikoj mjeri pridonosilo promjeni na zadnjim izborima30.

Iznuđene feministkinje

U nasljednicama bivše Jugoslavije civilna društva su podijeljena s obzirom na ulogu dijelova stanovništva u ratu i s obzirom na njegove više ili manje strašne posljedice. Na kontingentnost civilnog društva s jedne strane najbolje ukazuju grassroots nacionalizmi koji su prouzročili ratove, a s druge strane uloga nekih pokreta i nevladinih organizacija koji su bili institucionalizirani i poduprti od strane režima u funkciji organiziranja krivice (Arendt) za počinjene zločine. Ta uloga je u Hrvatskoj, a također i drugdje, pripala nekim veteranskim i sličnim udrugama31 koje su za režim igrale ulogu partnerskog civilnog društva, dok su druge civilnodruštvene organizacije, koje su se protivile ratu i kritizirale režim, bile marginalizirane i ovisne o tuđoj potpori. U Hrvatskoj se ta politika počela mijenjati - i to ustvari još pod Tuđmanom (prim. Stubbs 2000, 6), ali se dojam radikalne podjele još uvijek nije promijenio.

hannaharendt.jpg

Uloga feminističkih i mirovnih organizacija i grupa za zaštitu ljudskih prava je, kako je rečeno, narasla prije svega na područjima zahvaćenima ratom. Ondje su predstavljale jedinu socijalnu koheziju, komunikaciju i promociju civilnosti. Što je država bila manje civilna i krhkija u smislu omogućavanja socijalne kohezije, veću je važnost imalo civilno društvo. Sudbina feminističkih grupa kao aktera civilnog društva ukazuje na logiku struktura države i društva i na raspodjelu moći i utjecaja u nekoj zajednici. Igrale su - i još igraju - ulogu psihosocijalnih stabilizatora sistema, koja ustvari, u mirnim razdobljima, po običaju pripada prvenstveno ženama u obitelji. Ta činjenica ukazuje da je u postsocijalističkim uvjetima nužno razmišljati o odnosima između privatnog i javnog i o definicijama društvenih uloga koje pripadaju različitim grupama. Činjenica da su prije svih civili (među njima žene) najveće žrtve ratova na teritoriju bivše Jugoslavije trebala bi biti pouka onima koji o društvu razmišljaju kao o proširenoj obitelji u kojoj su uloge unaprijed podijeljene po spolovima. Ideologije grassroots nacionalizma, odnosno narodnjaštva, temeljile su se prije svega na spolno determiniranim metaforama, i u militarističkim diskursima dobile su posebnu, materijalnu moć. Žene su u tim ideologijama reprezentirale dio privatnog nacionalnog tijela, s kojim neka zajednica ili država može raspolagati. Tako su i mogle postati plijen necivilnog društva što je - barem neke - preobratilo u iznuđene feministkinje. Civilna društva, dakle, ni po kojoj nužnoj unutarnjoj logici ne dovode do demokratizacije, pa je tako i nastanak novog civilnog društva, u obliku nevladinih organizacija, pokazao dva lica.

28 Pojam NVO-izacija koristim kao oznaku za povećan razvoj nevladinih organizacija na osnovi inozemne potpore razvoju demokracije ili financijske pomoći humanitarnim i drugim nevladinim organizacijama.

29 Tako su formirane grupe poput primjerice Zavoda za podporo civilni družbi, koje okupljaju prvenstveno antikomunističke (stranačke) politike desnoga spektra koje teže svojevrsnoj revitalizaciji civilnog društva u obliku sličnom onome kakav smo poznavali u osamdesetima, ali s drugim predznakom: sada kao antipolitično civilno društvo kroz koje se neposredno predstavljaju interesi odozdo.

30 Na iznenadni vakuum u civilnom društvu nedavno je (na konferenciji u okviru Pakta o stabilnosti na Bledu u veljači 2001. godine) upozoravao Ivan Zvonimir Čičak.

31 Paul Stubbs navodi podatak da je Tuđmanov režim izdašno podupirao takve nevladine organizacije - recimo, etnografsko-turistička priredba Sinjska alka jedan je od zanimljivih primjera uloge jedne takve organizacije u zalaganju za generala Norca, optuženog za ratne zločine (prim. Stubbs 2000, 6).

LITERATURA

Članak Ideologija i realnost civilnih društava originalno obljavljen 2001. godine u zborniku Demokratični prehodi II koji su uredili Danica Fink-Hafner i Miro Haček, a nakladnik zbornika je ljubljanski Fakultet za društvene znanosti (Fakulteta za družbene vede). Redakcija H-altera zahvaljuje nakladniku i urednici, gđi. Danici Fink-Hafner, što su nam dopustili njegovo objavljivanje. Posebno zahvaljujemo Vlasti Jalušič na pomoći u prevođenju i na susretljivosti. (op.ur.)

Preveo i pripremio: Toni Gabrić

<
Vezane vijesti