H-Alter
Foto: Tanen Maury, Epa-Hina<br>Foto: Tanen Maury, Epa-Hina
H-Alterov američki suradnik Ivo Škorić analizira republikanske i demokratske kandidate za predsjedničku utrku: Bernie Sanders već desetljećima kao permanentno sijed stari mudrac ponavlja iste rečenice o ekonomskoj nepravdi i bogaćenju bankara na račun ostalih, još od vremena kada to nitko nije vidio kao neki problem. Bernie ima odličnu poruku. I narod je čuje. Ali se mediji i političari jako trude da je ne čuju.

Da odmah sažmem, jer ovo će biti jako dugačak tekst, i mnogi ga neće uspjeti pročitati do kraja: mislim da bi Sjedinjene Države i Svijet trebali dobiti Bernie Sandersa za predsjednika, jer on jedini već tri desetljeća ističe osnovni ekonomski – klasni – problem, koji razdire američko društvo: pad vrijednosti rada i rast vrijednosti kapitala i znanja, što onda skoro polovicu populacije – one koji nisu ništa imali naslijediti, a nisu bili niti "osobito pozorni u školi" (tu dražesnu formulaciju posudih od Ante Tomića) – ostavlja ovisne o socijalnoj pomoći. No, kako stvari čisto S upravo u more porinutim 13 milijardi dolara vrijednim nosačem aviona Gerald Ford, prilično je naivno pomisliti da bi Pentagon i vojno-industrijski kompleks mogli dozvoliti da građani izaberu nekog bilo lijevog, bilo desnog izolacionistu za predsjednikamatematički stoje, najvjerojatnije će građanima SAD-a na jesen biti ponuđen izbor između Hilary Clinton i Donalda Trumpa. Ljevica se, naime, boji svoje "revolucije" više nego desnica. I u sukobu između ta dva moćna "branda" vjerujem da ćemo okruniti prvu žensku predsjednicu Amerike.

Amerika je imperij, sa 662 vojnih baza u 38 zemalja i vojnim izdacima većim praktički od cijelog ostatka svijeta zajedno. S upravo u more porinutim 13 milijardi dolara vrijednim nosačem aviona Gerald Ford, prilično je naivno pomisliti da bi Pentagon i vojno-industrijski kompleks mogli dozvoliti da građani izaberu nekog bilo lijevog, bilo desnog izolacionistu za predsjednika. Hilary, jedina od kandidata, dobro razumije tu imperijalističku prirodu američke države i "deep state" je potpuno i neumoljivo na njenoj strani. Do jeseni nju će mediji uspješno prikazati kao jedini mogući razuman buržoaski (građanski) izbor, između komunjare Sandersa i ustaše Trumpa.

Fenomeni Sanders i Trump nastali su kao dva različita svjetonazorska odgovora na gore izloženi ekonomski problem. U zadnjih 40 godina, od naftne krize 1970-ih i ukidanja zlatnog standarda, najvažniji ekonomski događaj globalno je povećanje ekonomske nejednakosti. Između vlasnika i radnika. Između obrazovanih i neobrazovanih. Između menadžera i radnika. Između zemalja centra i zemalja periferije. Produktivnost rada nastavila je rasti linearno, kao i do tada, dok novčana naknada već 40 godina de facto (ako se ukalkulira inflacija i ako se izračuna što danas ista plaća može kupiti) stagnira. Tako su ljudi kontinuirano sve manje plaćeni za svoj rad, a višak vrijednosti se sve više koncentrirano akumulira u džepovima vlasnika sredstava za proizvodnju, bankara, investiSve dublji jaz između produktivnosti i plaća doveo je također i do pada cijena, pa se danas s manje novca može više kupiti nego pred 40 godina - ali čega? Može se kupiti više "gems" u on-line multi-player igri Clash of Clans, recimotora, i raznih drugih novčarskih muljatora. Najniža dohodovna petina američkog stanovništva čak je zabilježila pad realnih prihoda u tom periodu.

Neoliberalna kritika tako razloženog modela tvrdi da je on samo napola točan. Jer uistinu sve dublji jaz između produktivnosti i plaća doveo je također i do pada cijena, pa se danas s manje novca može više kupiti nego pred 40 godina - ali čega? Može se kupiti više "gems" u on-line multi-player igri Clash of Clans, recimo. Što je zabavno djeci u bogatom svijetu. Zapravo cijela ekonomija i gotovo sav tehnološki napredak u posljednjih nekoliko desetljeća vrti se oko toga kako zadovoljiti bogate mlade bijele muškarce. Nije upitno koliko smo svi uznapredovali uslijed informatičke revolucije. Recimo, danas svaka šuša ima smartphone i internet, i pristup vremenskoj prognozi, radaru koji pokazuje gdje pada kiša, cestovnim mapama koje pokazuju gdje je gužva, kompletnom svjetskom znanju kompiliranom u Wikipediji, i može pitati Siri ili Google ili Cortanu, ta tri sveznalačka božanstva, što god ne zna – i to sve gotovo zabadava.

Tehnokratski, neoliberalni element tvrdi da bismo imali sve to što danas imamo putem interneta i to za tako male pare, moramo podnijeti pad dohotka, jer genijalci koji su to sve stvorili i održavaju za nas, isto moraju nekako biti plaćeni i infrastruktura mora biti održavana, i to je točno. Time je svakako razlog kontinuiranog rasta jaza između produktivnosti i dohotka donekle demistificiran: plaćamo Google i Facebook, zapravo, i to je OK. No isto tako je istina da je taj preljev novca doveo do toga da je značajan dio populacije sve siromašniji u svakodnevnici, van virtuRazlog kontinuiranog rasta jaza između produktivnosti i dohotka donekle demistificiran: plaćamo Google i Facebook, zapravo, i to je OKalne realnosti, gdje treba plaćati najam stana i kupovati hranu i odjeću. A iPhone se ne može pojesti. Niti se može stanovati na Facebook profilu.

Ne, nije nam bolje. Da nam je "bolje", kako neoliberali kažu, onda jaz u očekivanoj životnoj dobi između bogatih i siromašnih ne bi rastao. Činjenica je, međutim, da se, pored svog tehnološkog napretka, danas donja dohodovna petina žena u SAD-u može nadati čak kraćem životu nego 1920., a bijelim muškarcima između 45 i 54 od 1998. raste mortalitet - prema studiji ekonomskog nobelovca Angusa Deatona – nedovoljno obrazovani postaju nepotrebni i od društva odbačeni, te se ubijaju, navlače na droge, pa umiru od overdosea, ili postaju alkoholičari, pa umiru od ciroze. Bogatiji žive duže, a ljudi u siromaštvu, posebno žene umiru sve mlađe.

Tako da i marksistički i nacional-socijalistički pristup imaju svoje vrijednosti: golema većina građana ne izvlači dovoljno koristi iz te nove ekonomije i osjeća se sve više zapostavljenom, obespravljenom i prevarenom. I reagira reakcionarno, ludistički. Podržavajući kandidate čija politička retorika obećaje da će nekako vratiti ekonomiju u "pravednije" stanje od prije 1973. To je otprilike tako u svim razvijenim zemljama (pa Pored svog tehnološkog napretka, danas donja dohodovna petina žena u SAD-u može nadati čak kraćem životu nego 1920., a bijelim muškarcima između 45 i 54 od 1998. raste mortalitetčak i onim manje razvijenim, na "periferiji" kao Hrvatska).

Amerika je i dalje prva svjetska ekonomija i vodeća vojna supersila. Ali nije više obećana zemlja ni svojim građanima, a kamoli potlačenima svijeta. Unatoč najskupljim zdravstvenim uslugama, američko zdravstvo je sporo sa inovacijama: Njemačka radi suvremenije procedure, a Australija je daleko ispred u upotrebi "stem cells". I unatoč najskupljem školskom sustavu, odličnost se postiže smanjivanjem kriterija: Carmen Farina, kancelarka najvećeg javnog školskog sustava u SAD-u, grada New Yorka, 1. travnja ove godine poslala je roditeljima svih učenika njujorških škola pismo, obavještavajući ih da će ove godine državni testovi imati manje pitanja i da neće imati vremensko ograničenje. Otežano je i da studenti padnu godinu. Da ne bi jadna djeca bila pod previše stresa. Vjerojatno bi bilo neumjesno spomenuti ovdje djecu u Aleppu.

Mislio sam prvo da je prvoaprilska šala. Ali ne – roditelji su pod tolikim stresom da im djeca neće završiti fakultet, još dok im djeca nisu ni u vrtiću, tako da već godinama lobiraju da se kriteriji snize, kako bi im svako dijete moglo nekako završit visoko obrazovanje i imat “bolji život”. Jer u tih istih zadnjih 40 godina postalo je sve teže zaraditi za život bez fakulteta: danas je prosječna plaća s fakultetom 80 posto veća nego bez fakulteta (1983. bila je, recimo, veća samo 42 posto). Osamdesetih je manje od petine studenata bilo u neotplativim dugovima i tek ih je trećina Osnovni ekonomski problem doveo je do tektonskog poremećaja u odnosima političkih snaga, i znatno više naštetio lijevim političkim strankama globalnoživjela s roditeljima u svojim dvadesetima. Danas je skoro polovica u dugovima, i polovica ih živi s mamicom i taticom jer je i sa fakultetom sve teže dobiti posao sa plaćom dostatnom za život, najam stana i otplatu dugova.

Taj osnovni ekonomski problem doveo je do tektonskog poremećaja u odnosima političkih snaga, i znatno više naštetio lijevim političkim strankama globalno. Recimo, u SAD-u tokom 20. stoljeća Demokrati su tradicionalno postali stranka radnika, zaposlenika, manjina, a Republikanci stranka kapitala, bankara, ulagača. Američki politički izbori su izuzetno skup proces. Kandidati moraju odnekuda biti financirani. To je naravno manji problem za političare u partiji bogatih. Demokratski političari su ovisili o podršci sindikata, gdje su sindikati figurirali kao skupljači novca od radnika za izabiranje demokratskih političara.

Tehnološka, ekonomska promjena 1970-tih, dovevši do slabijeg vrednovanja običnog, nekvalificiranog, manualnog, proizvodnog rada, doslovce je uništila sindikate, a time i ekonomsku bazu Demokratskih političara, prisiljavajući ih da nađu drugi izvor novca za svoje političke kampanje. Okrenuli su se društveno naprednijim doktorima, odvjetnicima, bankarima i perjanicama informatičke revolucije, koji su imali para, ali Demokrati postaju druga entuzijastička stranka kapitala, razlikujući se od Republikanaca prvenstveno po svjetonazorskim pitanjima. Taj politički razvoj u SAD-u je upravo najbolje razvidan kroz obitelj Clintonne nužno i interese radničke klase i tzv. malog čovjeka na srcu.

Tako je nastala prvo "nova ljevica", gdje su ekonomski problemi, kao okosnica lijevog ideološkog diskursa, ustupili mjesto svjetonazorskim, a onda i "treći put", u kojem Demokrati postaju druga entuzijastička stranka kapitala, razlikujući se od Republikanaca prvenstveno po svjetonazorskim pitanjima. Taj politički razvoj u SAD-u je upravo najbolje razvidan kroz obitelj Clinton. Bill Clinton je taj koji je ukinuo Glass-Steagal akt i omogućio banksterima da se razmašu. I Clinton je taj koji je počeo zahtijevati da majke s djecom idu na posao da bi smjele dobiti bonove za hranu. Clinton je bio taj koji je doveo do toga da danas svaki treći crni muškarac u zemlji ima policijski dosje.

No kako se zna lijepo nasmijati, i svirati jazz na saksofonu k’o da je sam crnac, tako su svi polupismeni crnci na Jugu ipak glasali za njegovu suprugu. Upravo je fantastično da se u tako fino uhodanom sustavu mogao pojaviti netko kao Trump i netko kao Sanders. Čak je jednostavnije shvatiti fenomen Trump: on ima novaca, ima svoj mlazni avion, bolji nego predsjednik Amerike – on sve može sam platiti.

Sanders, međutim, ovisi o internetu: ironija je da ista tehnologija koja je dovela gotovo do uništenja Demokratske stranke, danas omogućuje njeno ponovno oživljavanje, preuzevši ulogu sindikata u političkom procesu: putem interneta Sanders može efikasno prikupiti i procesuirati milione vrlo malih donacija (važno je primijetiti da internet takvu prosvjetiteljsku i oslobodilačku ulogu može provesti samo u visoko razvijenim zemljama, gdje većina stanovnika ima pristup internetu, pametne mobitele i bankovne kartice...).

Foto: Matt Mills McKnight, Epa/Hina<br>
Foto: Matt Mills McKnight, Epa/Hina

Fenomen Bernie

Bernie Sanders je odrastao u Brooklynu u relativnom siromaštvu poljskih židovskih imigranata (njegov brat živi u Engleskoj i također je socijalistički političar). Negdje 1970-tih je odselio u Vermont kupivši zemlju jeftino, vrlo tipično za hipije i novu ljevicu iz 1970-tih, fascinirane Thoreauom i Frostom i povratkom prirodi. Vermont je do tada bio ruralna sredina, poznata po kamenolomima, drvosječama, mlijeku i slatkom sirupu od javora, gdje su ljudi uglavnom obrađivali zemlju, bili svjetonazorno konzervativni, bogobojazni i glasali za Republikance.

Bernie je zapravo od hipija i nove ljevice izrastao u socijalistu upravo ovdje u Vermontu. Bernie se nastanio u sjevernom Vermontu sa dugom Bernie je zapravo od hipija i nove ljevice izrastao u socijalistu upravo ovdje u Vermontutradicijom radničkog organiziranja i postao gradonačelnik najvećeg grada, Burlingtona, gdje se pokazao kao efikasan menadžer, koji je u stanju prevazići ideologiju kad treba, usprkos tome što ga bije glas da je isuviše principijelan, te su ga pragmatični Vermonćani eventualno izglasali u Kongres, iako se mnogi nisu slagali sa njegovim svjetonazorom.

Bernie jeste spreman ustupiti lokalnom svjetonazoru, ukoliko mu to pomaže da bi prodao svoju osnovnu ekonomsku, klasnu poruku, kao pravi socijalista starog kova. Recimo, jedan od nezaboravnih momenata iz njegovih ranijih TV debata s Hillary, je kad je ona sa zgražanjem, u zemlji opsjednutoj terorizmom, gangsterizmom i masovnim pucnjavama po školama, pobrojala sve instance u kojima se Bernie, kao zakonodavac, pokazao zaštitnikom svetog prava Amerikanaca da budu do zuba naoružani (gdje je on onda bespomoćno Bernie je prvi od političara razumio da je rješenje da se podignu nadnice i od početka u svojoj kampanji podržava dizanje saveznog minimalca na $15/satmahao rukicama cičeći: “I am from a rural state.”).

Vermont je mlada država (kao, uostalom, i većina SAD-a). Slabo naseljena. Seljačka. Ljudi idu u lov. Četrdeset i pet posto kućanstava, dakle skoro svako drugo, posjeduje vatreno oružje. Ipak, Vermont ima najmanje ubojstava vatrenim oružjem po glavi stanovnika u cijelom SAD-u. Dakle, građani Vermonta očito odgovorno postupaju s tim oružjem, pa Sanders nije imao razloga da se zalaže za njihovo razoružavanje.

Sredinom osamnaestog stoljeća ovdje je bilo vrlo malo bijelaca, uglavnom avanturista i nedruštvenih tipova, većinom frankofona (ime Vermont znači "zelena planina" na francuskom), koji su zaposjeli nešto zemlje, izgradili kolibe i trgovali s Abenaki "Indijancima" i bijelcima u već koloniziranim Massachussetsu, Connecticutu i New Yorku. Teritorij je bio osporavan između kolonijalnih guvernera provincija New Hampshire i New York. Guverner New Hampshirea dijelio je zemlju u Vermontu srednjoj klasi u Bostonu, mahom Škotima, da ju nasele i obrađuju, a guverner New Yorka bogatim industrijalcima u New Yorku, koji su onda naseljavali sirotinju (Austrijance, Švabe) da sijeku drva i rade u kamenolomima za njih.

Nakon američke revolucije, mali posjednici, organizirani tokom revolucije u Green Mountain Boys (naša varijanta partizana), potjerali su njuKoliko je razumno očekivati da će netko ić izgubit $8.13 za sat nerada da bi išao raditi za $8.6/sat? Kad bi plaća bila $16.73/sat, onda bi imalo smisla i raditijorške veleposjednike i njihove plaćene batinaše preko rijeke Hudson, i tako je uglavnom nastao Vermont kao država. Tokom devetnaestog stoljeća Vermont se razvio na grbači talijanskih imigranata koji su došli tucat kamen u tada najvećim kamenolomima granita i mramora na svijetu (kamenolom Rock of Ages u mjestu Barre je i danas najdublji na svijetu).

U sjevernom Vermontu kamenolomi oko Barrea bili su u rukama više raznih posjednika, a radnici su se sindikalno organizirali diktirajući uvijete rada i postavljajući temelje vermontskom socijalnom egalitarizmu, koji je pomogao današnjem ostvarenju fenomena Bernie. Sjeverni Vermont ima dugu, dugu tradiciju "stare ljevice".

U južnom Vermontu kamenolomi su bili u rukama (i još su uvijek) familije Proctor, koja je dala nekoliko senatora, guvernera i ministara, a po njima se zove i čitav grad u kojem kamenolom obitava. Radnici se nisu nikad organizirali, jer nisu trebali, budući su Proctori bili prema njima paternalizirajući, feudalno "dobri". Rezultat je da i danas stanovnici južnog Vermonta imaju više povjerenja u posjednike, glasaju desnije i više su ovisni o socijalnoj pomoći. Da je do njih, Bernie ne bi nikad bio senator.

Poslije Drugog svjetskog rata postalo je jeftinije dovlačiti sirovine kao drvo i kamen iz trećeg svijeta, te je Vermont ostao bez glavnih izvora pri Ne samo da će većina tzv. superdelegata, tj. stranačkih službenika glasati za Hilary, nego i u slučaju da bude izabran, neće puno moći učiniti bez stranačke podrške u Kongresu – što onda plaši ljude unaprijed, pa će stoga njih manje za njega glasati hoda. Neke pruge su jednostavno počupane (danas su biciklističke staze). Nastupila je “walmartizacija” tokom koje su mali lokalni poslodavci, koji su do tada svoj prihod i trošili u lokalnoj ekonomiji, ustupili mjesto velikim, nacionalnim, korporativnim poslodavcima poput Walmarta i General Electrics, koji troše svoj prihod, koji izvlače iz lokalne radne snage, van lokalne ekonomije, postepeno osiromašujući Vermont (na vrlo sličan način na koji korporacije, bazirane u državama EU centra, osiromašuju države EU periferije).

Danas je Vermont uglavnom turistička ekonomija u službi dva velika gradska centra – Bostona i New Yorka – gdje bogati profesionalci dolaze ovdje ljeti na ladanje, da izbjegnu gradske vrućine, a zimi na skijanje (dok većina vermontske djece ne skija, jer je skijanje preskupo, nego igraju košarku). Političari se trude dovesti što više što bogatijih iz tih velikih gradova ovdje u ruralnu idilu da kupe kuće u kojima će se umiroviti, po mogućnosti desetljećima prije mirovine, jer visoki porezi na nekretnine u vlasništvu ljudi s prebivalištem van Vermonta plaćaju vermontski odličan školski sistem i skoro univerzalno zdravstveno osiguranje.

Tako da je ekonomija u neku ruku slična hrvatskoj i vrti se oko pružanja što izvrsnije, što kvalitetnije usluge, dakle služenja bogatijih i odličnijih, u ovom slučaju ne Nijemaca i Talijana, nego Bostonaca i Njujorčana. Mentalitet je pretežno ruralan, kombinacija new englandske rezerviranosti i pasivne finoće, onoga što Amerikanci zovu “midwestern nice” (ne daj bože da će ti itko što kritično reći u lice ili ti se otvoreno požaliti na svoje tegobe...). Ekonomija, koja zavisi o turizmu i održavanju nekretnina, što su čitaoci sigurno svjesni, je vrlo sirotinjska. Konobari, perači suđa, Da bi Bernijeva "politička revolucija" uspjela, s njim bi trebalo doći i nekoliko desetina novih ljudi u Kongres, koji bi omogućili provođenje te revolucije. Za sada, Bernie nema te ljudečistači, krovopokrivači, vodoinstalateri, kosači trave, itd. Fizički radnici su svi iza pedesete u bolovima, a i dalje moraju od nečeg živjeti, pa ih doktori kljukaju opijatima da bi mogli dalje radit. Dok ih “uberizacija” društva ne učini potpuno izlišnima (u restoranu Applebee gosti već mogu naručiti i platiti putem “tableta” na svakom stolu...).

Tako da ih sve više ovisi o socijalnoj pomoći. Skoro pola Vermonta prima neku vrstu pomoći. Bernie je prvi od političara razumio da je rješenje da se podignu nadnice i od početka u svojoj kampanji podržava dizanje saveznog minimalca na $15/sat. Upravo prije izbora, države New York i Kalifornija su odučile podići minimalac na $15/sat postepeno kroz nekoliko godina: vjetar u leđa Berniju. U Vermontu je minimalac danas $8.6/sat. A kad se preračuna koliko se dobije kroz socijalnu pomoć (bonovi za hranu, doplatak za stan, doplatak za djecu, zdravstveno...) to ispada $8.13/sat. Te beneficije se izgube ako se radi puno radno vrijeme. Koliko je razumno onda očekivati da će netko ić izgubit $8.13 za sat nerada da bi išao raditi za $8.6/sat?

Kad bi plaća bila $16.73/sat, onda bi imalo smisla i raditi. Republikanska ortodoksna neoliberalna ideologija, popularizirana kroz senatora Paul Ryana i nekoliko predsjedničkih kandidata, koji su već na sreću otpali, predlaže drugačiji pristup: ukinuti socijalnu pomoć, pa će ljudi morati raBernie  propagira politiku i političke ideje američkog zlatnog doba, predsjednika Eisenhowera i (Teddy) Roosevelta, Republikanaca iz doba kada je postojao neki društveni ugovor između radnika i vlasnika, u kojem su obje strane pristale na donekle fer raspodjelu viška vrijednosti u cilj općeg prosperiteta i socijalnog miraditi za koliko god im kapitalista ponudi, ili neka crknu of gladi: nije čudo da im je teško na izborima s takvom političkom platformom. Kapitalisti dotle mogu utajivati i skrivati svoje pretjerane prihode od poreznika u zemljama kao Panama.

Plus, što sirotinja rado ide u vojsku. Pa se vraćaju dečki bez nogu, ruku, sjebani iz Iraka, Afganistana. I njih kljukaju pilulama. Da budu mirni i ne prave neprilike. Vermont je država s najvećim postotkom stanovnika u Americi koji su poginuli kao vojnici u Iraku. (Irak je do sada koštao 1,7 bilion dolara, i još se očekuje potrošiti 490 milijardi za brigu za “branitelje”, što je je jedan od Bernijevih prerogativa.)

E, sad se pokazalo da, iako se Purdue Pharma zaklinjala godinama da OxyContin (koji im donosi 6 milijardi dolara godišnje) ne čini ovisnim, to nije točno. Država je onda odlučila reducirati količinu pilula koje doktori smiju prepisati. Ovisnicima. Normalno, pilule su se počele prodavati po $14 komad na crno. I dileri heroina iz obližnjih država su nanjušili priliku – oni su jeftiniji, s boljim produktom. Tako je Vermont danas, u nedostatku snijega, uslijed El Ninja i globalnog zatopljenja, najbolje poznat po jednom drugom bijelom prahu – heroinu.

Isti Vermont koji je jednom bio prva država koja je ukinula robovlasništvo, jedna među prvima koja je dozvolila homoseksualne brakove i jedna od najliberalnijih država po pitanju marihuane (iako je potpuna legalizacija u stilu Kolorada i države Washington planirana tek za 2018.). I to nikako nije samo zbog hippie utjecaja iz 1970-tih, nego upravo zbog te klasične američke ruralne konzervaRukavice su skinute i golo izrabljivanje postalo je norma. Kako Bernie kaže: “Prijevara i pljačka postali su osnovni business model Wall Streeta.”tivnosti, koja nas obavezuje da se ne miješamo u svjetonazor svojih susjeda.

Bernie, i Brooklyn uopće, dijametralno je suprotan tom mentalitetu. Otvoren, bez dlake na jeziku, gotovo bezobrazan. Miješa se u sve. I kao takav se neminovno nametnuo političkom sistemu ovdje. No nisu ga htjeli za guvernera. Radije su ga poslali u Washington, onako kao što je CK SKH Šuvara u Beograd. Bernie nije nikada odlučivao o politici unutar Vermonta.

U Washingtonu, Bernie već desetljećima kao permanentno sijed stari mudrac ponavlja iste rečenice o ekonomskoj nepravdi i bogaćenju bankara na račun ostalih, još od vremena kada to nitko nije vidio kao neki problem, a danas je politička i ekonomska stvarnost napokon sustigla njegovu političku poruku, što je njegova kampanja, vješto se služeći internetom, diseminirala među američkim građanstvom toliko uspješno da raščupani, sjedi Bernie, s okvirima naočala koje je vrijeme davno pregazilo, puni Clinton je bio taj koji je doveo do toga da danas svaki treći crni muškarac u zemlji ima policijski dosjesportske dvorane kao da je rock zvijezda i prikuplja više donacija nego svi drugi politički kandidati.

Nije nikakva tajna da ga politički establishment zbog toga ne voli. Vodstvo Demokratske stranke mu ne može oprostiti što on nikada nije htio biti njihov član (jer su mu bili previše desno) i što ih je u mlađim danima često retorički izjednačavao sa Republikancima. U Vermontu recimo, dok je 86 posto građana, koji su izašli na izbore kao Demokrati, glasalo za njega, većina vodstva Demokratske stranke je izrazilo podršku Hillary (sadašnji guverner Shumlin, bivši guverneri Kumin i Dean, senator Leahy...).

I to je najveći Bernijev problem. Ne samo da će zbog toga većina tzv. superdelegata, tj. stranačkih službenika glasati za Hilary, nego i u slučaju da bude izabran, neće puno moći učiniti bez stranačke podrške u Kongresu – što onda plaši ljude unaprijed, pa će stoga njih manje za njega glasati. Njegove slabe veze sa strankom signaliziraju da on nema barem dvadesetak zastupnika i senatora koji će glasati za sve revolucionarne ideje koje on predloži. A predsjednička moć u SAD-u može biti jako ograničena neprijateljskim Kongresom. Obami, koji je uglavnom mlak i Upravo je fantastično da su se u tako fino uhodanom sustavu mogli pojaviti netko kao Trump i netko kao Sandersnerevolucionaran, nije uspjelo skoro ništa svojega progurat zbog republikanskog obstrukcionizma. Što bi tek Berniju radili...

Da bi Bernijeva "politička revolucija" uspjela, s njim bi trebalo doći i nekoliko desetina novih ljudi u Kongres, koji bi omogućili provođenje te revolucije. Za sada, Bernie nema te ljude. Niti se njegova kampanja previše trudi da ih okupi. Bernie ima odličnu poruku. i narod je čuje. Ali se mediji i političari jako trude da je ne čuju.

Dok u svom uredu u Washingtonu na zidu drži slike Eugene Debsa, američkog socijaliste iz 1920-tih, Bernie danas propagira politiku i političke ideje američkog zlatnog doba, predsjednika Eisenhowera i (Teddy) Roosevelta, Republikanaca iz doba kada je postojao neki društveni ugovor između radnika i vlasnika, u kojem su obje strane pristale na donekle fer raspodjelu viška vrijednosti u cilj općeg prosperiteta i socijalnog mira (što je uglavnom imidž i propagandna slika kojom je Amerika zavladala svijetom).

Nakon tehnološke revolucije taj ugovor se raspao. A nakon pada Berlinskog zida i raspada Sovjetskog Saveza, a time i definitivnog poraza socijalizma kao ekonomskog modela i sustava proizvodnje u očima američkih građana, klasa vlasnika i političara nije vidjela razloga nastaviti s donekle fer raspodjelom. Rukavice su skinute i golo izrabljivanje postalo je norma. Kako Bernie kaže: “Prijevara i pljačka postali su osnovni business model Wall Streeta.”

I u tome se Donald Trump potpuno slaže sa Bernie Sandersom, iako Donald sigurno nije socijalist. No, Donald može računati na "Partiju čaja" da regrutira dovoljno istomišljenika da ga podržavaju u Kongresu. Bernie ne može računati na Demokratsku stranku da učini isto, a ljevica u SAD-u jednostavno nema ništa slično "Partiji čaja" na desnici. Najljeviji Demokrati kao Howard Dean i Elizabeth Warren ili su izrazili podršku Hillary (Dean), ili šute (Warren).

Guverner Vermonta, Shumlin, iziritiran je Sandersovom reakcijom na problem opijata s kojim se Vermont suočava. Hillary je spremno, ko najbolji đak, pripremila odgovor na svako moguće pitanje, pa je tako i Shumlinu izložila sve po točkama, koga hapsit, koga liječit, koga kaznit. Sanders je odbrusio da je ovisnost zdravstveni problem i da će se sama od sebe riješiti kroz njegov program univerzalnog zdravstvenog osiguranja, a razlozi postojanja ovisnosti da će iščeznuti u ekonomski pravednijem društvu kakvo on planira. Shumlin sad ne prestaje ponavljati da je upravo to razlog zašto podržava Hillary.

Dakle odlična poruka, fantastična podrška u narodu, ali vrlo napeti odnosi u organizaciji. Trumpa isto ne vole u njegovoj stranci. Ali on ih barem sve može kupit.


U idućem nastavku:
  • Fenomen Trump
  • Fenomen Hillary
  • Endgame
Ključne riječi: SAD, Hillary Clinton, američki izbori
<
Vezane vijesti