Dok u Libiji strana vojska napada vlastodršca i staje na stranu protivnika režima, u Bahreinu napada nenaoružane protivnike režima. Zapadne sila o intervenciji arapskih zemalja Perzijskog zaljeva u Bahreinu uglavnom mudro šute, iako je od nedavno postalo "in" hvaliti pokrete koji traže promjene u arapskom svijetu.

Jedan od najzanimljivijih razvoja događaja vezanih za nemire u arapskom svijetu jest brzina kojom se prešlo od prosvjeda preko sukoba s policijom do stranih intervencija. Neka vas ne čudi množina imenice intervencija, naime u posljednjih tjedan dana dogodile su se dvije intervencije iako je samo jedna dobila medijski prostor. Govorimo, naravno, o intervenciji "saveznika" (Sjedinjenih država, Francuske, Italije i drugih) protiv Gadafijevih snaga u Libiji. Druga, nedovoljno zanimljiva za središnji dnevnik, dnevne novine i portale, iako barem jednako značajna jest intervencija drugih "saveznika" (tj. arapskih zemalja Perzijskog zaljeva) protiv demonstranata u Bahreinu. Dvije situacije, dvije intervencije, dva savezništva, dvije politike dijametralno suprotnih orijentacija.

Dok u Libiji strana vojska napada vlastodršca i staje na stranu protivnika režima, u Bahreinu napada nenaoružane protivnike režima. Katar i Ujedinjeni arapski emirati vojno sudjeluju u obje intervencije iako to, naravno, čini nedosljednu politiku par excellence. Nedosljedno je i ponašanje zapadnih sila koje o intervenciji u Bahreinu uglavnom mudro šute, iako je od nedavno postalo in hvaliti pokrete koji traže promjene u arapskom svijetu.

U Bahreinu nema medijski privlačne priče o bijelom čovjeku koji svojom vojskom spašava Arape od genocida, već u Bahreinu Arapi brutalno slamaju arapske demonstracije.

U svakom slučaju, činjenica je da je situacija u Bahreinu malo kome jasna što ne treba pretjerano čuditi obzirom da o njoj nitko ne izvještava. Pitanje zašto ta situacija ne zaslužuje pažnju javnosti kao situacija u Libiji vapi za odgovorom. Ponudio bih dva glavna razloga. S jedne strane, u Bahreinu nema medijski privlačne priče o bijelom čovjeku koji svojom vojskom spašava Arape od genocida, već u Bahreinu Arapi brutalno slamaju arapske demonstracije, no žrtava je (još) premalo - prvo treba poteći određena količina krvi da bi događaj bio dovoljno spektakularan da zavrijedi medijsku pozornost. U Libiji bombe i Tomahawci uništavaju Gadafijeve tenkove i oklopna vozila te ostavljaju televizijski zahvalne kadrove njihovih olupina, dok je intervencija u Bahreinu donijela samo nešto puškaranja, suzavca i tek pokoji leš.

bahrein1.jpg bahrein1.jpg

S druge strane, tamošnja se situacija ne uklapa dovoljno dobro u dominantnu priču o sekularnim pokretima za demokratizaciju u arapskom svijetu. Religija je  u ovom slučaju ključna komponenta nezadovoljstva vlašću. Naime šeik i njegova svita na vlasti slijedi sunitsku verziju islama, dok većina stanovništva pripada muslimanima šiitima. Šiitska većina bori se dakle protiv vladajuće sunitske manjine, koja osim činjenice da je pripadaju religijskoj manjini dijeli i sve boljke ostalih arapskih (i mnogih drugih) režima - vladaju dugo, nepravedno i korumpirano. Kako objasniti gledateljima CNN-a da pokret za demokraciju u arapskom svijetu ipak nije toliko homogen kako ga se mjesecima želi prikazati; kako objasniti da priča nije ona jednostavna i lako probavljiva "zli korumpirani diktatori protiv dobrog, sekularnog naroda" (iako i tog ima), nego da tu najednom ima i nekih religijskih tonova koji se namjerno ignoriraju?

U svakom slučaju izvještavanje o Bahreinu bi jednostavno bilo predosadno, premalo slikovito i prekomplicirano za CNN pa onda i za ostale medijske kuće da bi se tome isplatilo posvetiti veću pažnju. Međutim, intervencija u toj državici jedva dvaput većoj od otoka Brača (i više od 2000 puta manjoj od Libije) donosi čitav niz presedana koji bi se skoro mogli pokazati od izuzetnog značaja za budućnost međunarodnih odnosa.

Ovo je rijetka prilika da netko vojno intervenira mimo (možda čak i usprkos) volje zapadnih sila. Stvar je zanimljivija ako znamo da je kompletna američka peta flota stacionirana u Bahreinu.

Prvo, ovo je rijetka prilika da netko vojno intervenira mimo (možda čak i usprkos) volje zapadnih sila. Stvar je zanimljivija ako znamo da je kompletna američka peta flota stacionirana u Bahreinu. Treba se zapitati kako je moguće da najvećoj svjetskoj sili netko drugi pred nosom vojnoj djeluje, a da se ova to gotovo ne udostoji komentirati. Znači li to da zaista živimo u multipolarnom svijetu gdje SAD više nije jedini svjetski policajac? Ako je to tako, treba li se tome radovati jer će možda spriječiti SAD da djeluje unilateralno ili nam to treba izazivati zebnju jer će odsad biti još više unilateralnih intervencija?

Drugo, ovo je prvi put da jedna arapska nadnacionalna organizacija ujedinjeno vojno djeluje. Arapske zemlje su u povijesti rijetko bile ujedinjene (i to samo zahvaljujući Izraelu), pa je ova intervencija Vijeća za suradnju arapskih zemalja u Perzijskom zaljevu time značajnija. Pitanje je pridonosi li ova intervencija stvaranju nove vojne sile koja pritom kontrolira i više od pola svjetskih zaliha nafte? Ako ovaj savez shvati snagu koju posjeduje, moglo bi to bitno promijeniti odnose snaga u svijetu.

Treće, interni šiitsko-sunitski sukob ovime prelazi granice Bahreina direktno otvara put zaoštravanju perzijsko-arapskih odnosa. Iran i Bahrein već su si međusobno istjerali diplomate, a takvi diplomatski sukobi će se vjerojatno zaoštravati i između Irana i drugih država. Još od iransko-iračkog rata u 80-ima nije bilo tako oštre retorike, pa iako je malo vjerojatno da bi ovo moglo dovesti do nekakvog otvorenog rata arapskih zemalja s Iranom, situaciju vrijedi pažljivo pratiti.

Ne bih se kladio da bi bilo dobro da prosvjednici pobijede, dođu na vlast ili ostvare svoje zahtjeve za ukinućem monarhije (a to je i malo vjerojatno). Naime, na taj način bi Iran zasigurno ojačao u regiji, a današnji preagresivni Iran zaista ne bi trebao imati još veću moć. Jednako nasilno gušenje demonstracija stranom intervencijom također nije dobro rješenje jer, osim što stradavaju nevini, velike su šanse da će samo dovesti do radikalizacije prosvjednika što je put prema terorizmu koji nikome ne treba. Zasad je intervencija u Bahreinu gotova, a prosvjednici su potjerani, ubijeni ili ranjeni. Spomenik koji je na glavnom trgu u glavnog grada Maname služio kao simbol demonstranata uništen je. Ono što ostaje je samo snažan dojam da priča još nije gotova i da ju treba pratiti usprkos ignoriranju medija.

Ključne riječi: nato, libija, arapi, Bahrein
<
Vezane vijesti