Foto: Ronjenje - rituali u vodiFoto: Ronjenje - rituali u vodiIma nešto na tom Islandu. Nešto dobro za ljude i filmove. Snorri na Islandu uči bebe roniti. Najlakše bi bilo reći kako Snorri uči bebe roniti, no, nije to dovoljno, a možda ni točno, jer, ne radi se o ronjenju onako kako ga obično shvaćamo – svladavanju jednog stranog elementa raznim novim tehnikama i pomagalima, nego prije o nečemu sasvim suprotnom: on pomaže malima i odraslima da ne zaborave vodu. Karamesinis pak postavlja grčke tragedije u Rio de Janeiru. U notornim favelama, grčki redatelj uspijeva barem neku osnovnoškolsku djecu zainteresirati za umjetnost.

Ima nešto na tom Islandu. Nešto dobro za ljude i filmove. Iako bez drveća i (pre)velikih gradova, taj daleki otok očito obiluje samosvojnim ljudima i dojmljivim filmovima. Možda je kvaka u Sjeveru, možda u izolaciji, možda u gejzirima, vatri i ledu, a može biti i da ima neki stvarno dobar filmski centar…Za razliku od Snorrija, Karamesinis nikako nije u prvom planu, niti su Sretni prinčevi (toliko) priča o njemu, osim možda u negativu.
Naravno, i prvi i drugi pristup su sasvim dobri, jer su primjereni

Uvijek je, naravno, moguće da razliku čini i sam Snorri Magnússon, glavni junak ovog teksta i filma Ronjenje – rituali u vodi Elín Hansdóttir, Anne Rún Tryggvadóttir i Hanne Björk Valsdóttiri, prikazanog na nedavnom beogradskom Međunarodnom festivalu dokumentarnog filma Beldocs. Snorri, s kojim, očito, lako pređete na ti, pedesetineštogodišnji je trener plivanja i pionir (jeste li primijetili kako rijetka postaje ta riječ?), koji već 28 godina radi s malim bebama i njihovim roditeljima, te "osobama s posebnim potrebama" (jednom ću morati podrobnije razmotriti tu sintagmu).

Najlakše bi bilo reći kako Snorri uči bebe roniti, no, nije to dovoljno, a možda ni točno, jer, ne radi se o ronjenju onako kako ga obično shvaćamo – svladavanju jednog stranog elementa raznim novim tehnikama i pomagalima, nego prije o nečemu sasvim suprotnom: on pomaže malima i odraslima da ne zaborave vodu, da osjete kako je ona i nadalje mjesto spokoja i radosti, pogodno za otkrivanje sebe i svijeta, za rast kroz pokret i dodir.

Otac dviju veselih blizanki, Snorri je, kako primjećuje netko u filmu, osoba koja malo mari za samoprezentaciju: igra se, krevelji i "ludira" kao nestašni dječak, ali je istovremeno krajnje ozbiljan i discipliniran, sasvim prisutan i posvećen.Najlakše bi bilo reći kako Snorri uči bebe roniti, no, nije to dovoljno, a možda ni točno, jer, ne radi se o ronjenju onako kako ga obično shvaćamo – svladavanju jednog stranog elementa raznim novim tehnikama i pomagalima, nego prije o nečemu sasvim suprotnom: on pomaže malima i odraslima da ne zaborave vodu

Kada jednim dlanom podupire stopala četveromjesečne bebe, pomažući joj da poput malog delfina uspravno izroni iz vode te ponosno stoji, pretvara se u njezin nastavak, u živo postolje, osobu koja na nerazloživim razinama reagira na dječje unutarnje pokrete i potiče urođene sposobnosti uspravljanja, uravnoteženja i cjelovitosti.

Prije toga beba je, važno je naglasiti, prošla "domaći zadatak", specifičan trening snage koji ojačava kralježnicu i gornje dijelove tijela, nakon čega, kako kaže učitelj, "može što hoće" (no to, naravno, roditelji nikako ne bi trebali s njima sami pokušavati kod kuće).

Tri autorice dokumentarca, od kojih su dvije međunarodne multimedijalne umjetnice, što nije nimalo nevažno, dolaze posve blizu znatiželjnim djevojčicama i dječacima, ali i njihovim mamama i tatama, koji, ako su prije i bili svjesni kamere (superman odijelca za plivanje i slično), u vodi sa Snorrijem postaju opušteni i pozorni, razdragani "obični" ljudi.

Sa svojim ritualnim brojalicama i pokretima, upečatljivim i otvorenim licem, Snorri je pak prikazan gotovo kao junak neke sage, ili kakav prirodni islandski endem - sretna kombinacija trenera, cirkusanta, šamana i vilenjaka, samonikla na jednom starom okruglom bazenu između oceana i planina, desetak kilometera od Reykjavika.

Ima u tom dinamičnom, no vizualno-arhitektonski izuzetno elegantnom filmu i nekoliko "pričajućih svjedoka", i nešto pokušaja da se fenomen objasni i kontekstualizira, pa je tu i neizbježni dječji psiholog-istraživač, a saznajemo i kako Snorri ljubav za vlastiti poziv duguje prethodnom učitelju plivanja, odnosno davnoj odluci vlasti da se utapanje mornara spriječi uvođenjem obveznog učenja plivanja za djecu.Tri autorice dokumentarca, od kojih su dvije međunarodne multimedijalne umjetnice, što nije nimalo nevažno, dolaze posve blizu znatiželjnim djevojčicama i dječacima, ali i njihovim mamama i tatama

No, sve to brzo pada u drugi plan i blijedi kada vidite živopisnog Islanđanina u vodi, u interakciji s roditeljima i njihovim mališanima, koji su svi isti - nejaka ljudska bića puna opreza i mogućnosti, ali i svi različiti - jedinstvene osobe koje uvijek iznova iznenađuju svojom originalnošću.

Nešto slično moglo se vidjeti i u (barem) još jednom filmu ovogodišnjeg Beldocsa, koji je svojim bogatim i raznolikim programom ( pa i brojem gostiju) podsjetio na najbolje dane ZagrebDoxa. Riječ je o dokumentarcu Sretni prinčevi Panagiotisa Deligiannisa, o školskoj djeci iz favela u Rio de Janeiru, i učitelju glume Sotirisu Karamesinisu, kazališnom redatelju i tvorcu "MUSA metode", koji s njima radi na najpopularnijoj priči Oscara Wildea.

Za razliku od Snorrija, Karamesinis nikako nije u prvom planu, niti su Sretni prinčevi (toliko) priča o njemu, osim možda u negativu. Naravno, i prvi i drugi pristup su sasvim dobri, jer su primjereni: za razliku od islandskog trenera plivanja, grčki kazalištarac nalazi se ne samo daleko do svog rodnog podneblja, na drugom kraju svijeta, nego i u okruženju koje je neprijateljsko i njemu, kao i svakom drugom strancu, ali i samom sebi.U notornim favelama, u kojima su oružani sukobi uobičajena pojava, kao i krajnje siromaštvo, grčki redatelj uspijeva barem neku osnovnoškolsku djecu zainteresirati za umjetnost i kroz kolektiv potaknuti na subjektivitet

Karamesinis postavlja grčke tragedije u Rio de Janeiru i podučava djecu u školi Solar meninos de luz, primjenjujući tehniku "muzičkog sistema glume", koju je sam razvio kombinirajući različite tradicionalne i suvremene metode glume, pokreta, transa, dionizijske kultove...

U notornim favelama, u kojima su oružani sukobi uobičajena pojava, kao i krajnje siromaštvo, grčki redatelj uspijeva barem neku osnovnoškolsku djecu zainteresirati za umjetnost i kroz kolektiv potaknuti na subjektivitet, što ne samo da može značiti i drugačiji život od onoga koji obično viđaju u svojim domovima i na ulicama, nego i namah baca neko drugo svjetlo na njihovu često sumornu svakodnevicu.

Veliku, pa i presudnu pomoć Karamesinisu pružaju lokalni umjetnici, među kojima, bar u ovom projektu, prednjači Rosana Barros, glumica iz filma Elitna postrojba Joséa Padilhe, a tu su i Maria Augusta Montera, Flavia Bittencourt i drugi, kod kojih je Grk, kako kaže, otkrio pravu dionizijsku žicu koja sve više nestaje u Europi.Tko će ga znati: možda je kvaka u Sjeveru, možda u izolaciji, možda u gejzirima, vatri i ledu, a može biti i da ima neki stvarno dobar filmski centar…

Redatelj filma Deligiannis jako se trudio, i u tomu uspio, biti blagonaklon prema mikrookruženju u kojemu veliki i mali umjetnici rade na (unutarnjoj) promjeni: skučeni i oskudni domovi školaraca redovito su uredni, a roditelji podržavajući i strpljivi...

Tu bi negdje mogao biti i jedini (ozbiljniji) problem Sretnih prinčeva: neprikriveno više naučene no igrane scene njihove međusobne interakcije mogu smetati, no, ako ih prihvatite kao svrsishodne, prestaju biti upadljive, pa i postaju dopadljive.

Što, možda, nije ono što bi netko očekivao, ili čak želio vidjeti iz brazilskih favela: takvi bi trebali u Rio otići sami i vlastitu hrabrost i sreću iskušati uživo

<
Vezane vijesti