H-Alter
Foto: PixabayFoto: PixabayFilozofiji ostaje da postavlja pitanja, ne da daje relevantne odgovore – to čini znanost. Filozofija djeluje intelektualnom sposobnošću da se postavljaju značajna pitanja; politika djeluje prvenstveno silom (ekonomskom, agitatorskom ili fizičkom) namećući svoja viđenja, bezbroj puta u povijesti nauštrb jasno uobličenih znanstvenih činjenica i dokaza.

U davna vremena, sva su ljudska znanja bila skupljena pod zajedničkim "krovom" imenom Filozofija. Diferencijacijom su se znanosti postepeno odvajale od svoje "majke" i same se međusobno dijeleći na egzaktne, tehničke i tehnološke, medicinske, poljoprivredne, društvene i humanističke, baveći se činjenicama i njihovim uklapanjem u koherentne, neprotuslovne teorijske modele, dok su filozofiji ostale mrvice, tim prije što ona više nije – odnosno vrlo teško – bila sposobna pratiti razvoj nauka na tako širokoj skali različitih područja.Teško je od takvih, u prikazu naučnih otkrića ili kritici pojedinih viđenja serviranih javnosti, očekivati naučni metodološki pristup kakvim vladaju nepatvoreni, moralno čvrsti stručnjaci koji paradigme znanosti ne mijenjaju sinhrono s promjenama politike

Uglavnom su joj ostale etika, estetika i logika (ali ne matematička), kao i neka nekad supstancijalna područja poput ontologije, gnoseologije ili epistemologije. Pojednostavljeno, filozofiji je ostalo da postavlja pitanja, ali ne da i daje relevantne odgovore – to čini znanost. Tako je i na području lingvistike, dijela humanističkih nauka.

Filozofija djeluje intelektualnom sposobnošću da se postavljaju značajna pitanja; politika djeluje prvenstveno silom (ekonomskom, agitatorskom ili fizičkom) namećući svoja viđenja, bezbroj puta u povijesti nauštrb jasno uobličenih znanstvenih činjenica i dokaza. Svaka pak nauka ima svoje metode i instrumente istraživačkog rada, a statistika je jedan od onih koji koristi lingvistika (blisko povezana s računalnom lingvistikom), i ne samo ona – u širokom rasponu od egzaktnih, preko tehničkih do društvenih znanosti, ne zaobilazeći ni sociologiju ili ekonomiju.

Posebno je lingvistika izuzetno zahvalno područje za statistička istraživanja (čak se djelo nepoznatog pisca statističkom jezičkom i stilskom analizom može pripisati određenom autoru), napose stoga što su jezične jedinice kojima se bavi velikim dijelom uredno posložene po rječnicima. Znajući izuzetnu mrzovoljnost filozofa prema pojedinačnim naukama (uzrokovanu velikim dijelom nesposobnošću njihova relevantnog praćenja), razvijanu nakon vjekovnog raspada filozofije kao sinonima znanosti, kad je s pozicije "posjednice" cjelokupnog raspoloživog znanja o svijetu mogla neprikosnoveno docirati, ne čudi zlovolja nekih filozofa spram moćnog alata jezikoslovaca.Malo ih ostaje doslijednih, na tragu znanosti, a ne interesne prilagodbe, što u nas pokazuje slučaj lingvista koji su uglavnom prekonoć promijenili stavove, dobro pazeći na migove svojih egzistencijalnih, tjelesnih i umnih gospodara

Prezirući ih naspram svoje "učenosti" koja odbacuje njihove doprinose, neki ih toliko marginaliziraju da bi – primjerice – zbog doprinosa statističkih metoda lingvistici, nju prebacivali na neki prirodoznanstveni ili tehnički fakultet i predlagali raspuštanje čitavog Filozofskog fakulteta, zbog vlastitog neprihvaćanja suvremenih metoda tehničkih, informatičkih, prirodnih znanosti i rezultata koji se njima postižu. 

Previše njih muti bistru vodu, što često rade oni koji ne vladaju činjenicama ili su im stavovi suprotni njima, nastojeći skrenuti (sofisticiranije od anonimusa u raspravi o hrvatskim ratnim zločinima: "a što su Srbi nama radili?", ali u osnovi isto) raspravu sa suštine, ili pak umišljaju da promjenom imena stvarima i pojavama mijenjaju njihovu bit. Ali to ne mijenja činjenicu da drek, govno, izmet, fekalije, jednako smrde - da se izrazim metaforički ponešto grublje. Nadjevanje imena stvarima (pa i jeziku) ne mijenja nimalo njihovu suštinu. Trudili se koliko god dokazivati svoju učenost, ne mogu svojim postmodernističkim jezikom - koji je Sokal u nizu antologijskih tekstova (1, 2, 3) razotkrio kao prelijevanje iz šupljega u prazno - demantirati činjenice. "Utoliko gore po činjenice", reče Hegel.

Nikad nisam odveć obožavao društvene i humanističke znanosti, zbog prevelike njihove (re)interpretabilnosti, termin koji upotrebljavam u smislu promjene služenja nekoj paradigmi pod pritiskom politike i promjene političkih uvjeta. Malo ih ostaje doslijednih, na tragu znanosti, a ne interesne prilagodbe, što u nas pokazuje slučaj lingvista koji su uglavnom prekonoć promijenili stavove, dobro pazeći na migove svojih egzistencijalnih, tjelesnih i umnih gospodara.Znajući izuzetnu mrzovoljnost filozofa prema pojedinačnim naukama (uzrokovanu velikim dijelom nesposobnošću njihova relevantnog praćenja), razvijanu nakon vjekovnog raspada filozofije kao sinonima znanosti, kad je s pozicije "posjednice" cjelokupnog raspoloživog znanja o svijetu mogla neprikosnoveno docirati, ne čudi zlovolja nekih filozofa spram moćnog alata jezikoslovaca

Srećom, ostaju pisana djela kao svjedočenja njihova konvertitstva, po čemu će ih bistriji potomci uglavnom neobrazovanih masa koje se jednako priklanjaju sili, znati ocijeniti. "Društveni" (eufemizam za politički) pritisak dakako da postoji na sve znanosti, pa i prirodne, ali je u njih mnogo teže primjenjiv s obzirom na metode koje koriste u istraživanjima i u dokaznom postupku, kao i na – čini mi se – jači karakterni integritet naučnika koji pretpostavljaju služenje istini više negoli vlastima.

To nije isključivo posljedica njihova istinoljublja, već se javlja u sinergiji s činjenicom da njihov rad ne utječe neposredno na trenutne društvene odnose (naknadni je njegov utjecaj nemjerljivo velik!). Dapače, elite ga, prezentirajući očišćenog idejnih natruha koji im ne odgovaraju, koriste sebi u prid, bez obzira radi li se o totalitarnim, demokratskim (danas nema takvih) ili kvazidemokratskim društvima. Dakako da mnogi pokleknu pod dovoljnim pritiskom, stupnjevanim sve do životne ugroženosti, ali ipak…

Najpoznatiji primjeri podlijeganja pritisku cijelih grana prirodoslovlja su napadi na Darwinovu teoriju evolucije pod konzervativnim utjecajem britanskih vjerskih krugova (iz čega se biologija dosta brzo iskobeljala), nacistički embargo na Teoriju relativnosti vođen rasističkim razlozima, kao i Lisenkov obračun s genetikom u bivšem Sovjetskom savezu, diktiran ideologijom.

Naravno, sve to nije bilo inicirano od pojedinih znanstvenika koji su se iskazali kao vođe konzervativnih struja. Oni su samo, uslijed reputacije i karakternih slabosti, poslužili kao prikladni katalizator prijenosa političkih, vjerskih, rasnih i ideoloških (u osnovi, prvenstveno ekonomskih!) interesa na znanost, i preko nje na cijelo društvo, praveći nemjerljivu štetu koju su generacije morale ispravljati.

Filozofi, kao djelatnici navodnog mudroslovlja vrlo su podatni promjenama filozofskih interpretacija koje zastupaju, s tim što filozofija kao "znanost" (lično nisam siguran da je takvom možemo smatrati, odatle navodnici), nema unutarnje jedinstvenosti, koherencije, neproturječnog kontinuiteta i doprinosa svojoj cjelini (s obzirom na bezbrojne filozofske "škole" pitanje postoji li uopće ona, osim u formalnom smislu), poput matematike, fizike, astronomije, biologije... Koje su, ugradivši u svoj korpus pozitivne doprinose, vlastita zastranjenja ostavile za sobom, uklopljena tek u povijest ili filozofiju nauke."Društveni" (eufemizam za politički) pritisak dakako da postoji na sve znanosti, pa i prirodne, ali je u njih mnogo teže primjenjiv s obzirom na metode koje koriste u istraživanjima i u dokaznom postupku

Naravno, ostaje pitanje moći kojom politika koristi društvene znanosti, što pojednostavljeno možemo objasniti nedovoljnom socijalnom evolucijom prosjeka normalne Gaussove raspodjele. Čovjek koji, primjerice, danas ne umije podijeliti dva višeznamenkasta broja bez upotrebe kalkulatora, jasno da teško razumije dostignuća prirodoslovlja i više mu zaliježu "tumačenja" društvenjaka, posebno ako su popularizirana s ekrana ponajvećeg suvremenog božanstva, glasnogovornika vladajućih elita – televizije. Ako je nešto na televiziji, tome je nesporno tako, a nije li - može se sumnjati da se uopće desilo!

Ovaj medij kome, doduše, konkurira internet – ali samo prividno, s obzirom na beskrajni ocean informacija, poluinformacija i dezinformacija koje njime kolaju a u kome spomenuti prosjek još teže pliva no u filtriranom plićaku televizijskih prilagodbi – nesporno je najvažniji suvremeni instrument političke manipulacije, ma u kojem smjeru (desno, lijevo, centralno) se vlast profilirala.Prezirući ih naspram svoje "učenosti" koja odbacuje njihove doprinose, neki ih toliko marginaliziraju da bi – primjerice – zbog doprinosa statističkih metoda lingvistici, nju prebacivali na neki prirodoznanstveni ili tehnički fakultet i predlagali raspuštanje čitavog Filozofskog fakulteta

Popularizatori nauke, uglavnom poluupućeni stručnjaci za nekoliko kvalitativnih stručnih klasa niži od onih koji znanosti daju svoj doprinos (ovo konstatiram bez trunke omalovažavanja, naprosto kao činjenicu), imaju nemjerljiv utjecaj u širenju znanja i svjetonazora, no uslijed veće orijentacije prenošenju istine (u opsegu kojem je mogu razlučiti kao stvarnu ili naturenu) negoli za njenom potragom, podčinjeniji su manipulacijama od prirodoznanstvenika ili onih tehničke struke. "Stil je sam čovjek", kako reče Buffon, pa se dešava da namjere popularizatora ili zanesenih laika (oba podložnija pogreškama, mnogo manjeg značaja od onih stručnih) ne bivaju prepoznate.

Teško je od takvih, u prikazu naučnih otkrića ili kritici pojedinih viđenja serviranih javnosti, očekivati naučni metodološki pristup kakvim vladaju nepatvoreni, moralno čvrsti stručnjaci koji paradigme znanosti ne mijenjaju sinhrono s promjenama politike (kao da politička smjena izazove promjenu stavova o heliocentrizmu!), ali se nalaze na istoj strani fronte u borbi za istinu, zaslužujući benevolentan (ljudi, a ne njihove pogreške na koje svakako valja reagirati!) pristup djelu i greškama (slučajnim ili generiranim nedovoljnom upućenošću) u njemu. Sad, što je istina jeste i nije toliko zakučasto pitanje. Subjektivno se vodim pjesmicom:

Istina
("Istina je bog", Gandhi)

Ono što jeste onakvo kakvo jeste,
i nikakvo drukčije ne može biti.
Ona je bog. K njoj bezbrojne, samotne ceste
vode. Sto ruku rašomon-Šive, ka jedinstvenoj biti.

Iz koje se da zaključiti da je istina jedna jedina, da ne postoji više istina, da nema hrvatske, srpske, bošnjačke ili crnogorske istine, bez obzira govorimo li o ratu ili lingvistici, ali zato postoji bezbroj njenih interpretacija od ljudi koji se nisu spremni (ili objektivno nisu u stanju) suočiti se s Pojednostavljeno, filozofiji je ostalo da postavlja pitanja, ali ne da i daje relevantne odgovore – to čini znanosttotalitetom zbivanja koje onda krstimo tim imenom.

Parcijalne istine, nazovimo blagohotno tako pojedine interpretacije njene, izostavljajući dijelove koji ne idu u prid vladajućoj društvenoj paradigmi diktiranoj interesima elita, bogohulno se nazivaju imenom Gandhijevog boga. O svakoj jedinki, u zavisnosti od karakternih, etičkih osobina i njenog obrazovanja, ovisi kako će se nositi s time. Od društva kao cjeline, na aktualnom stupnju socijalne evolucije, iluzorno je očekivati jedinstveni stav, jer dok istina počiva na činjenicama, društvo počiva na interesu kao prvenstvu. Za sada.

_________________________________________________________________________________________________________

Tekst je iniciran polemikom između filozofa (koji ju je započeo) i jezikoslovke na stranicama portala Slobodnifilozofski.com.
Ključne riječi: jezik, znanost, filozofija, istina
<
Vezane vijesti