ljubicajovic_2_tg.jpgLjubica Jović interpretira priče za djecu na CD-u "Lutka od soli" koji je nedavno izašao u produkciji Udruge za nezavisnu medijsku kulturu. U razgovoru za "H-Alter", ugledna glumica objašnjava u čemu vidi vrijednost ovoga audio-projekta: "Djeci se danas najčešće servira gotov recept, pa su se naučili samo takve recepte i primati."

"Svi su izmanipulirani zgotovljenim programima. Slušajući ove priče, svako će dijete steći vlastitu percepciju."

Ljubicu Jović u zadnje vrijeme možemo vidjeti uglavnom u repriznim programima, poput filmskog serijala "Sam čovjek" po djelu Ive Kozarčanina koji se ovih dana daje na Trećem programu HTV-a. Povod za ovaj razgovor ipak je jedna mini-premijera, i to CD-a "Lutka od soli", izboru iz "Zbornika vrlina" u kojem je Vesna Krmpotić sakupila pripovijetke iz svjetske baštine posvećene temeljnim ljudskim vrednotama - vrlinama istine, ispravnosti, mira, nenasilnosti, ljubavi.

Naša sugovornica najveći je dio svojega rada na poslovima i radnim zadacima dramske glumice provela u ansamblu kazališta "Gavella", gdje je igrala zapažene uloge u klasičnim predstavama djela Tennesseeja Williamsa, Uga Bettija, Luigija Pirandella, Henrika Ibsena, Ranka Marinkovića, Dostojevskog, Čehova... Širem krugu televizijskih gledalaca i kino-publike poznata je iz TV serija poput "U registraturi", "Maratonaca", "Fiškala", pa do "Ponosa Ratkajevih", ili po značajnim ulogama u filmskim ostvarenjima - "Svoga tela gospodar", "Vlak bez voznog reda", "Martin u oblacima", "Kraljevo", "Mirta uči statistiku", "Gospođica"...

Nedavno je svjetlo dana ugledao CD Lutka od soli, u produkciji Udruge za nezavisnu medijsku kulturu. Radi se o izboru iz Zbornika vrlina, pripovijedaka iz svjetske baštine posvećenih ljudskim vrednotama, koji je sačinila književnica Vesna Krmpotić. Na CD-u, koji je namijenjen djeci od 7 do 15 godina, vi interpretirate priče. Kakav je dojam na vas ostavio taj poduhvat?

Njegujem poštovanje prema profinjenoj umjetnici Vesni Krmpotić. Zato sam nastojala što jasnije približiti njezin pjesnički izričaj, da nađe što direktniji put do slušaoca. Njezin jezik je pjesnički, i te priče nije bilo lako interpretirati. Naime, Vesna Krmpotić prikupila je priče diljem svijeta, ali ona je bila ta koja ih je obradila. Potrebna je bila razgovijetnost, kako bi djeci već kod prvog slušanja bile što razumljivije.

Zbornik vrlina promovira "vrijednosti" poput istine, ispravnosti, mira, nenasilnosti, ljubavi... proizlazi da se radi o temama koje danas nisu "u modi": danas, kada se govori o "vrijednostima", u pravilu se misli na njihov financijsko-računovodstveni ekvivalent...

To se tako samo čini, jer ono što je "u modi" glasno je i agresivno, ali to su "banalne sreće". Istinske vrijednosti ipak su uvijek prisutne, one su vječne, samo nije svima dano da ih spoznaju.

U nekim su vremenima zasigurno potisnute, u drugima su više oslobođene.

Da, tako je bilo u različitim periodima ljudske povijesti. Mislim da smo sada došli do kulminacije. Iz agresivnosti koja dominira, sa svojim ratovima i kriminalom kojima smo svjedoci, imam osjećaj kao da se otvorio Had i kao da iz njega suklja crni dim koji prekriva sve dobro u ljudima. To je zastrašujuće i čini mi se da je ljude uhvatila panika. Ipak, postoje vječne ljudske dobrote, kao tiha, mirna konstanta. Kada ovaj dim prođe, one će opet doći na svoje mjesto. One su u podlozi svih kultura; sve religije propagiraju nenasilje, međutim ljudi se u ime religija tuku i ubijaju. To je strašno.

Radi se vjerojatno o fundamentalizmu koji je prisutan u religijama.

Čitam trenutno Hansa Künga. On je osnovao Stiftung Weltethos, i radi na ekumenizmu svih svjetskih religija, pa i sekti i religijskih idioma koje primjenjuju plemenske zajednice. Kroz takvo djelovanje htio je utjecati na umanjenje silne patnje Iz agresivnosti koja dominira, sa svojim ratovima i kriminalom kojima smo svjedoci, imam osjećaj kao da se otvorio Had i kao da iz njega suklja crni dim koji prekriva sve dobro u ljudimai nesreće koja postoji u svijetu. Njegova je ideja da ljudi moraju uvesti etiku u bankarstvo, u  ekonomiju, jer bez toga nam, očito, nema humanog opstanka. Čovjek ne samo da se mora informirati o onima koji su drugačiji i koji drugačije misle, nego se mora moći dovesti u njihovu poziciju, da bi ga razumio. Tada više neće biti neprijateljstva.

Kako uvesti etiku u bankarstvo, ako bankarstvo to ne želi?

U zadnje se vrijeme i u Švicarskoj govori o menadžerskim plaćama. Ne mogu  razumjeti otkud karakter tim ljudima da mogu grabiti tolike novce, koji im u biti niti ne trebaju, a svijet je u takvim problemima.

Tržišne zakonitosti religija su bankara, oni vjerojatno na njih delegiraju svoju osobnu savjest.

Po cijelome svijetu ima jako puno kriminala u poslovnom sektoru, i taj kriminal se raskrinkava. Ekonomski kriminalci su sposobni i inteligentni, ipak ne shvaćaju da će jednog dana biti raskrinkani. Jer takav način "poslovanja" ne može vječno trajati. U Hrvatskoj su te pojave poprimile zaista drastične oblike, to je poražavajuće.

Što Lutka od soli znači u kontekstu kulturne ponude za djecu koja postoji u Hrvatskoj?

Ovaj CD iskorak je u nešto pozitivno. Sam digitalni zapis odgovara novim generacijama, i daleko im je bliži nego starijim ljudima.

Ljubica Jović: "Iz agresivnosti koja dominira, sa svojim ratovima i kriminalom kojima 
smo svjedoci, imam osjećaj kao da se otvorio Had i kao da iz njega 
suklja crni dim koji prekriva sve dobro u ljudima." Ljubica Jović: "Iz agresivnosti koja dominira, sa svojim ratovima i kriminalom kojima smo svjedoci, imam osjećaj kao da se otvorio Had i kao da iz njega suklja crni dim koji prekriva sve dobro u ljudima."

"Najveća je sreća što se netko sjetio auditivne vrijednosti doživljavanja, pogotovo stoga što je užasno raširena vizualna, ona koja konzumeristički manipulira dječjom sviješću i maštom", napisala je u svojoj "recenziji" CD-a Maja Uzelac. Smatrate li i vi da je auditivno rješenje ovoga CD-a njegova prednost?

Naravno, svakom pojedincu ostavljena je sloboda uzleta na svojim vlastitim krilima mašte. Iz svojega najranijeg djetinjstva, kada još nije bilo televizije, a kamoli video-igračaka, sjećam se divnih večeri kod moje bake, kada nam je naša teta svake večeri čitala, a u kući nas je bilo petoro djece. Počela je sa Sienkiewizcevim romanom Kroz pustinju i prašumu, zatim je prešla na Ben Hura, pa na Burrougsova Tarzana... Čuo se samo njezin glas, a sve ono što se ne vidi, svatko bi dočarao na sebi svojstven način. To je bilo divno, jer takvo pričanje, bez vizualnog "okvira", dopušta svakome slobodu mašte. Kao školarka voljela sam radio-dramu i radijske prijenose koncerata. Posredstvom radija bila sam u toku svega što se u Zagrebu događalo. Kasnije, kao interpret, također sam jako voljela radio kao medij. Ne znam koliko djeca danas imaju strpljenja samo slušati, a ne gledati: najčešće im se servira gotov recept, pa su se naučili samo takve recepte i primati. Svi su izmanipulirani zgotovljenim programima kojima se nema što dodati. Slušajući ove priče, svako će dijete steći svoju vlastitu percepciju.

Znači da je auditivni pristup bliži samoj poruci pripovjedaka - temeljnim ljudskim vrlinama?

Mislim da je tako. Čak i škole svojim programima unificiraju dječju svijest, u njima se također postiže postupno koloniziranje svijesti od strane audiovizualnog medija.

Živite već godinama na relaciji Švicarska - Hrvatska. Kako vam Hrvatska izgleda nakon što se, nakon više mjeseci boravka u Winterthuru u blizini Zuricha, gdje živite sa suprugom, vratite u Zagreb?

Zaželim se Zagreba, njegove "južnjačke" topline i kulturne ponude. Zaželim se šetnji po Sljemenu, prema kojem me veže najčvršća spona: "Mi gledamo se nijemo. Brijeg i čovjek. Ja nikad neću znati njegov tajanstveni smiso", pjevao je A. B. Šimić.

Postoji ipak nešto što me šokira i poražava, a to su apatija i nesreća ljudi koje se šire poput zaraze.

Apatija i nesreća se ne primjećuju u Švicarskoj?

U Švicarskoj ne osjećam stres. To je uređena država u kojoj je jako ugodno živjeti. Ljudi tamo govore tiho, što je možda nekome dosadno. Ne smiju se tako glasno kao ovdje; mi smo daleko emocionalniji, pa tako i igramo u teatru. Pri odlasku u prirodu, Očito je da postoji budućnost zagrebačke scene, ali kad čovjek pročita novine, proizlazi da je najveći problem postaviti intendante u teatrima ondje se vidi daleko izraženija javna briga za životinje. Znak prsta na ustima upozorava kako se ne smije preglasno govoriti, da se ne bi uznemirile. I zaista, tada se iz šume pojavljuju životinje, i ljudi ih mogu vidjeti u njihovu prirodnom ambijentu. Ljudi nisu nametljivi, ali imaju svoj specifični humor. Sviđa mi se njihova civiliziranost, odgovornost prema poslu, način na koji ga obavljaju, punom energijom, kao da im je to prvi i zadnji radni dan u životu. Po mojem sudu nečiji odnos prema poslu ilustrira odnos prema životu, takav način rada mi imponira. Kroz to do izražaja dolazi i poštovanje ljudi prema drugima. Nadam se da će i u Hrvatskoj mlada generacija, koja je ekološki sve osvještenija, razviti veće poštovanje prema drugoj osobi - jer ako poštuješ biljke i životinje, moraš poštovati i druge ljude. U Švicarskoj ne dolazi do izražaja međusobna svađa ili mržnja zbog različitosti, ili razlika u mišljenju.

Ipak, i u Švicarskoj narod na referendumu podržava restriktivniju imigracijsku politiku. Kakav je vaš odnos, kao strankinje, prema takvom trendu?

Nisam u Švicarskoj strankinja, dobila sam državljanstvo. Znači u Švicarskoj su me prihvatili. Dapače, prihvatili su me i susjedi. Kada otputujem u Zagreb ili negdje drugdje, boje se da se neću vratiti. Kada se vratim, dočekaju me s "dobrodošla kući".

Restriktivnija imigracijska politika ipak daje naslutiti da će drugi ljudi imati više poteškoća oko njihova prihvaćanja?

Moj suprug preko četrdeset godina živi u Švicarskoj, i zato sam lako dobila državljanstvo. Živim u sredini gdje njega poznaju i cijene, pa kad sam došla, čak se dogodilo da sam dobila ulogu. Pozvali su me da sudjelujem u snimanju Gospođice, filma koji je snimila Andrea Štaka, mlada redateljica "secondo" generacije, čiji je otac iz Konavala, a majka Sarajka. Film tematizira život triju generacija naših gastarbajtera, ljudi koji su obično dolazili da zarade nešto novca, a ostali bi cijeloga života u Švicarskoj. Taj film je dobio nagradu na Locarno Film Festivalu. Kad god bi u Već odavno sam se uvjerila da Zagreb ne voli svoje umjetnike; ne publika, nego ljudi koji dirigiraju kulturom i distribuiraju javni novac novinama izašao članak o filmu, moja bi ga susjeda izrezala i donijela mi ga.

Kad dođete u Zagreb, idete u teatar? Možete li usporediti aktualni trenutak dviju kazališnih scena, hrvatske i švicarske?

Ovih dana, po povratku u Švicarsku, odlazim na predstavu Mein Name Sei Gantenbein Maxa Frischa. Prije nekoliko godina slavila se stota godišnjica njegova i Dürrenmattova rođenja, a Švicarci su vrlo ponosni na ta dva njihova vrlo zanimljiva, premda različita pisca. Stota obljetnica bila je jako raskošno obilježena, dalo im se puno publiciteta i mnogo je njihovih djela postavljeno u kazalištima. Organizirana je i izložba o Frischu u jednom malom muzeju u starom dijelu Zuricha, u srednjevjekovnoj drvenoj kućici s drvenim stepenicama. Općenito se pažnja posvećuje obljetnicama pisaca. Tolstojeva je također bila obilježena izložbom, i tada su iz njegova muzeja u Moskvi prenijeli skoro cijeli postav. Mogli smo tako vidjeti i čizme koje je Tolstoj svojom rukom izrađivao, pismo koje je mladi Gandhi iz Londona pisao svojem velikom uzoru, jer Tolstoj je još prije Gandhija promovirao nenasilje. Vidjela sam azbuku koju je Tolstoj napisao djeci, kada je u Jasnoj poljani osnovao školu za male seljane... Zatim, mogli smo vidjeti Dickenslovu izložbu. Najčešće idem u Winterturški teatar koji ima izvanredne tehničke mogućnosti. On nema svoj ansambl, nego poziva u goste kazališta iz cijelog njemačkog govornog područja, tako da se u njemu zaista nagledam dobrih stvari. Imaju široki raspon repertoara, pa uz drame daju i laganije stvari, kao i operete, ali i zaista sjajne opere. Izvanredni operni ansambli dolaze iz bivšeg DDR-a. Obrazovanje je bilo lakše steći na Istoku nego na Zapadu, jer su mu davali veliku važnost, a bilo je besplatno. U kazalištu se nazire egzaktnost germanskog duha, njihovi glumci brzo misle i brzo govore; ne zaustavljaju se na emocijama i ne glume ih, što je osobina naših glumišta. Ipak, to ne znači da je njihova gluma hladna. Njemački TV programi još uvijek snimaju originalne TV drame koje traju po šezdeset minuta, kakve je nekada imala i Zagrebačka televizija. Teme su urbane, a često ih igraju glumci i glumice moje generacije, pa čak i stariji. Među tim glumcima koji put "prepoznajem" moje stare kolege iz Zagreba, poput Svena Laste, Emila Glada...

"U Švicarskoj su me prihvatili. Dapače, prihvatili su me i susjedi. Kada 
otputujem u Zagreb ili negdje drugdje, boje se da se neću vratiti." "U Švicarskoj su me prihvatili. Dapače, prihvatili su me i susjedi. Kada otputujem u Zagreb ili negdje drugdje, boje se da se neću vratiti."

Nailazite li na ugodna iznenađenja u zagrebačkim ili hrvatskim kazalištima?

Ozren Grabarić je vrlo uspješan glumac kojeg sam upoznala kada je tek završio akademiju. Radili smo za ITI u Motovunu, s grupom Meksikanaca. Pratim ga kako je sazrio, kako divno ide iz uloge u ulogu. Srednju školu polazio je u Barceloni, tako da dobro govori i španjolski i katalonski. Na našim je probama bio i u funkciji simultanog provodioca, i u tom se poslu s lakoćom snalazio.

Općenito, Zagreb ima jako dobre i prekrasne mlade glumce i glumice. Nedavno su nam u Lisinskom pripremili proslavu za nas, penzionirane, pa sam se mogla u to dodatno uvjeriti. Očito je da postoji budućnost zagrebačke scene, ali kad čovjek pročita novine, proizlazi da je najveći problem postaviti intendante u teatrima. Oni koji u njima rade zbog toga su u stresu, umjesto da visoki državni činovnici omoguće da teatar svate. Već odavno sam se uvjerila da Zagreb ne voli svoje umjetnike; ne publika, nego ljudi koji dirigiraju kulturom i distribuiraju javni novac.

Čini se da politika kod nas prema svemu održava ignorantski odnos. Teatar samo može biti njegova ilustracija.

Da, ponašaju se kao da umjetnici postoje zbog njih. Šteta što je tako. S druge strane, moramo imati u vidu da su u Hrvatskoj ulaznice još uvijek pristupačne širem krugu ljudi, bez obzira na naše niske prihode. Ako hoćete na Zapadu otići u teatar, morate zaista izdvojiti znatno više novaca. Winterturška kultura počiva na mecenarstvu i doniranju, ali na u gradsku upravu došla je na čelo garnitura ljudi koji u svemu želi uštedjeti. Pojavila se tako i ideja da se uštedi i na plaćama muzičara iz Music Collegium Winterthur, njihova vrhunskog, vrlo uglednog glazbenog ansambla. To je na kraju otpalo, ali pitam se kako se netko uopće usudi tako nešto predložiti. Kao da se svijet oglušio i ne čuje poruku A. B. Šimića u pjesmi Opomena:

Čovječe pazi
da ne ideš malen
ispod zvijezda!

Pusti
da cijelog tebe prođe
blaga svjetlost zvijezda!

Da ni za čim ne žališ
kad se budeš zadnjim pogledima
rastajao od zvijezda!

Na svom koncu
mjesto u prah
prijeđi sav u zvijezde.

Ključne riječi: djeca
<
Vezane vijesti