H-Alter
Foto: U svakom slučajuFoto: U svakom slučajuKritika baleta U svakom slučaju riječkog HNK, premijerno prikazanog u studenom.

U sklopu Baleta riječkoga HNK Ivana pl. Zajca oformljen je eksperimentalni koreografski program pod nazivom Zajc Dance Lab, u kojem sudjeluju plesači iznad 40e godine, i kojim se želi potaknuti i osnažiti stvaralački proces plesne umjetnosti drugačijeg senzibiliteta, te otvoriti put novim poetikama, razvijajući i predstavljajući nove suvremene estetike. Zamišljen kao mjesto istraživanja, njegovi će se projekti baviti baletnim tijelima na više razina, u nekima novim izvedbenim prostorima, i izvan poznatog kalupa.Vrijeme će pak pokazati hoće li se u budućnosti ovo mjesto istraživanja uspjeti profilirati u vrhunski laboratorij. Za sada je izvjesno tek da su kod ovoga plesnog eksperimenta jasni ciljevi, prikladne metode i vidljivi rezultati, u svakom slučaju izostali

Prvi takav projekt nazvan je U svakom slučaju, a zamišljen je kao istraživački balet koji promišlja institucionalnu poziciju članova riječkoga baletnog ansambla, koji na njegovoj pozornici plešu već više od 20 godina. Autorski tim predvođen koreografom Vigurom Gurduom, dramaturginjom Ninom Gojić, skladateljicom Jerinom Lokmer i Markom Gutićem Mižimakovim, zaduženim za video slike, foto dokumentaciju, kostimografiju, scenu, dizajn plakata i programske knjižice, rezultate svojeg istraživanja predočio je na premijeri 18. studenoga.

Vođeni idejom da iskusno plesačko tijelo predstavlja neslužbeni arhiv i paralelno pamćenje institucije koje se može aktivirati obradom već postojećeg dokumentarnog materijala i zatečenog stanja institucije, te da se instituciju promatra u cjelini, s obzirom na njezine arhitektonske zadatosti, simbolički kapital, društvenu funkciju i unutarnju organizaciju što počiva na ponavljanju obrazaca ponašanja, načela proizvodnje sadržaja i formalne organizacije rada, nastojalo se pokazati kako iskusniji baletni plesači u instituciji predstavljaju kulturnu vrijednost po sebi.

Foto: U svakom slučaju (Pictaram) Foto: U svakom slučaju (Pictaram)

No otpočetka je, nažalost, razvidno kako će sve na ideji i ostati, a osobito posljednja autorova intencija. Predstava se odvija u nekoliko ne-izvedbenih prostora Kazališta (galerija, svečana dvorana, foaje i glavno predvorje), u kojima publiku dočekuje deset plesača (i suautora), u U svakom slučaju je zamišljen kao istraživački balet koji promišlja institucionalnu poziciju članova riječkoga baletnog ansambla, koji na njegovoj pozornici plešu već više od 20 godinatakođer ne-izvedbenoj odjeći (baletnim trikoima i trenirkama): Svetlana Andrejčuk, Marina Grgurić, Vitalij Klok, Andrei Köteles, Irina Köteles, Cristina Lukanec, Danijela Menkinovski, Anna Ponomareva, Svetlana Rasskazova i Paula Rus

Inspicijentica i nekadašnja plesačica Antonija Družeta Balić zadužena je za vodstvo gledatelja, čiji je pak broj strogo limitiran (maksimalno 30). No gledatelji nisu limitirani samo brojnošću, već i mogućnošću promatranja, jer se s većine pozicija na koje su smješteni pruža tek parcijalan pogled na plesna zbivanja. A ona su također limitirana – relativno melodioznima, no suviše iterativnim i monotonim kombinacijama zvukova.

Takva je većim dijelom i koreografija, koja se uglavnom sastoji od beskrajnih repeticija osnovnih kretnji i elemenata klasičnog baleta, suvremenog plesa i karakternih plesova – ovdje determiniranih ne samo kreativnom, već i prostornom suženošću.

Foto: U svakom slučaju (Pictaram) Foto: U svakom slučaju (Pictaram)

Gurdu je, generalno, puno više toga propustio reći, nego što jest izrekao. Prije svega, da je plesni potencijal zapravo neiscrpan i neograničen Gledatelji nisu limitirani samo brojnošću, već i mogućnošću promatranja, jer se s većine pozicija na koje su smješteni pruža tek parcijalan pogled na plesna zbivanja. A ona su također limitirana – relativno melodioznima, no suviše iterativnim i monotonim kombinacijama zvukova(dakako, u adekvatno odabranom obliku), pa se tako ne gubi ni nakon 40e – kao (samo)nametnute prijelomnice – o čemu zorno svjedoče neka od još uvijek vrlo vitalnih plesačkih tijela, iako ovdje koreografski neiskorištenih (Ponomareva, Rus, Köteles…). U tom smislu, iz autorovog je rukopisa teško iščitati da, i još više zbog čega, iskusniji baletni plesači u toj instituciji predstavljaju kulturnu vrijednost po sebi.

A još je teže iščitati umjetničke produkte njegovih drugih, gore citiranih, osjetno apstraktnijih namjera, o čemu su najbolje svjedočila pretežno ravnodušna, zbunjena ili naprosto dosađujuća lica gledatelja, unatoč tome što su plesači dali sve od sebe da im se približe (izvedba: 23. studenoga).

Premještanje publike iz prostorije u prostoriju, kao i promjena distance između nje i plesača (od scenske udaljenosti do neposredne blizine i kontakta pogledom i osmjehom), predstavljaju jednu od okosnica sveukupnih događanja. Time se djelomično može povući paralela – mada autorski nenamjeravana – s kroničnošću hrvatskih kulturnih (ne)prilika: ljudi i događaji redovito se, doduše, izmjenjuju, no stanje stvari ostaje uglavnom nepromijenjeno.

Svjedoči tome u prilog i prvo djelo Zajc Dance Laba, koje unatoč iskazanoj želji nije bitnije odstupilo od poznatih plesnih kalupa. Vrijeme će pak pokazati hoće li se u budućnosti ovo mjesto istraživanja uspjeti profilirati u vrhunski laboratorij. Za sada je izvjesno tek da su kod ovoga plesnog eksperimenta jasni ciljevi, prikladne metode i vidljivi rezultati, u svakom slučaju izostali.

Ključne riječi: Rijeka, umjetnost, balet, HNK
<
Vezane vijesti