Preko mora i žilet žice, mural u Parizu, autor Lask (Foto: Jeanne Menjoulet, Flickr)Preko mora i žilet žice, mural u Parizu, autor Lask (Foto: Jeanne Menjoulet, Flickr)Kenani Yacine je s prijateljima želio pronaći bolji život u Europi, naspram bijede u kojoj je živio u svojoj zemlji. Zbog europske politike odbacivanja i protjerivanja migranata, bio je prisiljen na dugotrajan, težak i zastrašujuć put. O djeliću svoga iskustva piše u ovoj priči. Iako je prvotno s nama komunicirao u želji da ostane anoniman, naposljetku je zatražio da se priča objavi pod njegovim pravim imenom i prezimenom. Čitavo je vrijeme u Europi bio primoran na skrivanje, sada želi makar ovu priču iznijeti bez skrivanja.

Kenani Yacine je s prijateljima želio pronaći bolji život u Europi, naspram bijede u kojoj je živio u svojoj zemlji. Zbog europske politike odbacivanja i protjerivanja migranata, bio je prisiljen na dugotrajan, težak i zastrašujuć put. O djeliću svoga iskustva piše u ovoj priči, u nadi da će ljudima približiti svakodnevna iskustva izbjeglica i migranata, ali i s željom da oda počast prijatelju kojeg je izgubio na putu.

Iako je prvotno s nama komunicirao u želji da ostane anoniman, naposljetku je zatražio da se priča objavi pod njegovim pravim imenom i prezimenom. Čitavo je vrijeme u Europi bio primoran na skrivanje, sada želi makar ovu priču iznijeti bez skrivanja. Kaže da nakon svih trauma više ne osjeća strah, da, nažalost, uglavnom više ne osjeća ništa. Yacineovu priču na hrvatski je prevela Ivana Perić.

Bio je sunčan dan, umjereno toplo. Šestero prijatelja i ja odlučili smo koračati dalje, dosegnuti Europu iz Bosne, u nadi da ćemo ostvariti svoj cilj, s time da je svatko od nas u glavi nosio svoj specifični cilj. Ali uglavnom je sve bilo vezano uz mijenjanje života na bolje za nas i naše obitelji. Imali smo sve spremno... Skoro spremno. Torbe, jakne, nešto malo hrane.Ujutro smo se ustali neodmoreni, progonjeni noćnim morama, ne znajući kakav je idući scenarij pred nama, što nas još čeka na putu. Tada nas je ugledao drvosječa. I on je odmah posegnuo za telefonom. Nazgûli će opet doći, moramo bježati dalje, kroz planine

Kad smo stigli do granice, počela je borba s hrvatskim "demonom". Izgledalo je kao da je sve protiv nas – seljaci, drvosječe, i ponajviše sustav, svevideće Sauronovo* oko. Moramo hodati pažljivo, osvrtati se i osluškivati pri svakom koraku, fizički i psihički to nam uzima mnogo energije.

Hodali smo šumama i beskrajnom planinom satima, radeći samo male pauze kad smo bili u potpunosti iscrpljeni. Zatim bi hodali dalje, prelazeći ceste po noći. Stigli smo do malenog sela gdje smo koračali brzo, jedan iza drugoga, da nas ne vide. Jedan nas je auto vidio, ali je produžio dalje.

Mi smo se, u strahu da će osoba iz auta kontaktirati Saurona, sakrili u obližnje grmlje. Nedugo nakon pojavila se policija, Nazgûli*. Marširali su gore-dolje, lijevo-desno, tražeći kriminalce čiji je zločin što traže slobodu. Noć smo proveli skriveni u šumi, dok su nas oni i dalje tražili, ali neuspješno.

Ujutro smo se ustali neodmoreni, progonjeni noćnim morama, ne znajući kakav je idući scenarij pred nama, što nas još čeka na putu. Tada nas je ugledao drvosječa. I on je odmah posegnuo za mobitelom. Nazgûli će opet doći, moramo bježati dalje, kroz planine. Ponovno se skrivati do noći, a u noći hodati dalje kroz džunglu, prostor pun čudnih zvukova, prostor pun opasnosti s kojima smo se odlučili nositi. Sve, samo da nas opet ne presretnu Nazgûli.Kad smo stigli do granice, počela je borba s hrvatskim "demonom". Izgledalo je kao da je sve protiv nas – seljaci, drvosječe, i ponajviše sustav, svevideće Sauronovo* oko. Moramo hodati pažljivo, osvrtati se i osluškivati pri svakom koraku, fizički i psihički to nam uzima mnogo energije

Hodamo tako danima. Jedno jutro kiša koja je padala pretvorila se u bodljikavi snijeg. Nismo imali izbora, morali smo stati i umrijeti, smrznuti se, ili hodati dalje, nastaviti u delirijumu. Nastavili smo, ali nakon pola sata smo bili promrznuti – trebalo nam je sklonište, mjesto gdje ćemo se ugrijati, osušiti odjeću. Naišli smo na ruševnu staru štalu. Izgledala nam je kao hotel od 40 zvjezdica. Naložili smo vatru, osušili odjeću. Našli smo i neke krumpire u vreći, stare vjerojatno koliko i hrvatska predsjednica.

Dva smo dana proveli u štali, jeli krumpire oko vatre. Vrijeme se nakon toga primirilo, nebo se razbistrilo, iako je po podu svugdje ostao veliki bijeli kaput od snijega, na koji smo se još dugo spoticali putem. Ali smo hodali dalje, brzo i okretno, imali smo još prijeći dvije rijeke u jednoj noći.

Nedaleko od druge rijeke, ugledao nas je čovjek iz automobila, civil. Ponovno smo se išli sakriti, ali auto je neprestano patrolirao po cesti pa nikako nismo mogli prijeći dalje. Opet smo čekali noć, pronašli puteljak kojim smo se provukli, izišli na staru cestu, i na kraju stigli u Ogulin. Želja nam je bila dalje, preko slovenske granice.Naišli smo na ruševnu staru štalu. Izgledala nam je kao hotel od 40 zvjezdica. Naložili smo vatru, osušili odjeću. Našli smo i neke krumpire u vreći, stare vjerojatno koliko i hrvatska predsjednica

Bilo smo izmoreni i žedni, ujutro smo pili vodu iz lokvi, gutali otopljeni snijeg. Od te smo vode skuhali i kavu i tjesteninu iz vrećice. U dnevnim smo satima spavali, budili smo se u zalazak sunca. Pojeli bi još malo tjestenine, ugurali vode iz lokve u bocu za put, vratili se na cestu.

Čekao nas je prelazak planine. Nikada nismo vidjeli tako visoku planinu. Zatrpanu snijegom, s povremenim šuštavim odronima. Jednome od nas cipele su bile poderane, jedan dio puta hodao je po snijegu bos. To je slika koju nikada neću zaboraviti.

Planina je s druge strane djelovala kao beskrajna silazna putanja, a bilo je toliko hladno, kao da smo na Sibiru. Nos mi se pretvorio u fontanu, mislio sam da možda neću preživjeti. Trebalo nam je dva dana da prijeđemo planinu. Rekao sam prijatelju: "Pogledaj onaj vrh, mi smo bili tamo gore”. Vrh nad kojim se prostire prekrasno zvijezdano nebo. Bilo je to lijepo, makar na trenutak.Bilo smo izmoreni i žedni, ujutro smo pili vodu iz lokvi, gutali otopljeni snijeg. Od te smo vode skuhali i kavu i tjesteninu iz vrećice. U dnevnim smo satima spavali, budili smo se u zalazak sunca. Pojeli bi još malo tjestenine, ugurali vode iz lokve u bocu za put, vratili se na cestu

Dolje je bila rijeka, rijeka između dvije zemlje, zemlje Saurona i zemlje Dartha Vadera. Kad smo ujutro stigli do rijeke, prijatelj Mehdi nam je svima iznio svoj plan: "Kad stignemo na cilj, svima ću skuhati istu kavu kao onu što smo pili u šumi". Stavio je kavu u ruksak, otišao se malo odmoriti prije prelaska rijeke, prije hvatanja u koštac sa zlom.

Ne znam kako uopće opisati to čudovište od rijeke, njene zvukove i brujanje, njenih 70 metara širine, i struje koje bi mogle odnijeti čitavu kuću nizvodno, a kamoli sedmero umornih i iscrpljenih ljudi nakon 12 dana lutanja kroz šume, polja i planine.

Odredili smo točku s koje ćemo pokušati prijeći, ali je struja bila prejaka. Odlučili smo potražiti drugu točku za prelazak, ali je Mehdi ostao na prvoj lokaciji, sa svojom kavom u ruksaku. Dozivali smo ga da se pomakne, ali je rijeka bila prebučna, nije nas čuo. Prvi od nas krenuo je preko rijeke, skliznuo je nekoliko puta po kamenjima na početku, a ostatak je preplivao, kao da je na bazenu.Ne znam kako uopće opisati to čudovište od rijeke, njene zvukove i brujanje, njenih 70 metara širine, i struje koje bi mogle odnijeti čitavu kuću nizvodno, a kamoli sedmero umornih i iscrpljenih ljudi nakon 12 dana lutanja kroz šume, polja i planine

On se odmah s druge strane rijeke išao sakriti, u strahu od policije. Dok smo prelazili jedan za drugim, Mehdi je krenuo preko rijeke na onoj prvoj lokaciji. Vidjeli smo ga u daljini, bio nam je van dohvata, i mi njemu. Ali smo se gledali. S ruksakom na leđima, s umorom od 12 dana, i strujom rijeke koja bi mogla upogoniti čitavu trafostanicu, Mehdijeva silueta je napravila tri koraka i nestala u vodi.

Stajali smo u šoku nasred rijeke, gledajući prema njemu ukipljeni, toliko da smo se i sami skoro utopili. Jedva smo se pribrali, prešli smo na drugu stranu i na kraju preživjeli. Bili smo na sigurnom, moglo bi se reći.

Ali što je sigurno? I što znači preživjeti kad si vidio kako prijatelja guta čudovište? Što znači dostići cilj i izgubiti Nikada nismo vidjeli tako visoku planinu. Zatrpanu snijegom, s povremenim šuštavim odronima. Jednome od nas cipele su bile poderane, jedan dio puta hodao je po snijegu bos. To je slika koju nikada neću zaboravitidušu?

Naša nas je bijeda gurala, dovela nas do toga da stavimo na rizik svoja tijela i sve što imamo, u nadi da ćemo promijeniti svoje živote. Ali više ne znam vrijedi li išta od toga. Naš je izbor takav da je s jedne strane bijeda, a s druge smrt, bol i gubitak naših voljenih, jedinog bogatstva koje čovjek u životu ima.

Mir Mehdijevoj duši i neka njegova priča bude lekcija svima nama.

*Sauron je zli čarobnjak iz djela J. R. R. Tolkiena, Gospodar tame.
*Također referenca na Tolkiena. Nazgûli su prstenove sablasti, Sauronove sluge, utvare.
Ključne riječi: izbjeglice, EU, solidarnost, migracije, život, smrt
<
Vezane vijesti