U potpunoj medijskoj tišini nastavlja se borba 66 imigranata, brodolomnika s broda Maria Drink. No, umjesto s prevrtljvom ćudi otvorenog mora, izbjeglice se ovoga puta suočavaju s neizvjesnostima koje donosi hrvatska birokracija.

Njihovi identiteti ustanovljeni su temeljem izjava koje su dali policiji, budući da nisu kod sebe imali nikakve identifikacijske isprave, izuzev jednog državljana Rusije i jednog iz Ukrajine.

Od 66 nezakonitih, odnosno neregularnih migranata, koji su prije tri mjeseca bili na Marii Drink, 64 ih je zatražilo azil u Republici Hrvatskoj.

Prije nepuna tri mjeseca bili su udarna tema svih tiražnijih hrvatskih medija. Akcija spašavanja 66 izbjeglica sa jedrilice Maria Drink, koju je početkom srpnja sa područja mljetskog akvatorija u dubrovačku luku Gruž doteglio spasilački brod Obalne straže, izazvala je tada impresivnu dozu medijske pokrivenosti. Nudile su se iscrpne  reportaže o cjelokupnom slučaju, grafičke ilustracije su čitateljima plastično opisivale akciju spašavanja izbjeglica iz havarijom pogođene jedrilice, gdjegod se povuklo pitanje hrvatske politike prema azilantima, kao i razlozi povećanih migracija na području Sredozemlja, sve to uz adekvatnu dozu empatije prema unesrećenima i,   dominantno, riječima hvale prema njihovim spasiteljima. No, toga je dana, uz još možda jedan dan nakon njega, iscrpljena i znatiželja tuzemnih mainstream medija za sudbinu šezdeset i šest izbjeglica koje su, umjesto u Italiji, pukim slučajem završile u Hrvatskoj. Gdje se većim dijelom i dalje nalaze. Od tada pa do danas, u potpunoj medijskoj tišini, njihova borba se nastavlja. No, umjesto s  prevrtljvom ćudi otvorenog mora, izbjeglice se ovaj puta suočavaju s neizvjesnostima koje donosi hrvatska birokracija. Kako doznajemo od Ministarstva unutarnjih poslova, 64 od 66 tada nezakonitih, odnosno neregularnih migranata, zatražilo je azil u Republici Hrvatskoj. 

Njihovi identiteti ustanovljeni su temeljem izjava koje su dali policiji, budući da nisu kod sebe imali nikakve identifikacijske isprave, izuzev jednog državljana Rusije i jednog iz Ukrajine, čiji je identitet ustanovljen neposredno po njihovom dolasku u Prihvatni centar. Radi se o državljanima Bangladeša, Egipta, Iraka, Irana, Libije, Pakistana, Palestine, Sirije, Somalije i Afganistana. Iz potonje države najveći je broj izbjeglica.

azilanti_3.jpg

Sudbinu koja je najvećim dijelom u rukama MUP-a izbjeglice trenutno čekaju u jednom od dva privremena prihvatilišta za tražitelje azila u Kutini i Zagrebu. Kako se pritom pojavio poslovični problem po pitanju tražitelja azila u Hrvatskoj - rečena prihvatilišta su u ovom trenutku popunjena -  neki od njih na premješaj su čekali u  prihvatnom centru za strance u Ježevu, instituciji zatvorenog, dakle detencijskog tipa. Tamo se, naime, smještaju imigranti koji ne traže azil i odakle započinje postupak njihovog protjerivanja iz Hrvatske.

azilanti_2.jpg

No, prije toga se obavlja postupak za utvrđivanje opravdanosti zahtjeva. Postupak koji provodi MUP je tajan i zatvoren za javnost, a period do konačne odluke uvelike ovisi o svakom pojedinom slučaju koji se razmatra. Naime, tijekom toga razdoblja djelatnici MUP-a, među ostalim, provjeravaju identitet tražitelja azila i vjerodostojnost njegovih izjava temeljem kojih traži azil, što se katkad zna odužiti. Primjerice, Hrvatska je ove godine, na Dan izbjeglica, odobrila azil tražitelju iz Nigerije, nakon što je na konačnu odluku čekao više od pola godine.

azilanti_1.jpg

Od početka slučaja o kojem pišemo predstavnici nevladinih organizacija javno su upozoravali na mogućnost deportacije ovih konkretnih izbjeglica u zemlje podrijetla ili zemlju iz koje su došli, zna li se da je Međunarodni sud za ljudska prava zbog katastrofalnih uvjeta prihvata i smještaja zabranio daljnje zbrinjavanje imigranata u Grčkoj, odakle su se, prema pretpostavkama, ove izbjeglice jedrilicom uputile prema Zapadu.

Premda treba pričekati s finalnim raspletom priče, dosadašnja iskustva tražitelja azila i onih rijetkih koji, gotovo lutrijskim omjerom šanse, azil na koncu i dobiju, kod objektivnih poznavatelja situacije i u jednom i u drugom slučaju izaziva izrazitu skepsu. Već godinama, naime, službena politika gaji svojevrsni "maćehinski" odnos prema strancima što u Hrvatskoj traže azil i supsidijarnu zaštitu, a takav narativ ponajbolje opisuju dosadašnje statistike: od kad je 2006. odobren prvi azil izbjeglici iz Sudana, u Hrvatskoj je dosad odobreno ukupno 64 zaštite, statusa azila i supsidijarne zaštite. S druge strane,  od 1.7.2004. do 30. 6. 2012. zahtjev je podnijelo 2576 ljudi. To je 2,48 posto odobrenih zaštita, što Hrvatsku smješta na samo dno europskog prosjeka, tik uz grčki i ciparski nacionalni sustav odobravanja zaštite izbjeglicama. Usporedbe radi, EU prosjek je 25 posto odobrenih zaštita od ukupnih zahtjeva.

No, i ovako mršava statistika stvorena je zapravo najvećim dijelom u zadnjih nekoliko godina: od 2008. pa naovamo Republika Hrvatska je odobrila najviše azila i supsidijarnih zaštita, dok je u "rekordnoj" 2009. primljeno jedanaestero azilanata, što je impresivna brojka usporedi li se s razdobljem od prije 2008, kad su svi zahtjevi gotovo u pravilu odbijani.

azilanti_4.jpg

Prema mišljenju sociologa Drage Župarića-Iljića, znanstvenog novaka na zagrebačkom Institutu za migracije i narodnosti te vrsnog poznavaoca rečene tematike koji je s nama podijelio ove brojke, tom trendu doprinose i neke od karakteristika samog sustava azila kao i karakteristike same populacije tražitelja azila u Hrvatskoj.

Hrvatska rigoroznost: 2,48 posto odobrenih zaštita smješta našu zemlju na samo dno europskog prosjeka, tik uz grčki i ciparski nacionalni sustav odobravanja zaštite izbjeglicama. Usporedbe radi, EU prosjek je 25 posto odobrenih zaštita od ukupnih zahtjeva

"Tražitelji azila koji podnesu zahtijev prilično su dobro neformalnim kanalima obaviješteni o tome kako RH nije toliko 'darežljiva' u davanju zaštite. Temeljem navedenih podataka, tražitelji moguće zaključuju kako je hrvatski sustav azila restriktivniji u odnosu na ostale zemlje EU, te priliku za utočište odlaze tražiti drugdje. No, također, valja reći da ponekad sami tražitelji preferiraju one zemlje u kojima žele dobiti utočište, a u kojima već postoji populacija njihovih sunarodnjaka koji su u toj zemlji dobili zaštitu i integrirali se, pa tako i njihove zajednice predstavljaju potencijalnu socijalnu mrežu za uključivanje u to društvo. Taj je podatak o broju obustave postupaka često podastrt predrasudom kako su većina tražitelja azila zapravo 'iskorištavatelji sustava' i/ili 'lažne izbjeglice' i/ili 'lažni migranti' pa stoga i ne čekaju finalnu odluku o svom zahtijevu. No takav stav zamagljuje jednu bitnu činjenicu: u Hrvatskoj, nažalost, zbog neizgrađenosti adekvatnog, uključujućeg i održivog sustava integracije osoba pod zaštitom, mnogi od tražitelja, ali i poneki od azilanata i osoba pod supsidijanom zaštitom, bili su zaključili kako ovdje nemaju priliku za život i uključivanje u društvo, te su tako po dobivenoj zaštiti napustili Hrvatsku, što je svakako zabrinjavajući i poražavajući podatak za sve aktere u sustavu azila ali i hrvatsko društvo u cjelini", navodi Župarić-Iljić, ističući, međutim, kako trendovi u zadnjih nekoliko godina, što zbog povećanih migracija uzrokovanih povećanim sukobima u Sjevernoj Africi i Bliskom Istoku, što zbog postupnog približavanja Europskoj uniji, doživljavaju sve veći preokret u načinu na koji migranti gledaju Hvatsku.

azilanti_5.jpg

Drago Župarić-Iljić: Mnogi od tražitelja azila, ali i poneki od azilanata i osoba pod supsidijanom zaštitom, bili su zaključili kako ovdje nemaju priliku za život i uključivanje u društvo, te su po dobivenoj zaštiti napustili Hrvatsku. To je svakako zabrinjavajući i poražavajući podatak za sve aktere u sustavu azila ali i hrvatsko društvo u cjelini

No, ponajveći problem koji uvjetuje dosad poražavajući saldo kad je o prihvatu tražitelja azila riječ, ogleda se prvenstveno u enormnoj disproporciji između zakonskih okvira Republike Hrvatske i još donedavne prakse na terenu: prema navodima dobrog dijela ključnih aktera uključenih u kreiranje i(li) provedbu azilnih politika (MUP, UNHCR, Hrvatski pravni centar, Crveni križ, Centar za mirovne studije), u Hrvatskoj nije postojala strategija integracije iako je Zakon o azilu propisao obvezu Hrvatske da osigura integraciju azilanata te im omogući stjecanje ključnih socio-ekonomskih i drugih prava. Naime, od 2004. na snazi je prvi Zakon o azilu, a nekoliko godina nakon poboljšanija inačica istog, temeljem kojeg je  prihvaćen institut supsidijarne zaštite, koja se priznaje tri godine onima što, prema mišljenju MUP-a, ne ispunjavaju kriterije za dobivanje azila. Pomoglo je i uvođenje drugostupanjskog Povjerenstva za azil, koje je u 25 slučajeva preinačilo odluku MUP-a. Ovi zakoni od tada azilantima i strancima pod supsidijarnom zaštitom jamče smještaj, pravo na rad, zdravstvenu zaštitu, školovanje, slobodu vjeroispovijesti i vjerskog odgoja djece, besplatnu pravnu pomoć, socijalnu skrb, spajanje obitelji, održavanje jedinstva obitelji i pomoć pri integraciji u društvo. Štoviše, Europska komisija pozdravila je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o azilu, koji je u Hrvatskoj stupio na snagu 2010., čime je hrvatsko zakonodavstvo postalo "u potpunosti usklađeno s europskom pravnom stečevinom, naročito po pitanju intervjua s tražiteljima azila u ubrzanoj proceduri, besplatne pravne pomoći na drugostupanjskom žalbenom tijelu, terminologije i trajanja supsidijarne zaštite."

"Tretman države prema izbjeglicama iz godine u godinu se pomiče na bolje. To je posebno osjetno tijekom zadnje dvije do tri godine", kaže nam član jedne nevladine organizacije, dodajući kako je ipak potrebno vremena da se to poboljšanje vidi i u praksi, s obzirom da je prije 2010. strategija Republike Hrvatske po pitanju ove teme bila zapuštena do te razine da de facto nije ni postojala.

Na to već duže vrijeme upozoravaju nevladine udruge, okupljene oko Centra za mirovne studije, koje su ove godine izdale još jednu publikaciju u okviru projekta 'Potpora integraciji izbjeglica' koji se izvodi kroz partnerstvo i financijsku potporu UNHCR-a u Hrvatskoj. Naime, publikacija je inspirirana konferencijom "Integracijske politike i prakse - uključivanje azilanata i stranaca pod supsidijarnom zaštitom u hrvatsko društvo", održanoj u ožujku ove godine, neposredno nakon dolaska Kukuriku koalicije na vlast, te je ista napravljena kao dodatni poticaj aktualnoj izvršnoj politici da ispravi greške svojih prethodnika i ubrza proces izrade konkretne integracijske politike.

U Hrvatskoj nije postojala strategija integracije, iako je Zakon o azilu propisao obvezu naše zemlje da osigura integraciju azilanata te im omogući stjecanje ključnih socio-ekonomskih i drugih prava

U publikaciji se, izuzev kroničnog nedostatka politika utemeljenih na ciljevima, načelima, aktivnostima i dionicima integracije ove grupe izbjeglica, upozorava i na tri strukturna problema: nedostatak suradnje i koordinacije među tijelima državne upravne kao i između državnih i institucija lokalne samouprave u osiguranju uvjeta integracije izbjeglica, nedostatak suradnje državnih i lokalnih institucija s organizacijama civilnoga društva i građanima u pružanju potpore u integraciji izbjeglica, nedostatak dugoročno kvalitetnih rješenja u svim područjima integracije, primarno u učenju hrvatskoga jezika, obrazovanju, zapošljavanju i stambenom zbrinjavanju kao i ostvarivanju drugih socijalnih prava te uključivanju u društveno-političke procese i kulturne sadržaje.

"Dok nadležno Ministarstvo unutarnjih poslova ukazuje na pozitivan primjer zapošljavanja službenika/ice zaduženih za integraciju, druga nadležna ministarstva ne pokazuju ni minimalne korake u ispunjavanju vlastitih zadataka, iako su im zakonske obveze jasno definirane. Nadležna su ministarstva i druga tijela državne uprave ona za socijalnu politiku i skrb, zdravlje i zdravstvenu zaštitu, rad i poduzetništvo, obrazovanje, kulturu, unutarnje poslove, ljudska prava i dr.", stoji u ovoj publikaciji.

Sociolog Župarić-Iljić ističe pak kako je problem i u nemogućnosti adekvatnog učenja hrvatskog jezika kao preduvjeta integraciji u društvo za odrasle azilante koji borave izvan Zagreba, ili Rijeke, gdje je zasad jedino moguće pohađati takve tečajeve, isto kao i u ostvarenju prava na školovanje za odrasle azilante i pristupa hrvatskom srednjoškolskom i fakultetskom obrazovanju, zbog, sve donedavno, nepostojanja nastavnog plana i programa za te polaznike.

Župarić-Iljić: "Nužno je, ali se nažalost još uvijek ne ostvaruje, osmisliti i uključiti azilante u različite obrazovne programe, treninge i radionice prekvalifikacije i dokvalifikacije u zanimanja, putem Zavoda za zapošljavanje"

Uz obrazovanje, zapošljavanje je središnji dio integracijskog procesa, ključan za participaciju azilanta u društva. A tu su i dalje najčešće prepreke. "Zbog visoke razine nezaposlenosti, ali i podkvalificiranosti dijela azilantske populacije, nemogućnosti dokazivanja svog prijašnjeg obrazovnog i profesijskog profila, zbog nedovoljnog poznavanja jezika, te neosjetljivosti i nerazumijevanja poslodavaca teško im se uključiti u tržište rada. Tako danas imamo situaciju kada je od svih 64 priznatih izbjeglica svega troje (!) zaposleno i to ne u stalnom radnom odnosu. Stoga je nužno, ali se nažalost još uvijek ne ostvaruje, osmisliti i uključiti azilante u različite obrazovne programe, treninge i radionice prekvalifikacije i dokvalifikacije u zanimanja, putem Zavoda za zapošljavanje", upozorava Župarić-Iljić, ukazujući pritom na činjenicu da se i sami azilanti susreću u svojoj svakodnevnici s problemima koji pokazuju kako hrvatsko društvo nije dovoljno receptivno i senzibilizirano za njihove potrebe i prava. "Nemali je broj slučajeva bio kada su nailazili na nerazumijevanje i otvorene diskriminirajuće, rasističke i ksenofobne komentare potencijalnih stanodavaca i poslodavaca, pa u početku razvoja sustava i samih institucija. Takve prakse ostaju neprijavljene. Stoga je odgovornost nadležnih tijela i drugih aktera u sustavu azila i rad na informiranju i senzibilizaciji građana kako bi se diskriminatorne prakse prema azilantima iskorijenile, a integracija zaživjela".

U simboličkom smislu, možda se najsugestivniji dio cjelokupne priče ogleda na samom početku procesa (ne) odobravanja azila u Republici Hrvatskoj: naime, smještajnim kapacitetima za tražitelje azila. Hrvatska nema niti je ikad imala stalna prihvatilišta za izbjeglice koje traže njezinu zaštitu, već su postojeći kapaciteti, oni u Kutini te u Zagrebu, tek privremena prihvatilišta, koja zajedno mogu zaprimiti oko 250 osoba.

Hrvatska nema niti je ikad imala stalna prihvatilišta za izbjeglice koje traže njezinu zaštitu, već su postojeći kapaciteti, oni u Kutini te u Zagrebu, tek privremena prihvatilišta, koja zajedno mogu zaprimiti oko 250 osoba.

"Vlada RH aktivno unaprjeđuje svoju Migracijsku politiku koja predviđa povećanje takvih kapaciteta, no naše mišljenje, podržano i od EU, jeste da to treba napraviti što prije. Također, dva prihvatna centra za tražitelje azila još uvijek su privremena s nedostatnim kapacitetima, iako se u njima vrlo dobro radi. UNHCR se zalaže za otvaranje stalnih prihvatnih centara s povećanim kapacitetima, naročito uzimajući u obzir skori ulazak Hrvatske u EU i stalna povećanja broja tražitelja azila već nekoliko godina", kaže nam glasnogovornik UNHCR-a Dorijan Klasnić, dok sociolog Župarić-Iljić ističe kako je potrebno je da to novo prihvatilište bude smješteno u Zagrebu poradi toga što su sve najvažnije institucije koje brinu o tražiteljima i osobama pod zaštitom upravo u Zagrebu, te će time biti olakšan prvotni prihvat tražitelja i daljnja integracija azilanata. "Neizostavno je da u sklopu sadašnjeg i novoplaniranih Prihvatnih centara za strance i Prihvatilišta za tražitelje azila bude osiguran posebno izdvojen prostor za smještaj obitelji i naročito za smještaj maloljetnika bez pratnje čime bi se dokinula dosadašnja nerijetka praksa da su maloljetnike bez pratnje smješta s odraslim ne-srodnicima", zaključuje Župarić-Iljić.

Rješavanje svih navedenih problema uvelike ovisi o volji državnih institucija i svih ministarstava uključenih u ovaj proces. Ministarstvo unutarnjih poslova pod ravnanjem  Ranka Ostojića, ujedno najvažniji državni resor u procesu integracije

azilanata i stranaca pod supsidijarnom zaštitom, još je u ožujku ove godine javno pobrojalo svojevrsne zadaće za sva ministarstva uključena u ovaj proces, kako bi integracija azilanata u hrvatsko društvo bila što uspješnija. No, nadolazeći mjeseci će pokazati hoće li svoje teoretske zamisli, već godinama poduprte pripadajućim zakonima, Republika Hrvatska ovaj puta i sprovesti u praksu. Naime, sve prijašnje vlasti su izbjegle od ovog problema. Možda je baš ovih 66 izbjeglica prvi pravi ispit za "novu" izvršnu vlast.


Što nakon ulaska u EU?

zuparic_9af.jpg

Argumenti u prilog mogućem povećanju broja tražitelja azila nalaze se u predmnijevanom nastavku političkih kriza i nestabilnosti u regijama Bliskog i srednjeg Istoka, te Sjeverne Afrike, što će posljedično dovesti i veći, masovniji broj neregularnih migranata i tražitelja azila na hrvatske kopnene i pomorske granice

"Činjenica jest da se broj traženja azila u RH povećao/povećava kako se približava datum ulaske RH u EU, što je zamjetno naročito unazad dvije godine. Argumenti u prilog mogućem povećanju nalaze se u predmnijevanom nastavku političkih kriza i nestabilnosti u regijama Bliskog i srednjeg Istoka, te Sjeverne Afrike, što će posljedično dovesti i veći, masovniji broj neregularnih migranata i tražitelja azila na hrvatske kopnene i pomorske granice. Također, sukladno konceptu o "podjeli tereta" (burden sharing) prema Konvenciji Dublin II, koja nalaže da je zemlja članica EU na čije tlo stupe tražitelji odgovorna za proceduru o azilu i prihvat imigranata, RH će prema readmisijskim ugovorima nastaviti prihvaćati neke od imigranata i tražitelja iz zapadnoeuropskih zemalja, a koji su preko teritorija RH ušli u EU, no teško je predvidjeti o kojoj se brojci radi. Isto tako kao buduća zemlja članica RH će moguće postati preferirana destinacija za tražitelje azila, kako one koje dolaze iz zemalja balkanske regije i jugoistoka Europe, tako i one iz afričkih i azijskih teritorija.

No, s druge strane, argumenti koji govore u prilog tomu kako neće doći do masovnijeg povećanja broja tražitelja leže u činjenici kako je RH, kao zemlja buduće vanjske granice EU, dosta financijskih sredstava uložila u jačanje sofisticiranih mehanizama kontrole i nadzora državnih granica, što će svakako otežati dolazak neregularnih migranata od kojih su neki potencijalni tražitelji azila. Također, iskustva drugih zemalja, naših susjeda Slovenije i Mađarske, ne govore u prilog masovnom povećanju broja tražitelja azila u vrijeme prije i nakon pristupanja EU. Npr. u Sloveniji je broj tražitelja od 702 iz 2002. rastao na 1100 u 2003., te nakon pristupanja na 1278 u 2004. i 1834 u 2005, što je povećanje od 161 posto za razdoblje netom prije i nakon pristupanja u EU. No, odonda pa sve do 2009.  taj je broj konstantno padao (2009. je iznosio svega 201 zahtjev), da bi u 2010. i 2011. kao i u Hrvatskoj, ponovno zamjetno rastao. U Mađarskoj je taj trend bio obratan i ukazao je na drastično smanjenje broja zahtijeva u vrijeme pristupanja EU - sa 6412 iz 2002. i 2401 iz 2003. na 1600 u 2004. i 1609 u 2005. što predstavlja smanjenje od 75 posto broja zahtijeva u razdoblju 2002-5, a uz iznenadna i izdvojena povećanja 2007. i 2009. prošle je godine iznosio 1693 zahtijeva. Dakle, zaključujemo kako RH može očekivati povećan priljev tražitelja azila nakon pristupanja EU, ali je to prvenstveno posljedica trenda koji je započeo prije dvije godine kao rezultat političkih kriza u zemljama koje su i najveći generatori izbjegličkih kriza u svijetu (Afganistan, Pakistan, Irak, Palestina, donedavno Kosovo, danas Sirija, Libija i druge zemlje istočnog mediteranskog bazena i ratom pogođena područja Afrike). Masovnost tog priljeva dakle prvenstveno ovisi o daljnjem razvoju situacije u tim područjima te spremnosti i izgrađenosti hrvatskog sustava azila za prihvat i zaštitu izbjeglica."


internews.jpg
Ključne riječi: azilanti
<
Vezane vijesti