Referendum može biti jedna od mogućih metoda radničke borbe, ali prosvjed, generalni štrajk, okupacija i slično jedini su jezik koji razumije plemstvo, što nam je suptilno poručila i sama Señorita KoZOR.

Baš kao i Don Diego Vega poznatiji kao Señor Zorro, Jadranka Kosor, pripadnica plemićke obitelji, potajno, pod okriljem noći, sa svojim ZOR-om radi za dobrobit obespravljenih masa i seljaka. I uopće se ne radi o sarkazmu. Jer dok je Zorro u svojim gimnastičkim avanturama dovodio ohole bogataše i političare u red, to isto, ali puno lukavije (zorro - španj. lisica), čini Jadranka Kosor novim Zakonom o radu.

Naime, ona je prvo iz loše situacije, radom svoje administrativne klike, radnike i obične ljude dovela u bezizlaznu situaciju, jer zna da su jedino očajni ljudi spremni ustati protiv bogatih elita koje kroje zakone danas kao što su to radile i u Zorrovo vrijeme. Potom je jednim maestralnim potezom sve te obespravljene mase ujedinila. I za kraj, sve je začinila izjavom: "Jedan dio ljudi naprosto ne želi postati svjestan činjenice da je dobro dok možemo razgovarati o tome hoće li biti božićnice ili ne, ali neće biti dobro ako budemo odugovlačili jer tada može doći vrijeme kada ćemo razgovarati ima li za plaće."  

Zar postoji bolji način da se ujedini sve zaposlenike u privatnom i javnom sektoru nego da se potpuno mimo svih njihovih predstavnika, diktatorski u saborsku proceduru donese zakon koji omogućava poslodavcima da, nakon što radnicima istekne kolektivni ugovor, rade što god žele? I da se povrh toga poruči ljudima da ubrzo neće biti novaca niti za plaće, a kamoli za božićnice

Zar postoji bolji način da se ujedini sve zaposlenike u privatnom i javnom sektoru nego da se potpuno mimo svih njihovih predstavnika, diktatorski u saborsku   proceduru donese zakon koji omogućava poslodavcima da, nakon što radnicima istekne kolektivni ugovor, rade što god žele. I da se povrh toga poruči ljudima da ubrzo neće biti novaca niti za plaće, a kamoli za božićnice.   

Poslodavci ovim prijedlogom zakona nemaju nikakav korektivni mehanizam koji bi ih prisilio da potpišu iste, štoviše bilo kakve ili nedaj bože poboljšane ugovore, već im je dovoljno da čekaju rok od šest mjeseci nakon kojega u slučaju nepotpisivanja novog ugovora na snagu stupa pravilnik o radu. A pravilnik o radu donosi, naravno, poslodavac. I tu nam Jadranka Kosor na lucidan način pokazuje obrise zahrđalog sovjetskog stroja prepravljenog i tapeciranog plavim satenom sa žutim zvjezdicama za potrebe novog demokratskog vremena, pokazujući nam da sistemom za koji smo se opredijelili u jedinom referendumu 1991. i dalje vladaju iste elite. Dok je vladalo obilje, na stolovima glavnih tranzicijskih badža bilo je redovito i mrvica za sitne zube radnika, a našao bi se i koji finiji ogrizak za osobnu gardu lažnih branitelja. Ali kada je ponestalo vina i pečenog, uglađeni legalisti su pokazali pravo lice i počeli udarati po onima koji su najviše navikli - po radnicima. Čak je i europska petunija, predsjednik Ivo Josipović, zaboravio na pijanističke manire kada su ga sindikati pozvali da ih podrži, što on nije učinio. Da bi ih potom pozvao na sastanak na kojem je, da bi zadržao univerzalni imidž predsjednika svih ljudi, nejasno rekao da će se opredijeliti za radnička prava, a potom rekao da kolektivni ugovori ipak ne mogu trajati u nedogled. I na tom mjestu vidimo kako olako političari prilagođavaju retoriku postojećim trendovima i kako za zakone u koje su se do jučer zaklinjali da su najbolji za obje strane danas govore da su apsurdni i smiješni.

Kako sindikati reagiraju kada najrigoroznije neoliberalne reforme kucaju na vrata i gdje im Jadranka KoZOR poručuje da se prilagode novonastaloj situaciji (kao da je postojeća situacija autonomni organizam nad kojim nemamo nikakvu kontrolu)? Ona im zapravo želi reći: "Sada je vaša šansa. Mobilizirajte ljude i počnite sa procesima političkog osvještavanja. Osvjestite moć radništva i građanstva u borbi za vlastita prava!". Svašta je još poručila premijerka sa crnim povezom svojom lakonskom izjavom, međutim kolikom moći dekonstrukcije teksta vladaju sindikati tek ćemo vidjeti.

Dok je vladalo obilje, na stolovima glavnih tranzicijskih badža bilo je redovito i mrvica za sitne zube radnika, a našao bi se i koji finiji ogrizak za osobnu gardu lažnih branitelja. Ali kada je ponestalo vina i pečenog, uglađeni legalisti su pokazali pravo lice

Koliko god dvosmisleni i vrijedni divljenja bili potezi premijerke, na isti način možemo promatrati i poteze sindikata. Oni su, što je vrlo pozitivno, najavili generalni štrajk, ali i prikupljanje potpisa za referendum. Međutim pitanje je koliko žarko sindikati žele provesti taj referendum s obzirom na način na koji su ga pokrenuli. Naime svima je jasno da je u postojećim zakonskim okvirima provođenje referenduma nemoguća misija i još uvijek se traži junak kojem će to poći za rukom. Potrebno je prikupiti 450 000 potpisa tj. deset posto svih birača iako se smiju samo potpisati, kao i sudjelovati na referendumu, oni koji „imaju prebivalište i prebivaju u Republici Hrvatskoj najmanje godinu dana bez prekida do dana održavanja referenduma". Pedest posto od ukupnog broja birača mora pristupiti referendumu da bi on uopće bio valjan, a taj broj je, s obzirom na gornji zakon, još teže izvediv. Sindikati su unatoč takvim kriterijima odlučili najaviti prikupljanje potpisa samo sedam dana prije i prilično deklarativno tražiti podršku od drugih civilnih udruga čime su sveli period organizacije i informiranja građanstva na minimum. Birokratska procedura prijavljivanja mjesta u lokalnim PU je također problematična i ovisi o lokalnim vlastima pa je pitanje hoće li sve biti unutar proceduralnih okvira kada prikupljanje potpisa započne. Da ne spominjemo kako će, za to nadležni birokrati, okarakterizirati samo referendumsko pitanje, koje se uvijek može osporiti. A najljepše od svega je da rezultati referenduma uopće nisu obvezujući za Hrvatski sabor.  Stoga, veliko je pitanje je li sindikalna inicijativa samo blef upućen Vladi RH.

Pitanje je koliko žarko sindikati žele provesti taj referendum, s obzirom na način na koji su ga pokrenuli. Naime svima je jasno da je u postojećim zakonskim okvirima provođenje referenduma nemoguća  misija, i još uvijek se traži junak kojem će to poći za rukom

Ali dobro, recimo da samo prikupljanje potpisa uspije. Tada nije teško predvidjeti sljedeće poteze kapitalističke propagandne mašinerije koji će elegantno izvrnuti teze i okrenuti ljude jedne protiv drugih. Božićnice, regresi, jubilarne nagrade, naknade putnih troškova, dodatak na plaću od 0.5 posto, kolektivni ugovori... „Kako sindikate nije sram tražiti zadržavanje takvih luksuza dok zemlja grca u krizi", pisat će na duplerici Jutarnjeg, „Balkanski neradnički mentalitet navikao na neka druga vremena", slušat ćemo u na televiziji, itd. Referendum proveden u takvim uvjetima pojačane medijske defekacije (defekacija - završni akt probave) je sve samo ne demokratski događaj, i velika je vjerojatnost da će agitprop još jednom uspjeti u onome što najbolje radi - u kreiranju pristanka ljudi, ili bolje rečeno korisnika sustava, na bilo kakvu demagogiju. I što onda? Kakav legitimitet tada može imati generalni štrajk, nakon što su sami građani sa dubokom zabrinutošću i razumijevanjem teške ekonomske situacije zaokružili NE na referendumsko pitanje koje glasi: "Jeste li za zadržavanje postojeće zakonske odredbe o produženoj primjeni pravnih pravila sadržanih u kolektivnim ugovorima?" U toj situaciji sindikati su u gotovo bezizlaznoj situaciji, jer mogući generalni štrajk više nema deklarativnu podršku javnosti iz čega samo mogu proizaći daljnje podjele.

I sada, kada je i premijerka sa svojim voluminoznim ministrom financija dala vjetar u leđa sindikatima da napokon počnu prakticirati solidarnost i pritisak na kapitalističke institucije, dolaze vijesti o raspadu SSSH, ostavci Ane Knežević i nagomilanim dugovima. Ozren Matijašević prvo govori da se neće nalaziti sa Señoritom Zorro, pa onda već dan-dva poslije dogovara sastanak, iako uvjet sindikalaca da se zakon povuče iz procedure nije ni približno ispunjen, tako da sam sastanak izgleda kao smiješan pokušaj dijaloga tamo gdje ga ni ne može biti.

Po svemu sudeći, na famoznu prvu minutu generalnog štrajka, koji je u drugim zemljama oružje koje se redovito koristi u ovakvim situacijama, još ćemo neko vrijeme čekati. Sindikati u prijelomnim trenucima ne pokazuju nikakvu dosljednost i taktički su nedostojni situacije. Sam institut referenduma je još uvijek tek lijepo sročeni članak Ustava i služi na koncu kao najperfidnije sredstvo pacifikacije ljudi i vraćanje stvari na dobro utabani put za nigdje, nakon čega teško da možemo očekivati takvu mobilizaciju ljudi kakva je potrebna za puno opasnije sredstvo prisile vladajućih - generalni štrajk.

Činjenica je da sindikati po svojoj definiciji nisu samo organizacija koja svoj vidokrug djelovanja sužava na dnevna pitanja i natezanja sa poslodavcima, nego organizacija koja uvijek ima u vidu i globalne mehanizme eksploatacije kao glavno zlo. Takav jasno artikuliran stav o postojećem neoliberalnom modelu još nije došao od strane sindikata.

sindikalisti.jpg sindikalisti.jpg

Po definiciji Emilea Pougeta sindikalizam je "impulzivna snaga svjesnog radništva u smjeru progresa". On je organizacijska snaga koja je "sposobna dovesti do eksproprijacije kapitala i reorganiziranja društva" i kao takav on može na koncu biti organska, osnovna ćelija čitavog društva.

Sindikati u prijelomnim trenucima ne pokazuju nikakvu dosljednost, i taktički su nedostojni situacije. Sam institut referenduma je još uvijek tek lijepo sročeni članak Ustava i služi na koncu kao najperfidnije sredstvo pacifikacije ljudi i vraćanje stvari na dobro utabani put za nigdje

Ali ovako organizirani sindikati to, osim u iznimnim momentima, jednostavno ne mogu biti. Smiješno je da tisuće ljudi strepe sa kakvim dogovorom će iz premijerkine sobe izaći trojica ljudi na koje su prenesene sve moguće ovlasti. A taj trojac je toliko uronjen u birokratsku matricu koju je kreirala sama moć radi vlastitog očuvanja, da je potpuno onemoćao, jer je osuđen na otupljujuće besmislene procedure u kojima se postupno potpuno gubi glas radnika koje predstavljaju. Ovakvi sindikati su samo preslik društva u kojem imamo posebne specijalizirane ustanove za sve naše potrebe, pa čak i ustanove koje se bore i pregovaraju umjesto nas. To su ovisničke ustanove koje nas svakim danom sve više isključuju iz društva, dajući nam u zamjenu svoje usluge baš kao što se u sitcomovima plaćena skupina ljudi smije umjesto nas, a mi blejimo kao zombiji. Međutim sve više ljudi odbacuje tako postavljene stvari usljed sve nepodnošljivijih ekonomskih uvjeta, ali što je možda i važnije, usljed toga što se opredjeljuju za život akcije, odbacujući pasivu na koju ih osuđuju ljudi koji se predstavljaju kao njihovi očevi.

U takvim uvjetima uzleta autonomnih građanskih pokreta kao što su studentski, Varšavska ili Pulska grupa koja zauzima napuštene vojne objekte, i kada imamo potajnog saveznika u samoj premijerki, možemo se možda nadati i prvom (uspješnom) referendumu od 1991., ali svoje nade ne trebamo previše uperiti prema korisničkim institucijama kao što su sindikati, već prema drukčijim, fleksibilnijim sindikatima u kojima ne postoje predstavnici, već delegati koji samo sprovode odluke donesene na plenumima, a ne u malim zadimljenim kancelarijama. A što se tiče metode, referendum može biti jedna mogućnost, ali prosvjed, generalni štrajk, okupacija i slično jedini su jezik koji razumije plemstvo, što nam je suptilno poručila i sama Señorita KoZOR

Ključne riječi: jadranka kosor, sindikati, Zakon o radu
<
Vezane vijesti