Foto: Claude Truong-Ngoc, Wikipedia<a href="http://commons.wikimedia.org/wiki/User:Ctruongngoc" title="User:Ctruongngoc"><b></b></a>Foto: Claude Truong-Ngoc, WikipediaIsprazna mimikrija pomodnog kvaziintelektualizma i virtualnog aktivizma: Rijetki su oni koji se usuđuju reći da je radikalizacija terorističkih skupina koje svakodnevno čine gnjusne zločine produkt politike nasilnog širenja zapadnih vrijednosti i geopolitičkih ciljeva imperijalističkih sila. Za njih su u najvećoj mjeri odgovorne političke elite liberalnog Zapada. Njihovi mediji ne pišu o tome da Irak prije američke invazije nije imao povijest džihadizma.

Prošlotjedni napad na redakciju satiričkog lista Charlie Hebdo prouzrokovao je stanje masovne histerije. Ne dovodeći u pitanje tragičnost tog događaja i sućut koju žrtve i njihove obitelji zaslužuju, potrebno se zapitati o licemjerju koje je ovih dana preplavilo medije i društvene mreže.

S naslovnih strana zapadnih medija vrište poruke kojima se proklamira potpora borbi za slobodu govora. Na ulicama europskih metropola organiziraju se masovni prosvjedi. Bačena je rukavica u lice ekstremističkom nasilju protiv "zapadnih vrijednosti". Tisuće nemislećih sakupljača Ako bih, kao svekoliko dušebrižničko pučanstvo prosvjetljenog Zapada, podlegnuo strvinarskom pomodarstvu i svoj aktivizam sveo na objavljivanje statusa na društvenim mrežama ne mičući se iz udobnosti vlastita doma, izabrao bih biti lice onih dvije tisuće žena, djece i staraca ubijenih tijekom jednog poslijepodneva u Nigeriji "lajkova" na društvenim mrežama požurili su se proglasiti borcima za slobodu govora prozivajući se imenom časopisa za koji do jučer nisu ni čuli. Internetski ratnici svih zemalja ujedinili su se u ispraznoj socijalnoj mimikriji pomodnog kvaziintelektualizma i virtualnog aktivizma. Nisu se pritom potrudili istražiti povijest lista koji je preko noći stekao mučenički status. Da jesu, saznali bi da je 2008. uredništvo tog bastiona slobode govora otpustilo jednog od svojih kolumnista zbog antisemitističkih tekstova. Zbog islamofobnih i rasističkih karikatura, s druge strane, nije otpušten nitko.

Na dan pariške tragedije u Jemenu je u samoubilačkom napadu ubijeno više od četrdeset ljudi. Dva dana kasnije u Nigeriji su militanti terorističke skupine Boko Haram masakrirali dvije tisuće civila koji su bili prespori da bi pobjegli njihovim rafalima. Kad su prošle godine militanti iste organizacije oteli dvije stotine žena i djevojčica kako bi ih pretvorili u seksualne robinje, Charlie Hebdo ponudio im je vulgarno izrugivanje umjesto potpore. Milijuni ljudi koji su jučer marširali francuskim ulicama nisu prosvjedovali za njihovo pravo na slobodu od silovanja. Prije nekoliko tjedana u Pakistanu su za vrijeme nastave džihadisti Al-Qaide ubili 133 učenika i 19 zaposlenika vojne škole. U međuvremenu su u Iraku, Siriji, Libiji i brojnim drugim mjestima onoga što liberalnodemokratski Zapad u svom arogantnom kulturocentrizmu naziva zemljama Trećeg svijeta (svrstavši ga tako i simbolički na dno hijerarhije kojom se svijet dijeli po teritorijalnom, rasnom i ideološkom ključu) poginule stotine ljudi. Novine, portali, blogeri, aktivisti svih boja i usmjerenja njihove smrti nisu ni primijetili. Mediji su o spomenutim događajima, ako uopće, izvijestili tek usputnim kratkim crticama, a horde liberalnih čuvara čudoređa ostale su nijeme.

Rijetki su oni koji se usuđuju reći da je radikalizacija terorističkih skupina koje svakodnevno čine gnjusne zločine produkt politike nasilnog širenja zapadnih vrijednosti i geopolitičkih ciljeva imperijalističkih sila. Za njih su u najvećoj mjeri odgovorne političke elite liberalnog Zapada. Njihovi mediji ne pišu o tome da Irak prije američke invazije nije imao povijest džihadizma, niti da su današnje terorističke organizacije radikalne Rijetki su oni koji se usuđuju reći da je radikalizacija terorističkih skupina koje svakodnevno čine gnjusne zločine produkt politike nasilnog širenja zapadnih vrijednosti i geopolitičkih ciljeva imperijalističkih sila i nasilne manifestacije pobune protiv nametanja zapadnih vrijednosti društvima koja ih ne žele niti moraju prihvatiti. Stjegonoše zapadnih vrijednosti, opijeni mišlju o vlastitoj superiornosti nad svim ostalim kulturama, slijepi su za sve boje osim svoje. Madeleine Albright tako je svojedobno izjavila da su životi pola milijuna iračke djece umrle tijekom američke okupacije cijena slobode koju je spremna platiti. Kad bi joj bilo postavljeno pitanje je li ju spremna platiti životima bijelih Amerikanaca ili Europljana, odgovor bi bio suprotan. Njezina je izjava samo jedan od bezbroj primjera zapadnog licemjerja i duboko ukorijenjenog rasizma koji je u vječnoj potrazi za neprijateljem kako bi opravdao sustav koji ga održava. Lako je plaćati cijenu slobode životima Drugih, jer oni su ništavni u usporedbi s patosom bijelog čovjeka liberalnog Zapada. Prošlotjedna ubojstva francuskih karikaturista nisu posljednji čin ove tragedije. Ona su tek uvod u neizbježnu eksploziju ionako raširene islamofobije i ksenofobije na europskom tlu, jer zapadnim je vrijednostima danas više nego ikad potreban neprijatelj.

U 2014. godini u svijetu je ubijeno više od 60 novinara. Za njihovim životima, također ugašenima u borbama za slobodu govora, lažni moralisti i branitelji zapadnih vrijednosti ne nariču. Borci za slobodu Trećeg svijeta, za razliku od onih zapadnih, padaju šaptom. Ja nisam Charlie. Ako bih, kao svekoliko dušebrižničko pučanstvo prosvjetljenog Zapada, podlegnuo strvinarskom pomodarstvu i svoj aktivizam sveo na objavljivanje statusa na društvenim mrežama ne mičući se iz udobnosti vlastita doma, izabrao bih biti lice onih dvije tisuće žena, djece i staraca ubijenih tijekom jednog poslijepodneva u Nigeriji ili desetaka novinara diljem svijeta čije su smrti prošle nezapaženo jer ne pripadaju kulturnom krugu liberalnog Zapada.

Ključne riječi: novinarske slobode, charlie hebdo
<
Vezane vijesti