Kolonijalizam kao kontekst organizacije eksploatacijskih hijerarhija u jugoistočnoj Europi: Konstatirati da je trenutno "stanje demokracije" striktno povezano sa neoliberalnim modela kapitalizma nije neispravno, ali nužno zahtjeva interpretaciju "režima kapitala" u kontekstu koji prevazilazi njegove specifične modalitete poput neoliberalizma.

Naime, kako današnji režim cirkulacije kapitala nije homogena struktura i/ili hijerarhija eksploatacije, neoliberalizam se kao modul ili metodološka karakteristika reprodukcije iste hijerarhije ispostavlja kao modalitet šire kapitalističke agende, kolonijalizma.

Eksproprijacija, radikalna klasna podjela, privatizacija, komodifikacija, fašizam i slični učinci kapitala na koje se iz mainstream političkog imaginarija jugoistočne Europe gleda kao na incidente (ili iz reakcionarne perspektive kao na nužne funkcije "modernizacije") u uspostavi "demokracije" ili "civiliziranog" kapitalizma, upravo u kontekstu kolonijalne procedure dobivaju svoje mjesto u širem kontekstu unutar kojeg su proizvedene.

Taj kontekst, kolonijalizam ili kolonijalnost,  "moderniziran" bilo kao odraz specifičnog imperijalnog pritiska, neoliberalnog slobodnog tržišta, bilo kao satelitski suverenitet ili proto-reakcionarna društvena struktura, ostaje "politički" projekt struktura moći Prvog svijeta kapitala i njegovih vazala, u slučaju istočne ili jugoistočne Europe domesticiranih kao "partnera" unutar "zajedničkih" integracijskih agendi.

Kolonijalizam o kojemu govorimo ne predstavlja samo odraz direktne impozicije volje zapadnih struktura moći, nego institucionalno - epistemiološke strukturalizacije kolonijalnog odnosa (između metropole i periferije), dakle kolonijalnosti kao

mignolo__ebc.jpg mignolo__ebc.jpg

Po pitanju kolonijalizma ili kolonijalnosti općenito, Walter Mignolo tvrdi da je, "kolonijalizam uistinu nestao sa dekolonizacijama provedenim u drugoj polovici dvadesetog stoljeća, ali kolonijalnost je re-inventirana, posebno u slučajevima okupacijskih intervencija koje iniciraju SAD."[1]

Kako Mignolo tvrdi, "Povijest svijeta nije samo lokalna povijest od Grčke do Rima, Europe 16-og stoljeća pa do SAD-a, nego kompleksna i među-konfliktna koegzistencija mnogih drugih lokalnih povijesti koje su u različitim periodima bile kolonizirane od euro-atlanskog imperijalizma (Amerika, Indija, Afrika) ili su došle u kontakt sa Rusijom (od Petra i Katarine), kasnije od 1917., sa Sovjetskim Savezom; Kinom (od Opijumskih ratova, 1848.), te Japanom (od Meiji restoracije 1865.)."[2]

Današnji model ekspanzije i reprodukcije kapitalizma, ili po Mignolu, "kolonijalna matrica moći," kreirana je, po istom autoru, tokom europskih kolonijalnih osvajanja u 16-om stoljeću, te može biti opisana u četiri među-ovisna domena u kojima se događa borba za kontrolu, akomodaciju i re-egzistenciju. To su po Mignolu, "kontrola ekonomije (rad, zemlja, prirodni resursi); kontrola autoriteta (vlade, vojske); kontrola spola i seksualnosti (kontrola porodičnog života i reprodukcije vrste bazirane na kršćansko/buržoaskoj porodici) te kontrola znanja i subjektiviteta (epistemiologija, aesteza)."[3] Kako se strukturira kolonijalni odnos u jugoističnoj Europi (sa naglaskom na Hrvatsku) u sklopu ova četiri međuovisna domena?

Ekonomija u kolonijalnom odnosu

U kontekstu kontrole ekonomije, procedure poput ekproprijacije "resursa" društva, društvene imovine ili subverzije koncepta društvenog uopće;  privatizacija prirodnih resursa; auto-subvertiranje političkog suvereniteta u korist partikularnih tržišnih agendi; pacifikacija klasnih podjela i slično, mogu biti viđene kao refleksije strategije kojom se uspostavlja specifična interno / eksteritorijalna kontrola nad ekonomijom, ali i kao odraz specifičnog disponiranja interesnih zona  u ekonomskom ili geopolitičkom smislu.

Kako tvrdi Sebastjan Leban, parafrazirajući, suvremene kolonijalne strategije primjenjuju se različito u različitim dijelovima svijeta s obzirom na geopolitičku i stratešku važnost pripisanu određenom regionu.  Kako dalje tvrdi Leban, "Nije iznenađujuće da se zakoni mijenjaju i adaptiraju u skladu sa potrebama i željama kapitalističke klase i da se novac poreznih obveznika koristi kao garancija za privatne investicije. "[4]

sebastjan_leban.jpg

Po Lebanu, "Neoliberalizam modernizira kapitalističku matricu  dajući joj socijalni moment koji je potpuno ispražnjen i onda stavljen u službu kapitala. U tom smislu, ideologija neoliberalizma nije samo zamijenila ideologiju socijalizma, nego ju je izopačila u degenerični koncept propagiran kao neoliberalna invencija." [5]

U konkretnom slučaju moderne kolonijalne Hrvatske, bez obzira da li se radilo o reakcionarnom populizmu ili neoliberalnoj slobodno-tržišnoj socijal demokratskoj opciji - auto-kolonizacija, reinterpretirana kao (jedina moguća) demokratizacija, modernizacija i "progres" ne biva dovedena u pitanje i-ili politički artikulirana osim u pitanjima metode i estetike integracije u kolonijalnu periferiju. Radi se o, banalno rečeno, ne-antagonističkom dualitetu koji s jedne strane čini nacionalna etno-buržoazija (koje de-sekularizacijom, rasprodajom društvenog bogatstva i zaduživanjem kreiraju i financiraju svoje izborne baze), a sa druge strane stoje tzv., "deideologizirane" socijal-demokratske opcije ili građanska wanna be buržoazija koja kroz retoriku demokracije, "pravne države" i ljudskih prava - eksproprijaciju, privatizaciju, općenito potpunu integraciju društva u slobodno tržišni sistem interpretiraju kao komponentu modernističkog progresa u sklopu dominatnog narativa.

achille_mbembe.jpg

U slučaju Hrvatske (pa i ostalih ex-Yu aktera), u kojoj (svi) javni prerogativi nominalno (još) nisu potpuno privatizirani, ovakav kolonijalni model se egzaktno reflektira kroz kontaminiranost javnih ingerencija patronažnim vezama, te kroz institucionaliziranje države kao arbitarnog agenta.  To ultimativno rezultira ne samo u "socijalizaciji arbitarnosti," nego u arbitrarnoj "socijalizaciji" države - naravno, ne u onom smislu u kojemu bi država zaštitila javni sektor, nego u smislu u kojemu privatizacija biva sprovedena kao odraz povišenog "socijalnog senzibiliteta."

Socijal - demokratske opcije neoliberalne provinijencije tako tendiraju da se  ispostave kao opcije koje državu konvertiraju u instrument provedbe neoliberalnih ideja u kojima parcijalna suradnja., tj. "partnerstvo" između javnog i privatnog sektora biva ispostavljenjo kao kompromis koji bi navodno trebao zadovoljavati oba suprostavljena pola.  Tu se ne radi samo o pacifikaciji potrebe za striktnom determinacijom odgovornosti nekog sektora, nego o uspostavljanju institucionalno legitimirane sive zone, zone indiferencijacije, u kojoj će sve "nejasnoće" i "nemogućnosti" u funkcioniranju javnog nadalje ispostavljati privatni sektor kao jedini funkcionalan.

Socijalizacija države ne predstavlja dakle "socijalnu državu" koja stvara barijere kapitalu, nego državu pretvara u impotentni aparat pacifikacije neograničene cirkulacije kapitala na štetu društvenog i u korist apstraktnog koncepta "naroda" ili "puka" kojemu će jačanje javnih prerogativa biti reprezentirano kao "socijalistička" inhibicija demokratskih sloboda odabira potpune komodifikacije u uvjetima aktualnog dužničkog ropstva.

"Konflikt" na liniji privatno - javno ideološki se u Hrvatskoj producira na slijedeći način, iako je bazni princip manje više aplikativan u cijeloj regiji. Koncept "državotvorstva" kao svojevrsni lokus desnih ili reakcionarnih političkih opcija ne pretpostavlja jačanje države kao političke  barijere kolonijalizmu, nego upravo suprotno, pretpostavlja "ponarodnjenje" države tj. izlaganje ne-specifičnoj  "ekspertizi naroda" u odlučivanju o formi i supstanciji vladanja.

U tom smislu, populističko situiranje puka u nosača suvereniteta, ne samo da legitimizira arbitrarnost i reakcionarnu proto-politiziranost kao motiv u pristupu legitimaciji moći (na izborima), nego i mitologizira nositelja moći bazirane na populizmu kao proizvođača povijesne uloge puka, ali samo u onoj mjeri u kojoj je isti puk otvoren ka izvlašćivanju, integriranju u specifičnu kolonijalnu ulogu. Ovo rezultira upravo u institucionalizaciji šovinizma i ksenofobije kao fundamentalnog aspekta nacionalnog identiteta, feudalnog stila patronaže u upravljanju (tj, prodaji) resursima i korupcije kao internog mehanizma osvajanja privilegija u prehrambenom lancu.

Sa druge strane, odnos tzv. socijalno-demokratskih opcija sa kolonijalnom ulogom realizira se kroz artikulaciju uloge države kao socijalne kroz ispostavljenje uloge demosa kao one koja će legitimirati ulogu nositelja vlasti kao onu koja će bazu represije (ili diskriminacije) sa pučkog, etničkog i biološkog, relocirati u slobodno tržišni kontekst. Na taj način, kolonijalni odnos se ostvaruje kroz reprezentaciju tržišno bazirane diskriminacije kao one koja navodno nadilazi arhaične modalitete eksploatacije. Ali, kako socijalno-demokratska, kao neoliberalna opcija, sebe smješta u navodno post-ideološki kontekst ona naposlijetku, na istoj liniji sa desnicom, učestvuje u proizvodnji demosa kao apolitične baze za relativizaciju učinaka kapitala.

Konzekventno, ovaj proces rezentman nužno opet formira kao populistički otpor "globalnom kapitalu" što artikulaciji kapitalizma nužno pripisuje šovinističku dimenziju (klasifikacija "kapitala" kao "židovskog, arapskog," itd.), ali općenito formira "otpor" kapitalu kao otpor onim aspektima (neoliberalnog) kapitalizma koji ionako nikad nisu funkcionirali, tipa sloboda kretanja, primjena ustavne dimenzije zakona, jednakost i slično.

Naravno, ne radi se o tome da je potreba za uspostavom monopola na definiciju potreba demosa nužno problem, nego je problem u tome da se potencija demosa za političku artikulaciju proizvodi kao potencija demosa za izjednačavanje svojih demokratskih "sloboda" samo sa slobodom da politički ne artikulira učinke kapitala i da političko kao koncept vidi kao mehanizam limitacije horizonta politički mogućeg.

Parafrazirajući Mbembea, progresivno razaranje države u ime povišene efikasnosti (konkurentnosti) povezano je sa negacijom prerogativa države da intevenira u ekonomski sektor. Po Mbembeu, "Ovo rezultira u stvaranju uvjeta za privatizaciju suvereniteta koji su u relaciji sa borbom za koncentriranje i privatiziranje sredstava prisile radi osiguranja prednosti  u borbi za aproprijaciju resursa i drugih mehanizama koji su prije bili koncentrirani u državi. "[8]

U tom smislu, "radnički," ili otpor onoga što se nekad tako zvalo, u Hrvatskoj nije, između ostalog artikuliran kao klasna borba za reartikuliranje značenja rada i temelja  na kojima bi se rad kompenzirao, nego molba režimu za više sredstava koji će ionako nestati u tržnim centrima ili u biti "pojeden" od visokih bankovnih kamatnih stopa. Ako se može iskonstruirati neka vrsta obrazca u nizu radničkih protesta u Hrvatskoj, isti obrazac se svodi na par zajedničkih odrednica - radnici subsumiraju svoj predikament kroz nemogućnost otplate kredita ili nemogućnost kupnje božićnih poklona; sindikati, umjesto da daju klasni kontekst cijeloj priči tendiraju da "nagovaraju" radnike da uopće ne protestiraju, a medijski diskurs, ionako saturiran interesima medijskih konzorcija, ne konstruira bilo kakav politički obrazac interpretacije nudeći fenomenološko - anegdotalnu "analizu" ili sistematizira patetične, turbo-folk obrazce empatije derivirane iz religijski baziranih verzija morala.

fanon.jpg

Kako je ovu situaciju vidio Frantz Fanon, "Nacionalna buržoazija u nerazvijenim zemljama (u ovom kontekstu nazovimo ih tranzicijskim zemljama op.a.) nije usmjerena na produkciju, invenciju, kreaciju i rad. Sva njena energija je usmjerena u posredničke aktivnosti. Umrežavanje (networking) i špekulacija se čine kao njene bazne aktivnosti."[9]

Po Fanonu, "U jezgri nacionalne buržoazije kolonija leži hedonistički mentalitet - jer se na psihološkom planu ona identificira sa zapadnom buržoazijom iz koje crpi svako rezoniranje. Ona imitira zapadnu buržoaziju u njenim dekadentnim i negativnim aspektima, iako nije prošla kroz inicijalnu fazu formiranja kroz istraživanje i invenciju što su bili resursi zapadne buržoazije bez obzira na okolnosti....U svojem dekadentnom aspektu nacionalna buržoazija dobiva pomoć od zapadnih buržoazija koji se ukazuju kao turisti gladni egzotizma, lova i kockanja. Nacionalna buržoazija stoga forsira turizam, gradi turističke komplekse i igrališta za zabavljanje zapadne buržoazije."[10]

Pored ovako definiranih temelja ekonomskog razvoja, u suštini baziranih na konceptu posredovanja u eksproprijaciji, bazna koordinata na kojoj se uspostavlja kolonijalna ekonomija se realizira kroz adopciju fundamentalnih smjernica razvoja proizvedenih na Zapadu, kolonijalnom centru. Radi se o konceptima "samoodrživog razvoja" i "konkurentnosti," kao dijelovima nove paradigme kapitalističke akumulacije koje podrazumijevaju akumulaciju kroz izvlaštenje, uglavnom periferije. 

Paradigmu "akumulacije kroz izvlaštenje (dispossession)" u kontekstu potrebe kapitala za jefitnijim inputom (radna snaga, sirovi materijali, jeftino zamljište), David Harvey subsumira u tvrdnji da "Motor svake kapitalističke logike moći ne leži u tome da bi ovi teritoriji (jeftinog inputa) trebali biti zadržavani u kapitalističkom razvoju, nego da trebaju biti konstantno otvarana."[11]

Kako se osnovna premisa "vizije razvoja" od neoliberalno - kapitalističkih elita i etno-populističkih opcija svodi na premisu da je, bez obzira na sve inkonzistencije kapitala ipak "moguće" stvoriti "dinamičnu lokalnu ekonomiju," dinamizam lokalne ekonomije svodi se na administriranje i/ili stvaranje uvjeta za kolonijalno izvlaštenje resursa i proizvodnju prekarnih radnih odnosa kao kognitivnog kapitala koji će ovakvo izvlaštenje, tj. auto-kolonijalni odnos proizvesti kao zalog egzotičnog doprinosa "tržištu koje je bazirano na principu konkurentnosti."

Bez obzira koliko narativ struktura moći periferije u kolonijalnom odnosu bio svjestan ove premise, od vladajućih klasa se i očekuje da "konkurentnost" i "samoodrživi razvoj" realiziraju kao zalog ostvarenja prominencije svoje klase, dok će"dinamiziranje" društva biti svedeno na dinamizam prekarijata.

Kontrola autoriteta

Ovdje se radi o kolonijalnom autoritetu deriviranom iz odnosa gospodar - sluga inkubiranog u formi, bilo multilateralnih odnosa, bilo u specifičnim načinima upotrebe represivnog aparata države u kolonijalnom odnosu.

U globalnom kontekstu, po Mbembeu: "Kolonijalnost počiva na specifičnom imaginariju državnog suvereniteta. Taj imaginarij, po autoru, "kombinira koncept inflacije koncepta ispravnosti u relaciji između moći i autoriteta koji se, osim kada je upotrebljen u arbitarnoj formi, ostaje otkriven kao procijep ili rupa."[12]

Potpuno negiranje prava flagrantno se, naravno, očituje i-ili historijski očitovalo kroz sistematske genocide nad autohtonim populacijama Trećeg svijeta, a danas je epitemizirano ne samo kroz Guantanamo, Abu Ghraib i slične logore neoliberalizma, nego i kroz cijeli spektar interpretacije funkcije "prava" u tržišnoj demokraciji koja se svodi na formulu da količina vatrene i ekonomske moći osigurava monopol na definiciju samog "prava."

U sklopu kolonijalnog odnosa, recimo to kolokvijalno, na vanjsko političkom planu represivni aparat periferije jednostavno biva integriran u kolonijalnu matricu koloniziranja i ostvarenja kontrole koju sprovodi Prvi svijet (nekad Čile, Vijetnam, danas Irak, Afganistan, Libija), te tako biva međunarodno legitimiran kao dio tzv. "demokratskog svijeta." Naravno, dio istog svijeta čiji centar tolerira transgresije demokracija poslušnih dijelova periferije (de-sekularizacija niza istočno europskih zemalja, populistički fašizam u Europi, niz flagrantih narušavanja ljudskih prava itd.)

Po Mbembu, "Kolonijalnost također počiva na utemeljujećem nasilju koje se samo-percipira kao jedina sila koja je pozvana da sudi o svojim zakonima i koja kao takva prakticira svoje prerogative kao vrhovno pravo da nametne potpuno negiranje prava."[13]

Ova vrsta kolonijalnog nasilja po Mbembeu se očituje kroz samo-interpretirajući jezik koji opravdava nužnost i univerzalizam kolonijalne "misije." Ovo se jasno vidi kroz advokaturu "slobode, želja naroda" ako se iste slobode poklapaju sa kolonijalnim interesima i auto-kolonijalnim motivima, dok su iste  "slobode i želje naroda" u slučaju, recimo Venezuele, Bolivije ili Irana predstavljaju kao "izopačenje ideje demokracije" tj. nedostatak demokracije što se unutar kolonijalnog mainstream diskursa čita, naravno, kao nedostatak "civiliziranosti."

U kontekstu kolonijalnog autoriteta, demokracija se strukturalizira (ili "razvija" kako to mainstream diskurs verbalizira) kao okvir "sloboda" pristanka na tumačenje jedne partikularne agende, recimo agende kolonijalnih struktura moći, kao univerzalne agende ili konteksta "humanističkog projekta" unutar koje bi se trebao odvijati politički konflikt. Kolonijalni autoritet se u tom smislu kongregira na transverzali koja inkonzistencije kapitalizma racionalizira smještajući ih u pozitivan odnos sa "eratičnom" prirodom demokracije kao humanističkog projekta. Nepristanak na partikularnu ili subjektivnu definiciju demokracije i/ili kritična interpretacija slobodno tržišne eksploataciju tako biva reprezentarna kao odbacivanje demokracije, tj. humanističkog projekta.

Konzekventno, samo baziranje koncepta političkog antagonizma biva reducirano za prefiks političkog i  "prepisano" u registar koji antagonizam ostvaruje samo u polju aksiomatskog spektra "diferencijalnosti," tipa rase/religije/etničkog i naposlijetku proizvodnji "kulturološkog," a ne političkog kao koordinata unutar kojih bi se trebala odvijati borba za distinktivnost i autoritarnu dimenziju vladanja.

Retorika "povijesnih pripadnosti" (Europi) po kulturološkom ključu, kako je to sročio predsjednik SDP-a Zoran Milanović izjavljujući da "Ulaskom u EU, Hrvatska postaje dio zajednice najrazvijenih država, kojima svojom kulturom oduvijek pripadamo."[14]  tako ne samo da politiku proizvodi kao impotentu manifestnost unutar tzv. post-ideološkog, nego i "post-ideološko" proizvodi na bazi degutnantnog izjednačavanja ideoloških projekata desnog i lijevog predznaka ultimativno brišući mogućnost političkog u ideološkom uopće. Subjektivna definicija humanog projekta tako biva univerzalizirana u "nužnost," a autoritet pozicije moći biva proizvedena kroz stupnjeve univerzaliziranja partikularne agende.

Kontrola spola i/ili pacifikacija civilnog sektora unutar kolonijalnog odnosa

Kolonijalni aspekt koji se tiče kontrole spola i seksualnosti (kontrole porodičnog života i reprodukcije vrste bazirane na kršćansko/buržoaskoj porodici) predstavlja, banalno rečeno, konstrukt racionalizacije učinka prethodna dva kolonijalna aspekta.

U tom kontekstu, kako tvrdi Mignolo, "Invencija koncepta 'žene' kroz kršćansko-teološki te naposlijetku liberalno heteroseksualni normativ implicirao je zamišljanje svijeta u kojemu je spolna distinkcija i seksualna preferencija određeni moralnim kodom diktiranim "transcedentalnom istinom," potrebama tržišta, ekonomskim potrebama kapitalizma i stupnjem kolaboracije državnih institucija (sa kapitalističkim kolonijalizmom, op.a)."[15]

Naime, u hrvatskom javnom diskursu (kao uostalom i u ostalim jugoistočnim europskim kolonijama) pitanje emancipacije "žene" se artikulira kao primitivno, brutalno simplificirano pitanje pukog biološkog prisustva žene na poziciji moći bez ikakve konotacije sa "njenom" ideološko-političkom pozicijom. Tako desnica baštini koncept "žene" kao partikularnog dijela muški dominirane obitelji koja je također sposobna "politički" se boriti za dominaciju partijarharne obitelji (!) ili obitelji kao temelja društva općenito. Sa druge strane, socijal-demokracija "ženu" integrira bilo kao dio super-narativa demokracije (kroz argument sveden na statistički broj žena na poziciji moći na Zapadu), bilo kao samostalni subjektivitet koji je sposoban materijalno se integrirati u kapitalistički proizvodni proces i/ili epistemiološki prihvatiti logiku tržišta što bi valjda trebao biti odraz "njene" emancipacije.

Distinkcija na liniji muško-žensko, parafrazirajući Mignolo-a, kreirane su i bazirane kao temelj društva, ali instrumentalizacija uloge "žene," od normativne vladavine zapadno kršćanske teologije do njene sekularizacije kroz buržoasku obitelj jednostavno predstavlja dimenziju kolonijalne matrice vladanja. Kolonijalnu kontrolu reprodukcije i spola stoga treba shvatiti kao kontrolu ostvarenu kroz međurazmjenu dogmatske kontrole nad reprodukcijom, ali i specifičnom sekularizacijom iste dogme u liberalno heteroseksualni normativ koji bi isključivo bio podložan logici tržišta i potrebama kapitala.

"Neoliberalizam kao trenutni povijesni model ove matrice," kako navodi Mignolo, "pretpostavlja jednu od najjasnijih karakteristika kapitalizma: proizvodnja života potrošnim." A u tom smislu, kako autor nastavlja, ropstvo se nastavlja jer se, kao primjer, "vruće" pitanje trafikinga se ne odnosi na trafficking žena iz Norveške ili SAD-a, nego iz Moldavije, Ukrajine, Rusije ili jugoistočne Azije."[16]

Ono što Mignolo želi reći je da nema reartikulacije (i konzekventno "emancipacije" u nekom obliku koji bi prevazišao logiku tržišta i reakcionarne dogme) uloge "žene" (ili bilo kojeg subjektiviteta situiranog u "pred-emancipacijsku" poziciju) bez reartikulacije uloge kapitalizma, tj. kolonijalne matrice vladanja kao proizvođača društva.

U ovom kontekstu, dimenzija kontrole spola i reprodukcije kao aspekta (auto) kolonizacije također se ukazuje kao model pacifikacije socijalnog konflikta kroz koncept rigorozno stereotipiziranog sukoba po pitanjima spolne orijentacije, abortusa, kontrole nad tijelom, prirode emancipacije queer populacije i slično.

Ono što je stereotipizirano u ovom kontekstu je situacija da su (pitanja kontrole nad tijelom) otprilike jedina pitanja oko kojih se dominantni polovi hrvatskog  političkog spektra (kao i u ostatku ex - Yu) fundamentalno vole ne slagati. Dok desnica, naravno, reakcionarno zagovara očuvanje patrijarhalno-klerikalne kontrole nad reprodukcijom i mitologizira reakcionarno feudalne socijalne konstrukte (tipa "obitelji kao temelja društva"), "ljevica" (tzv. socijal-demokracija) pomenuta pitanja senzibilizira, ne zato da bi politički ili ideološki artikulirala strateške, strukturalne i ideološke temelje kapitalističkog (iliti kolonijalnog) super narativa, nego jednostavno zato što svoj politički program temelji - ili na aseptičnom (tj. proto-ideološkom) odbacivanju svake ideologije - ili na suptilnijoj adopciji logike tržišta koja pomenute probleme u suštinskom smislu i kreira.

Naravno, pitanje kontrole spola i reprodukcije također predstavlja, metaforički rečeno, "Trojanskog konja" kojim se većina protagonista tzv. civilne scene infiltrira u anti-establishment reflektirajući nekonzistentnosti po pomenutim pitanjima kao prema pitanjima lišenim ideološke pozadine. Naime, ne radi se o tome da se tretmanom pomenutih pitanja kao pitanja pukih disfunkcija režima negira ideološka kontrola nad spolom, seksualnošću i reprodukcijom, nego se ista pitanja kroz takav pristup upravo de-ideologiziraju što zapravo omogućava njihovu totalnu komodifikaciju.

Konzekventno, borba za ljudska prava "seksualno nekompatibilnih" subjektiviteta u Hrvatskoj tendira da se formatira apolitički (u velikoj većini slučajeva i od većine seksualno isključenih koji se "eto, samo žele držati za ruke u javnosti") do tog nivoa u kojemu je adresiranje tržišne demokracije kao modela koji racionalizira matricu isključenja  (i kao dominantne retorike ili ideologije kolonijalizma) zamijenjeno stvaranjima pukih servisa na usluzi potrošačima kao zaloga njihove emancipacije. Naravno, ne radi se o tome da ovaj sektor predstavlja spin za, recimo, Europsku uniju, nego o tome da ga EU (kao eurocentrični agent) podržava kao spin - dakle kao apolitičnu simulaciju zaštite ljudskih prava čija je ugroženost navodno separirana od djelovanja režima kao takvog - kao da je kršenje prava puki incident baziran u nedovoljnoj verziranosti režima. Kao primjer, u isto vrijeme dok su su prominentni borci za ljudska prava unutar EU perverzno zadovoljni što, recimo, Pariz ima (ili imao) gay gradonačelnika, dok je u isto vrijeme Sarkozyjev proto - fašistički režim sprovodio rasističke deportacije dijelova romske zajednice iz Francuske.

Općenito, civilni sektor koji tretira društvenu stvarnost kao polje separirano od ideološko-političke moći i/ili kolonijalne dimenzije koja je proizvodi, kroz adresiranje nedostatka ljudskih prava, sloboda i slično kao pukih disfunkcija upravo tako de-ideologizira borbu za ista prava realizirajući se na takav način kao specifična kolonijalna komponenta.

Što se tiče civilnog društva, kako navodi Mbembe, "Ne može biti civilnog društva ako ne postoje mjesta i prostori gdje bi se ideje autonomije, reprezentacije i pluralizma javno kristalizirale i gdje bi se artikulirali subjektiviteti sposobni da se oslobode arbitarnosti države i primarne grupe (plemena, etniciteta)."[17]

Ova konstatacije je vjerovatno preopširna da bi se specifično aplicirala u kontekstu ovog teksta, ali kako Mbembe dalje navodi, parafrazirajući, povijesna progresija civilnog društva odnosi se na proceduru u kojoj su ideje rafiniranosti, društvenosti (sociabilnosti), učtivosti i urbanosti penetrirale društvo kao rezultat rivaliteta koji je natjerao buržoaske elite da imitiraju manire dvorskog nobiliteta. Po Mbembeu je, parafrazirajući, aristokracija  morala povisiti zahtjeve postavljene civilnosti, producirati više zabrana i povisiti prag tolerancije neslaganja, dramatizirajući na takav način konkurenciju za aproprijaciju oznaka distinktivnosti.

Iako su forme "dvorskog nobiliteta" i aristokracije danas preuzele oblik buržoaskih građanskih, financijsko-nacionalističkih i etno-buržoaskih elita, "dramatizacija konkurencije za aproprijaciju oznaka distinktivnosti" u Hrvatskoj znači da je zabrana u općem smislu isproducirana kroz transakciju redundantnih, irelevantnih ili moralističkih vrijednosti od "nobiliteta" prema javnom diskursu, drugim riječima kroz samu univerzalizaciju partikularnih verzija morala ili etike.

Konzekventno, moralna većina jugoistočne Europe tendira da baštini "kolonijalni moral" (ultimativno servilnost deriviranu iz spektra kompleksa niže "civilizacijske" vrijednosti u odnosu na zapadnu metropolu) kao odraz svoje slobode, dok si tendencije otpora (sa naglaskom na Hrvatsku) dopuštaju da integriraju režimski moral (ili etičko derivirano iz ove transakcije) u svoju agendu kroz respektiranje demokratskih dogmi o supremaciji kvantifikacije kao legitimacije. Implikacija da moralna većina u ovom kontekstu baštini neki "rudimentatni" zahtjev za "slobodom" koji je inhibiran učincima kapitala, tako tendira da same učinke kapitala separira od kulturološih imaginarija proizvedenih unutar kolonijalnog odnosa.


U idućem nastavku:

 

  • Kontrola znanja u kontekstu formacije anti-establishmenta
  • Modernitet kao dio kolonijalnosti

[1] Walter Mignolo - De-Linking Epistemology from Capital and Plury-Versality in conversation with Marina Gržinić, (Reartikulacija, # 04, Ljubljana, 2008.)  pg. 21

[2] Ibid.

[3] Ibid. pg. 3

[4] Sebastjan Leban, The Strategy of the Modernisation of the Ideological and Structural Matrix of Neoliberalism (Reartikulacija, # 05, Ljubljana, 2008.) pg.24

[5] Ibid.

[6] Achile Mbembe, Achille Mbembe, On the Postcolony (University of California Press, Berkley - Los Angeles - London, 2001.) pg. 32

[7] Ibid.

[8] Ibid. pg 78.

[9] Cf. Frantz Fanon, The Wretched of the Earth (Grove Press, New York, 2011.), pg. 98.

[10] Ibid, pg. 101.

[11] David Harvey, The New Imperialism, (Oxford University Press, 2003.) pg. 139

[12] Achile Mbembe, Achille Mbembe, On the Postcolony (University of California Press, Berkley - Los Angeles - London, 2001.) p. 25

[13] Ibid.

[14] http://www.jutarnji.hr/vesna-pusic--izadite-na-referendum-i-glasujte-za-eu/997295/

[15] Walter Mignolo - De-Linking Epistemology from Capital and Plury-Versality in conversation with Marina Gržinić, (Reartikulacija, # 04, Ljubljana, 2008.)  pg. 21

[16] Ibid.

[17] Achile Mbembe, Achille Mbembe, On the Postcolony (University of California Press, Berkley - Los Angeles - London, 2001.) pg. 39

<
Vezane vijesti