Region Istočne i Jugoistočne Europe u odnosu prema Prvom svijetu kapitala, ispostavlja se kao servilni kolonijalni odnos par exellance, u kojemu demokratski apartheidi Europske unije (ili zapadnih struktura kolonijalne moći općenito) mogu pozirati kao vlasnici definicije modernosti.

Kontrola znanja u kontekstu formacije anti-establishmenta

Iako se motiv rezentimana, recimo u slučajevima studentskih protesta u Zagrebu,  ne formira striktno kroz transfer moralističkih vrijednosti (ili etičkog režima) od "nobiliteta" prema formama otpora, spektar motiva protagonista otpora se pokazao kao izuzetno podložan bilo svjetonazoru moralne većine, bilo kontaminaciji agende otpora kroz aproprijaciju oznaka distinktivnosti unutar kolonijalnih definicija društvenog poretka.

Agenda protesta tako nije kontaminiranina samo relativizacijom političke inklinacije ili potencije ideologizacije od studenata samih (nisu ni lijevi ni desni, vole i "Isusa i Marxa"),[1] nego i svojevrsnim reprezentacijskim grčem da se otpor destilira od ideološkog pozicioniranja i potencije hijerarhijskog organiziranja.

Ideje društvenosti destilirane iz kombinacije nedovoljnog odbacivanja svjetonazora moralne većine i adopcije demokratskih uzusa u legitimaciji moći, također se ispostavljaju kao oni koncepti koji su nesposobni da dovedu u pitanje širi kontekst u kojemu se inkubira kolonijalna epistemologija. Između ostalog i zato što nužno evociraju potencijal demosa ("ekspertizu naroda") kao dostatnu za artikulaciju ili baziranje fundamenata antagonizma. 

occupy.jpeg

Naime, ne radi se o tome da je Occupy pokret općenito problem zato što (trenutno) ne nudi instant alternativu današnjem kapitalističkom režimu, nego u tome da određene tendencije unutar tog pokreta ne uspijevaju, ili ne žele inkonzistencije protiv kojih demonstriraju staviti između ostalog i u kolonijalni i ideološki kontekst. Nedostatatak politizacije ovog aspekta nužno tendira da izjednači nemogućnost kupnje novog iPhone-a u New Yorku i nemogućnost preživljavanja. tj. ubijanje 99 posto u Palestini ili Iraku u ime zapadnih 99 posto.

Koncept "direktne demokracije" u tom se smislu ispostavlja ili tendira da se ispostavi kao neka vrsta podteksta u tekućim raspravama o "alternativi" koja bi trebala uslijediti, što ne samo da subvertira mogućnost uspostave alternative u vidu političke hijerarhije (pa i u slučaju da dobije formu političke stranke), nego se i intenzivno približava interpretaciji kapitala kao navodno homogenog medija ne-segregativne eksploatacije.

Forsiranje koncepta direktne demokracije koji "lebdi" kao neka vrsta podteksta  aktualnih modula protesta na anti-korporativnoj (anti-kapitalističkoj?) liniji ne implicira samo da je volja većine  zatomljena, nego implicira i svojevrsnu aboliciju (trenutne) nesposobnosti protesta da artikulira zahtjev za političkom  ideologizacijom otpora između ostalog i kroz konstruiranje hijerarhije koja bi bila subverzivna po demokratski princip kvantifikacija = legitimacija.

Također, koncept direktne demokracije koji je nominalno usmjeren protiv neoliberalnog modela kapitalizma kroz odbacivanje zastupničke dimenzije moći, zapravo na neki način odbacuje i aspekt personalizacije političke moći tj. nužnosti proizvodnje vođstva (leadershipa) što je paradoksalno upravo dio liberalne dimenzije kolonijalnog nasilja koje pacificira otpor tako što intenzifikaciju metoda legitimacije moći (demokraciju) ispostavlja kao navodni korektiv ekspanziji kapitala na sve aspekte življenja. 

Konzekventno, većina spektra značenja i praksi koje se kongregiraju oko koncepta civilnog društva i/ili mainstream anti-establishmenta (kao specifične interpretativne kontigencija znanje o eksploataciji i potčinjenosti) realizira se uglavnom kao ekspertno znanje o lokaliziranim funkcijama režima (privatizacija, komodifikacija, rasizam... ) gdje se učinak režima u generaliziranom maniru zapravo pripisuje neadekvatnoj verziranosti režima da svoje nekonzistencije funkcionalno racionalizira i/ili kompenzira. Ovakva realizacija kroz forsiranje ili adresiranje samo specifičnih modula režima poput neoliberalizma, abolira ili izbjegava adresiranje generalnih postavki režima kao kolonijalnog odnosa tj. heterogene eksploatacijske matrice.

Po Mbembeu, jedna od vrsta nasilja koje održava kolonijalni autoritet je ono koje se , parafrazirajući, kristalizira kroz gradualnu akumulaciju niza aktova i rituala koje igraju tako bitnu ulogu u svakodnevnom životu da uspijevaju konstituirati centralni kulturni imaginarij koji društvo onda dijeli sa državom i koje na takav način ima autenticirajuću i ponavljajuću funkciju.

wmignolo.jpg

Naravno, produkcija znanja u kolonijalnom odnosu odgovara produkciji znanja kao specifičnog tržišno determiniranog znanja (ekspertize) koje reflektira samo potrebe tržišta. Privatizacija školstva, sveučilišta i slično, opravdana "potrebama" tržišta, ridikuloznim atributima kao što je "izvrsnost" itd., jasno predstavlja tržišnu destrukciju političkih, pa i ideoloških potencijala znanja, ali kod kolonijalne epistemologije se radi o znanju koje na specifičan način reprezentira samu kolonijalnost kao univerzalan, nepromjenjiv nomos života u tržišnoj demokraciji.

Kao primjer, znanje u koloniji (periferiji i polu-periferiji) biva (od Prvog svijeta kapitala) tretirano kao tradicionalno i/ili anegdotalno, a ne ekspertno znanje. Razlika između ovih definicija nije samo (geo)rasno uvjetovana, nego predstavlja dio mehanizma kontrole gdje se definicija znanja ili općenito cogito koji se stavlja u antagonističku poziciju prema hijerarhijama eksploatacije denotira kao regresivna ili totalitarna retorika, dok se atribut progresivnosti daje bilo arhaičnom tradicionalno-anegdotalnom znanju, bilo znanju proizvedenom na servilnim temeljima koji koncept "ekspertize, izvrsnosti" i slično proizvode isključivo kao zalog daljne auto-kolonizacije, ispostavljanja slobodnom tržištu i općenito održavanju mehanizama eksproprijacije, pljačke i korupcije.

Modernitet kao dio kolonijalnosti

Po Mignolu, pitanje kolonijalne epistemologije je direktno povezano sa modernitetom koji po njemu, parafrazirajući, nije povijesni period, nego retorika utemeljena na ideji spašavanja od onih agenata koji se smještaju u finalni stadij globalnog povijesnog razdoblja noseći "baklju" svijetle budućnosti čovječanstva. Po Mignolu, "Cijela retorika moderne, razvoja, demokracije opravdava invazije, uništava lokalne forme socio-ekonomske organizacije, znanja i subjektiviteta."[3]

Dominacija ove retorike danas je u slučaju odnosa Europske unije (tj. njenih glavnih protagonista) sa aspirantima priključenja (ili nekim svojim članicama) više nego očita, jer se famozni projekt tranzicije Istoka ispostavio kao modernizacijski projekt u onoj mjeri u kojoj je bio auto-kolonizacijski projekt - dakle, projekt suučesničke primjene kolonijalne epistemiološke matrice na specifično društvo od istog društva. Koncept "suučesništva" ovdje se odnosi kako na pristanak na stvaranje uvjeta za eksproprijaciju društvenog bogatstva, ali i na pristanak na servilnu poziciju (u kontekstu formacije suvereniteta) naspram kolonijalnog centra (metropole) kroz politički pristanak na ovako determiniranu epistemiologiju povijesnog razvoja ili kroz denotaciju političkog kao koncenzusa.

Kako tvrdi Mignolo, "Povijesni stadiji ove logike očituje se kroz konverziju (španjolske i portugalske misije); civilizirajuće misije (francuskih i britanskih agenata); razvoj i modernizaciju (utjecaj eksperata iz SAD-a na ekonomiju i politiku Trećeg svijeta zarad približavanja istog standardima Prvog svijeta), te naposlijetku spašavanje kroz tržišnu demokraciju i konzumerizam."[4]

Naravno, ova logika formatirala je model tranzicije velikog dijela država koje su "uspješno" prošle tranzicijski period, a omogućila je kolonijalnom centru, Prvom svijetu kapitala da se reorganizira na temeljima eurocentričnog rasizma kao epistemiološkog opravdanja širenja demokracije, kojom se navodno ne širi kapital, nego civilizacija.

Konzekventno, učinak kapitala tako je u centru kompenziran institucionalnom adopcijom populističko-reakcionarnog modela odgovora na stvorene klasne podjele koje bivaju interpretirane kroz tipičnu eurocentričnu rasističku matricu (ili njene lokalizirane derivate) koja nudi etničko čišćenje tržišta rada kao odgovor na prostituiranje države sa kapitalom. Rasističke imigracijske politike, deportacije "drugih," de-sekularizacije europskih država (u najvećoj mjeri pod utjecajem crkve i u njenu korist)i slično samo su neki od najočitijih primjera.

Po Mignolu, još od šesnaestog stoljeća i moderno/kolonijalnih temelja rasizma, određeni dijelovi svijeta tj, populacije koje ih nastanjuju bile su klasificirane kao "niže." Kako navodi autor, parafrazirajući, oni koji su bili klasificirani (Afrikanci, američke civilizacije prije španjolskih kolonizatora, Arapi...), nisu bili pozvani da učestvuju u klasifikaciji. Po autoru, opet parafrazirajući, ovakva klasifikacija, izmišljena je od zapadno kršćanskih teologa i kasnije od (nekih) zapadnih sekularnih filozofa i znanstvenika (poput Heideggera) te kao takva odgovara izjednačavanju geo-politike znanja sa "tjelesnom-politikom" (body-politics) znanja.

frantz_fanon.jpg

Ipak, znanja na temelju "tjelesnih politika" prije svega upućuje na institucionalno-epistemiološku strategiju koja bazu za proizvodnju diferencijacije locira u biološkom kontekstu, ne samo da određenu biološko/etničko/religijsku demografiju proglasi "boljom," nego da nametne matricu artikulacije društva kao onu koja će društvo umjesto na političkim, bazirati na organskim, religijskim i etničkim, ultimativno "predestiniranim" temeljima mogućnosti. Monopol na elaboraciju "predestiniranosti" ili "uloge" za sebe, naravno, zadržava kolonijalna, eurocentrična metropola.

Na ovaj način, ne samo da se stupanj integracije u kolonijalni odnos ispostavlja kao stupanj progresije u modernizaciji (ili demokratizaciji), nego se, u skladu sa segregativnom matricom klasifikacije, privilegije dodijeljuju u skladu sa etno-religijsko - rasnom "kompatibilnošću" klasificiranog sa "poznatim" svijetom centra. Kao primjer, manje-nepoznatoj periferiji (kršćanskog prefiksa) dodijeljuje se višak privilegija u odnosu na manje poznatu (ne-kršćanskog ili nezapadno kršćanskog prefiksa) periferiju, prominencija društvene klase se ostvaruje u hijerarhijima izvlašćenja itd. 

Uloga ove klasifikacije danas je očita ne samo kroz utjecaj crkve na politiku Europske unije (u kojoj Papa biva percipiran kao nekakva moralna vertikala za demokratske mase navodno sekularnih država, a Vatikan kao moralistički think-tank), nego i na periferiji EU-a gdje se najopćenitiji pojam Zapada i moderne brutalno poistovjećuje sa najdogmatičnijim aspektima Zapada, a ne sa revolucionarnom povijesti Europe. Drugim riječima, negira se dimenzija mogućnosti političkog antagonizma da adresira kapitalističko-kolonijalne "inkonzistencije" kao konzistencije sistema, tj, da adresira mogućnost kapitala da integrira modernu u svoju agendu.

U slučaju Hrvatske, Zapad se, od reakcionarne moralne većine, stoga ne poistvjećuje sa kritičkom dimenzijom Zapada (prosvjetiteljstvom, revolucijom, sekularizmom, klasnom borbom, politizacijom feminizma, itd...) nego sa klero-fašističkom dogmom koja državu percipira kao instrument legitimacije zajednice kao - sa jedne strane degeneričnog etničko-plemenskog konstrukta (Volksgemeinschaft), a sa druge strane kao instrumenta legitimacije kolonijalne pozicije kao pozicije sinkronizirane sa modernizmom kako ga proizvodi kolonijalnost. Naravno, u imaginariju moderne Hrvatske, Volksgemeinschaft je tipični auto-kolonijalni instrument i/ili institucionalizirajući sentiment koji koncepte koji gravitiraju oko pojma suvereniteta izjednačava sa servilnošću, auto-domestikacijom i potpunom izlaganju društvenih resursa strukturama moći Prvog svijeta u nadi da će intenzifikacija servilnosti rezultirati u višem stupnju afiniteta dobivenom od zapadnog gospodara.

Kontrola nad epistemologijom i aestezom se naravno ne odnosi samo na "geo-političko lociranje monopola nad definicijom značenja," nego na distribuciju  značenja znanja u epistemiološkom i utilitarnom smislu gdje se osjećaj postojanje poretka izjednačava s nužnošću istog poretka da bude kolonijaliziran, tj. dio kolonijalnog odnosa bez obzira na (niski) stupanj privilegija u tom odnosu.

gomes.jpg

Stoga, ne samo da eurocentrični agent poput EU ne dopušta pogled na svoje kolonijalističke i rasističke transgresije, nego iste transgresije reprezentacijski drsko koristi da potvrdi ono što Santiago Castro-Gomes zove "oholost nulte točke" (The Hubris of the Zero Point), koja predstavlja "znanje promatrača koji ne smije biti promatran"[6]. Na takav način, pozicija monopola na definiciju znanja ostaje u rukama kolonijalističkih elita, dok se sa druge strane stupanj pristanka na ovakvu logiku biva subsumiran auto-kolonizacijom - što dihotomije u imaginariju koloniziranog konzekventno diferencira samo kao odraz potencijala kolonijalne strukture moći da diferencijalni potencijal eksploatacije (Zapad kao centar svijeta, rasističke klasifikacije populacija predodređnih za više eksploatacije ili ubijanje., itd.) reprezentira kao homogeni (svi su u istim problemima, zajednički odgovor na krizu, nepostojanje granica, getoa itd.)

Ovaj homogeno/heterogeni moment ne treba shvatiti kao dihotomijski, nego kao međuizmjenjiv strukturalni diskurs koji s jedne strane proizvodi institucionalno-epistemiološko značenje integracije u kolonijalni odnos kao jedinu integraciju koja priskrbljuje "civilizaciju" (verbalizacija u stilu "nema alternative modernitetu kao slobodno tržišnoj demokraciji"), a s druge strane heterogenost u eksploataciji (rasističke klasifikacije populacije, kolonijalne genocide, amplitude u eksploataciji) racionalizira kao "pravo" žrtve na upis u registar civiliziranosti definirane od kolonijalnih struktura moći Prvog svijeta kapitala.

Heterogeni potencijal kolonijalizma ili kapitalizma općenito stoga treba shvatiti dvojako - kao sistem komodifikacije svih aspekata života gdje se manjak eksploatiranosti paradigmatičnog proizvodnog subjektiviteta (bijelog zapadnog heteroseksualnog kršćanina sekulariziranog u liberalnog demokratu) ostvaruje viškom eksploatiranosti onih klasificiranih kao podložnih za višak eksploatacije, te kao sistem koji komodifikaciju normira podvodeći je kao zalog dokaza homogene prirode delimitiranog kapitalizma koji navodno sviju komodificira u istoj mjeri.

Tendencija reinvencije ideološko - političke povijesti kao kolonijalne verzije moderne (prisutne u javnom diskursu periferije) pretpostavlja reinvenciju značenja moderne kao reinvencije povijesti situiranja u zapadnjački narativ ("značenja" koje su balkanske demografije imale u povijesti Europe) što odgovara simultanom dislociranju lokusa političkog antagonizma na temelje u kojima se značenje političkog antagonizma konvertira u borbu za "bolju lociranost" unutar zapadnih hijerarhija klasifikacije.

Općenito gledajući, kolonijalna aesteza se u liberalnoj demokraciji jugoistočne Europe reflektira kao subjektivno iskustvo u kojemu je rudimentarna senzacija koloniziranosti (komodifikacija, dužničko ropstvo) modernizirana kao iskustvo nedovoljne mjere domestikacije unutar diskursa univerzalizacije modernizma općenito.

marinagrzinic.jpg

Kako tvrdi Marina Gržinić, "Bivša istočna Europa nije pridjev, nego kontejner u vremenu koje je akcelerirano do tog stupnja da se politika pamćenja prezentira kao pamćenje o nečemu što je nekad bilo političko. Ono što je nekad bilo političko transformirano je kroz repetativnu repeticiju u čisto ideološko znanje, i to na način koji pretpostavlja da se zapravo ne moramo brinuti oko toga jer se ionako radi o performativnom procesu."[7]

U ovom smislu, biopolitičko jugoistočne Europe ne leži dakle primarno u spektru načina administriranja života od ideološko-represivnog aparata i prateće slobodno tržišne dogme , nego u konvertiranju pojma antagonizma koji auto-kolonijalni nomos stavlja u pozitivan odnos sa pristankom na definiciju ideološkog kao ispražnjenog kontejnera revizionizma koncepta političkog i njegovu konverziju u perfomativnost. Na takav se način, nekropolitika (kao ekstremna intenzifikacija eksploatacije tj. kao proizvodnja smrti ili parafrazirajući Marinu Gržinić, kao politizacija biopolitike) proizvodi kao institucionalno-epistemiološka paradigma sposobna ne samo za racionalizaciju efekata kapitala (egzistencija kao spora smrt), nego i za racionalizacciju proizvodnje smrti (u Trećem svijetu) kao strukturalnog konstrukta integriranog u prerogative privilegiranih (Prvog svijeta kapitala) da se održe na poziciji moći.

Region istočne i jugoistočne Europe u odnosu prema Prvom svijetu kapitala,  ispostavlja se dakle kao servilni kolonijalni odnos par exellance u kojemu demokratski apartheidi Europske unije (ili zapadnih struktura kolonijalne moći općenito) mogu pozirati kao vlasnici definicije modernosti, dok se potencija društvenog antagonizma bazira na temeljima unutar kojih je jedini mogući otpor onaj koji se realizira kao borba za uzdizanje na ljestvici privilegiranosti ili kao izbjegavanje smrti u nekropolitičkim hijerarhijama definiranim od kolonijalnog gospodara.


[1] http://www.jutarnji.hr/buntovnici-nove-generacije--ne-piju--ne-puse--nemaju-vodu/203032/

[2] Walter Mignolo - De-Linking Epistemology from Capital and Plury-Versality in conversation with Marina Gržinić, (Reartikulacija # 04, Ljubljana, 2008.)  pg. 22

[3] Ibid. pg. 20 - 21.

[4] Ibid. pg. 21

[5] Ibid. pg. 22

[6] Ibid. pg. 22

[7] Marina Gržinić, De-Coloniality of Time and Space (Reartikulacija # 10.11.12.13, Ljubljana, 2010.) pg.15


 

Jugoistočna Europa i neokolonijalizam (1)

neocolonialism.jpg
<
Vezane vijesti