Josip Silić i Ivo Pranjković na privremenom radu u Podgorici: Ono što hrvatski stručnjaci itekako mogu i za što imaju nakupljenog iskustva, a crnogorski su time još manjkavi, jest čin diferenciranja u odnosu na srpski jezik, to vječito izvorište naših separatističkih kompleksa manje vrijednosti.

Otkako se Crna Gora kao nekadašnja republika u sastavu SFRJ, zatim i SR Jugoslavije, prije pet godina posljednja rastala od Srbije te osamostalila, moglo se nadaleko čuti za tamošnje originalne jezične promjene. One se mogu svesti na konačno pojavljivanje dvaju novih slova, tj. grafema za koje su fonemi već odavno bili poznati u crnogorskom govoru, ali je došlo vrijeme i da punopravno osvanu na papiru: "meko" š i "meko" ž, odnosno - kako se po novome pišu - ś i ź.

Ta dva slova su produkt širenja jezičnog procesa kojeg poznajemo kao jotovanje, dakle, onog istog koji nam je podario danas već stare prednjonepčane suglasnike š, ž, ć, č, đ, lj i nj. Nama - pod time se ovdje misli na govornike novoštokavskih dijalekata koji se odnedavno, nakon dugog razdoblja s dominantno ujedinjavajućim tendencijama na području tzv. regije, nazivaju isključivo separatnim imenima svojih standarda: hrvatski jezik, srpski jezik, bosanski jezik i, evo, crnogorski jezik.

Crnogorski je u tome društvu najmlađi član; on to standardizacijom zapravo tek

 


postaje, što nas ne treba zbunjivati. Ako se u međuvremenu odcijepi još, recimo, Istra ili Vojvodina, zacijelo će i oni svoj jezični standard nazvati svojim imenom. Pogotovo ako dotad posegnu još za nekakvom etničkom samosvojnošću, što u ovdašnjim laboratorijima nikad nije bio problem. Drugi je par rukava to što bi se onda i oni upeli dokazivati kako taj njihov jezik nema nikakve veze s ostalima pobrojanim, kamoli da je sve to u biti jedno te isto. Nešto slično, dakako, upravo se događa u Crnoj Gori.

govor__110.jpg govor__110.jpg

 

Inzistirajući na službeno usvojenim posebnostima vlastitog lokalnog izričaja, Crnogorci su na putu usvajanja novog pravopisa koji bi se ukratko mogao opisati kao jotovanje bez granica. Ne samo za sj i zj kao ś i ź, naime, nego bi pravilo rastegnuto do apsurda vrijedilo uvijek i za sve nepalatalne suglasnike ispred j. Pritom se zasad još uvijek predviđa i dopušta mogućnost dvostrukosti - smije se pisati i utjeha i ućeha, mada se potonja riječ tamo ne koristi.

Inzistirajući na službeno usvojenim posebnostima vlastitog lokalnog izričaja, Crnogorci su na putu usvajanja novog pravopisa koji bi se ukratko mogao opisati kao jotovanje bez granica

U crnogorskom govoru, naime, normalno je d i j u riječi dječje izgovoriti kao đ, odnosno đečje. Ali, nije normalno djelo, primjerice, pisati i govoriti kao đelo (mada se npr. nedjelja, riječ s istim korijenom, tamo uobičajeno naziva neđelja). Dvostrukostima se loše piše, međutim, znamo li da jotovani oblici postojećih i jednako nepostojećih riječi u Crnoj Gori dobivaju režimsko-političku milost na tragu nacionalističkih strujanja koja nisu zaustavljena osamostaljenjem Crne Gore, nego su im narasla još jedna krila.

Mehanizam o kojem se tu radi je prilično jednostavan: uočiš neku svoju dijalektalnu posebnost, što bizarniju to bolju, zatim je kanoniziraš i uzdigneš na razinu najvrednijeg duhovnog ostvarenja vlastite, usko određene zajednice. Upravo za ljubav toga manevra, na udar novocrnogorskog jezičnog reformatora Adnana Čirgića i drugih sljedbenika ekstatičkog jotovanja, izrazitih crnogorskih nacionalista, dospjeli su i lingvisti s Odsjeka za crnogorski jezik Filozofskog fakulteta u Nikšiću, inače najveći tamošnji stručnjaci.

Za njima se podijelio i ostatak javnosti, no također je zanimljivo spomenuti otkuda dolazi tehnologija za gornju jezičnu akrobatiku. Čirgić, naime, doktorirao je u Osijeku, pred čuvenim hrvatskim jezikoslovcima Milanom Mogušem i Josipom Silićem. Moguš, donedavni predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, poznati je desničarski jezikoslovac, uz Stjepana Babića jedan od glavnih hrvatskih purista. Silić, pak, autor je novog Pravopisa crnogorskog jezika.

Štoviše, uz njega i Čirgića, novu Gramatiku crnogorskog jezika potpisuje i hrvatski lingvist Ivo Pranjković. Jer, ono što hrvatski stručnjaci itekako mogu i za što imaju nakupljenog iskustva, a crnogorski su time još manjkavi, naravno, jest čin diferenciranja u odnosu na srpski jezik, to vječito izvorište naših separatističkih kompleksa manje vrijednosti. Pa, sad kad je Hrvatska u prednosti, kad je postala "regionalni lider", njezini jezikoslovci očito mogu znanje izvoziti drugdje, već prema stanju lokalne političke volje.

Jezična problematika je paravan za najobičniju pljačku, osnovni rezon svih ovdašnjih vlasti

Jezično-sistemski, kako će priznati i (gotovo) svi naši "državotvorni" lingvisti, rečeni su  jezici isti. To znači da su jedan (ili četverojedan), makar se imenovali na razne načine. Ali, njihova imena, tako i politički zadani standardi, otvaraju prostor za manipulaciju dodanom vrijednošću - nacionalnom simbolikom kojoj nije dovoljno novo ime, nego zahtijeva novi sadržaj. I novu povijest: crnogorski nacionalisti, baš kao hrvatski ili bošnjački, rado njeguju npr. mit o prapostojbini odvojenoj od drugih Južnih Slavena.

Prva faza te vrste emancipiranja obično sobom donosi niz komičnih efekata; kako i ne bi kad je njezin karakter lakrdijaški. Crnogorcima je stoga momentalno knjiga doslovce spala na dva slova, čega se tamo veliki dio javnosti i mnoge poznate ličnosti užasavaju. Balša Brković, poznati crnogorski pisac i urednik u podgoričkom dnevnom listu Vijesti, doduše, još se ufa da će histerija nakon nekog vremena splasnuti sama od sebe, podsjećajući čitatelje kako je i u Hrvatskoj "novogovor" dobrano iščilio nakon nekoliko godina.

Ipak, on u zaključku svog osvrta iznosi jedno implicitno upozorenje, govoreći o tome što se ustvari iza brda valja. "Čim krenu te zapaljive i velike priče", kaže njegov komšijski lik u popratnoj anegdoti, "mora da će opet neko poskupljenje". Drugim


Država je tu, vrijeme je za autonomni jezik!riječima, jezična problematika je paravan za najobičniju pljačku, osnovni rezon svih ovdašnjih vlasti. Jezik je moć, jasno, i jezikom se kontrolira javno mnijenje. A društvena moć se u pravilu koristi za krajnji cilj materijalnog prosperiteta onoga tko ju zloupotrebljava.

crna_gora-2jpg.jpg crna_gora-2jpg.jpg

 

Dok su nam uvaljivali "zapaljive i velike priče", epohalne posvećene naracije, oni su se bavili nimalo metafizički određenim dobrima. Svoju najveću izvoznu granu, brodogradnju, Hrvatska i dalje uništava po diktatu privatnog interesa, i tek nakon dvadesetak godina se pripadajuće radništvo trgnulo i providjelo suštinu te diskurzivne hipnoze. Dok su oni stagnirali, prestižni izvozni brend je postalo ono što po susjedstvu danas prodaju hrvatski lingvisti. Nacional-ideološki "know how", dakle, i ništa više ni manje od toga.

Uz napomenu na kraju teksta: riječ jotovanje ovdje je svjesno korištena umjesto novijih hrvatskih favorita jotacija i jotiranje. Ne zbog toga što bi ovom novinaru jedno bilo draže od drugog, nego zbog odiuma spram načina kojim se i dalje nerijetko standardizira hrvatski jezik, gdje je ljepše i bolje ono što zvuči drukčije od srpskog. I sva je sreća da smo ovog časa ipak na prostoru nadnacionalnog interneta, u protivnom bi nekome toliko slobode moglo gadno zasmetati.

Ključne riječi: crna gora, jezična politika
<
Vezane vijesti