H-Alter
Foto: VremeFoto: VremeSlobodan Šnajder: Ni na kraj pameti mi nije bilo izlaziti na Jelačić plac u pravilnim vremenskim razmacima, te vikati o nadnaravnim sposobnostima voljenog gradonačelnika. Naprotiv, ja tu vidim ne osobito sposobnog činovnika od kojega još nisam čuo neku prosto proširenu rečenicu.

I to saznanje - a tu je još jedna moja kardinalna greška, nisam zadržao za sebe, što bi mi bilo pametno, već sam, kakav već jesam po nekakvoj vokaciji, o tome i pisao.

Da bi se smanjio broj "slučajnika", koji s umjetnošću nemaju veze već teatar doživljavaju kao etapu svojih nevjerojatnih karijera, potrebno je to da natječaji budu u svim elementima potpuno javni i da se čelni ljudi biraju prema programima, a ne po babi i po stričevima

Slobodan Šnajder dramski je pisac i publicist koji će u hrvatskoj, ali i europskoj javnosti ostati zapamćen kao osoba koja je početkom devedesetih zbog britkog pera "po savjetu" napustila Hrvatsku. Njegove drame nisu igrane u Hrvatskoj do jeseni 1999. kad je u varaždinskom HNK-u Petar Veček postavio "Kod Bijelog labuda". Nakon što je odbijeno njegovo imenovanje na mjesto intendanta HNK Rijeka, Šnajder postaje intendant Zagrebačkog kazališta mladih. Budući da nije došlo do reizbora, skrasio se u Zagrebačkom kazalištu lutaka. "Drugi mandat onemogućen mi je brutalnim zadiranjem politike tamo gdje joj nije mjesto. Zanimljivo je da nitko nikada nije ozbiljnije zavirio u taj moj odbijeni program za ZKM. Tako je to. Bio sam pod zimu 2004. postao pokretna meta medijskih hajki. Što ja stvarno mislim nikoga nije zanimalo", kaže Šnajder. Godine 2011. objavljen mu je prvi roman "Morendo", a trenutno radi na novom pod radnim nazivom "U oku stranca". "To će biti moj 'obiteljski roman', o Volksdeutscherima, kao što je bio moj otac, značajni hrvatski pjesnik Đuro Šnajder, o njihovu zlom usudu, ali i o mladim ljudima, kao što je bila moja majka, a koji su uoči rata i u ratu otišli ulijevo." U planu mu je i drama o ubojstvu Aleksandre Zec koja je trebala biti igrana prije osam godina, odnosno u neostvarenom drugom mandatu u ZKM-u.

"Imam  mnogo i drugih skica, a što se tiče polemika, moj je zglob, kako bi rekao Nietzsche, opasno pokretan", kaže dramski pisac. A da je tome tako, najbolje svjedoče njegove kolumne koje je sve donedavno pisao za "Novi list". Kao kolumnist se uoči posljednjih lokalnih izbora najviše bavio fenomenom Milana Bandića i "okupacijom" rodnog grada iz kojeg se, kako je priznao potpisnici ovih redaka, nedavno "ispisao" promjenom prebivališta na osobnoj iskaznici. U razgovoru za "H-Alter", Šnajder govori o aktualnom sukobu na relaciji Grad Zagreb-Ministarstvo kulture zbog prevlasti nad zagrebačkim HNK, stanju u teatru, opstanku na vlasti gradonačelnika Bandića te mogućim političkim potencijalima lijevo usmjerenih globalnih inicijativa.

Trenutno svjedočimo sukobu između Grada Zagreba i Ministarstva kulture zbog prevlasti nad Hrvatskim narodnim kazalištem. Vjerujete li da će taj sukob uroditi smanjenju broja "slučajnika" postavljenih na visoke funkcije, među koje ste svojevremeno ubrojili i Anu Lederer, donedavno intendanticu?

Za nadu se kaže da umire posljednja. Zvonimir Mrkonjić davno je pisao o strašnim učincima vremena u kazalištu. Ugodni mandati, "izboreni" na fiktivnim natječajima - tu je upravo Ana Lederer najizrazitiji primjer - čist su gubitak vremena. Da bi se, kako vi kažete, smanjio broj "slučajnika", koji s umjetnošću nemaju veze već teatar doživljavaju kao etapu svojih nevjerojatnih karijera, potrebno je to da natječaji budu u svim elementima potpuno javni i da se čelni ljudi biraju prema programima, a ne po babi i po stričevima. Na primjer, program po kojemu je gospodin Stazić, s nevjerojatnom lakoćom, izborio svoj treći mandat u Dramskom kazalištu Gavella - teatru Gavelline baštine ni manje ni više - naprosto je dirljivo imbecilan. Da u hrvatskom kazalištu nisu porušeni svi kriteriji, većina onih koji danas njime "drmaju" ne bi, po tim danas nepostojećim kriterijima, uopće dolazila u obzir za tako važne funkcije.

Program po kojemu je gospodin Stazić, s nevjerojatnom lakoćom, izborio svoj treći mandat u Dramskom kazalištu Gavella - teatru Gavelline baštine ni manje ni više - naprosto je dirljivo imbecilan

Prema posljednjim informacijama koje su dospjele u javnost, čini se da će na poziciju intendantice zasjesti Dubravka Vrgoč, vaša nasljednica na mjestu ravnatelja Zagrebačkog kazališta mladih. Za nju, također, niste imali riječi hvale na blogu koji pišete za Teatar.hr.

Ostvare li se gornje pretpostavke, to jest stvarna konkurencija programa uz eliminaciju političkih i klanovskih utjecaja, Dubravka Vrgoč otpast će, već kao ideja, sama od sebe. O HNK-u sam od nje dosad čuo jedino "stajaću frazu" da je ono ostalo u 19. stoljeću. Što ona o tome može znati? Ona je tako neizrecivo praznjikava. HNK utemeljeno je na valu građanskih emancipatorskih pokreta kad im je bilo vrijeme: doista u 19. stoljeću. Jedino, mjereno njegovim sadašnjim stanjem, moramo reći: Da je HNK barem na razini 19. stoljeća i načela koja su urodila njegovim utemeljenjem. O, neumrla sjena Miletićeva! Što je ovo danas? Čak su i ustaški intelektualci znali nešto što je današnja gradska vlast smetnula s uma: Da  HNK ima ostati izvan ideoloških zabrana i podjela, kumovskih prepucavanja, sitnopolitičkih kalkila... Da na čelu HNK treba biti osoba od javnog ugleda i opusa. Na tom je tragu sam Pavelić ponudio intendanturu HNK-a (ono se tada zvalo HDK - to jest Hrvatsko državno kazalište) Meštroviću odnosno Krleži. Ili nije? Sve o tome može se pročitati u dragocjenoj knjizi Snježane Banović Država i njezino kazalište. Uzgred, Snježana Banović ide u vrlo uzak krug ljudi koji jako dobro znaju što je HNK bilo, na što je ono sada spalo i što bi trebalo biti. Nemamo doduše Krležu na dispoziciji, čak ni kao adresata jednog fiktivnog prijedloga, ali se ipak uslobođujem podsjetiti da su u novije doba HNK vodili na primjer jedan Kosta Spaić ili Fadil Hadžić; u još novije doba vodio ga je Georgij Paro, istina, taj se ponio prilično oportunistički prema Tuđmanovom režimu, ali ipak je Paro velik redatelj i intelektualac. Šteta je utoliko veća, ili točnije žal što je tako bilo. Jedna je stvar sporiti se s Parom, nešto sasvim drugo i minorno sporiti se s Lederer ili Vrgoč. Gavellu je vodio, kad sam ja počinjao, moj neprežaljeni prijatelj, veliki gavellijanac Dino Radojević; potom jedan vrlo čvrsto postavljeni glumac (on se nije bavio nekretninama) kao što je bio Krešimir Zidarić... Oni su sada samo drage sjene. Uspoređivati njih koji su nekoć vodili hrvatska kazališta i ove današnje "slučajnike", kumove i kume, bilo bi upravo skaredno.

snajder_vijesti.me.jpg snajder_vijesti.me.jpg

Čak su i ustaški intelektualci znali nešto što je današnja gradska vlast smetnula s uma: Da  HNK ima ostati izvan ideoloških zabrana i podjela, kumovskih prepucavanja, sitnopolitičkih kalkila...

Naime, ništa nije više u duhu vremena od "uspjeha" jedne Vrgoč koji se sav temelji na prevari tipa Photoshop. Doći će vrijeme kad će to biti jasnije nego danas, uvijek dođe takvo vrijeme. Ja doduše nemam baš u izobilju tog resursa - vrijeme; Bandićev kadar koji već više od desetljeća upravo divlja u kulturi mog rodnog grada bilježi velike uspjehe na jednom posve minornom sektoru: a taj nosi moje ime i prezime. Pod Tuđmanom nisam igran cijelih devet godina. Sad me već deset godina u Zagrebu nema, izuzmem li tri teško izborene lutkarske predstavice. To je meni moja borba dala. U Lutkama se može vidjeti Wildeov Sretni princ, donekle iznova napisan. Ali to je više predstava moje žene Krune Tarle. Kako sam ja definitivno pomalo u odlasku i pospremanju, tako i ova suradnja s nekolicinom glumica i glumaca-lutkara zamiče u sjećanje, u ovom slučaju ugodno. Kad kažem da je Vrgoč u duhu vremena, mislim naravno na duh koji je postao sablast. Kod Hegela ima jedno zgodno mjesto u Fenomenologiji duha: "Na onome što duhu dostaje valja izmjeriti veličinu njegova gubitka." Kad duh stalno gubi, on postaje sablast.

Ministarstvo kulture je odlučilo okončati spor ubrzavanjem izmjena Zakona o kazalištima kojima će sebi dati prevagu u kadroviranju u HNK. Kako ocjenjujete tu ideju?

Neće biti govora o kadroviranju ako se ostvari ozbiljna i javna, transparentna konkurencija programa. Te ako oni koji su uistinu pozvani, u višem smislu te riječi, shvate da je tako, da moraju proći neizvjesnost natječaja i ući u bubanj, to jest da  ne budu unaprijed obeshrabreni, kao što se to već dogodilo s nekoliko izglednih kandidata i mogućih intendanata. Prijedlog koji viče iz Bandićeva džepa po svim novinama i portalima sam će po sebi otpasti kao neki čičak. Vederemo! Uzgred, godinama već pratim kako se Vitomira Lončar u svom blogu u Večernjaku bori u osnovi za samo jednu stvar: za transparentnost u stvarima i poslovima koji se tiču kulture. Cijena koju za to plaća je velika: Stalno je kažnjavaju oni kojima transparentnost nikako nije u interesu; štoviše, to je zadnje što bi oni htjeli. Što mislite, zašto? Ima kod Matoša jedna zgodna politička pjesmica o čovcu koji je bio silno radikalan kritikus, lajao je na vlast, ali onda je kupljen kao mrkva na Dolcu pa za nj odsad vrijedi stih: "...te u kliki dominira i u mutnom lovi..." Koliko je takvih uvlakača samo u kulturi! Ime im je legija.

1.maj-20.jpg 1.maj-20.jpg

Tijekom vaše karijere u nekoliko ste se navrata našli u sukobu s Ministarstvom kulture. Štoviše, baš kao što u vašem prvijencu, u romanu Morendo moćni dr. Petar Krešimir Mačak glavnom protagonistu savjetuje da "otputuje nekamo dok se ne riješi situacija u zemlji", početkom rata vama je stigao isti savjet iz Ministarstva. Kako ocjenjujete rad njegove aktualne garniture?

Neće biti govora o kadroviranju ako se ostvari ozbiljna i javna, transparentna konkurencija programa

Aktualna garnitura me neće "iz razloga moje vlastite sigurnosti" potjerati u inozemstvo. Ja sam zadovoljan s malim. Kad već pitate, reći ću vam i ovo: Raniji ministar Božo Biškupić i ja, nekako smo zajedno i istodobno uspjeli pojmiti da smo bili žrtve većih igara i da se radilo o većim ulozima. Danas je naravno za mene prilično kasno, ali intelektualci, kad već dođu u poziciju vlasti, morali bi raditi na tome da se potpuno eliminira zao utjecaj politike in artibus... S malo sreće zasad, Andrea Zlatar upravo to i pokušava. Bandićevo nevješto i primitivno zadiranje u kulturne stvari više je stvar njegovih šaptača no njega samoga, premda je njegova taština otprilike tako velika kao snijeg koji je u stanju proždrijeti. A što se tiče tih šaptača, što reći nego semper idem, uvijek isto? Činovnik veseli se činovnici, oni se uzajamno slave i nagrađuju. Sa strukom, umjetnošću i kulturom to nema nikakve veze. Strašna se stvar naime dogodila u hrvatskom teatru unatrag dva desetljeća: Budući da je jednom zbrčkanom "tranzicijom" narasla opća nesigurnost, budući da je novca, osim za one koji su urasli u vlast, sve manje, to su onda kazališni ljudi iznajmili svoju slobodu osobama koje posreduju između Vlasti i njih: te su osobe dresirane stajati uz nove Vlasti, nešto kao njihovi protektori... A za uzvrat, onda gradonačelnik može, čim šušne, zabraniti jedan po sebi nevini plakat. Tako stoje stvari. Činovnici, protektori, proširili su kulturnim prostorom veliku vijest: Da umjetnici ne znaju, pa onda i ne smiju, voditi kazališta. To je strašna redukcija ad absurdum. Po toj logici jedan Dino Radojević, Spaić, Paro, Matković, Ivanišević e tutti quanti, ne bi nikada mogli voditi teatre koje su vodili. Ništa što nije po ne baš velikoj mjeri Duška Ljuštine više ne prolazi. Možete li zamisliti da Berliner Ensemble umjesto Peymanna vodi nekakva drugorazredna novinarka iz berlinske prese kojoj je dojadilo biti novinarka? U Njemačkoj nitko ne bi razumio što ja to govorim.

"Nemojte nikako podcjenjivati entuzijazam doktora Mačka! On vjeruje u to što govori! On je čovjek misije! On će ići preko svega!", stoji u vašem romanu. Vrijede li iste atribucije i za gradonačelnika Bandića?

Naravno. Dr. Mačak u mojemu romanu takav je arivist koji ima misiju. Mi smo svi misionirani i još moramo pjevati. Moj problem s gradskim vlastima i Bandićevim kadrom u kulturi općenito jest u tome što mi ni na kraj pameti nije bilo izlaziti na Jelačić plac, u pravilnim vremenskim razmacima, te vikati o nadnaravnim sposobnostima voljenog gradonačelnika. Naprotiv, ja tu vidim ne osobito sposobnog činovnika od kojega još nisam čuo neku prosto proširenu rečenicu. I to saznanje - a tu je još jedna moja kardinalna greška, nisam zadržao za sebe, što bi mi bilo pametno, već sam, kakav već jesam po nekakvoj vokaciji, o tome i pisao. U toj vezi imam zapravo samo jedno jedino pitanje: Kako je tako nešto kao Bandić u mojemu rodnom gradu uopće moguće?

zlatar_hkv.hr.jpg zlatar_hkv.hr.jpg

Zaista, uoči posljednjih lokalnih izbora napisali ste mnogo tekstova u kojima kritizirate rad aktualnog gradonačelnika i kulturnih ustanova pod njegovim utjecajem. Kako objašnjavate fenomen njegova opstanka sve ove godine?

Ima tu više faktora. Što se tiče izbora, svoje su odigrale nepoštene ankete javnog mnijenja koje nikada nisu izbacile podatak o onima koji su, u trenutku anketiranja, izjavili da ne kane izaći na izbore ili da su još neodlučni. Otud su ankete operirale rezultatom koji je bio jako u korist Bandića. Oni koji su se premišljali bili su navedeni misliti da je njihov glas "protiv" beznačajan. I otud je onda Bandić "premoćno" pobijedio u jednoj igri u kojoj je pet od šest ljudi s pravom glasa bilo protiv njega ili su glasali za drugog kandidata - u ovom slučaju nesravnjivo obrazovanijeg Ostojića. No u cjelini, fenomen Bandić meni je zagonetka. Odrastao sam i školovao se u gradu koji je nekoć imao kriterija. Za mene je moj grad pod neke vrste okupacijom.

"Ljuština-holding", kako ga nazivate, kritizirali ste nakon dodjele posljednje Nagrade za dramsko djelo Marin Držić. Što vas je zasmetalo na dodjeli?

Pa naravno to što nisam dobio nagradu. Pokušavam se našaliti.

Nakon ispisane kritike, na blogu vam se obratio Mario Kovač, predsjednik žirija Nagrade.

Godinama već pratim kako se Vitomira Lončar bori u osnovi za samo jednu stvar: za transparentnost u stvarima i poslovima koji se tiču kulture. Cijena koju za to plaća je velika: Stalno je kažnjavaju oni kojima transparentnost nikako nije u interesu

Neka na to padne prašina zaborava. Kovač mi se, kako vi velite obratio na otprilike ovaj način: U prvoj rečenici, kojom mi se obratio ikad, rekao je taj momak kako je sa mnom zauvijek završio. Ja bih s time bio sretan. No poslije toga isti me je zalio s još najmanje desetak kibli svoje puerilne afektacije. Moja se drama zove Svjetlucanje kome i bit će uskoro javno čitana, pa koristim priliku pozvati zainteresirane da dođu čuti najlošiju hrvatsku dramu 21. stoljeća. Dovraga, i to je nešto! Samo još ovo: "Kovaču, Mario, Redatelju, Umjetniče, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda!"

"Nikada nismo imali ljevičare na vlasti", zaključili ste u intervjuu koji ste prošle godine dali za Večernji list. Ukoliko uzmemo aktualna događanja oko ćirilice, čini li vam se da desni potencijal u Hrvatskoj raste do te mjere da bi mogao "probuditi" vašeg Fausta?

Taj Faust nije moj, već je hrvatski. On je moj ukoliko sam ja, premda dalekim porijeklom njemački manjinac, ipak hrvatski pisac. Ne znam što će biti s tim mračnim predmetom mržnje koji se zove Hrvatski Faust. Ja sam u dubokoj penziji, moja društvena smrt oglašena je na više načina, fanfarozno i ne baš ljubazno; primjer je i ta nesretna Nagrada Držić. Premda ne mislim umrijeti baš sutra, ja više ne vjerujem da će taj moj komad biti odigran za moga života. Ali onda ipak! Uvijek iznova dolaze mladi ljudi, naravno, poprilično drugačije intelektualne spreme i "konstitucije" od mojih srditih oponenata, koji shvaćaju da bi ipak bilo od stanovite važnosti da se komad izvede tamo gdje se u zbilji i dogodio. Pažljivo iščitavanje ovdje već citirane knjige Snježane Banović daje mi misliti da je moja drama  u odnosu na stvarne okolnosti kamilica. Ipak, u tom je komadu važno "uzimanje strana", opredjeljivanja, smrtni agon s oportunistima koji vire iz stražnjice vlasti... kao i danas.

Svoju ulogu oko slučaja Vukovar odigrala je i Katolička crkva. Kako komentirate njeno djelovanje u "sekularnoj" Hrvatskoj?

Činovnici, protektori, proširili su kulturnim prostorom veliku vijest: Da umjetnici ne znaju, pa onda i ne smiju, voditi kazališta

Crkva uvijek igra svoju igru i njezino kazalište već me dugo ne zanima. Danas mi se ona čini jednim prilično zbrkanim društvom. Mislim da postoje ozbiljniji protivnici sekularnog društva od same Crkve. Nedavno sam dobio novu osobnu kartu na kojoj piše: trajno. To je super, zar ne? Odmah vidiš da država nema ni ukusa ni takta. Pitanje: Ne bi li u jednoj kršćanskoj džamahiriji bilo primjerenije da na osobnoj piše: Vrijedi do Sudnjega Dana? Jer tek tada vidjet će se tko je tko, a tko ne nitkov naprosto.

Posljednjih nekoliko godina na globalnoj razini svjedočili smo nizu prosvjeda usmjerenih protiv postojećeg neoliberalnog kapitalističkog modela. Vidite li mogući politički potencijal u lijevo usmjerenim pokretima kao što je primjerice Occupy?

Ocuppy pratim po američkim izvorima s ogromnim sentimentom: Ta oni su kakvi smo bili mi. Time je ujedno nešto rečeno o stvarnim šansama: One su malene kao što su bile naše. Pa što? Nije li Hans Magnus Enzensberger napisao: "Kad bi ono što je nužno, bilo makar samo moguće?" Ishoditi ono što je nužno kao moguće... da ono što je nemoguće bude realno, da postane realistična alternativa... pa to je '68. pisalo na Sorbonni, ali u Zagrebu, ali i u Beogradu. Mi nemamo ama baš nikakvih razloga pljuvati po svojoj mladosti. Uzgred, nešto kao Pussy Riot ugradio sam u svoju dramu Svjetlucanje kome.

A što je s Hrvatskom? Ima li nade za ljevicu?

Vraćam vas na početak intervjua: Nada umire posljednja.

<
Vezane vijesti