Kada Ivica Raguž, predstojnik Katedre za dogmatsku teologiju Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Đakovu, izjavljuje da je homoseksualnost objektivno neprihvatljiva stvarnost, on ne poziva na mržnju. Zapravo, on svojom izjavom (tek) stvara mogućnost za izljeve mržnje prema Drugome.

Mojim prijateljima, kolegama i poznanicima koji se nisu rodili kao Hrvati, katolici, bijelci ili heteroseksualci. Uz ispriku za deset godina mog vlastitog šovinizma. 

Nasilje prema Drugome (narodnoj/plemenskoj, vjerskoj ili konfesionalnoj, spolnoj ili rodnoj manjini, a time i političkim protivnicima) ideološki je motivirano. Ta ideološka motivacija ne mora uvijek biti prisutna u svijesti nasilnika, nego može djelovati i nesvjesno. Kao sklop predefiniranih postavki čija netolerancija spram Drugoga biva uzrok nasilja. Ideologija čije postavke generiraju nasilje prema Drugom, po logici je stvari dominantna ideologija ili istina društvenog bitka, kako bi se to drugačije moglo izraziti. Ta ideologija, taj sklop postavki koje čine projekciju svijeta, upravo projiciranjem slike sebi poželjnoga svijeta njega samog i proizvodi. Pod obavezno ona teži k tome da principe po kojima je uspostavljena pretvori u principe po kojima se odvija realitet. Pokojni Milan Kangrga je, objašnjavajući principe funkcioniranje ideologije koja proizvodi naš realitet, govorio da se tu radi o uzdizanju partikularnoga na razinu općega.

I dok su nam rezultati djelovanja dominantne ideologije neposredno dostupni u vidu nacionalističkog divljanja huliganskih skupina na stadionima koji koincidiraju s utakmicama nogometne reprezentacije, prosvjeda desničarskog polusvijeta protiv političkog prosvjeda za prava LGBTIQ populacije u Zagrebu i Beogradu, paljenja posljednjeg broja tjednika Novosti pred zgradom SKD-a Prosvjeta itd., ideolozi nesnošljivosti često su nam nedostupni.

Da ukine tu nedostupnost, premosti jaz između naše spoznajne moći i eksplicitnih općih formula šovinističke ideologije, pobrinuo se doc. dr. sc. Ivica Raguž, predstojnik

raguz.jpg raguz.jpg

Tamo on kaže sljedeće: "Tolerancija ne znači da ja nemam pravo izraziti svoje mišljenje ili odreći ga se. Imam pravo reći kako smatram da je homoseksualnost objektivno neprihvatljiva stvarnost, pri čemu to ne znači da nužno idem protiv homoseksualca. Nemojmo si dopustiti ukidati toleranciju u ime tolerancije.".

Ovaj esej ću iskoristiti za dvije stvari: za seciranje i prevođenje dvaju stavova - jednog o objektivnoj neprihvatljivosti identiteta, i drugog o toleranciji, te pokušati objasniti implikacije tih stavova. 

Raguževa izjava znači da nije moguća situacija u kojoj bi za ikojeg subjekta koji je homoseksualac vrijedilo da je njegova egzistencija prihvatljiva

Kada Raguž  izjavljuje da je "homoseksualnost objektivno neprihvatljiva stvarnost", on ne poziva na mržnju. Zapravo, on svojom izjavom stvara mogućnost za izljeve mržnje prema Drugome. Prevedeno u jezik elementarne logike Raguževa izjava znači da nije moguća situacija u kojoj bi za ikojeg subjekta koji je homoseksualac vrijedilo da je njegova egzistencija prihvatljiva. Sintagma objektivna neprihvatljivost poziva na izoliranje i desubjektiviranje bića koje nosi neko svojstvo. Kao takva, ona ne predstavlja šovinistički ostvaraj, nego upravo paradigmu svakog šovinizma. Implicitno, takav sud znači odricanje mogućnosti partikularnom subjektu da u svojoj vlastitosti pronađe, kroz traženje svog čovještva kao suštine, mjerila vlastite egzistencije. Da ne bi bilo zabune, ovakav sud indirektno upućuje na Katekizam Katoličke crkve (2357-2359,) u njegovim odredbama odnošenja spram homoseksualnosti kao mogućeg seksualnog aspekta suštine čovjeka kao takvog. Pitanje koje se sasvim legitimno može postaviti jest poznaje li Katolička crkva svoje početke, naravno mislim na biblijsku Knjigu postanka.

U tom spisu, koji opisuje postanak svijeta, crno na bijelo stoji da Bog stvara čovjeka na svoju sliku i priliku kao muškarca, a od njegovog rebra da stvara ženu. Oboje kao tjelesne. Ono što Bog potom čini je da u njih uvodi život svojim dahom. Božji dah, posredstvom kojeg prvi ljudi oživljuju, nije ništa drugo doli duša, koja se u grčkom jeziku naziva psihe, a znači moć koja daje život. Možemo reći i životodajna ili oživljujuća moć. Kada može biti da je Bog udahnuo dušu anatomskim i fiziološkim različitostima kao što su muško i žensko, kako da ne može biti da ju je udahnuo seksualnim različitostima kao što su homoseksualno i heteroseksualno? Ako ćemo tjerati mak na konac do apsurda, možemo se pitati i koje su narodnosti bili ti prvi ljudi pa onda kao objektivno neprihvatljive označiti i suštine drugih narodnih identiteta.

Možda je zaboravljen i iskon kršćanske misli kao srodne s grčkom filozofijom koja iskon svega (primjerice u Platonovom dijalogu Timej) pokazuje kao (iskonsko) jedinstvo neodređenosti koja ima iz sebe rađati različitosti. Ta iskonska neodređenost, isto iz čega Bog u Knjizi postanka stvara nebo, zemlju, zemaljske žive stvorove i na koncu čovjeka, je u Timeju nazvana chora, a Bog iz knjige postanka je isto što i demijurg, proizvođač, obrtnik, oblikovatelj. Demijurg iz chore može proizvesti bilo što, a tom raznorodnom bilo čemu je svojstveno da jest! I to upravo takvo kakvim je stvoreno, bez ostataka s pravom da si dopusti biti prožeto tom psihe i živjeti u skladu s onim što mu/joj je dano, a ta danost je sloboda u pojmu stvorenog po nalici apsolutne Slobode, što bi bila jedna iz niza mogućih oznaka za kršćanskog Boga.

Nacistička ideologija označila je židovstvo kao objektivno neprihvatljivu stvarnost pa ju je anihilirala na način da je svoje žrtve temeljito uklonila sa lica zemlje

Nadalje, Raguž uspijeva izreći da to što je rekao da je homoseksualnost objektivno neprihvatljiva stvarnost ne znači da on nužno ide protiv homoseksualaca. Nego što drugo takva izjava može značiti? Obično je kroz historiju označavanje neke stvarnosti kao objektivno neprihvatljive značilo i njezino ukidanje. Kao što je, na primjer, nacistička ideologija označila židovstvo kao objektivno neprihvatljivu stvarnost pa ju anihilirala na način da ne samo da je oduzela dušu (kao moć života), nego je svoje žrtve temeljito uklonila sa lica zemlje čak i fizički pretvorivši ih doslovno u prah i pepeo. Složit ćete se, bila je to temeljito provedena desubjektivacija.

Nešto slično proveo je i režim Crvenih Kmera u Kambodži kada je označio građanstvo kao objektivno neprihvatljivu stvarnost i likvidirao oko milijun i pol ljudi. Ustaški režim označio je srpstvo kao objektivno neprihvatljivu stvarnost pa proizveo Jasenovac i Gradišku Staru. Staljin je pak kao objektivno neprihvatljivu stvarnost označio svaku kojoj on sam nije bio suština pa je po gulazima pobio nebrojeno ljudi. Ne, ne želim reći da će Ivica Raguž baciti kamen na pedere. Nego želim reći da ni Hitler, Pol Pot, Staljin, Ante Pavelić, a bogme ni Dobrica Ćosić, Ivan Aralica i slični nisu zapovijedali streljačkim vodovima, vješanjima i plinskim komorama. No, to ih ne ekskulpira od odgovornosti za njihovo djelo koje je još grozomornije od toga da ikojeg pojedinca liše njegove subjektivnosti na ovaj ili onaj način. Nabrojana gospoda, i mnogi njima nalikujući, zločinu su kumovali na način da su zlorabili svoje pozicije intelektualnih autoriteta ili političkih moćnika iz kojih su proizvodili ideološki okvir za mržnju spram nečije stvarnosti. Alternativa bi bila da je u dželatima nevinih samo iz sebe proklijalo neko neodređeno iskonsko zlo. Ali, dželata je bilo toliko mnoštvo da je u takvo što teško povjerovati.  

Ustaški režim označio je srpstvo kao objektivno neprihvatljivu stvarnost pa proizveo Jasenovac i Gradišku Staru. Staljin je pak kao objektivno neprihvatljivu stvarnost označio svaku kojoj on sam nije bio suština

Ragužev poziv da se ne ukida tolerancija u ime tolerancije, od početka mi se čini kao način perpetuiranja stanja svijeta u kojem većinu ljudi možemo svrstati u jednu od tri kategorije: ideolog-dželat-žrtva. Ukazuje to i na shvaćanje demokracije kod nas, pogotovo ako imamo na umu da je Ragužev nastup objavljen u subotnjem Magazinu najtiražnije i, nominalno, najslobodoljubivije visokotiražne hrvatske dnevne novine. No, što je ta tolerancija kojom Raguž i raguži ispiru usta? Prema rječničkoj definiciji preuzetoj s Hrvatskog jezičnog portala tolerancija (prema komu) je odnos koji u potpunosti prihvaća drugoga, drugačije običaje, druge narode, uvjerenja, mišljenja [rasna tolerancija; vjerska tolerancija]; snošljivost, trpeljivost. Dakle, tolerancija u svom pojmu znači da nije moguće da postoji nešto kao što je "objektivno neprihvatljiva stvarnost". No, vjerojatno uzrokovano već dvadesetogodišnjom tiranijom jednog sistema čiji je ideološki okvir zadala partija koja se pretenciozno naziva demokratskom zajednicom, kod nas tolerancija, pa ni demokracija shvaćena preko njenog pojma, ne znači prihvaćanje drugoga kao ravnopravnoga, nego pojam iz druge rječničke natuknice: dopušteno odstupanje od propisanih ili uobičajenih veličina [tolerancija 2%; nedopuštena (dopuštena) tolerancija]; otklon. I to takav otklon koji znači stopostotni otklon od demokracije. U demokraciji je nosilac suvereniteta, kao što pojam kaže, demos. Demos je pučanstvo u smislu zbira pojedinačnih subjektiviteta, po pojmu međusobno istih kao ravnopravnih, ali po ostvaraju od jednog do drugog raznolikih. U tom smislu i tolerancija znači prihvaćanje i podnošenje različitih ostvaraja, te s njima u su-življenju su-proizvođenje vlastitog realiteta po nalici njegove suštine koju predstavlja interakcija partikularnih subjektiviteta. S obzirom na to da je od uspostave takozvanog demokratskog sustava u Republici Hrvatskoj svoju drugost glavom platio određeni broj ljudi druge narodnosti i drugačijih pogleda na svijet, ovakav pojam tolerancije nije nešto neočekivano.

No, čini li Ivicu Raguža i druge raguže korespondiranje s prevladavajućom koncepcijom tolerancije u našoj državi tolerantnima i demokratima? Naravno da ne! Da bi pojedinac bio demokrat, on mora korespondirati s idejom demokracije kao takve, što znači i s idejom tolerancije kao takve, a ne s njihovim ostvarajima u lokalnim i lokaliziranim realitetima, ma koliko ti pak ostvaraji korespondirali ili ne s idejama demokracije i tolerancije kao takvima.

Ragužev poziv da se ne ukida tolerancija u ime tolerancije, od početka mi se čini kao način perpetuiranja stanja svijeta u kojem većinu ljudi možemo svrstati u jednu od tri kategorije: ideolog-dželat-žrtva

Mario Kopić  u eseju Granice prava sjajno poentira: „Čovjekovo dostojanstvo i njegova nedodirljivost izviru iz prirode čovjeka kao takvog: kao konačnog i jedinstvenog, smrtno ranjivog bića. Riječima njemačkog filozofa Franza Josepha Wetza: 'Upravo zato jer je čovjek dodirljiv i ranjiv, mora biti normiran kao nedodirljiv (unantastbar)'. I upravo zato ljudsko dostojanstvo kao temelj ljudskih prava ta prava svagda već i ograničava. Granice mojih prava su, kako glasi opće znana i prihvaćena formulacija, prava drugog čovjeka." Kopić nas navodi prema mišljenju same ideje demokracije i načinu na koji bi ona u našem realitetu bila koncipirana.  

Zaključno pitanje ovog diskursa treba biti: Kako se odnositi prema šovinistima? Uz njega nužno i drugo pitanje, kako u odnosu spram šovinista i sam ne postati jednim. Gdje bi bila granica koju ne smijemo prijeći? Demokracija je dijaloška forma. Šovinizam je monološka forma. To je vidljivo iz tolerancije kojom demokracija obiluje - su-igra različitih koja uvijek i iznova gradi zajednicu i to počevši od njenih temelja, pitajući ideju demokracije kako činiti, idealni je prikaz dijaloga. S druge strane, monološka narav šovinizma objavljuje se svijesti kroz označavanje stvarnosti nečega kao "objektivno neprihvatljivog" - on iz sebe onakvog kako je puko prirodno i tradicijskim naslijeđem oblikovan, kao Hrvata, katolika, bijelca, heteroseksualca, proizvodi mjerila u koja očekuje da se nužno ušanči svatko, ma koliko ne bio Hrvat, katolik, bijelac ili heteroseksualac.

Pitanje koje treba uputiti šovinizmu je: Odakle ti pravo?! Drugi korak je ne dopustiti mu da na pitanje ne odgovori.

<
Vezane vijesti