Siniša Labrović pomiče Sabor (ytb-prtsc)Siniša Labrović pomiče Sabor (ytb-prtsc)Zašto smo zaboravili ideju da cijela Hrvatska postane veliki vrt, koja se jasno ukazala tokom proljetnih mjeseci pandemije? Kako ćemo organizirati školu u skoroj, ali i daljoj budućnosti? Kada ćemo prestati oružje opisivati kao kultno, legendarno, atraktivno? Zašto nećemo odmah ukinuti sve one besmislene općine, gradove, županije, koji su forma u najgorem obliku i samo su nam smetali kada je bilo gusto proljetos i opet će? Navikavanje na odstupanja nam treba, pametna navikavanja, koja nisu ništa drugo nego odmak od forme, ka bitku, bitnom, sadržaju.

Kako se poštuje Sabor? Tako da se poštuje Protokol, bude se primjereno obučen, ponašamo se pristojno. Protokol je kada se stvari rade jer se to tako radi, to je običaj, izražavamo poštovanje postojećem stanju odnosa. Lupamo štambilj tom postojećem stanju, legitimiramo ga, status quo, u pravilu.

Zašto se poštuje Sabor? Zato jer je simbol Države, zato što je iznad nas kao pojedinki, zato što time odajemo poštovanje svemu što nas okružuje, on je vrhovni dom našeg kao i svakog naroda.

To su točni odgovori, bar iz mog iskustva. Koliko su smisleni drugo je pitanje iako bi trebalo biti prvo. Sabor kao i svaki parlament djeluje bar na Ono što danas radimo, tako će nam biti za deset, dvadeset godina, uz tu razliku da će nam biti puno toplije i hladnije, nepredvidljivije i drugačije, prije svega, drugačijedvije razine, zakonodavnoj ali i simboličkoj, koliko god su one isprepletene. Država je, bar u našem slučaju, ono najviše, što smo čekali stoljećima, i tek nedavno ostvarili, teškom borbom i uz mnoge žrtve. Mnogi ljudi u to vjeruju, to je dominantan mit, mantra od proglašenja samostalnosti. Ljeto je, vrućine, korona, ostavimo analizu tog mita za neka jesenska vremena. Kako i zašto se poštuje Sabor spada u opća mjesta. Svi to znamo, a ako ne znamo sigurno će se uvijek naći netko, po službenoj dužnosti ili posve privatno, da nas uputi. To je u redu, smatra se, uputiti nekoga kako poštivati institucije, simbole, čak i ako nismo tražili upućivanje.

Poštuje li se Sabor predanim radom u njemu? Noćima probdjevenim nad radnim materijalima, brojnim konzultacijama sa izbornom bazom. Stalnim osluškivanjima pulsa ljudi koji su nam dali glas, kvalitetnim informiranjem, trudom da postavimo prava pitanja, naporom da ukažemo na bitne probleme i važnost njihovog kvalitetnog rješavanja. Poštuje li se Sabor, striktnim poštivanjima zakona donesenima u njemu, dubokim i jasnim shvaćanjem da u njemu nismo slučajno niti onako već smo u njemu umjesto, u ime, svih onih kojima treba odgovorna, jasna, pametna, funkcionirajuća, transparentna, kompetentna država, njeno djelovanje.

Tko više poštuje Sabor, umjetnik koji ga pomiče za jedan milimetar, predsjednik države koji odbija ispuniti nepisano protokolarno očekivanje, zastupnici koji vrijeđaju, ne rade, a pri tome sjede tamo jer misle samo na sebe, svoj materijalni interes i pri tom ne biraju sredstva?

Odmak od forme ka sadržaju nam treba, i ne znam hoće li ga polučiti predsjednik države, no tako ga vidim, u tom smjeru. Nije forma problem, lijepo obučenu osobu ćemo svi ili većina nas rado vidjeti, kao i osobu s manirima. Problem je kada sadržaja nema, boli glava od rupe, jame, praznoće, ništavila. Kada je surogat loš, pompozan a nedorečen, pretenciozan a šupalj, a ako je dobar, sadržaj, zakon, odluka, tada svi znamo da od njega neće biti puno toga. Zašto ne? Zato jer je forma bitna i ne samo zato jer je isprazna.

Forma nam je bitna baš zato jer joj ime to kaže, ona je oformljena i kao takva formira, idealno uniformira. Rituali, folklor, simboli su sve u nas i nije to slučajno. Forma je zadana, ne traži mnogo osim da u nju uskočiš, da joj se prilagodiš. Sadržaj je druga priča, traži razmišljanje, znanje, stavove, diskusiju, dijalog, pro et contra, testiranje. Forma je odlična, ništa ne traži, nešto novca no njega za formu uvijek ima.

Formiramo se još uvijek, točnije formiraju nas, kao kolektiv, kao narod, kroz vjeru, tradiciju što je ime za legitimitet forme, kroz novac, on je mazivo, WD 40 svakoj formi. Formiraju nas oni kojima je forma sve, kojima vjera nije stalno pitanje o smislu života i svojim mjestom u njemu, već je poslušno slijeđenje forme, koja nije ljubav iako se takvom predstavlja. Ljubav nije nikad forma osim kada je nema, ona je sadržaj u svom najboljem izdanju, čisti supstrat, smisao koji ne treba opravdanja, ponajmanje formu.

Mir je sadržaj, a primirje je forma, sa svim prelijevanjima od jednoga do drugoga.

Predsjednik države, svjesno ili ne, kao i priznati konceptualni umjetnik, šalje nam jasne poruke ovih dana - sadržaj je bitan, suština, kvaliteta života, kriza koja nam je stigla, a koliko je velika pojma nemamo osim da još veće krize iza nje dolaze. Nema te forme koja se može istinski nositi s krizom. Možda kratko, sigurno braneći interese šačice privilegiranih, no to je to. Trebaju nam sadržaji, pravi odgovori na prava pitanja, teški Problem je kada sadržaja nema, boli glava od rupe, jame, praznoće, ništavila. Kada je surogat loš, pompozan a nedorečen, pretenciozan a šupaljodgovori jer su pitanja još teža. Što ćemo kada shvatimo da se od turizma može samo "još bolje" živjeti no ne i "živjeti", da je nadgradnja a ne baza?  Kada ćemo shvatiti da ljetne gužve nisu znak uspješne sezone nego nepotrebna, štetna proizvodnja frustracija u ljudi? Što ćemo kada nam hrane ponestane? Zašto smo zaboravili ideju da cijela Hrvatska postane veliki vrt, koja se jasno ukazala tokom proljetnih mjeseci pandemije? Kako ćemo organizirati školu u skoroj, ali i daljoj budućnosti? Kada ćemo prestati oružje opisivati kao kultno, legendarno, atraktivno? Zašto nećemo odmah ukinuti sve one besmislene općine, gradove, županije, koji su forma u najgorem obliku i samo su nam smetali kada je bilo gusto proljetos i opet će?

Kako sijemo, tako ćemo žnjeti, stara je izreka, u otrcanom kaputu, stoput izrečena, uvijek iste sekunde zaboravljena. Nije uvijek, iznimke to potvrđuju i nadam se da ih nije malo.  Ono što danas radimo, tako će nam biti za deset, dvadeset godina, uz tu razliku da će nam biti puno toplije i hladnije, nepredvidljivije i drugačije, prije svega, drugačije.

Zato nam trebaju i Siniša Labrović i ovakav Zoran Milanović, trebaju nam da rade drugačije. I mnogi drugi poput nove generacije saborskih zastupnica od kojih ima dosta onih koji misle i rade drugačije od uobičajenog, dosadašnjeg, propisanog.

Navikavanje na odstupanja nam treba, pametna navikavanja, koja nisu ništa drugo nego odmak od forme, ka bitku, bitnom, sadržaju.

Forme će uvijek biti naprosto, jer tako kao ljudi spoznajemo svijet, nije u njoj problem. Nedostatak razmišljanja, propitivanja, razgovora sadržajnog, to smo već spomenuli, no ima još nešto.

Naš odnos prema formi je problem. Kada gledamo Sabor, gledamo li prošlost, zadanost, navodnu stabilnost kroz teški kamen i kaslične oblike (forme!) ili gledamo mjesto susreta različitosti u jednoj zemlji?

Forma je oblikovana sadržajem a ne (samo) obratno. Hrvatska u kojoj se dobro živi, vjeruje se institucijama, teški kriminalci ne bježe u BiH ili dočekaju zastaru, iz koje se ne iseljava jer formom guši one koji žele rasti i razvijati se, u kojo se problemi ne rješavaju korupcijom jer se sadržaji isporučuju brzo i jasno, u kojoj se Sabor poštuje prije svega sadržajem a ponajmanje formom, to je moguća budućnost. U kojoj građani imaju načina, znanja i volje biti aktivni, raditi za svoje ali i opće dobro.

Moguća je i ona druga, mračna država, koja se upravo dešava npr u Portlandu, gdje vlast noću kidnapira ljude u neobilježenim vozilima i tako uvodi red. To se dešava baš tamo odakle smo demokraciju uvozili.

Koja je budućnost izglednija, ovisi kako ćemo se svi sadržajem baviti, pogotovo nepopularnim, zahtjevnim, pritom radeći prije svega – drugačije.

<
Vezane vijesti