Usred ljetnog raspusta otvorena je vruća tema spolnoga odgoja u školama. Prvo je najavljeno da će povjerenstvo za zdravstveni odgoj Ministarstva obrazovanja preporučiti usvajanje represivnog programa što ga je predložila udruga Grozd, kojega podržavaju najveće vjerske zajednice. Zatim su reagirali Iskorak, Kontra, Ženska mreža i ostali. Pa je potom ministar Dragan Primorac demantirao najavu o usvajanju spornoga programa. Onda je udruga Grozd (opravdano) posumnjala da ministar intervenira u rad povjerenstva. Naposljetku, odlučeno je da odluka o programu bude donesena - neki drugi put. Preostaje nam da pogledamo kako je pitanje spolnog odgoja rješeno u nekim drugim zemljama, a naša nova dopisnica iz Njemačke, Iva Krtalić, daje nam odgovor na pitanje: Kako to rade Njemice i Nijemci?

U Njemačkoj je školski seksualni odgoj zakonski reguliran već skoro četiri desetljeća, no unatoč tome što je seksualna pedagogija danas sastavni dio nastavnog plana, to nipošto ne znači da se u praksi ne pokazuju brojni deficiti, od zapostavljanja važnih aspekata seksualnosti u nastavi do nedovoljnih kvalifikacija nastavnog osoblja.

Razvoj pravnih okvira za ovaj predmet u Zapadnoj je Njemačkoj nastao u politički kontroverznom procesu, uz prilično veliko škripanje nakon prvih pokušaja gradova poput Berlina i Hamburga da krajem pedesetih izdaju seksualno-pedagoške odredbe, u doba kad je ne samo bio zabranjen pobačaj, već jedan zakonski paragraf još zabranjivao i predbračni seks. Prava politička debata o seksualnom odgoju započela je tek s liberalizacijom seksualnog morala – nakon dolaska anti-bebi pilule na tržište 1961. godine, dok mase po spolni odgoj hrle u kino, gdje se prikazuju filmovi njemačkog pape spolnog osvješćivanja Oswalta Kollea i oni iz serije o Helgi, koje financira država.

oswalt.jpg

Pravorijek Ustavnog suda

Administrativni temelj za seksualni odgoj udara se 1968. godine, Preporukom o spolnom odgoju u školama konferencije pokrajinskih ministara obrazovanja – s jedne strane to je politička reakcija na seksualnu liberalizaciju, s druge pokušaj da se ona pedagogški kanalizira. Nakon tog koraka započeo je boom seksualnopedagoških medija, ali i poplava protesta i kampanja roditelja, vjerskih i drugih organizacija. Nerijetko su se i sudovi bavili sukobima sa školama ili nastavničkim osobljem, a kontroverze su kulminirale procesom pred Ustavnim sudom. Presuda koju je taj sud donio 21. prosinca 1977. godine u vezi spolnog odgoja u školama to pitanje regulira do danas. Osim stavljanja roditeljskog prava i obrazovne zadaće države u ravnopravan položaj, sud je u svojoj odluci obradio četiri točke:

1. Individualni seksualni odgoj u prvoj liniji spada u prirodno roditeljsko pravo na odgoj, ali država na osnovu svoje odgojne i obrazovne zadaće, koju propisuje njemački ustav, ima pravo provoditi seksualni odgoj u školi.

2. Seksualni odgoj u školi mora biti otvoren različitim vrijednosnim sustavima i mora uzimati u obzir prirodno pravo roditelja na odgoj djece kao i njihove vjerske stavove, ukoliko su relevantni za područje seksualnosti. Škola mora spriječiti bilo kakav pokušaj indoktrinacije mladih.

3. Pri pridržavanju ovih osnovnih pravila, spolni odgoj kao nastava koja se odvija u različitim predmetima ne ovisi o pristanku roditelja.

4. Roditelji ipak imaju pravo na pravodobnu informaciju o sadržaju i metodičko-didaktičkim sredstvima spolnog odgoja u školi.

Budući da je obrazovanje po federativnom principu u Njemačkoj u nadležnosti saveznih pokrajina, Ustavni je sud u petoj točki vladama naložio da same donesu odluke o uvođenju seksualnog odgoja u škole, od kada je on utemeljen u pokrajinskim školskim zakonima.

Na meti kritike

No, i nakon četiri desetljeća, praksa seksualnog odogja često je na meti kritika – ponajprije, analize pokazuju da je ovaj dio nastave previše orijentiran na znanje, da se često ograničava na biološke činjenice, dok se vruće kestenje često ni ne uzima u ruke. Nadalje, seksualni je odgoj u načelu nadpredmetan, što znači da se od osnovne škole nadalje seksualno-pedagoške teme obrađuju u predmetima etike, vjeronauka, biologije, njemačkog i drugih predmeta. To se pak negativno odražava na obvezujući karakter nastavnih planova, pa je spolni odgoj i danas pastorak nastave – ovisno o školi, s njime se počinje u 1., 2. ili 4. razredu, on često nije uglavljen u regularnu nastavu, za njega ne postoji nastavni plan. Uz to, nastavnici se često ne osjećaju dovoljno kompetentnima, nemaju dovoljno dobre radne materijale, mnogi se boje i problema s roditeljima, a neki osjećaju i sram pred neobičnim učeničkim pitanjima ili neprimjerenim opaskama u učionici. Često se previđa i to da spolni odgoj osim bioloških aspekata poput začeća, trudnoće i rođenja prije svega znači i socijalni odgoj, odgoj o tome kako se odnositi jedni prema drugima.

Ne znaju što je tampon...

Na deficite u osviještenosti mladih ukazuju i statistike - sve više, a ne sve manje djevojaka ispod 18 godina starosti ostaje u drugom stanju. U pet godina od 1996. do 2001. kvota pobačaja u toj starosnoj skupini narasla je za 35 posto, navodi Savezni statistički ured. Pri tome se u prva seksualna iskustva ulazi sve ranije – mladi rođeni 1980. godine u prosjeku već s 13,7 godina, dok je još godište 1977. prvo iskustvo imalo prosječno s 15,6 godina. Iako se obično pretpostavlja da mladi danas zahvaljujući televiziji, filmovima i internetu znaju sve o seksu, pokazuje se da ih većina zna nedovoljno ili uopće nema pojma. Dovoljno je pogledati istraživanja koja se provode među mladima – u jednoj studiji munchenskog Instituta za istraživanje mladih skoro petina ih je odgovorila da je tampon pogodan i kao sredstvo kontracepcije. Iako su djevojke nešto obrazovanije u tom pogledu od mladića, ni njihovo znanje nije dovoljno da bi njihova prva seksualna iskustva bila sigurna, a kamoli osviještena.

condom.jpg

Zbog očitih deficita školskog seksualnog odgoja, tom se tematikom bave i brojne organizacije za dopunsko informiranje. Međunarodno najpoznatija je Pro Familia, savjetodavno tijelo s tematskim težištem na trudnoći, kontracepciji, planiranju obitelji, spolnom savjetovanju i seksualnoj pedagogiji. Pro Familia kao svoju vodilju navodi emancipatornu seksualnu pedagogiju, a prvenstveno je poznata jer pruža obavezno konfliktno savjetovanje kakvo čuveni paragraf 219 nalaže ženama koje žele prekid trudnoće. Već godinama je partner školskog sustava u području seksualne podagogije, pa u cijeloj zemlji nudi brojne ponude grupnih i individualnih savjetovanja i treninga za mlade, za nastavničko osoblje te za roditelje. Seksualna pedagoginja Sabine Tolkmitt za taj je dio rada zadužena u centru Pro Familie u Kolnu. I ona kao glavni problem školskog seksualnog odgoja navodi nedovoljnu kvalifikaciju nastavnog osoblja.

Treba li seksualni odgoj biti zasebna tema ili je dovoljno obraditi ga u sklopu zdravstvenog odgoja?

Iz naših je iskustava vidljivo da je bolje eksplicitno navesti seksualni odgoj i odrediti mu točan broj nastavnih sati. Naravno, sadržajno je ta tematika integrirana u zdravstveni odgoj, ali opasnost je tu velika da će jednostavno potonuti u drugim temama. Nadalje, primjećujem da se u području obrazovanja prevelik naglasak stavlja na teme opasnosti, dakle zlostavljanja, AIDS-a ili drugih prenosivih bolesti. Time cijelo to područje dobiva prizvuk rizika i opasnosti, u svemu se pomalo gubi aspekt partnerskih odnosa, ljubavi, užitka, plodnosti i drugog.

Kako se u nastavi obrađuje tema homoseksualnosti?

Ona je jedna od zadnjih koja se obrađuje i često se izgubi. A mislim da je naročito važna, budući da uvijek ima učenika kojih se ta tema tiče. Ako mladi žive u velikom gradu poput Kˆlna, u kojemu je upravo proslavljeni CSD pokazao koliko je tema homoseksualnosti sveprisutna, njima je lakše. Mogu se obratiti brojnim savjetovalištima, ali mnogo je teže djeci koja žive u manjim mjestima i koja su prepuštena sama sebi.

Djevojke iz nižih socijalnih slojeva te iz migrantskih obitelji jače su ugrožene neželjenim trudnoćama od drugih. Kako se nastavno osoblje nosi s različitim kulturnim krugovima svojih učenika, postoje li ciljane ponude za djecu migranata?

I tu bi trebalo daljnjih kvalifikacija, nastavnici bi više trebali znati o kulturnoj pozadini učenika, o tome koju poziciju seksualnost ili govor o seksualnosti ima u njoj. Često tu dolazi i do sukoba s roditeljima, koji čak djecu ne žele pustiti u školu, iako u Njemačkoj nije moguće djecu izuzeti iz nastave zbog seksualnog odgoja. Ali, na našim savjetovanjima često vidimo kako se upravo po tom pitanju među mladima razvijaju prilično dobre diskusije. Oni razgovaraju o tome treba li sa seksom čekati do vjenčanja, kako su na to gledali njihovi roditelji, kako se vrijednosti razvijaju, kakve imaju veze s tradicijom i poviješću. Razgovori su zanimljivi i važno je taj dio ne preskočiti.

Njemačka je svoj dio političkih kontroverzi i prosvjeda vjerskih zajednica prošla još sedamdesetih. Jesu li takva uplitanja još uvijek aktualna?

Kako da ne. Sa svakom promjenom pokrajinske ili savezne vlade ta je tema opet na tapeti. S dolaskom konzervativne političke linije na vlast, već se sada opet govori o eventualnim dodacima ili promjenama Paragrafa 219. Upravo taj paragraf koji regulira pravo na pobačaj uvijek je iznova predmet diskusija. No, treba znati da je taj široki kompromis plod vrlo teškog višegodišnjeg rada i pregovora. Svojedobno se u njemu spajalo zakonodavstvo njemačkog istoka i zapada, uvodila se obaveza savjetovanja, ali i konačna odluka o pobačaju prepuštala ženama, te uvodio cijeli taj program prevencije i podrške. Mislim da se politički u tom širokom paketu mjera ništa ne smije dirati. No, to ne znači da se to uvijek iznova ne pokušava.

Ključne riječi: Njemačka, seksualni odgoj
<
Vezane vijesti