Što se dogodi kada skupina umjetnika odluči "okupirati" kazalište? Kako uspijevaju tri godine voditi kazalište koje je stalno otvoreno svima, a odluke donositi isključivo putem direktne demokracije? Kakva je veza između vode, zraka i kulture?

Za H-Alter govori Sylvia De Fanti, talijanska glumica i jedna od sudionica gotovo trogodišnje "okupacije" rimskog kazališta Valle.

"Okupirali smo kazalište Valle kako bismo ga spasili od nesigurne budućnosti", stoji u proglasu velike skupine glumaca, redatelja, svih drugih kazališnih radnika, umjetnika i građana iz drugih sfera koji su 14. lipnja 2011. ušli u jedno od najpoznatijih rimskih kazališta i do danas tamo ostali, preuzevši njegovo vođenje i pretvorivši ga u vrlo živo mjesto umjetnosti, prakticiranja aktivnog građanstva, promišljanja obrane zajedničkih dobara i mjesto s kojeg se virus vraćanja kulture zajednici proširio Italijom.

Nakon nešto više od dvije godine "okupacije", vraćanja ovog prostora kulture zajednici, osnovali su i Fondaciju Teatro Valle Bene Comune (Fondacija za zajednička dobra Teatro Valle), kao "direktno-demokratski  ekonomski i pravni model samoupravljanja radnika u umjetnosti i kulturi i građana". Iako se još bore za priznavanje legalnog statusa same Fondacije, kazalište je stalno otvoreno, nudi stalne edukacije za profesionalce i građane kao suvremena agora.

Nekoliko sudionika priče "Teatro Valle Occupato" gostovalo je ovoga vikenda u Zagrebu na konferenciji "Kultura, zajednička dobra i institucionalna inovacija" koju su organizirali Savez udruga "Operacija grad", Savez udruga "Klubtura", "Prava na grad" i "Kooperativa - regionalna platforma za kulturu" u suradnji s "European Cultural Foundation" i "Heinrich Böll Stiftungom - Hrvatska". Kako "okupirati" kazalište, zašto je kultura kao voda i zrak zajedničko dobro, te u čemu je značaj Fondacije za zajednička dobra, za "H-Alter" govori Sylvia De Fanti, glumica i jedna od sudionica eksperimenta zvanog Teatro Valle od samog početka.

Prvotni plan je bio okupirati kazalište na samo tri dana. Kako je došlo do toga da ste odlučili ostati?

Teatro Valle Teatro Valle

Teško je sintezirati cijeli taj niz događaja koji je doveo do toga da od planiranih tri dana ostanemo tamo već gotovo tri godine. Mogu reći da je to ne-sustav, neka vrsta kaotičnog sustava koji postoji ne da bi napravio nered, već da stvori stanje bez reda i mi uspijevamo u takvom eksperimentu. U početku nismo planirali ostati. Međutim, nismo bili ni sasvim spontano okupljena grupa. Neki od nas su godinama radili zajedno, izvodili smo akcije, ulazili u kazališta, okupirali smo već ranije na jedan dan kino koje je bilo zatvoreno, na neki način smo trenirali za Teatro Valle. Valle je kazalište koje je nastalo 1727. godine i može se reći da je to najvažnije kazalište u Rimu i jedno od najvažnijih u Italiji, s obzirom na njegovu nevjerojatnu povijest. Primjerice, djelo Luigija Pirandellija "Šest lica traži autora" prvi je put izvedeno u kazalištu Valle 1921. godine. Publika je tada reagirala slično onome što se i danas događa, dio njih nije razumio što se događa, vikali su "što je ovo".

Mjesecima prije okupacije šalili smo se kako ćemo morati okupirati Valle jer su sve naznake govorile da rezovi u kulturnim budžetima vode zatvaranju i kazališnog udruženja Ente Teatrale Italiano ETI koje je upravljalo Valleom. Mjere štednje u kulturi dovele su do zatvaranja niza kazališta i drugih kulturnih ustanova širom Italije. Nismo imali točne informacije što se namjerava učiniti s Valleom, samo glasine o ne baš izravnoj privatizaciji, ali o ulasku privatnika na neki način. Odlučili smo prosvjedovati kroz prvo trodnevnu okupaciju kako bismo skrenuli pozornost na sudbinu tog kazališta, ali i na cijeli kulturni sektor i probleme s kojima se suočava, te na ideju zajamčenog temeljnog dohotka koju podržavamo. Naime, kulturni radnici danas u Italiji nisu u lakoj situaciji, niz nas umjetnika koji smo sudjelovali u okupaciji nemamo mirovinsko osiguranje ni neka druga socijalna prava niti smo priznati kao profesionalci.

Teatro Valle je okupiran samo dan nakon talijanskog referenduma o pitanju vode, čime je pitanje zajedničkih dobara prvi put došlo u središte javnog interesa u Italiji. Je li taj datum odabran namjerno?

Dan prije naše akcije 27 milijuna glasača izišlo je na referendum i glasalo za vodu kao javno dobro. Nekoliko dana ranije čak smo se dvoumili je li to dobar datum za akciju, hoćemo li uspjeti dobiti ikakvu pozornost. Međutim, ipak smo se odlučili za dan poslije referenduma. Ušli smo u kazalište s velikim transparentnom na kojem je pisalo "Kao vodu, kao zrak, povratimo kulturu". Vrlo brzo smo bili preplavljeni sa zahtjevima ljudi, tisuće su došle i sudjelovale. Našli smo se u situaciji da organiziramo velike skupove o raznim pitanjima, ne samo o kulturi već i o stvarima o kojima ne znamo previše, kao što su primjerice financije. Na jednom je od tih skupova Ugo Mattei, poznati profesor prava koji je surađivao i na referendumu o vodi, rekao kako je ovo mjesto bez ljudi mrtvo, ali kada se ljudi bore da bi nešto povratili to znači prakticiranje commoninga. Tako je i pao prijedlog da se napravi prva fondacija za zajednička dobra što smo i ostvarili u rujnu prošle godine.

De Fanti: Radili smo na integraciji svih procesa, protiv ideje kulture kao profitnog sustava, za kulturu kao bazu koja omogućava ljudima da stvaraju kritičnu misao.

Možemo reći da su se stvari dogodile jer smo otvorili pozornicu, ali ne u smislu da razdvajamo pozornicu od političkog sadržaja. Radili smo na integraciji svih procesa, protiv ideje kulture kao profitnog sustava, za kulturu kao bazu koja omogućava ljudima da stvaraju kritičnu misao. Osnaživanje ljudi uvijek je povezano s borbama za prava i mi smo taj proces bazirali naravno na ideji kulture kao primarnog prava ali i na pravu na grad, proširivanju koncepta građanstva, na ideji pristupačnosti kulture, pravednoj redistribuciji prihoda. Nismo ušli u sve to s nekim unaprijed utvrđenim idejama, eksperimentirali smo i još eksperimentiramo. Statut Fondacije je izrađen kroz otvoreni participatorni sustav, software gdje svi mogu kritizirati ili predlagati, a zatim bismo to raspravljali na skupovima. Nakon dvije godine potpisali smo konstituirajući akt Fondacije. Ukratko, ova okupacija, ovaj čin borbe, započeo je konstitutivni proces.

Fondacija za zajednička dobra Teatro Valle osnovana je kao ekonomski i pravni model samoupravljanja radnika. Između ostalog, cilj je pronaći novi model financiranja kulture, negdje između javnog i privatnog. Možete li nam objasniti kako je zamišljen takav model financiranja?

Financiranje ne funkcionira jer fondacija još nije legalno priznata. Ona postoji, ali njen statut je toliko revolucioniran, ima u sebi toliko elemenata koji su povezani s legitimizacijom borbe koja se sada smatra ilegalnom, da je proces institucionalizacije svega toga, kreiranja nove vrste mobilne institucije, jako težak. To je pitanje vizije, kako prosječni politički sustav gleda na ovakve eksperimente, na djelovanje izvan pravila. Govorimo o okupiranom prostoru, kojeg mi ne posjedujemo. Vlasništvo je još uvijek pod upitnikom. Stare institucije ne znaju kako reagirati, a izbjegavaju svaki dijalog s nama. U početku smo si uzeli vremena da razvijemo unutarnje procese, ali smo se nakon vremena otvorili za dijalog s institucijama, čak smo i javno tražili dijalog, ali nikad nam nitko nije odgovorio. Ne odgovaraju zato što smo potegnuli puno veću temu od jednog kazališta, u korijenu ovoga su prava na temeljni dohodak, održivosti, ravnopravne raspodjele dohotka. Pitanje kako financirati zajednička dobra je još uvijek otvoreno pitanje čak i za najveće umove ekonomije. Mi smo pokušali eksperimentirati. Bitno je znati da je stanje u talijanskoj kulturi sve teže. Čak su i mnogi radnici u operi, koji su nekad imali bolji položaj od ostalih umjetnika, sada nezaposleni. U takvoj smo situaciji mi otvorili puno pitanja, na primjer, tko nominira umjetničke direktore, koja je njihova uloga, kako graditi utopiju radije nego samo razmišljati o tome.

Ipak, kako plaćate primjerice računu za struju?

Struju i ostale režije netko plaća, iskreno nama nije poznato je li to Ministarstvo kulture ili neki rimski ured. Mislim da oni ni sami ne znaju tko je nadležan za što, a nitko se ne želi upuštati u to da nas zatvori jer bi to izazvalo snažnu reakciju javnosti. Donacije koje dobivamo se uplaćuju u Fondaciju djelomično kao društveni kapital koji se ne dira, dok se dio koristi za nastavak okupacije, a dio za gostujuće umjetnike kojima pokrivamo troškove. Oni često spavaju i jedu kod nekoga od nas ili kod nekoga u susjedstvu. To je jedan nesuparnički kolaborativni sustav.

S kakvim ste se pritiscima vlasti susreli? Je li vas policija pokušala istjerati?

Ne, nisu nas pokušali izbaciti jer je konsenzus javnosti u podršci nama bio jako velik. Izgradili smo brojne odnose, i domaće i međunarodne. S grupom pravnika počeli smo proces da stvarno u ustavu elaboriramo kategoriju zajedničkog dobra. Surađujemo s brojnim grupama umjetnika, provodimo stalne edukacije za građanstvo, za profesionalce, za djecu. U radu se fokusiramo na narative sadašnjosti. Toga nedostaje u Italiji, institucije se ne fokusiraju na suvremenu scenu.

Spomenuli ste suradnju s pravnicima. U talijanskom parlamentu djelovao je odbor koji je 2007. godine, prije pada vlade Romana Prodija bio zadužen za draftiranje zakonskog prijedloga za zaštitu zajedničkih dobara kao što su voda i okoliš. Ovaj odbor koji se sastoji redom od pravnih stručnjaka od prošle godine djeluje u suradnji s Teatro Valle Occupato. Kako se razvija ta suradnja?

Da, pravnici koji su nekada djelovali kao takozvana Commissione Rodota, nazvana po pravnom stručnjaku Stefanu Rodoti, sada su se ponovo okupili u Teatru Valle. Prije je to bio parlamentarni odbor, a sada rade neovisno od parlamenta. Napravili smo nekoliko zajedničkih koraka. Organizirali smo javne skupove na razne teme povezane s problematikom zajedničkih dobara u Padovi, Tarantu i još nekim mjestima, a sljedeći pripremamo u Napulju vezano uz biocid nad tlom. Naime, u okolici Napulja tlo je strašno zagađeno kao posljedica ilegalnog zakapanja otpada.

Nakon vaše okupacije uslijedio je čitav niz okupacija kulturnih prostora po cijeloj Italiji. U Rimu je okupirano i kino Palazzo koje je trebalo biti pretvoreno u kockarnicu, kino America koje je trebalo nestati da bi se na tom mjestu sagradila luksuzna stambena zgrada i garaža... Širi li se ovaj proces i dalje?

Naša je okupacija bila jako zarazna i mnogi su kulturni prostori nakon toga okupirani na različite načine. U Italiji je danas mnoštvo kazališta, bilo trajno bilo privremeno okupirano, od kazališta Coppola u Cataniji na Siciliji, Teatra Garibaldi u Palermu, do Macaa u Milanu. U samom Rimu postoji više takvih mjesta, Angelo Mai Altrove Occupato je još jedna okupacija u kojoj sudjelujem. Mnoga napuštena mjesta su oživjela. Osnovana je i mreža okupiranih kazališta, a povezani smo i s drugim borbama za zajednička dobra kao što je No TAV, građanska inicijativa protiv gradnje brze željeznice u dolini Susa.

Jesu li sva ova preuzimanja kulturnih prostora na neki način utjecale i na talijansku mainstream kulturnu politiku?

Spomenuli ste suradnju s pravnicima. U talijanskom parlamentu djelovao je odbor koji je 2007. godine, prije pada vlade Romana Prodija bio zadužen za draftiranje zakonskog prijedloga za zaštitu zajedničkih dobara kao što su voda i okoliš. Ovaj odbor koji se sastoji redom od pravnih stručnjaka od prošle godine djeluje u suradnji s Teatro Valle Occupato. Kako se razvija ta suradnja?

Da, pravnici koji su nekada djelovali kao takozvana Commissione Rodota, nazvana po pravnom stručnjaku Stefanu Rodoti, sada su se ponovo okupili u Teatru Valle. Prije je to bio parlamentarni odbor, a sada rade neovisno od parlamenta. Napravili smo nekoliko zajedničkih koraka. Organizirali smo javne skupove na razne teme povezane s problematikom zajedničkih dobara u Padovi, Tarantu i još nekim mjestima, a sljedeći pripremamo u Napulju vezano uz biocid nad tlom. Naime, u okolici Napulja tlo je strašno zagađeno kao posljedica ilegalnog zakapanja otpada.

Nakon vaše okupacije uslijedio je čitav niz okupacija kulturnih prostora po cijeloj Italiji. U Rimu je okupirano i kino Palazzo koje je trebalo biti pretvoreno u kockarnicu, kino America koje je trebalo nestati da bi se na tom mjestu sagradila luksuzna stambena zgrada i garaža... Širi li se ovaj proces i dalje?

Naša je okupacija bila jako zarazna i mnogi su kulturni prostori nakon toga okupirani na različite načine. U Italiji je danas mnoštvo kazališta, bilo trajno bilo privremeno okupirano, od kazališta Coppola u Cataniji na Siciliji, Teatra Garibaldi u Palermu, do Macaa u Milanu. U samom Rimu postoji više takvih mjesta, Angelo Mai Altrove Occupato je još jedna okupacija u kojoj sudjelujem. Mnoga napuštena mjesta su oživjela. Osnovana je i mreža okupiranih kazališta, a povezani smo i s drugim borbama za zajednička dobra kao što je No TAV, građanska inicijativa protiv gradnje brze željeznice u dolini Susa.

Jesu li sva ova preuzimanja kulturnih prostora na neki način utjecale i na talijansku mainstream kulturnu politiku?

Evo jedan primjer. Nova uprava kazališta Argentina nedavno je organizirala konferenciju za medije gdje su najavili da će držati kazalište otvorenim preko dana i da će raditi radionice i edukacije. Netko od novinara je upitao "pa to se već radi u Valleu", a kulturni birokrati Rima koji su sjedili za stolom su slegnuli ramenima. Nije dovoljno otvoriti vrata preko dana da bi se ostvarila prava participacija. Samoupravljanje u direktnom participativnom sustavu znači sudjelovanje u donošenju odluka. Neoliberalni sustav iskorištava sve te riječi kao što su fleksibilnost, dijeljenje, demokracija, one sada pripadaju zajedničkom jeziku, ali implementirati ih je nešto sasvim drugo.

Nažalost, teško je graditi osjećaj osnaživanja, osjećaj da je moje pravo reći "ne" ili reći "hoću nešto drugo od onoga što mi se nudi", kada ste naviknuti na narative koji nisu kritični već samo potvrđuju i afirmiraju status quo. Mnogi Talijani mislili su da će se poslije Berlusconija sve promijeniti, ali on je bio tu dvadeset godina s razlogom, njegov odlazak s vlasti ne znači automatsku promjenu svijesti kod ljudi. To je dugotrajan proces.

Na web stranici Teatro Valle Occupato istaknut je natpis "Uloga umjetnika je da revoluciju učini neodoljivom". Uspijevate li u tome?

Tu smo rečenicu vidjeli napisanu na nekom zidu na početku i stalno je koristimo. Umjetnici imaju vrlo važnu ulogu zbog kapaciteta svoje mašte, zbog činjenice da se lako mogu uživjeti u ideju da je drugačiji svijet već tu i izvoditi to na pozornici. Mi nećemo odustati.

Ključne riječi: zajednička dobra
<
Vezane vijesti