Foto: Efekt Media (Facebook)Foto: Efekt Media (Facebook)Otvoreni gradski bazen bitan je dio slavonskog ljeta. Sve je u ovom gradu čin izloženosti.

Od 15. srpnja do 15. kolovoza na H-Alteru objavljujemo posebnu seriju tekstova naslovljenu Protiv jedne slike ljeta. Donosimo vam tekstove o ljetu na periferiji, ljetu u zaleđu, ljetu u skrivenoj metropoli, ljetu na biciklu, ljetu u tvornicama... Prvi u seriji tekstova tekst je Ivane Perić Čuvamo koritu san o rijeci, o ljetima odrastanja u Ravnim kotarima, u Dalmaciji "iza brda".

Drugi u seriji tekstova tekst je Luke Ostojića Ljeto u bolnici koji nas vodi u Kliničko bolnički centar Sestre milosrdnice u Vinogradskoj ulici, na susret s doktoricom Ivom Kirac i razgovor o ljetu u Klinici za tumore.

Treći u seriji tekstova tekst je Sanje Kovačević Ustopija mojih ljeta koja piše o vlastitoj borbi s depresijom, koju je posebno osjetila u periodu ljetnih dana, kao i o načinu na koji su depresivna stanja povezana sa sveopćom intruzijom kapitalističkog sustava u naše živote i psihe.

Četvrti u seriji tekstova tekst je Marine Kelava, Leptiri trebaju livade, reportaža o kampu iznad Mošćeničke Drage, u Parku prirode Učka, gdje volonteri krče zarasle livade i vraćaju staništa leptirima. Ljeto je to koje ne potiče ubrzanu devastaciju obale, apartmanizaciju, kič i hranjenje zmaja udobnosti.

Peti u seriji tekstova tekst je Virginije NijinskyIrsko ljetovanje (Mislim na Desnicu dok pakiram jabuke), o radnom ljetu u tvornici u no name konfekcijskom gradiću u Irskoj, simpatijama na traci za pakiranje jabuka, zaleđu zemljačkih grupa i životu u mobilnoj kući u blizini farme.

Šesti u seriji tekstova tekst je Saše Šimprage, Hlad u gradu, o neopjevanim stablima koja nas spašavaju za vrijeme sparnih ljeta i kojima u doba velikih klimatskih promjena u planiranju grada moramo posvetiti ozbiljnu i stručnu pažnju.

Sedmi u seriji tekstova tekst je Dunje Kučinac, o kičmi slavonskog ljeta - odlasku na pijac, bazen i vožnji ponija, ali i o emocionalnoj gimnastici povratka u rodni grad -  plesanju po tankoj granici između skrivanja i eksponiranja, prihvaćanja i otpora.

Kad te se zamoli da napišeš tekst o tome kako, sa svojih trideset godina od kojih posljednjih jedanaest živiš, studiraš i radiš u Zagrebu, provodiš dio ljeta u svom rodnom, malom slavonskom gradu, shvatiš da je upravo ispred tebe jedan od najnezahvalnijih zadataka koji si mogao dobiti za školsku zadaćnicu.Prije nego se povučem u sobu, s još uvijek sentimentalno sačuvanim tamnozelenim zidovima i crnim ormarima, odgledamo skupa seriju – dvije i obavezno dogovorimo plan za iduće jutro – čini nam se kao da se moj kupaći već posušio, a kava već skuhana čeka i treba brzo ustati, da se ne ohladi

Iza prvog i najbanalnijeg pitanja "O čemu pisati?", istog časa navire gomila drugih: Kako govoriti o mjestu za koje te toliko tog veže, a od kojeg te istovremeno isto toliko toga dijeli? Kako se snaći na polupropusnoj membrani između istine i laži, a onda i između stvarnosti i fikcije?

Kako opisati nešto uzbudljivo i vrijedno čitanja, a nikoga ne uvrijediti i ne povrijediti? Kako iole precizno sondirati bilo koji zanimljivi detalj jedne hrvatske periferije, a da ne otkriješ previše? Kako ne upasti u kašu vlastitih emocija i zamke overpatetičnosti i trivijalnosti? I na koncu - kako na početku teksta upozoriti čitatelje na ono što već i sami slute: "ugasite Instagrame, ovdje nema divljih plaža i skupog gin tonica?"

Ni jedno od pitanja nisam, dakako, stigla razriješiti. Rok je zakucao na vrata i, iskoristit ću mrsku sliku, tekst se u panici napisao sam. Ostali su u njemu svi problematični elementi za koje sam se nadala da ću ih nekako uspjeti zaobići, ali neka idu kvragu - ljeto u rodnom gradu za mene je ionako svojevrsna emocionalna gimnastika - neprekidno plesanje po tankoj granici između skrivanja i eksponiranja, prihvaćanja i otpora.

Za razliku od vikend posjeta tijekom godine, ljeti ostajem po tjedan ili deset dana, dovoljno da se uklopim u rutinu, organiziram život prema dinamici staraca i grada i da dani stignu skoro potpuno nalikovati jedni na druge. Upravo je ta privremena privatna rutina kičma mog slavonskog ljeta i ujedno i jedina o kojoj sam ovom prilikom uspjela nešto reći.

Dan počinje oko pola 9 - to je otprilike čas kada stari popije svoju kavu do pola i postane nestrpljiv da mu se pridružim. Ako me ne probudi njegova nestrpljivost, onda to budu glasovi s ulice. Prvi kat osim dobrog hlada na kojem zavide ostali susjedi jamči i najbolji uvid u komšijsku svakodnevicu – tko se parkira, tko iznosi smeće, tko ide u dućan. Na šanku, pasijans slaže poznanik kojem sam potom preprodala bubnjeve, nakon samo pola godine loše odsviranih Ramonesa, Idijota i Clasha. Dok tražim poznata lica, kristalno mi je jasno da ni moja povratnička pojava s dredloksima dužima od metra i pirsinzima kojih je, iako samo nekoliko, i dalje previše, ne mogu proći lišo

Osim kave, na stolu su uvijek već pročitane novine. Čitanje novina u našoj je obitelji uvijek bila svojevrsna linija diferencijacije, faktor po kojem možeš razlikovati ljude, znati kakav je tko – čita li ili ne čita. U oskudici – novina ćeš se zadnjih odreći. Zato je svojevrsni mali obiteljski ponos to što je stara već više od četrdeset godina svako jutro prva na kiosku i kupuje dnevni list. Križaljke i Sportske novosti za starog posude se iz kafića, a kad se sve skupa po par puta pročita, odnosi se susjedima preko puta.

Srijeda, petak i subota su pijačni dani – tad se kući ujutro donosi svježe rezano cvijeće za kuhinjski stol, domaći paradajz i jaja i, najvažnije, par kila ljetnog voća. Po izgledu starine šoping liste prodavači na pijacu već znaju da sam stigla doma pa bar jedna od tih kila bude proturena u njen ceker sa strane, za mene.

Jutro je vrijeme kad dovlačim stare mamine haljine i naušnice koje smo izvukle iz ormara pa sa starim dogovaram što ćemo popraviti i pokrpati taj dan. Dok on priprema alat, obično bih se uhvatila knjige no, ljeti, to je najčešće vrijeme kada odlazim sama na gradski bazen maminim crvenim ponijem specijalkom. Jedino gdje više volim voziti bicikl nego pješačiti je doma – svoj stari sportski bicikl ostavljam u spremištu, poni je manji i ugodniji i nikad nema žurbe. 

Otvoreni gradski bazen bitan je dio javne infrastrukture slavonskog ljeta – građen u bivšoj državi kao dio programa širenja rekreacije i sporta i generalnog radničkog i društvenog standarda, a danas jedino more za Slavonce kojima je ono baš more more predaleko i preskupo i koji nisu dio radne snage izbjegle na Jadran, u Irsku ili Njemačku. Čitanje novina u našoj je obitelji uvijek bila svojevrsna linija diferencijacije, faktor po kojem možeš razlikovati ljude, znati kakav je tko – čita li ili ne čita. U oskudici – novina ćeš se zadnjih odreći. Zato je svojevrsni mali obiteljski ponos to što je stara već više od četrdeset godina svako jutro prva na kiosku i kupuje dnevni list

Dakako, i među tima ostalima – tek za one koji si mogu priuštiti dnevnu ulaznicu, nisu ih psihički satrale nezaposlenost i rezignacija i ne stide se svog ovakvog ili onakvog beach, pardon, pool bodyja, koje će morati prošetati ispred svih koji zainteresirano dežuraju iza sunčanih naočala na terasi kafića. I taj je bazen, kao i svako drugo mjesto, složena mreža društvenih odnosa, mjesto na kojem se manje ili više očito odmjeravaju i prelamaju različite društvene nejednakosti, mjesto o kojem jednako puno govore oni koji su tu, kao i oni kojih iz ovog ili onog razloga nema ili su nevidljivi.

Zbog toga sam skoro petnaestak godina od lokalnog bazena osuđujuće zazirala i nezainteresirano ga izbjegavala – otprilike od kraja osnovne i početka nultih, vremena kada sam se napokon prestala truditi da usprkos mojem ateističkom djetinjstvu budem poštena kršćanka, odrezala kosu na dječački kratko, počela čitati blogove i otišla u srednju u prvi veći grad. Na vrijeme prije toga, vrijeme cjelodnevnog boravka na bazenu s društvom iz ulice, danas me podsjeća sve i ništa. Uspomene je sada lako kontrolirati, izvući ili potisnuti, čak i izmijeniti.

Kao i svako drugo kretanje tim gradom, i taj je odlazak na bazen suptilna igra sudjelovanja i ustezanja. Dok ne spustim ručnik na stepenicu širokih betonskih "tribina" na zapadnoj strani bazena, sve je određeni čin izloženosti - parkiranje bicikla, oštri miris klora, kupovina ulaznice. Jednom kad se smjestim, prepuštam se sigurnoj izolaciji.Otvoreni gradski bazen bitan je dio javne infrastrukture slavonskog ljeta – građen u bivšoj državi kao dio programa širenja rekreacije i sporta i generalnog radničkog i društvenog standarda, a danas jedino more za Slavonce kojima je ono baš more more predaleko i preskupo i koji nisu dio radne snage izbjegle na Jadran, u Irsku ili Njemačku

Otplivam petnaestak dužina, sterilno, penzionerski prsno, izađem istim putem kojim sam i ušla i otvorim knjigu – sigurnu vezu sa stabilnim dijelom svog identiteta, neovisnom o teretu prostora i vremena. Barem pola sata prije nego pođem, nagovorim se da odustanem od čitanja i pridružim se kulturi promatrača. Na semaforu pratim temperaturu vode i zraka, gledam tko dolazi i prolazi, a tko kupuje palačinku.

Ujutro je na bazenu malo ljudi – nešto onih koji su na godišnjem i klinci, najviše onih koji pohađaju školu plivanja. Slušam gradski radio koji svira sa zvučnika. S našim taksijem brzo i sigurno do cilja. Na ljetnim večerima ovog petka svira Alkotest. Uskoro još jedno izdanje Vaterpola u žitu. Ne propustite probati solarij i masažu koju nudimo na bazenu.

Gledam kako se grupe klinaca ponašaju – tko je glavni i prvi skače u bazen, a tko trči posljednji i u vodu se spušta oprezno ljestvama. Primjećujem i novost - sladoled sada prodaje slastičarev sin. Već je narastao – pije kavu i puši cigare dok čeka kupca. Kad sve pregledam i kostim na meni se posuši, penjem se na vreli poni i vozim nazad. Pijac je gotov, lubenice su pospremljen nazad na prikolicu, a najbliži birc se prazni. Grad je još prazniji nego inače – vrijeme je ranog ručka. Dok se parkiram, s prvog kata mirišem grašak, mahune i toplu proju s višnjama.

Kod nas doma svatko ruča sam, u svoje vrijeme i na svoj način – stari za stolom u kuhinji, ja pred TV-om, a stara uvijek odgađa ručak za kasnije, kad se ohladi od vrele kuhinje i odmori od dvosatnog stajanja za štednjakom. Dnevna je na zapadu pa iza ručka "palimo klimu" – tako zovemo navlačenje tamnih zavjesa na balkonu i namještanje ventilatora. Kod nas se iza ručka obavezno spava, svako na svojoj strani. Primjećujem i novost - sladoled sada prodaje slastičarev sin. Već je narastao – pije kavu i puši cigare dok čeka kupca. Kad sve pregledam i kostim na meni se posuši, penjem se na vreli poni i vozim nazad

Ponovni susret počinje popodnevnom kavom i lubenicom. Pritom pročešljavamo novosti. Priča se da će se u prostor bivše samoposluge useliti DM. Stara i njene kolegice iz centra se vesele – napokon neće morati od djece, susjeda i poznanica s autom naručivati da im, kad idu u susjedni grad, donesu Baleine gelove za tuširanje i jeftini prašak za veš. Napokon su zaprašili komarce iz zraka. Prije toga – bilo je nemoguće živjeti, istina je sve što je pisalo na internetu. Ne sjedi se na balkonu, igralište je prazno, a penzionerke će se radije srušiti mrtve od žege u podne, nego da do dućana idu predvečer kad nesnosni rojevi okupiraju ulice. Mene su moji na vrijeme upozorili – nedostaješ nam, ali dok ne dignu avion – bolje ne dolazi.

Sa starim rješavam sudoku puzle i tu i tamo zaigram stare društvene igre iz osnovnjaka. "Pogodi tko?" obično preskačemo, iziskuje previše priče, a stari doma ne voli stavljati slušni aparat.

Kad se mrak krene navlačiti, odgleda se Dnevnik, stara zadrijema na dvosjedu, a stari u ruke još jednom uzme novine jer prikazuju samo reprize, savladavam anksioznost, javim se nekolicini starih prijatelja i odlazim "na centar". Naš balkon gleda na korzo - dovoljno je da zaobiđem zgradu u kojoj živim i tu sam – u tihoj žiži ljetne večeri.

Većina je okupljena na terasama dva kafića, pragmatično postavljenima uz ivicu dječjeg igrališta. Pravi je hit novootvoreni birc – ima pivsku kartu (uz koju pijenje Osječkog postaje još tvrđi stejtment), terasu razvedenu u tri dijela i vlasnika kojeg svi vole. Prepoznajem tek manji dio gostiju pa imam vremena da pokušam rekonstruirati sjećanja i biografije – vidim par povratnika iz Kanade i Njemačke, prijatelja iz vrtića, bivšeg susjeda pecaroša i vršnjaka koji mi je u trećem srednje prodao polovni set bubnjeva i to – bez snarea.Kad se mrak krene navlačiti, odgleda se Dnevnik, stara zadrijema na dvosjedu, a stari u ruke još jednom uzme novine jer prikazuju samo reprize, savladavam anksioznost, javim se nekolicini starih prijatelja i odlazim "na centar". Naš balkon gleda na korzo - dovoljno je da zaobiđem zgradu u kojoj živim i tu sam – u tihoj žiži ljetne večeri

Na šanku, pasijans slaže poznanik kojem sam potom preprodala bubnjeve, nakon samo pola godine loše odsviranih Ramonesa, Idijota i Clasha. Dok tražim poznata lica, kristalno mi je jasno da ni moja povratnička pojava s dredloksima dužima od metra i pirsinzima kojih je, iako samo nekoliko, i dalje previše, ne mogu proći lišo, bez sporadničnih, ali redovnih pogleda koji se znaju zaboraviti i na čitavu minutu predugo.

Za stolom, red viceva i anegdota, red sjećanja na stare dane, red izvještaja o novostima i sudbinama starog društva. Kad me se prozove, obično se usučem u sebe - zgrčeno pazim da slučajno ne pretjeram, da ničime ne sugeriram da mislim da imam pravo na više priča samo zato što živim u većem gradu.

Zagreb i svoj život mahom zbijam u rečenicu – dvije, srežem do kratke šture skripte ili dijagnoze, katkada i do ruba besmisla – dobro je / sad radim sličan posao ali u drugoj udruzi / stanarine su postale nemoguće visoke, mi stvarno imamo sreću. Jasno mi je da je paranoja nepotrebna – pa ipak, ne mogu je se samo tako otarasiti. Nakon pića, prije razlaza, kao i svi stari frendovi - obećajemo ponovni susret.Kao i svako drugo kretanje tim gradom, i taj je odlazak na bazen suptilna igra sudjelovanja i ustezanja. Dok ne spustim ručnik na stepenicu širokih betonskih "tribina" na zapadnoj strani bazena, sve je određeni čin izloženosti

Kad dođem na godišnji, moja bivša srednjoškolska soba opet mi se prepušta za spavanje, tako da doma stižem taman kad starci razvlače kauč u dnevnoj - stara uobičajena praksa u dvosobnim stanovima svih mojih prijatelja. Na mjestima se ulegnuo pa je prva, posljednja i najčešća šala koju redovno čujem od starog kad sam doma – čim odeš, napokon ću se opet naspavati.

Prije nego se povučem u sobu, s još uvijek sentimentalno sačuvanim tamnozelenim zidovima i crnim ormarima, odgledamo skupa seriju – dvije i obavezno dogovorimo plan za iduće jutro – čini nam se kao da se moj kupaći već posušio, a kava već skuhana čeka i treba brzo ustati, da se ne ohladi.

aem_copy47174.jpg
Članak je objavljen u sklopu projekta "Vladavina prava" koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
<
Vezane vijesti