Messesofben.comMessesofben.comTehnoznanstveni svijet neoliberalnog kapitalizma 21. stoljeća postavio je nove okolnosti anarhističkog angažmana i promišljanja koja se i dalje dobrim dijelom oslanjaju na ostavštinu klasične anarhističke literature općepoznatih autora.

Stavovi anarhista primjetno su raznoliki, neuhvatljivi u kalupe monolitne doktrinarosti te je gotovo nemoguće izdvojiti stajalište koje prevladava kao opće prihvaćeni naputak teorijsko-praktičnog djelovanja.

Počevši od svibanjskog incidenta na Haymarketu u Chicagu 1886. godine, prilikom kojeg dolazi do oružanog sukoba između policijskih snaga i demonstrirajućeg radništva čiji su zahtjevi bili prvenstveno usmjereni prema osmosatnoj regulaciji radnog vremena, obilježavanje tzv. Praznika rada, isprva komemorativnog javnog događanja održavanog u sjećanje na poginule u gore navedenim prosvjedima, kroz naredna desetljeća biva nerazdvojivo od gotovo ritualiziranih aktivističkih istupa svih socijalističko-aktivističkih kolektiva, neovisno o njihovim doktrinarnim sličnostima ili različitostima. Prvi svibanj postaje i ostaje čvorišna točka jedne kulture sjećanja, povlačeći različita tumačenja značaja onovremenih radničkih akcija koje su u konačnici, ako se zadržimo samo na slučaju Chicaga 1886., nesretnim, i do dan danas nerazjašnjenim spletom okolnosti, rezultirale smrću više ljudi, bilo da je riječ o prosvjednicima ili redarstvenicima, te pogubljenjem sedam deklariranih anarhista optuženih za bacanje bombe na javnom skupu. Posljedično, vlada SAD-a razvija zakonske mehanizme deportacije anarhista, dok ih predsjednik Theodore Roosevelt na pragu 20. stoljeća, poput mnogih svojih suvremenika, naziva zločincima protiv čovječanstva. Potonji derivat socijalističke misli, razvlačen, seciran, i na bezbrojne načine interpretiran, anarhizam, nije moguće kontekstualizirati ukoliko u obzir ne uzmemo povijesne etape radničkih borbi, taj historijsko-formativni čimbenik ovog ideološkog korpusa, no ambivalentni stav brojnih anarhista, manje ili više poznatih lica, uličnih boraca ili pukih teoretičara, po pitanju korištenja fizičkog nasilja sa svrhom ostvarivanja revolucionarnih zamisli, što god one podrazumijevale, ukorijenio se kao jedna od najpoznatijih kontroverzi anarhističke ideje bez jasnog konsenzusa, od Haymarketa, pa i ranije, sve do granica 21. stoljeća.


Haymarket, Chicago 1886.

haymarket.jpg haymarket.jpg

Generalnim osvrtom na povijesne procese u kontekstu industrijalizacije Europe i razvoja građanskog društva, možemo ustvrditi da je društveno-politička doktrina filozofije anarhizma, u svim svojim teorijskim i praktičnim raznolikostima, većim dijelom oblikovana paralelno s pojavom zapaženih prekretnica ili izrazito važnih historijskih toposa; počevši od Francuske revolucije i spisa Williama Godwina, ustanaka 1848. i Proudhonovog aktivizma, Pariške komune i Bakunjinovih doprinosa, dinamičnog razdoblja Druge internacionale i neizostavnog Kropotkinovog djelovanja u tom razdoblju, ili Oktobarske revolucije i građanskog rata u Rusiji kada na scenu stupa Nestor Makhno sa svojim militantnim odredima. Navedeni okviri, koje je legitimno proširiti i do završetka Španjolskog građanskog rata iz kojeg anarhisti izlaze kao gubitnici na duge staze, predstavljaju korpus tzv. "klasičnog anarhizma", općeprihvaćene sintagme čija se referencijalna uporišta nalaze u određenom broju više ili manje populariziranih ustanaka, revolucionarnih nastojanja, pokušajima radničkog organiziranja u odnosu na jačanje kapitalističko-industrijske paradigme te, vjerojatno od primarne ideološke važnosti, programatskim i teorijskim spisima i osvrtima na onovremene aktualnosti iz pera nekolicine imena. S obzirom na potonje, proučavanje povijesti anarhizma gotovo uvijek podrazumijeva pisanje historije ideja (Ideengeschichte), s obzirom na brojne idejno formativne čimbenike, bilo političke, gospodarske, kulturne, neke zajednice u određenom periodu na nekom prostoru, dakako bez jasnih demarkacijskih određenja. Ukoliko prihvatimo definiciju marginalnosti kao razmjerni odmak od centra moći, onda je analiza anarhističkih kretanja ujedno i pisanje historije odozdo (history from below), s obzirom na vječiti hod i skrivanje anarhista na marginama različitih društva. Drugim riječima, prihvaćamo se decentrirane historije brojnih perspektiva.

makhno_libcom.org.jpg makhno_libcom.org.jpg

Konstelacija anarhističkih usmjerenja odviše je heterogena, ispremrežena bifurkacijama nespojivih stajališta ispod istog stijega i u isto ime. Kako god bilo, određena su pitanja i dihotomije anarhizma svojevrsna konstanta, a tu je, dakako, riječ i o odnosu između revolucionarnog nasilja i pacifizma, dva različita usmjerenja anarhističke teleologije o besklasnom društvu lišenom međuljudske eksploatacije, dominacije i koruptivne političke moći. Gotovo kao pravilo, mnogi historiografski prikazi anarhizam prezentiraju u jednostranom svjetlu doktrinarne homogenosti, bez uvida u činjenične sukobe i idejna razilaženja unutar samih anarhističkih udruženja. Polazeći od toga, zanima nas do koje je mjere korpus klasične anarhističke teorije usklađen po pitanju tzv. "propagande djelom". Isto tako, postavlja se pitanje: Kakvo mjesto u suvremenoj kulturi sjećanja, a napose među anarhističkim aktivistima i autorima, zauzima zamisao o nasilnom aktivizmu?

U svrhu postavljanja prvih smjernica za daljnju razradu spomenute problematike, potrebno je odgovoriti na pitanje izravno sugerirano u naslovu knjige Petera Burka koje glasi, što je kulturalna povijest, tj. historija? Prema pisanju samog autora, riječ je


burke-cultural_history.jpg burke-cultural_history.jpg

o sljedećem: "Navod da nasilje može imati kulturalnu povijest može se doimati iznenađujućim, jer se ono često doživljava kao erupcija vulkana, izraz ljudskih nagona koji nemaju ničeg zajedničkog s kulturom. Argument da je nasilje vrsta drame može se čak činiti skandaloznim, jer je krv koja se prolijeva stvarna. Međutim, smisao analogije drame nije poricanje krvoprolića. Nizozemski antropolog upro je prstom u ključ problema kada je upozorio na važnost čitanja poruka koje šalju nasilnici, na simboličke elemente njihove akcije (iako sami izvršitelji ne moraju biti svjesni simbolizma). Smisao kulturalnog pristupa je u otkrivanju značenja očigledno "besmislenog" nasilja, pravila koja upravljaju njegovim postupanjem."

Kako bismo otkrili značenje nasilnog čina propagande djelom, taj čin moramo postaviti u odgovarajući povijesni kontekst. Dakle, krajem 19. i početkom 20. stoljeća, kako je i poznato, izvršen je niz atentata na svjetske državnike, a odgovornost za napade preuzeli su anarhisti vođeni idejom da se fizičkim nasiljem usmjerenim prema političkim strukturama može potaknuti općedruštvena revolucija. Unatoč protivljenju brojnih slobodara ovakvim metodama, anarhizam je ostao obilježen kao nasilna i nepoželjna filozofija. Geoffrey Ostergaard (1926. - 1990.), britanski teoretičar anarhizma, tvrdio je da su tzv. "tamni anđeli anarhizma najveći krivci za popularno, ali krivo mišljenje o anarhistima kao teroristima."  Ideja propagande djelom masovno se širi i popularizira diljem Europe prvenstveno nakon poraza Pariške komune i odmazde izvršene nad desecima tisuća komunara. U svakom slučaju, protosocijalističkim previranjima i događanjima u Francuskoj prethodila su teorijska razmatranja i esejistička nastojanja artikulacije propagande djelom. U rujnu 1870. godine Bakunjin u svojim Pismima Francuzima iznosi mišljenje da "svoje principe moramo širiti djelima, a ne riječima, jer to je najpopularniji, najsnažniji, i najotporniji oblik propagande."

ostergaard.jpg

Važno je osvrnuti se i na slučaj terorizma u Španjolskoj koji je svojim odjekom zadobio pozornost svjetske javnosti, dvanaest godina poslije ubojstva Aleksandra II. Naime, nakon što je anarhist Santiago Salvador u studenome 1893. godine bacio dvije bombe u poznato kazalište Gran Teatre del Liceu u Barceloni i pritom ubio dvadeset pet ljudi, 4. siječnja 1894. godine u listu The New York Times objavljen je članak pod naslovom A Typical Anarchist kojim se pokušalo predočiti sliku arhetipskog anarhista čiji su motivi satkani isključivo od mržnje i frustracije prema situiranijima od njega. "Jednostavno ih je mrzio jer su bili imućniji, mrzio ih jer su nosili dragulje, a njemu se ni piće nije moglo povjeriti". Isti tekst prenosi i navodnu izjavu atentatora koji je, razočaran što druga bomba nije eksplodirala, rekao: "Trebao sam pobiti više buržuja". Nakon toga nepoznati autor članka piše kako ovaj čin u potpunosti negira anarhističku ideju kao benevolentan i koristan smjer reformiranja tadašnjeg društva. "Ispostavilo se da svaki anarhist koji je uhvaćen na djelu predstavlja kombinaciju divlje zvijeri i lijenčine. Na dugačkoj listi anarhističkih kriminalaca ne postoji niti jedan kojeg treba žaliti". Članak je zaključen sljedećim mislima: "Što više anarhističkih zločina dođe na vidjelo, postaje očito da je jedino ispravno pogubiti anarhista kriminalca ako bude uhvaćen. Cijeli svijet biva užaren ako ovaj pobjegne". Santiagao Salvador i još pet navodnih pomagača pogubljeni su zbog ovog čina.

Među najpoznatije žrtve anarhističke propagande djelom ubrajamo francuskog predsjednika Carnota (1894.), španjolskog premijera Del Castilla (1897.), austrijsku caricu Elizabetu (1898.), talijanskog kralja Umberta I. (1900.), američkog predsjednika McKinleyja (1901.) i tako dalje.

mccinley.jpg mccinley.jpg

Određeni zapisi o ovim događanjima načinjeni su i u Hrvatskoj. Godine 1894. osječki gradonačelnik Antun Rotter u svojim tekstovima spominje propagandu djelom te izražava svoju zabrinutost ako dođe do njezinog prakticiranja među osječkim radništvom. "Gradsko poglavarstvo uvjereno je da neće moći zapriečiti da se socializam i u gradu Osieku neuvreži, da predstoje vremenom štrajkovi i ina pomagala socialistička, nu boji se da će se socializam pretvoriti u propagandu čina ako se ne bude moglo energično agitacijom na put stati". Četiri godine kasnije, 10. rujna 1898. osječki kapucini spominju da se "zbio strašan zločin" kada je talijanski anarhist Luigi Lucceni ubio austrijsku caricu Elizabetu, a istu vijest prenosi i Vjesnik Županije virovitičke.


Freiheit, list Johanna Mosta

freiheit_list_johanna_mosta.jpg freiheit_list_johanna_mosta.jpg

Kako navodi srpski sociolog Trivo Inđić, u Ljubljani je 1871. godine boravio Johann Most (1846. - 1906.), njemački anarhist i zagovornik revolucionarnog terorizma. On je uređivao i list Freiheit, koji je izlazio između 1879. i 1910. godine, te je kao takav obilovao anarhističkom materijom. Mostova su stajališta uvelike utjecala na brojne anarhiste, a među njima i na Alexandra Berkmana (1870. - 1936.) koji je neuspješno pokušao sprovesti čin propagande djelom u SAD-u. S obzirom na relativno dobru komunikaciju radikalnih austro-ugarskih socijalista, možemo pretpostaviti da su tiskovine poput Freiheita dospjele i među hrvatsko radništvo. Prema tvrdnjama kanadskog povjesničara anarhizma, Georga Woodcocka (1912. - 1995.), austro-ugarski je radnički pokret u razdoblju od 1880. do 1884. godine, uz Italiju i Španjolsku, najsnažnije zastupao anarhističku ideju u Europi. Potrebno je izdvojiti anarho-komunistički list Zukunft koji je tiskan u Beču te je imao stanoviti utjecaj na tamošnje anarhiste. Godine 1884. austrijski politički autoriteti odlučili su suzbiti anarhistička okupljanja, propagandu i demonstracije pri čemu su neki anarhisti ubijeni ili prognani iz zemlje. Socijalistička agitacija, uz izvjesni udio anarhizma, te njegova represija u susjednim zemljama, ostavili su posljedice i po prilike u Hrvatskoj. Nakon 1884. godine anarhizam privremeno iščezava među hrvatskim radnicima, no radnički aktivizam ne posustaje.

Također, pretpostavlja se da su određeni dalmatinski anarhisti početkom 20. stoljeća zagovarali propagandu djelom sa svrhom ostvarivanja svojih ciljeva, no ovo je pitanje potrebno podrobnije istražiti. S druge pak strane, istarski anarhisti svoje ideje vjerojatno su formirali pod utjecajem iznimno aktivnih talijanskih anarhista i njihovih tiskovina. Valja spomenuti i da se Luka Jukić, zagrebački student prava koji je 8. lipnja 1912. godine pokušao izvršiti atentat na hrvatskog bana Slavka Cuvaja, ponekad veže s anarhističkim kretanjima, iako nam za to nedostaju snažnije poveznice. Ferdo Šišić stavlja Jukića u kontekst revolucionarnog zastupanja jugoslavenske ideje.

vjesnik_zupanije_viroviticke_1898.jpg

U svakom slučaju, stavovi i djelovanje talijanskih anarhista bili su od neizostavno formativne važnosti za širi, svjetski anarhizam. Naime, transnacionalno proučavanje talijanskog anarhizma upućuje nas na stavljanje naglaska na mobilnost anarhista preko Atlantskog oceana i cijelog Mediterana, te širenje propagande i razmjenu ideja izvan granica matične države. Gotovo četrdeset posto anarhističkih listova na talijanskom jeziku izdavani su izvan Italije, a pretpostavlja se da je tijekom 1890-ih godina talijanska emigracija izdala više anarhističkih časopisa, pamfleta i drugih dokumenata nego gotovo sve ostale nacionalne grupacije zajedno.

Daljnjim čitanjem "klasika anarhizma", uočit ćemo prihvaćanje nekog vida destrukcije kao nužnog preduvjeta za izgradnju novog društva. Tako primjerice Proudhon u Ekonomskim kontradikcijama (1846.) piše, "Ja uništavam i gradim'", a indikativna je i Bakunjinova izjava kako je "strast prema uništenju također i stvaralačka strast". Ništa manje poznat citat nije ni onaj Buenaventure Durrutija (1896. - 1936.), španjolskog anarhista, koji izjavio da je "jedina crkva koja prosvjetljuje goruća crkva".

elisee-reclus_libcom.org.jpg elisee-reclus_libcom.org.jpg

Već spomenuti Bakunjin (1814. - 1876.) u svojim programatskim spisima ne zanemaruje mogućnost oružanih sukoba i nasilja tijekom revolucionarnih prevrata, stoga 1865. godine iznosi ovo stajalište: "Kada se uspostavi narodna pravda, revolucija će vjerojatno biti krvava i osvetoljubiva. No neće dugo tako ostati, i nikada se neće razviti u sistematični i hladnokrvni terorizam." Na sličnoj poziciji stoje i razmišljanja francuskog anarhista Éliséa Reclusa (1830. - 1905.). "Dobre duše se nadaju da će se sve samo od sebe srediti, te da ćemo jednoga dana, u nekoj mirnoj revoluciji vidjeti kako se branitelji povlastica svojevoljno povlače pred pritiskom odozdo." Reclus nadalje tvrdi: "Znamo da će nas konačna pobjeda koštati još mnogo krvi, mnogo napora i mnogo tjeskobe." I uistinu, Europa s kraja 19. stoljeća djelomično je ostala obilježena nizom atentata u ime "konačne pobjede" anarhizma, ili barem sa svrhom iniciranja velikog prevrata.

Pišući o anarhističkoj sceni u Francuskoj 1880.-ih, ukrajinski povjesničar Alexandre Skirda navodi individualnu inicijativu, slabo povezane grupe i propagandu djelom kao ključne odrednice ovog razdoblja. Iako su se manja anarhistička udruženja bavila distribucijom agitacijskih tiskovina, ili nisu poduzela ništa više od verbalnih eskapada u gradskim kafeterijama, pojedinci su se odlučili i za, kako Skirda navodi, "divljačku elokvenciju dinamita". U konačnici, kroz samo nekoliko godina, anarhistički je pokret sveden na pogubnu sliku ludog i neartikuliranog bombaša, udaljenog od kolektivno-organizacijskih nastojanja i ozbiljne teoretizacije društvenih pitanja, iako je upravo u nadolazećim godinama, i to u Francuskoj, razvijena platforma anarhosindikalnog djelovanja u vidu CGT-a (Confédération générale du travail). Osvrćući se na anarhiste atentatore, britanski autor Colin Ward piše: "Za sobom su ostavili i karikaturalni stereotip o anarhistu kao zakrabuljenom i bradatom čovjeku koji nosi okruglu bombu s upaljenim fitiljem, što je dakako stvorilo još jednu prepreku ozbiljnoj raspravi o anarhističkim pristupima." "Kombinacija bombaštva i kropotkinovskih utopija pružila je socijaldemokratima oružje koje nisu oklijevali upotrijebiti protiv anarhista.", ustvrdio je francuski povjesničar anarhizma Daniel Guérin.

Ključne riječi: anarhizam
<
Vezane vijesti