Hrvatska korupcijska svakodnevnica dobila je literarni izraz u zbirci "Ispod stola" koju je objavio TIH. Marko Pogačar, urednik zbirke, kaže da se radi o tekstovima pisanim po narudžbi te na zadanu temu, baš kao i u slučaju agitprop "irigacijskih romana" SSSR-a dvadesetih godina, ali da to ne ugrožava njihove estetske domete.
antikorupcijske_price.jpg

Zanimljivije od književne klasifikacije i umjetničke vrijednosti, ovaj za naše prilike neuobičajen pothvat, privlači pažnju zbog intencija i ciljeva koje želi postići. Kao dio TIH-ovog programa Knjigom po korupciji, predstavlja svojevrsni nastavak inicijative Kinom po korupciji u okviru koje je prošle godine na Motovunskom filmskom festivalu dodijeljena Nepotkupljiva nagrada najboljem filmu s antikorupcijskom tematikom - A l'origine Xaviera Gianolija.

Ideja cijelog projekta je da se otvaraju prostori priče o korupciji. "Mnoge priče koje su stigle na natječaj bile su otvoreno ispovjedne, a govorile su o nepravdama, osjećaju gorčine, nesreće, često i nemoći. Upravo to je ono na što bismo željeli utjecati - stvoriti osjećaj da se stvari mogu mijenjati", kaže Saša Šegrt iz TIH-a. Na taj način književnost postaje svojevrsno oruđe u borbi za društvene vrijednosti.

No, angažirana književnost, koja nastoji podignuti razinu društvene svijesti i na čiji će spomen mnogi odmahnuti rukom, ne mora nužno isključivati estetsku komponentu. O kakvom je odnosu riječ,  objašnjava Pogačar: "Naravno da u ovom slučaju možemo, možda i moramo govoriti o angažiranoj literaturi, i to u onom 'dobrom starom', predpostmodernom smislu. Riječ je o tekstovima pisanim po narudžbi te na zadanu temu, baš kao i u slučaju, npr., agitprop 'irigacijskih romana' SSSR-a dvadesetih godina... To, međutim, ne ugrožava njihove potencijalne estetske domete (oni su naručeni kao priče, s jasnom dominantom funkcije), a još ih manje privodi nekoj preskriptivnoj poetičkoj liniji, što je i više no razvidno iz samih tekstova. Osim toga oni, iako bi se na prvi pogled moglo činiti drugačije, ni ideološki uopće nisu unificirani. Druga je stvar koliko oni precizno ili uopće ispravno detektiraju bit problema i skiciraju njegova moguća rješenja; tu svaki tekst, također, stoji za sebe. Što se tiče vidljivosti

pogacar.jpg pogacar.jpg

 

No, pisci su se u knjizi u najvećoj mjeri poigrali koruptivnom svakodnevnicom našeg društva unutar kojeg nije problem pronaći inspiraciju. Saša Šegrt, koja je bila u žiriju odabira priča neobjavljivanih autora, o 57 pristiglih rukopisa kaže: "Pretežno su to priče koje opisuju problem 'malog čovjeka' i njegove dvojbe u slučajevima onoga što se u žargonu obično naziva 'sitnom' ili 'šalterskom' korupcijom. Upravo to su oblici korupcije s kojima se ljudi najčešće susreću: zapošljavanjem ili napredovanjem preko veze, nepotizmom, podmićivanjem službenika, profesora, liječnika, upisima u škole ili na fakultete, dilemama u odgoju djece... Te priče pokazuju strahotu moralnih dvojbi s kojima se likovi susreću, jer davanje mita ponekad ne samo da povećava šanse napredovanja i uspjeha, već u najgorim slučajevima nudi obećanje ozdravljenja i nastavka života..."

Marko Pogačar: Za konkretan napad na problem potrebna nam je, čini mi se, prije svega neka sasvim drugačija literatura - pri tom, naravno, ne mislim prvenstveno na beletristiku

A upravo je korupcija u medicini tema o kojoj se u zbirci najviše piše. Njom se pozabavila i novinarka Andrea Žigić - Dolenec, jedna od pobjednica natječaja. Njena priča Miris života bavi se dilemom potkupljivanja liječnika koja to gotovo nikad nije, ako si je pacijent može priuštiti. "Kad sam razmišljala o temi, htjela sam odabrati nešto  s čime će se najviše čitatelja moći identificirati, što će im biti blisko i na što su posebno osjetljivi. Ako me pitate koji je najgori oblik korupcije, onda je to upravo onaj u bolnici, gdje se koriste tuđa nesreća, slabost i bolest, kako bi se prigrabilo mito. Korupciju u bolnici možda je najteže iskorijeniti jer su ljudi spremni na sve kako bi sačuvali zdravlje i život. Također,  vrlo ju je lako zamijeniti zahvalnošću, a i taj običaj da se liječnicima nešto poklanja, tako je dugo i duboko ukorijenjen kod nas, da se na njega više nitko gotovo i ne obazire. Dakle, teško nam je prihvatiti činjenicu da je korupcija uvijek korupcija, pa čak i kad se njome spašava život. Možda su slično tome razmišljali i ostali autori, koji su odabrali istu temu za svoje priče".

No, neovisno o tome zašto i kako su autori birali svoje teme, ostaje pitanje na koji način one mogu postići cilj ovog projekta. Marko Pogačar u tom smislu nije previše optimističan: "Teško je reći što ovaj tip literature može napraviti; vjerojatno malo - podići nešto prašine oko cijele priče - no pitanje je u čijim će očima ta prašina završiti. Jer korupcija je tek jedan (evidentan) simptom, nipošto problem. I dok se ne suočimo s problemom samim, malo ćemo učiniti napadom na simptom; taj je napad krivo usmjeren, iako istovremeno i nužan. A za konkretan napad na problem potrebna nam je, čini mi se, prije svega neka sasvim drugačija literatura - pri tom, naravno, ne mislim prvenstveno na beletristiku.

Unatoč ovom pesimizmu ili realizmu, kako se uzme, TIH nastavlja svoje aktivnosti i uskoro će predstaviti akciju Kazalištem po korupciji, a u sklopu ovogodišnjeg Motovunskog filmskog festivala nastavit će predstavljati antikorupcijske filmove i ponovo dodijeliti Nepotkupljivu nagradu. Iako se mogu činiti beznačajnim, ovi napori sasvim sigurno pridonijet će makar malim, ali dugoročno pozitivnim pomacima  koji su  suvremenom hrvatskom društvu očito neophodni.

<
Vezane vijesti