Foto: FAH<br>Foto: FAH
Antropometrija i politika: ako je ruglo da je netko od metar ipo u vojničkoj uniformi, valjda za razliku od pripadnika kršne dinarske rase Ante Tomića, bi li onda Ivan Tepeš po prirodi stvari trebao biti ljevičar, a Tomić možda radikalni desničar, što bi barem objasnilo zašto iz njega progovara rasna ideologija?

U mojoj osnovnoj školi neobdarene djevojke zvali su surfače. Navedeno je dakako bilo izrugivanje s činjenicom da su "ravne k'o daska" te je u osjetljivoj pubertetskoj dobi traumatiziralo odrastanje nedovoljno ili nepravovremeno razvijenih curica. Doduše, bolje nisu prolazili ni oni koji su bili debeli, mršavi, visoki, niski, nespretni, štreberi, klempavi, siromašni… zapravo, većina je preživjela neku vrstu stigmatizacije, a i većina je zaAko počnemo uvažavati činjenicu da su u političkoj areni ravnopravniji borci oni koji imaju bolji genski materijal te ovjeren antifašistički ili hrvatski pedigre, kakve će to imati posljedice?uzvrat stigmatizirala koga je i čime stigla. Tome se najčešće progledavalo kroz prste jer se od nas, nezrelih, nije očekivalo da razumijemo posljedice svojih (ne)djela. Stoga je u tim situacijama, kao jedina utjeha, preostajalo roditeljsko tješenje kako su djeca okrutna jer su još uvijek djeca, no sve će se to promijeniti kad odrastemo... Izlaskom iz djetinjstva trebao se dogoditi dvostran proces, trebali smo prestati biti predmetom ismijavanja zbog fizičkog izgleda, ali, kao oni koji su odgovorni za svoje postupke, trebali smo i mi prestati biti ptice rugalice. No, u novije vrijeme u Hrvatskoj svjedočimo suprotnom trendu, odnosno civilizacijskoj regresiji pri čemu se odrasli počinju ponašati kao osnovnoškolci, dok se paralelno od srednjoškolaca u kurikularnoj reformi, ran(ij)im usmjeravanjem interesa, očekuje razboritost odraslih.

Povratak u "prvi A" vidljiv je u "sprdanju", odnosno u učestalim napadima na fizički izgled onih s krive strane političkog spektra. U tom smislu, kao jedna od upotrebljavanijih municija, postalo je već općim mjestom rugati se s visinom Ivana Tepeša, trenutnog potpredsjednika Sabora. Primjera je više. Od državne televizije na kojoj se u kvizu BezVeze Kristijan Ugrina u jednoj replici "našalio" pitanjem može li Ivan Tepeš doći do oka Zoranu Milanoviću jer je nizak, pri čemu je voditeljica Danijela Trbović propustila reagirati, dok se Žan Jakopač nadovezao u jednako "šaljivom" tonu nazivajući Tepeša ustašom. Pa sve do sugestivnih implicitnih tvrdnji poput one bivšeg ministra unutarnjih poslova Ranka Ostojića koji je na Facebooku, kao sve popularnijem (st)ratištu, stao u obranu Kekinove pjesme Ja nisam vaš, te je na valu poetske inspiracije stihoklepnuo: "Ja nisam vaš, fašisti patuljasti, jer talenta nemam da dođem do para". Ovdje je doduše nejasno, ali ne i nevjerojatno, je li riječ upravo o Tepešu, no sve da je i visinska dosjetka upućena nekom drugome, nije zato manje uvredljiva.

Tepeš i Tomić: Tko je tu lijevo, a tko desno?<br>
Tepeš i Tomić: Tko je tu lijevo, a tko desno?

No, najeklatantniji primjer osnovnoškolskog zadirkivanja provlači se kroz prošlotjednu kolumnu Ante Tomića pod nazivom Kad neki pravaš kršan poput Tepeša uđe u prostoriju, to je takav udar testosterona da se ženama zamagle oči i promoče gaćice... Tomić dakako naslovom nije stao s uvredama, nego ih je u zaključku teksta pojačao tvrdnjom: "Imam sina koji je upravo stasao za vojsku i moram priznati da mi je ovo izazovna zamisao, da se oprostim od mladića koji sad ima sto devedeset centimetara, a za godinu dana on mi se vrati u veličini Ivana Tepeša, visok metar i po, u crnoj ustaškoj uniformi marke Ciciban."

Nakon slučaja "haubica" naučili smo da je važno razlikovati različite razine humora. Je li na tom tragu ruganje s nečijim fizičkim izgledom satira, parodija ili govor mržnje? Doduše, možda je kod mene riječ o nedostatku osjećaja za smiješno. Možda griješim i kad upirem prstom u napredne osnovnoškolce dok skandiraju "debeli, debeli, pucaju vam tregeri" jer se oni zapravo samo satirički osvrću na stvarnost. A možda i treba poglePrelazak s osnovnoškolske etike na genetiku možemo promatrati u isticanju prikladnog pedigrea, koje se odigrava putem javnog nabrajanja zasluga obiteljskog stabla kao preduvjeta i legitimacije za govor o političkim temamadati istini u oči: možda se Tepeš oblači u Cicibanu, a možda su i sve knjižničarke, kako Tomić kaže, usidjelice. I što ćemo sada?

Ako prihvatimo tezu da uvodimo antropometriju u politiku onda je pitanje koliko visok mora biti pravi desničar da bi mogao dostojno obavljati svoju funkciju? Ako je ruglo da je netko od metar ipo u vojničkoj uniformi, valjda za razliku od pripadnika kršne dinarske rase Tomića, bi li onda Tepeš po prirodi stvari trebao biti ljevičar, a Tomić možda radikalni desničar, što bi barem objasnilo zašto iz njega progovara rasna ideologija?

Što se događa kad oni isti ljudi koji svoju javnu poziciju grade na ruganju s predrasudama i zaštiti slabijih, neprijateljske Druge više ne pobijaju argumentima, nego ih diskriminiraju na temelju njihovog fizičkog izgleda? Budući da su takvi na konto prijašnjih "zasluga" zauzeli simboličko postolje boraca za ugrožene, u trenutku kada oni zadaju "niske" udarce, za očekivati je da će se takvo njihovo djelovanje, koje se najčešće ne dovodi u pitanje i za koje se neopravdano podrazumijeva da je a priori ispravno, kao uzorni model ponašanja, preliti i u ostale društvene strukture.

Vitomira Lončar kod Aleksandra Stankovića: Otkad nas to obiteljsko podrijetlo, i to sto posto domaće, legitimira za govor u javnom prostoru? Vitomira Lončar kod Aleksandra Stankovića: Otkad nas to obiteljsko podrijetlo, i to sto posto domaće, legitimira za govor u javnom prostoru?

No, zadirkivanje zbog neuklapanja u arijevske kanone ljepote nije jedni rukavac hrvatskog (novo)govora. Od srozavanja na osnovnu školu, mi polako plivamo sve niže prema našoj genskoj bazi. Prelazak s osnovnoškolske etike na genetiku možemo promatrati u isticanju prikladnog pedigrea, koje se odigrava putem javnog nabrajanja zasluga obiteljskog stabla kao preduvjeta i legitimacije za govor o političkim temama. Jedan je od takvih primjera nastup dr. sc. Vitomire Lončar u emisiji Nedjeljom u 2, 21. veljače ove godine. Naime, na općenito uvodno pitanje Aleksandra Stankovića o tome kako komentira današnje podjele u društvu, dr. sc. Lončar odgovorila je pričom kako je zaprimila poruku od nepoznatog Što se događa kad oni isti ljudi koji svoju javnu poziciju grade na ruganju s predrasudama i zaštiti slabijih, neprijateljske Druge više ne pobijaju argumentima, nego ih diskriminiraju na temelju njihovog fizičkog izgleda?pošiljatelja koji je aludirao da njezino političko djelovanje ima veze s njezinim podrijetlom. Kako bi odagnala svaku sumnju da nije stopostotna Hrvatica, dr. sc. Lončar predstavila se hrvatskoj javnosti kao Vitomira Lončar, čiji su preci od 1600-ih godina, s očeve strane upisani u "malom", a s majčine u "velikom" hrvatskom Zagorju: "Moje je podrijetlo zagorsko… dakle, Zagorka sam od glave do pete."

Otkad nas to obiteljsko podrijetlo, i to sto posto domaće, legitimira za govor u javnom prostoru? Znači li to da su roditelji dr. sc. Lončar bili Slovenci, Srbi, Bosanci ili, da se prikladno izrazimo, mješanci da bi njezina riječ vrijedila manje? Zašto bi ičiju poziciju jačao pedigre za koji nismo ni zaslužni ni odgovorni? Doduše, dr. sc. Lončar navodno je odgovarala na provokaciju, no to nije dovoljno opravdanje. Jedno je ne sramiti se ili biti ponosan na svoje podrijetlo, a drugo je naglašavati ga i njime se dokazivati prije ulaska u političku diskusiju. U trenutku prihvaćanja odgovaranja na pitanje "A čiji si ti?", odnosno spuštanjem na razinu prebrojavanja predaka do stoljeća sedmog, mi takav diskurs legitimiramo, odobravamo i perpetuiramo.

Primjer dr. sc. Lončar nažalost nije osamljen. Ova je navada poprimila mnogo šire razmjere, pri čemu se u novije vrijeme obiteljsko stablo najčešće vadi kada je u pitanju antifašizam. Točnije, da bi se o njemu moglo govoriti, odnosno da bi se moglo utemeljiti ili osnažiti svoju antifašističku poziciju, nužno je pozvati se na slavne pretke. Tako je predsjednica Grabar-Kitarović u pismu Miloradu Pupovcu istaknula da su je njezini "nona i nono, koji su bili pripadnici partizanskog pokreta" podučili da "razlikuje domoljubni antifašizam, koji jest naša povijesna vrjednota, od Možda griješim i kad upirem prstom u napredne osnovnoškolce dok skandiraju "debeli, debeli, pucaju vam tregeri" jer se oni zapravo samo satirički osvrću na stvarnostmržnje, nasilja i osvete". Nadalje, "Nepoznati Komadina" u tjedniku Globus objasnio je kako je cijela njegova obitelj antifašistička. Čak je i bivši premijer Milanović, u vrijeme svoga stolovanja, prilikom proslave 70. obljetnice pobjede nad fašizmom u Pazinu ispričao priču o svojoj obitelji i njezinom sudjelovanju u partizanskom pokretu tijekom Drugog svjetskog rata. Na sličnom tragu, nedavno smo mogli pročitati i zanimljivu tezu kako su Srbi, doduše ne sve, ali većina očito da, "najvitalnije jezgro" antifašizma u Hrvatskoj. Kako je moguće da je srpstvo, kao nacionalni označitelj, postalo prijenosnik gena za antifašizam, nije pojašnjeno.

Je li u demokratskom duhu ravnopravnosti i jednakosti nasljeđivanje boračkih privilegija? Ako počnemo uvažavati činjenicu da su u političkoj areni ravnopravniji borci oni koji imaju bolji genski materijal te ovjeren antifašistički ili hrvatski pedigre, kakve će to imati posljedice? Čime se voditi u ostalim slučajevima javnog djelovanja? Smiju li se za prava homoseksualnih osoba boriti samo oni koji dokažu krvno srodstvo s deklariranim homoseksualcem? Ili za eutanaziju oni kojima je bar jedan pripadnik obitelji umro u teškim mukama? Hoćemo li se uskoro svi aktivistički svrstati prema onome što smo su nam preci namrijeli u baštinu, ili postoji neka mogućnost da se boračka mirovina malo sastoji i od naših zasluga?

Teško je reći događa li se regresija na dječju logiku rugalica, pa naniže prema obiteljskoj stečevini, jer se pravi proces društvenog sazrijevanja u Hrvatskoj nikada nije dogodio, ili svako gušće političko vrijeme dovodi do provale "visokih" strasti i povratka na osnovnoškolsku razinu. No, koji god bio uzrok problema, logika javnog diskursa "čiji je tata jači", koja više nalikuje prepucavanju unutar prvog A, nego civiliziranoj raspravi odraslih ljudi, može imati i šire posljedice. Ako se na ovakvu vrstu rasprave spuštaju državnici, političari i "poštena inteligencija" te ako je svi mi prešutno odobravamo u zajedničkom javnom prostoru, hoćemo li se sutra imati pravo zgražati nad time kako nam izgleda, odnosno kako se ponaša "ulica"?

aem_copy30354.jpg

Članak je objavljen u sklopu projekta "Vladavina prava" koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).

Ključne riječi: Ante Tomić, diskriminacija, Ivan Tepeš
<
Vezane vijesti