Politička kasta, kakva je danas, može samo pozivati na "akciono jedinstvo", "zbijanje redova" i druge floskule o promicanju nacionalnog interesa.

Sjećate li se one slavne prve rečenice iz Tolstojeva romana Ana Karenjina: "Sve sretne porodice nalik su jedna na drugu, svaka nesretna, nesretna je na svoj način." Gledajući nesreću u kojoj već generacijama žive stanovnici post-Jugoslavije, ali i većine drugih post-socijalističkih zemalja, pustimo li na stranu inače neumjesnu (dapače u intimističkom žargonu zloupotrebljenu) analogiju društva i države sa porodicom, skoro da bismo mogli zaključiti i obrnuto. Možda ovako: svi zeznuti, nesretni itd. (naravno sve barem izvorno i do nekog stupanja - samoskrivljeno) narodi zeznuti su na isti način. Samo su proplamsaji sreće već desetljećima strogo individualni. Da ne kažemo porodično-privatni, u okruženju katastrofične društvene i političke javnosti. Koja i kao takva, zbog inflacije katastrofe društvenosti, "nestaje".

tito_kardelj.jpg

Ako igdje ima mjesta govoru o klasnim instiktima, vidimo da su se oni, barem kratkoročno, pojavili baš u onih koji su "naivno" vjerovali da je Jugoslavija uistinu radnička i seljačka država. Ta naivnost bila je realna.

Pokušamo li postaviti neki kontinuitet tamo gdje se čini (i mnogi još aktivno čine) da ga nema (između dvije države, dva sistema): ne približavamo li se kraju jednog procesa liberaliziranja svega i svačega, sa i bez navodnika, kao procesa (pre)često iluzorne slobode? Kraju procesa koji nam je u formuli građanske višestranačke demokracije, kao demokratski-egalitarnog političkog korektiva, ali i izraza, buržoaskog društva ne-egalitarne sebičnosti, koje si pak laska da je tek "slobodna igra globalnih tržišnih zakonitosti", skrivajući sistemske izvore svoga nasilja, predugo prodavao svoju "priču o uspjehu"? Priču koja je skrivala, ne samo u besramnoj lokalnoj verziji o 200 bogatih, sretnih i jednakih obitelji (bogatih imovinom nastalom i još uvijek nastajućom radom su-državljana), činjenicu "ekonomskog užasa" ili "ekonomskog despotizma". Stvarnost koju je odmah nakon Drugog svjetskog rata sociolog ekonomije Karl Polanyi opisao kao dugoročnu tendenciju razdvajanja ekonomskog rasta i socijalnog razvoja (inzistirajući npr. na tezi da su rad, zemlja i novac, dakle baš ono o čemu se u nas, koji ne proizvodimo stvari, najviše radi, fiktivne robe). Kritičari svjetskog sistema danas bi to saželi u krilaticu: razvoj nerazvijenosti.

U tom smislu kriza o kojoj "već" dva mjeseca govorimo kao o krizi svjetskog sistema (od kada su zeleno svjetlo tome pristupu dali u od mainstreama proizvedenom javnom mnijenju u SAD, pa onda i mi u "američkoj provinciji" smijemo, kao i oni, napikavati po površini) isto tako nije ništa novo. Recesija? Ta nije li društveni stagnacijski val, koji se ekonomicistički ogleda kao kriza rasta proizvodnje (stvari i usluga), a društveno (i kao društvenost ekonomije) kao kriza teorije i svakog mišljenja (npr. na način socioloških udžbeničkih sažetaka: Nicos Mouzelis:
Sociologijska teorija: što je pošlo krivo?, Zgb. 2000.), pa posljedično i svake političke prakse, započeo još sredinom 70-ih godina prošloga stoljeća? I to sa tzv. prvom naftnom krizom, mudri odgovor na koju nas je (ne odmah) bacio u zagrljaj MMF-a, WTO-a i drugih globalnih igrača, čije je ime, čak i u mainstreamu postalo psovka, pa političke kaste uvjeravaju glasača da su (i kad jesu i kad nisu) izveli državu iz njihovih kandži.

Stagnacija se sada pretvara u recesiju. Hoće se reći da ekonomski rast zamjenjuje opadanje ekonomske aktivnosti.

Po sto godina staroj, ali i danas mnogima uvjerljivoj teoriji ruskog ekonomista Nikolaja Kondratieva kapitalistički ekonomski sistemi kreću se u valovima, tj. vremenskim ciklusima. Razdoblja ekonomskog rasta i opadanja mogu se razdjeliti u četri faze jednoga ciklusa, koje ćemo nazvati po godišnjim dobima. U proljeću niska inflacija pozitivno utječe na brz privredni rast, što je za naš ciklus vrijedilo na njegovom početku (1949-1966). Ljeto karakterizira nizak privredni rast i povišena inflacija, što zajedno čini stagflaciju (stagnacija + inflacija). To je bilo razdoblje od 1966. do 1982. (u nas se ovo razdoblje umjetno produžilo još koju godinu, da bi onda, u drugom dijelu 80-ih, nastupila neoficijelna znanstvena "krizologija" i s njom naši prvi kratko nepodobni teoretičari krize). U jeseni napori oko smanjenja inflacije opet pospješuju privredni rast (1982-2000). Očito ovo ne vrijedi direktno za tzv. tranzicijske zemlje, naročito ne za one post-jugoslavenske. No, posredno i mi smo svojim provincijalnim rasulom naoko paradoksalno izgleda doprinosili kratkoročnoj ekonomskoj konsolidaciji centara. Dakle, u ime vladavine "ekonomskog užasa" i naša je patnja u 90-ima nekome (u domu i svijetu) bila doslovno profitabilna. Tu se stvara ubojiti koktel i ekonomsko-anti-poltički cinički gledano simbioza svjetskih ekonomskih i političkih moćnika sa kompradorskom, posredničkom, lokalnom političkom kastom i poduzetničkom klasom. A onda je došla zima, ona ekonomskog ciklusa, koja donosi deflaciju, koja vodi u privrednu depresiju. Živimo pri kraju 60-godišnjeg ciklusa, no ono što zabrinjava nije samo ta činjenica, koju bismo za nekoliko godina možda mogli prevladati. Problem je što je neizvjesno da će novi kapitalistički ciklus uopće još jednom započeti. I to je prava dubina krize, ali i prava šansa, koju bi jedna ljevica koja "traži izlaz iz kapitalizma", da takva u nas organizirano-politički postoji, vidjela.

horvatb.jpg

A politička kasta? Kakva je danas, ona može samo pozivati na "akciono jedinstvo", "zbijanje redova" i druge floskule o promicanju nacionalnog interesa (najbolje protiv nekog susjeda). Riječima slovenskog teoretičara i praktičara alternative Mihe Zadnikara: "U novoj godini opet smo tamo gdje ne smije biti prevrtljivosti. Opet - kao i godine 1991. - neće biti plebiscita o tome kakav društveni sistem u stvari želimo. Recesija je u rukama amatera, koji - već dokazano - nisu razumjeli niti koncesiju, niti secesiju, već su radije živjeli virtualnu priču o uspjehu."


Članak je preuzet s Tjednika Novosti

 

Ključne riječi: klasna svijest, kapitalizam
<
Vezane vijesti