Marina Škrabalo, GONG: Aktualnu situaciju ne možemo samo gledati kao posljedicu ekonomskih prilika. Danas svjedočimo strašnoj mobilizaciji usmjerenoj na osporavanje prava različitih manjina u Hrvatskoj. Riječ je o ekstremističkoj politici koja se prelijeva iz institucija u mase i obrnuto.

Nošen dosadašnjim uspjehom homofobne inicijative "U ime obitelji", Stožer za obranu hrvatskog Vukovara najavio je prikupljanje potpisa za raspisivanje referenduma s ciljem sprečavanja uvođenja dvojezičnih ploča na institucije u Vukovaru, odnosno izmjenu Ustavnog zakona o nacionalnim manjinama. Ta je najava potaknula mobilizaciju nevladinih organizacija za ljudska prava i slobode. Okupljene u "Kampanji protiv širenja mržnje i netolerancije", brojne građanske inicijative prošle su subote na Trgu žrtava fašizma pokrenule opsežnu inicijativu "SVI MI - Za Hrvatsku svih nas" s ciljem senzibiliziranja i edukacije hrvatskih građana o opasnostima koje donosi bilo koji nasrtaj na manjinska prava. Posebno kad su tendencije određenih grupacija da se ta prava zakonski ograniče praćene brojnim zabrinjavajućim pojavama u društvu, poput ksenofobije i šovinizma, čemu nemali doprinos daju političke i religiozne opcije "tradicionalne Hrvatske". O svemu navedenom, kao i o nadolazećim planovima kampanje, za "H-Alter" govori Marina Škrabalo iz GONG-a.

Kampanja je započela na dan kad se obilježava obljetnica Kristalne noći. Zašto je odabran baš taj dan?

Odabrali smo obljetnicu Kristalne noći iz više razloga; zato što se radi o Međunarodnom danu borbe protiv fašizma, antisemitizma i ksenofobije koji se obilježava na međunarodnoj razini, jer nikad nije dovoljno podsjećati na strahote pogroma i holokausta, kao i pogroma svih Drugih koji su bili žrtve fašizma. Ovim se danom, isto tako, afirmira važnost aktualnog djelovanja protiv svakog oblika isključivanja koje liči ili bi moglo ličiti na fašizam ili nacizam. Prije 20 godina sudjelovala sam u organizaciji komemoracije

Kad smo još devedesetih godina očekivali doprinos u izgradnji mira, nismo ga dobili od Katoličke crkve. Umjesto toga, slušali smo poruke isključive viktimizacije o tome kolike su Hrvati žrtve, bez poruka koje bi nas ohrabrile da težimo ka izgradnji pomirenja

Kristalne noći povodom koje smo upozoravali na položaj Roma u Hrvatskoj. Ove godine, međutim, to je posebno važno, jer svjedočimo skovitlanoj atmosferi, jednom ambijentu očaja, beznađa, bijesa i straha u Hrvatskoj.

Objavili ste "Apel u ime razuma, za Hrvatsku svih nas", kao reakciju na zaoštravanje događaja u Vukovaru, ali i na druge negativne pojave u društvu.

U tom apelu ukazujemo na to da su došla vremena kad svi moramo sudjelovati u društvu demokracije, slobode, zajedništva, mira i ravnopravnosti. Na primjeru razbijanja ploča, pokušavamo ukazati na to da je istim obrascem devedesetih godina razbijana latinica; obrascem mržnje, isključivanja, osporavanja kulturnog naslijeđa koje je, što je najtužnije od svega, zajedničko. Pokušavamo podsjetiti da je multikulturalnost Vukovara razbijena srpskom agresijom na ovaj grad i da je žalosno da se u samostalnoj Hrvatskoj, preko 20 godina poslije, ta ista multikulturalnost ponovno osporava od strane onih koji su izgubili svoje prijatelje, članove obitelji u borbi za budućnost Hrvatske. Isto tako pokušavamo ukazati na korelaciju između ekonomskog beznađa i mržnje prema Drugom, u kontekstu toga da ljudi ovo potonje koriste kao neku vrst analgetika i bijega od egzistencijalnih problema. Činjenica je da se puno energije u ovoj zemlji troši na isključivanje Drugih. Pogledajmo inicijativu U ime obitelji, pogledajmo sve nas koji smo se zapeli u dokazivanje toga zašto ne bi trebalo mrziti seksualne manjine i osporavati im prava koja još uvijek ni nemaju, umjesto da tu energiju trošimo na ekonomske alternative, kvalitetu obrazovanja u Hrvatskoj...

Koji su glavni ciljevi kampanje?

Pod jednostavnim geslom "Za Hrvatsku svih nas" želimo dokazati da je 2013. moguće javno, jasno i neuvijeno govoriti o tome da nas ima puno u ovoj zemlji koje ne ugrožava niti ćirilica, niti Srbi niti bilo tko tko je Drugi. Mislim da smo dovoljno zreli da nam ne trebaju bilo kakve ugroze niti krivnje prema bilo kome. Naš je cilj potaknuti obične građane, ljude koji se osjećaju dovoljno sigurno u Hrvatskoj da se bore za zemlju u kojoj žele živjeti i to ćemo nastojati napraviti kroz niz akcija u narednim razdobljima, o čemu ćemo građane i javnost pravovremeno obavijestiti.

Jedna od prvih takvih inicijativa je pismo koje je isključivo napisano za papu Franju i koje je jučer predano Apostolskoj nuncijaturi u Republici Hrvatskoj. Zašto ste se odlučili na taj potez i što to znači u kontekstu njegove hrvatske "podružnice"?

Zato što smatramo da se radi o instituciji čije poruke najlakše dopiru do onih koji su najfrustriraniji i koji ovih dana iskazuju nasilje, jer bi Crkva trebala biti najodgovornija za otvaranje dijaloga prema zajedništvu i miru. Međutim, Crkva u Hrvatskoj nije učinila previše po tom pitanju. Kad smo još devedesetih godina očekivali doprinos u izgradnji mira, nismo ga dobili od Katoličke crkve. Umjesto toga, slušali smo poruke isključive viktimizacije o tome kolike su Hrvati žrtve, bez poruka koje bi nas ohrabrile da održimo međuljudske i međuetničke odnose i težimo ka izgradnji pomirenja. Poražavajuća je činjenica da nakon što je 1995. godine vrh Crkve smogao snage i objavio jednu jako važnu deklaraciju o izgradnji mira, taj manifest ne da nije ispunjen od strane aktualnog vodstva crkve, nego je po svemu sudeći u potpunosti napušten. U situaciji kad imamo papu koji šalje poruke solidarnosti s imigrantima iz Afrike za koje znamo da su prva meta rasizma u Europi, koji čak šalje poruke tolerancije prema onim crkvenim Drugima, a to su seksualne manjine, toga u hrvatskoj Crkvi nema. Uz to, treba kazati kako je veliki propust Katoličke crkve što do sada nije poslala niti jednu jasnu poruku da je razbijanje ploča u Vukovaru grijeh i prema Srbima i Hrvatima.

Nakon Ivana Pavla II, koji je 1994. govorio da Sava i Dunav spajaju, a ne razdvajaju Hrvate i Srbe, hrvatski biskupi danas, 2013. godine, nisu poslali ni jednu poruku o tome zašto je bitno graditi a ne razbijati zajedništvo u Vukovaru i širom Hrvatske

Ne da nisu ništa napravili, nego su u slučaju narednog referenduma U ime obitelji jasno poslali nalog da pastva glasa za promjenu Ustava.

Da čak pustimo na stranu stav hrvatske Crkve spram seksualnih manjina - koji je, da se razumijemo, kršćanski neodrživ i nedopustiv - treba samo promotriti kako se na svjetskoj razini Katolička crkva trenutno zalaže za mirovne procese, od Palestine, preko Sudana do Južne Amerike. Katolička crkva je u tom kontekstu akter mira, međunacionalnog dijaloga i povezivanja, a ne razaranja i ratova. Nakon Ivana Pavla II, koji je 1994. govorio da Sava i Dunav spajaju, a ne razdvajaju Hrvate i Srbe, hrvatski biskupi danas, 2013. godine, nisu poslali ni jednu poruku o tome zašto je bitno graditi a ne razbijati zajedništvo u Vukovaru i širom Hrvatske. Daju, umjesto toga, uvijena opravdanja kako, eto, nije ćirilica problem, ali je, međutim, problem kad je usmjerena kao motiv ili razlog agresije na Hrvatsku. Kako bilo koje pismo može biti samo po sebi poligon za agresiju? Mislimo da je Crkva u Hrvatskoj ogroman akter i da je zbog toga njihov propust dalekosežan i njihovo ponašanje neodgovorno.

Vukovarski Stožer obznanio je referendumsko pitanje, u kojima uvjetuju korištenje manjinskog jezika kada ta manjina sačinjava najmanje polovicu stanovništva i na području lokalne samouprave.

Prijedlog referendumskog pitanja nam razotkriva kako zapravo takozvani Stožer za obranu Vukovara razumije manjinska prava. Manjina prava ne može imati ukoliko sama ne postane većina, jer se u ovom referendumskom pitanju zahtjeva da njezini pripadnici čine najmanje polovicu stanovništva, što je i definicija većine! Da nije opasan, ovaj logički apsurd bio bi komičan.

Koliko situaciju u Vukovaru i drugim dijelovima Hrvatske te najave oko novog referenduma uvjetuje poražavajuća ekonomska situacija i sve veće siromaštvo?


skrabalo-11.tg.jpg skrabalo-11.tg.jpg

Te emocije imaju itekako veze s kontinuiranom, sad veći čini se trajnom krizom ili ekonomskom depresijom, jer je normalno da će gladni ljudi ispoljavati beznađe i bijes. S druge strane, aktualnu situaciju ne možemo samo gledati kao posljedicu ekonomske situacije, mada ona može pojačati društvene podjele i zazore. Mi, naime, danas svjedočimo organiziranju društvenih skupina, strašnoj mobilizaciji usmjerenoj na osporavanje prava različitih manjina u Hrvatskoj. To više nije pitanje pojedinačnih atomiziranih inicijativa, niti su to klinci kojima je "fora" furati se na ustaše, kao neki otpor demokratsko-liberalnom ili progresivnom mainstreamu. Radi se o organiziranim akcijama koje povezuju kulturne i vjerske institucije te udruge s institucionaliziranim financijskim potporama, bez da ih itko pita na što i kako te novce troše. Imamo više političkih inicijativa i stranaka, kako onih izvan parlamentarnih, marginalnih tako i onih saborskih. Sve to zajedno je trend koji gledamo širom Europe. Riječ je o ekstremističkoj politici koja se prelijeva iz institucija u mase i obratno.

Postoje li dublji razlozi od aktualnih dnevnopolitičkih događaja koji uvjetuju ovakav gnjev i histeriju spram određenih obilježja manjina? Ta područja su doživjela strahovita ratna razaranja prije dvadesetak godina.

 

Ova kontraofenziva desnice, uključujući politike isključivanja i ekstremizma, politički je motivirana i ekonomski stimulirana. Međutim, podloga većine onoga čemu svjedočimo sa ćirilicom je reprodukcija ratnih trauma kombiniranih s konsolidacijom ideologije i dubokih ideoloških podjela. Uz to, situacija je uvjetovana manjkom prilika za stvarni kontakt s "tuđom" istinom, ali i općom zapuštenosti ljudi i njihovim ograničavanjem na uske skupine kojima pripadaju, bilo da je riječ o Crkvi, birtiji ili političkoj stranci. Smatram da je bijes i očaj kojeg su pokazali članovi inicijativa poput Stožera u Vukovaru autentičan. Ti ljudi se iz nekog razloga osjećaju ugroženi u današnjoj Hrvatskoj. U zemlji koja je samostalna, članica EU i NATO saveza, što god tko mislio o ovim organizacijama. U Europi smo, a ne u Africi iz koje ljudi bježe jer su ugroženi iz raznih razloga. U zemlji smo u kojoj etnički Hrvati čine konsolidiranu većinu koja ničim ne može biti ugrožena. Ne mogu, stoga, shvatiti otkud osjećaj ugroze. Ali ta se ugroženost osjeća - kad vidimo razbijanje dvojezičnih ploča svjedočimo autentičnim emocijama. Taj bijes se ne može odglumiti. Zbog toga se trebamo ozbiljno zapitati što se može učiniti da se ti ljudi ne osjećaju ugroženo, ali u isto vrijeme povući jasnu liniju koja razdvaja ono što je dopustivo a ono što nije u izražavanju bilo čijih frustracija.

Podloga većine onoga čemu svjedočimo sa ćirilicom je reprodukcija ratnih trauma kombiniranih s konsolidacijom ideologije i dubokih ideoloških podjela

Koliko su ovakvi događaji opasni za građansko društvo i svjedočimo li trenutno apatiji većinskog dijela stanovništva spram ovakvih događaja?

S jedne strane, svakako je ohrabrujuće da je oko ljudi koji razbijaju ploče velika fizička praznina i "tišina" okoline. Naime, činjenica je da nismo vidjeli previše običnih ljudi iz Vukovara koji su se pridružili ovim prosvjedima. Mislim da je normalna reakcija normalnih ljudi u abnormalnim uvjetima da se povuku u pozadinu i to je razlog zašto je devedesetih godina bilo jako teško oduprijet se izljevima netrpeljivosti i prema Hrvatima ili Srbima, ovisno o kojim područjima govorimo. Jedan od razloga je i taj da se ljudi kad prepoznaju taj raspojasani i bijesni nacionalistički diskurs počnu micati u svoje sigurne krugove. Mislim da se to događa u većini sredina koje su izravno pogođene takvim ratobornim intervencijama. To je, s druge strane, opasno jer se glas inicijativa kojima svjedočimo na taj način još više čuje i pojačava; oni se potom prikazuju kao da zastupaju stavove većine građana ove zemlje, zato što većina biva izmještena i uplašena. Međutim, ima nas dovoljno koji nismo ugroženi i koji se trebamo othrvati nagonu povlačenja u pozadinu. Umjesto toga potrebno je iskoračiti naprijed u bilo koji javni prostor komunikacije i glasno se usprotiviti ovakvim događajima. Druga stvar koja je jako opasna je potencijal i moć viktimizacije u Hrvatskoj. Naime, u svim ratovima kroz koje smo prošli, postoji uvijek taj neki strah od vanjskih ugroza i osjećaja da netko nad nama vlada. Jučer je bila Jugoslavija, a danas je možda Europska unija. Lako je manipulirati osjećajima žrtve, jer biti žrtvom u psihološkom pogledu je i način na koji se blokira preuzimanje odgovornosti za vlastitu situaciju.

Kako komentirate službenu hrvatsku politiku po ovom pitanju i što bi se trebalo promijeniti za istinski proces pomirenja i suočavanja s prošlošću?

Veliki nedostatak u kontekstu izvršne politike, koji se odnosi na ovu i sve prošle vlade, kao i u manjoj mjeri na aktualnog i bivšeg predsjednika, jest u tome da mi zapravo nemamo nacionalni program pomirenja i međunacionalnih odnosa

O tome da nitko ne smije kompromitirati nužnosti provedbe zakona ove države nije potrebno ni govoriti. U finalnom izvještaju Poglavlja 23. postoji točka o postavljanju dvopismenih ploča u Vukovaru, kao i o nužnosti primjene europskog uhidbenog naloga. Zanimljivo je kako neke stranke, poput HDZ-a, selektivno čitaju taj dokument, jer se za nešto gorljivo zalažu a za drugo uopće ne. Ali čak se ni ne treba pozivati na pristupanje RH Europskoj uniji, iako ni jedno poglavlje ne bi bilo otvoreno da Hrvatska nije utvrdila prava manjina koji su bili temelj kopenhaških kriterija. Jednostavno, radi se o civiliziranom postupku. S druge strane, veliki nedostatak u kontekstu izvršne politike, koji se odnosi na ovu i sve prošle vlade, kao i u manjoj mjeri na aktualnog i bivšeg predsjednika, jest u tome da mi zapravo nemamo nacionalni program pomirenja i međunacionalnih odnosa, nemamo nacionalnu strategiju tranzicijske pravde ili pak program interkulturalnog učenja i obrazovanja, gdje bi manjine učile o kulturi većine i obratno. Imamo deficit stvarnih i konkretnih programa koji će amortizirati niz ideoloških i političkih manipulacija. Tu pritom ne govorim o PR-u koji odgovara na pitanje kako, primjerice, ljudima što efikasnije prodati postavljanje dvojezičnih ploča. Ovdje je riječ o dubinskom radu na poboljšanju komunikacije i dijaloga, koji su dramatično narušeni recentnim događajima u Hrvatskoj.

Koji su vaši konkretni prijedlozi u tom smjeru?

Izgradnja mira bi trebao značiti kontinuirani rad odozdo prema gore i odozgo prema dolje. Taj rad bi trebao uključivati medije, obrazovanje, rad unutar vjerskih zajednica, lokalne akcije solidarnosti, dijaloške skupine, komunikacija o teškom naslijeđu, individualizacija zločina kroz suđenja, kompenzacija žrtava... Ako treba i kolektivno žalovanje, odnosno žalovanje cijelog društva za svim žrtvama. Takvi katarzični procesi trenutno su ograničeni na etničke dijelove društva, iznad čega i dalje visi vječno pitanje tko je više kriv, tko je tu koga itd., umjesto da se istinski žali nad svim žrtvama. Hrvatska nikad nije imala mirovno obrazovanje. Štoviše, nemamo temeljno građansko obrazovanje gdje bi se mladi ljudi naučili koja su im prava i mogućnosti. Na taj bi se način izbjegla situacija da im, ironično rečeno, U ime obitelji otkriva Ustav kroz cijeli cirkus koji se dogodio, ili da će doći u doticaj s Ustavom kad krene ova inicijativa za rušenje ne samo dvopismenih ploča nego i Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina.

skrabalo-4_tg.jpg skrabalo-4_tg.jpg

Koliki je problem činjenica da se i dalje recentna povijest gleda kroz tu jednodimenzionalnu, etničku vizuru?

Inicijativa razbijanja ploča, samim time i osporavanja interkulturalnosti u Hrvatskoj, šteti svima u postratnim područjima; Hrvatima i Srbima u Okučanima, Pakracu, Drnišu i drugim mjestima gdje se godinama tiho, ponizno i mukotrpno radilo na iscjeljivanju ratnih trauma i povezivanju ljudi

Ovo društvo je malo toga učinilo da nađemo autentične metode za približavanje ljudi, govorenje istine iz različitih perspektiva, prepoznavanje toga da ljudi u svim poslijeratnim sredinama, poput Vukovara, imaju različita iskustva od drugih područja i da zapravo treba stvarati prostore gdje se ta iskustva mogu prepoznati, gdje se može pokazati empatija naspram tuđe patnje, gdje se može dogoditi osobni oprost, ali i izgraditi neki temelji za zdravu suradnju. Mi toga ničeg nemamo niti smo dosad imali. Donedavno smo imali situaciju da filmove koje su tematizirali rat, poraće i pokazivali pozitivne priče nismo mogli gledati na televiziji. Koliko smo hrvatskih filmova poput Crnaca ili fantastičnog kratkog filma Tri Gorana Devića, koji prikazuje iskustva ratnih veterana što su spremni na dijalog,  imali prilike vidjeti na televiziji? Da li je to tema o kojoj se razgovara na vjeronauku? Zanima me da li se u župama ili u školama, na satovima vjeronauka ili etike, klinci gledaju filmove koji problematiziraju rat? Da li čitaju neke knjige koje problematiziraju rat, da li imaju zadatak da razgovaraju sa svojim roditeljima o iskustvima od prije 20 godina? Vrlo su male šanse za sve nabrojeno.

Tu se opet vraćamo na ulogu vjerskih zajednica.

Nemamo vjerske zajednice koje su se organizirale na takav način. Katolička, kao ni Pravoslavna crkva u Hrvatskoj nisu se baš pretrgle oko rada na izgradnji mira. Neke marginalne zajednice najviše rade na tome. Nemamo zajedničku mirovnu frontu ni inicijativu vjerskih zajednica u Hrvatskoj, ali imamo je kad se radi o pitanjima spolnosti i seksa. To je, na žalost, vjerskim zajednicama puno važnije od pitanja mržnje, isključivanja drugih nacija, dobrosusjedskih odnosa ili liječenja ratnih trauma. Nužno je također naglasiti kako ova inicijativa razbijanja ploča, samim time i osporavanja interkulturalnosti u Hrvatskoj, šteti svima u postratnim područjima; Hrvatima i Srbima u Okučanima, Pakracu, Drnišu i drugim mjestima gdje se godinama tiho, ponizno i mukotrpno radilo na iscjeljivanju ratnih trauma i povezivanju ljudi. Nakon svih tih strahota i nakon svih međusobnih veza koje su ipak stvorene mislim da je duboko nepravedno čekićem razbiti trud ljudi koji su toliko učinili za pomirbu.

<
Vezane vijesti