Hrvatski eksperti iz ekonomije, turizma, meteorologije, sociologije, politike, zaštite okoliša o dosezima konferencije u Danskoj.

Ne može se očekivati da probleme riješe oni koji su ih prouzročili

Jedna od najglupljih izjava što ih je u posljednje vrijeme na HTV-u čuo Zvonimir Katušin iz Državnog hidrometeorološkog zavoda bila je likovanje izvjesnog voditelja dnevnika nad "dokazom o nepostojanju globalnog zatopljenja".

- Bilo mi je neopisivo smiješno. Nakon što je prognostičar kazao da će biti -15°C, voditelj se nasmijao u stilu: "Aha, gdje je sada globalno zatopljenje!?" Gluplju izjavu nije mogao dati. Ni u medijima mnogi ne razumiju o čemu je riječ, no načina da se ljudima objasni "najveći izazov današnjice" ipak ima - kazao je Katušin, inače predstavnik Hrvatske u Međunarodnom panelu za klimatske promjene.

Anegdotalna ispovijed jednog od vodećih meteorologa na Večernjakovu okruglom stolu o temi "Što poslije Kopenhagena?" bila je na mjestu. Unatoč tome što je Svjetska meteorološka organizacija još 1979. uočila da se pustinje ubrzano šire te da se nešto opako događa sa svjetskom klimom, ljudi se u Hrvatskoj još pitaju je li to uopće istina. Katuša je naglasio da je IPCC kao potpuno neovisna organizacija doslovno izmjerila koliko se neuobičajeno povećava koncentracija stakleničkih plinova, globalna temperatura i razina mora, a smanjuju površine pod ledom i snijegom.

- Sve je izmjereno i nikakvoga izgleda nema da tome nije tako - kazao je on.

Ironijom događaja, čulo se na okruglom stolu, Globalni klimatski motriteljski sustav utemeljen je na inzistiranje bez premca najgore antiklimatske organizacije ikad, Bushove administracije. Ali ljudima, a kamoli političarima i centrima moći, zdrav razum i čiste brojke u pravilu nikada nisu dovoljne. A one kažu: zna se točno što se sa Zemljom događa kada temperatura, stupanj po stupanj, raste od 1 do 3,5 stupnja, sve do 6. Što se događa - uz rast razine mora i potpuno otapanje Arktika, a sve zapečaćuje otapanje permafrosta, stalno zamrznutoga tla, iz kojega će se početi oslobađati metan, ondje zarobljeni plin koji je od ugljikova dioksida po učinku staklenika snažniji više desetaka puta. A stvari su jednostavne kao što je jedna od kopenhaških krilatica: "Klimatska osviještenost jednostavno je - dobar osjećaj za biznis".

Manjina jača od većine

- Sjedim i smrzavam se u katastrofalnim uvjetima Večernjakove prostorije, a sada bih trebao napustiti svoju fizičku egzistenciju i govoriti o globalnom zagrijavanju!? Sve što osjećam jest hladnoća - bio je slikovit Žarko Puhovski. Govorio je o paradoksu da je u akciju protiv klimatskih promjena, koje su činjenica, potrebno uključiti ljude koji ih ne percipiraju. To je, misli, tek početak problema i paradoksa. Puhovski je naglasio da se u Kopenhagenu pokušavaju postići četiri potpuno protivna cilja. - Pokušava se uspostaviti suradnja najmoćnijih ljudi na svijetu na osnovi prihvaćanja intelektualnih argumenata, pod pritiskom relevantne manjine, a protiv interesa kapitalističke relevantne većine - tvrdo je nabrojao Puhovski. Zaključio je da ono što se mora učiniti iziskuje ili "autoritarnu politiku" ili raspravu o nekakvom novom centru moći koji bi imao i autoritet i legitimaciju da nametne globalni interes nauštrb pojedinačnim nacionalnim.

- Od toga smo udaljeni barem 50 godina. Ali odnekud treba početi, napustiti vlastito osobno iskustvo i zanemariti osobni dojam kakvo je bilo ljeto ili zima.

Puhovski je naglasio i da rješavanje problema klimatskih promjena postavlja pitanje nacionalnog suvereniteta. On je, kaže, u ekološkim pitanjima posve nedostatan. Takvih primjera ima i na puno nižim razinama, kao s NE Krško. Dođe li do nesreće, to je manje slovenski, a više hrvatski problem.

U Kopenhagen, na najvažniju UN-ovu konferenciju, Hrvatska šalje predsjednika koji ima još samo pet tjedana mandata, a nikoga iz stvarnog centra moći. Hrvatska se uvijek u politici ponašala kao šahist koji misli jedan potez unaprijed pa onda izgubi partiju. Imala je na raspolaganju puno desetljeće, u kojem se događalo da postoji jedan dragi bračni par, u kojem je suprug bio šef najvećeg zagađivača u državi, a supruga na čelu državnog ureda koji brine o očuvanju okoliša. U Hrvatskoj ekološki problemi još nisu postali tema za ozbiljan razgovor. Ni za politički, uvođenje poreza i poticaja koji bi neke odvraćali, a druge poticali. Ona nije ni tema za strategiju jer nema ozbiljne nacionalne strategije. Na državnoj razini nemamo ni uređen promet: imamo očajne pruge i cestovnu povezanost kakva nam zapravo ne treba. Autobusom možete putovati između velikih centara i u inozemstvo, ali ne postoji međugradski promet autobusima u Istri. Hrvatska je ostala dinosaur zatvoren u industrijsko doba XIX. stoljeća. Mnogi još žale što se u nas više ne puše dimnjaci - ocjenjuje Puhovski.

- Sav naš odnos prema globalnom zatopljivanju može se označiti kao kratka povijest kupovanja vremena. Kopenhagen u tome nije ništa novo - zapaža sociolog Vladimir Lay iz Instituta "Ivo Pilar". Sastanak u Kopenhagenu organizira se zato jer istječe Sporazum iz Kyota, ali ondje nitko ne ocjenjuje kako je on proveden. Načela toga nedjelotvornog Kyota udarena su u Riju prije 17 godina, a potom je trebalo osam godina da se donesu mjerila. A njih se nitko ne drži. To je orkestar koji nam gudi, a nikada se nije uštimao, umjesto da se provede sustav poticanja da se smanji ispuštanje ugljikova dioksida. Hrvatska u tome nije nikakav izuzetak.

"Što gore to bolje"?

- Točno poručuje Albert Einstein: "Problem se ne rješava onim tipom svijesti u kojemu je nastao". A zašto bi to uopće bili političari? - pita se Lay. Političari će nas podučavati kako da u kućanstvima štedimo struju, a neće reći da 78 posto ugljikova dioksida ispušta energetski sektor, u kojemu su najmoćniji.

- Tko će educirati najmoćnije? - pita se Lay. Čini mu se da do otrežnjenja neće doći sve dok se stanje okoliša ne pogorša vrlo ozbiljno.

- Time bi se pokazalo ispravnim gledanje Trockoga da "što je gore, to je bolje" - cinično je dobacio Lay.

Vedran Horvat iz Zaklade "Heinrich Böll" bio se upravo vratio iz Kopenhagena i odatle prenosi dojmove.

- Tko je očekivao da će iz ukidanja mjerila iz Kyota 2012. godine u Kopenhagenu proisteći neki obvezujući dokument prevario se. Stječe se dojam da se ondje odgovornost za globalno zatopljivanje s onih koji su štetu načinili namjerava prebaciti na one kojima je šteta učinjena - govori o dramatičnim zaokretima u raspravi. Iz onoga što je jasno u civilizaciji nasilja Kopenhagen je farsa Kopenhagenu Vedran Horvat vidi pet opasnosti. Jedna je da se oni koji su načinili najviše štete klimi žele okružiti, kaže, novim zidom komoditeta učinjene nepravde. Što je bilo bilo je, sada želimo da se učini zaokret. Na usporavanje svoga razvoja ne pristaju zemlje koje postaju nove svjetske ekonomske sile kao što su Kina, Indija, Brazil i Meksiko. Tvrde da i one imaju ništa manje prava da se razviju. Europa bi se, nastavlja Horvat, morala pripremiti i za nove realnosti kao što su klimatski migranti, te bi ovdašnje zemlje trebale potpuno mijenjati propise o useljavanju da budu spremne na milijune koji će ostati bez domova. Spomenuo je i fenomen "green wash", isprane zelene ideje. Primjera je posvuda gdje korporacije uskaču na "zelene trendove", ali zapravo ništa bitno ne mijenjaju u svom ponašanju koje je tome pridonijelo. A Hrvatska? Vedran Horvat donosi dojam da nemamo nikakva strateška promišljanja. Industrijski će se sektor prilagoditi silom prilika, a država bi u zemlji koja osiromašuje u stanovništvu ekološku emigraciju zapravo trebala prigrliti.

Ranko Bon, umirovljeni arhitekt i urbanist s MIT-a, ne vjeruje u to da je čovjek stvor toliko razuman da bi se uspio obraniti od vlastite destruktivnosti.

- Živim u Motovunu i čini mi se da me ne razumiju što im želim reći - govori Bon. - Svi se mladi vide kao direktori i slično. Ali sam ustanovio dobar kanal za širenje ideja.
Crkvu - otkriva Bon.

Uspio je, kaže, razgovarati sa župnikom, koji ima utjecaja na mladež što na svaki način želi pobjeći od poljoprivrede. Pa on sada u propovijedi naglašava nekoliko jednostavnih, vrijednih stvari: poljoprivreda je dobra stvar, nije dobro prodavati zemlju jer je treba dati u najam, zadruge su dobra stvar jer su ljudima omogućile da oskudice prežive na zemlji i za Mussolinija. Ideju je pobrao od Amerikanaca u kojih je ideja obzirnosti prema okolišu postala i evangelistička tema o obzirnosti prema onome što je Bog stvorio.

U poplavi novinskoga žutila prati dvije ozbiljne publikacije, jednu s MIT-a. Nije automatski odbojan prema nuklearnim reaktorima 4. generacije, pogotovo kad vidi kakav je okoliš uz druge vrste energetskih objekata.

- A možda sve promijeni vojska. Eto, američka se ozbiljno uhvatila solarne energije. Nije to iz obzirnosti prema klimi, nego je to praktične, logističke naravi. Amerikanci su izračunali da za svaku litru nafte dostavljenu u Afganistan potroše 7 litara nafte. Doduše, neće imati hummere na solarni pogon, jer su izračunali da čak 40 posto nafte ode na proizvodnju struje. A kad te tehnologije jednom prihvati vojska, i drugi će - ciničan je Bon.

Poticati poželjne industrije

Analitičar Igor Matutinović tvrdi da su sastanci u Kyotu i Kopenhagenu nevažni za svijet otprilike onako kako je Band Aid bio nevažan za suzbijanje gladi u Africi. A nje je više nego ikad prije. Od 190 zemalja u Kopenhagenu njih 20 proizvodi 80 posto ugljikova dioksida. A učinak Kyota je, kaže, da je između ta dva sastanka proizvodnja ugljikova dioksida sa 21 gigatone povećana na 29 gigatona. Država treba donijeti mjere koje će utjecati na konkurentnost: porezom obeshrabrivati nepoželjne, a poticati poželjne industrije.

Slavko Kulić u samom pristupu Konferenciji u Kopenhagenu vidi unaprijed uzrok njezine nedjelotvornosti.

- To je unazad mišljena istina - obrazlaže. Ono ne pokreće ništa, jer je to scijentističko mišljenje bez morala. "Mišljenje unaprijed" uzima u obzir ljude, kaže. Jedino tako nikome ne upada u oči činjenica da je Europska unija ponosna na trošak od 30 milijardi dolara za novi ratni avion, a ne vidi u kolikom je to nerazmjeru što drugim zemljama nudi pomoć za obuzdavanje ispuštanja ugljikova dioksida od 7 milijardi dolara.

- Sami je homo sapiens uzrok i problem sveopćeg opstanka. Čovjek se unaprijed defektnim izumima odvaja od prirode, a sada i od društvenosti. To ga nužno vodi u sukob. A nasilje nije recept za ravnotežu u kojoj prevagu nad životom imaju stvari, niti nasilje koje čine sile slabijoj većini. Geo-bio-političko razmišljanje moralo bi biti zamijenjeno geo-bio-socijalnim. U njemu je moral, a on određuje smisao znanja. Jednostavno, nije moguće da je Zapad poželjan uzor, jer fizički nije moguće da svi žive od pljačke poput njega. Jedina globalizacija za koju bih se zalagao bila bi globalizacija znanja, a jedina pretpostavka za znanstveno razumijevanje svih procesa jest moral - tvrdi Slavko Kulić.

Robert Faber tvrdi da su svi ti procesi i ubrzaniji nego što se vidi. Posebno se okomljuje na "green wash", licemjerno presvlačenje u zeleno onih koji to nisu, makar bili lijevi ili desni.

- Dobar su za to primjer sada, reklamirani kao "zeleni", automobili s hibridnim pogonom. Oni možda troše šest litara na sto kilometara, ali ne samo da su triput skuplji od staroga automobila, koji možda troši 6,5 litara, nego se za njegovu proizvodnju potroši između pet i sedam tisuća litara nafte više nego za stari automobil, koji možda treba samo bolje održavati i popravljati - rasvjetljuje Faber, koji se na razgovor dovezao biciklom po snijegu i ciči zimi.

Primjer "green washa" je i ideja o nekakvoj centralnoj svjetskoj vladi koja bi upravljala ispuštanjem ugljikova dioksida. Stvari same po sebi postaju obzirnije prema prirodi ako se provodi decentralizacija moći, a tome je inherentno i nenasilje, kako među ljudima, tako i prema prirodi.

Robert Faber je bio i vrlo sumnjičav prema zamislima o znatnijem širenju nuklearne, bolje rečeno prevladavajuće fisijske energije. Za nju je potreban uran, a zalihe njegove rudače sve su tanje. Uran kao sirovina naglo postaje sve skuplji jer ga se sada traži i u sirovinama koje su se još nedavno proglašavale neekonomičnima za dobivanje urana. Sada više nisu, jer ga nema. U raspravi Žarko Puhovski je upozorio da se društvo ne bi smjelo oslanjati na prosvjetiteljske i idealističke stavove pojedinaca ma koliko se činilo da imaju pravo.

- Takve prosvjetiteljske ideje može provesti samo autoritarna vlast, a ona se po svojoj prirodi izrodi u fenomene koji nose totalitarne posljedice. Radije se odlučimo praktično, za manje zlo i manju štetu - pozivao je Žarko Puhovski.

Neiskorištene autoceste Poduzetnik u novim tehnologijama Đani Bodlović upozorio je u raspravi da vlast uopće nema predodžbu o tome što treba raditi, a i da joj na pamet ne padaju čak i najočiglednije zamisli.

- Dobar primjer su naše autoceste, valjda najskuplje u Europi. Izvan sezone na njima je pustoš i nisu iskorištene, a gorivo se dopunski troši na lošijim, samo naizgled besplatnim cestama. Autoceste povezuju samo velike čvorove i izlaze, potpuno zanemarujući lokalne sredine, koje od njih nemaju nikakve koristi. A sve bi se moglo riješiti unificiranjem tarife, a za strance vinjetama. Unificiranje tarife donijelo bi više novca za ceste, a u svakome slučaju to bi bilo pravednije. Jeftinim uređajem ugrađenim u svaki automobil moglo bi se na godišnjim pregledima automobila, tada kada se cestarina plaća iznosima određenima odoka, naplatiti kilometraža napravljena na nerazvrstanim, trećerazrednim, drugorazrednim i autocestama s obzirom na to koliko je tko prešao kilometara na kojoj vrsti cesta. A stranci neka kupuju vinjete - razmišlja Bodlović.

Posebno žali za namah donesenom odlukom da se raspusti hrvatska vojna znanstvena agencija 2000. godine. Od 34 znanstvenika koji su u njoj radili, u vojsci je ostao samo jedan.


 

Zašto smo raspravljali o Kopenhagenu

Najjednostavnije, okrugli stol "Što nakon Kopenhagena" organizirali smo iz duboke frustriranosti: samom konferencijom, a i lošim medijskim praćenjem u nas. Osobno sam "puknuo" kada je javna televizija potrošila 90 posto (pre)kratkoga priloga u središnjem Dnevniku na to da nije bilo većih uličnih sukoba, a tek je u nekoliko sekundi na kraju rečeno da su afričke zemlje privremeno napustile summit! Nismo tragali za konačnim i nespornim odgovorima. Željeli smo ponajprije prikazati spektar promišljanja sve većih problema i upozoriti da se počinje razgovarati o temeljnim problemima naše civilizacije pred kolapsom. Dakle, počnimo promišljati kako opstati!

Link

<
Vezane vijesti