Neodlazak na gay prideove može dovesti do toga da si ćelave glave umisle da su jače, da ih je više, da mogu bacati kamenje po ljudima. Ako nas barbari odluče baciti lavovima jer imamo drugačije sklonosti ili drugačije mislimo, neće biti kriva niti policija niti Kerum niti huligani niti Crkva nego ćemo si biti sami krivi. Jer smo bili pederi.

Prošao je tako taj prvi splitski Gay Pride, ušao je u povijest. Uljuđeni građani se zgražaju, političari osuđuju, mediji prozivaju. Tko je kriv za nasilje? Nogometni huligani. Neoustaše. Kerum. Manjak podrške stranaka. Policija. Recesija i nezaposlenost. Crkva. Mediteranski mentalitet.

Jest, krivi su svi navedeni, ali najviše su krivi ipak pederi. Ne pederi u smislu homoseksualci kojih se stotinjak okupilo u Splitu zajedno s barem jednako toliko heteroseksualaca koji su ih podržavali. Ne u smislu latentnih pedera koji svoju nesigurnost u vlastiti seksualni identitet izražavaju bacajući kamenje. Najviše su krivi oni pederi iz izreke "ne budi peder" tj. "ne budi kukavica", "ne budi pussy" ili slikovitije "ne budi pičkica".

Pederi su svi oni homoseksualci koji se nisu usudili doći na rivu jer ih je bilo strah što će im reći ćaća, baba, kum, susjed. Pederi su svi oni koji su se bojali da će izgubiti posao, da će ih vidjeti susjed, da će se osramotiti

Pederi su svi oni homoseksualci koji se nisu usudili doći na rivu jer ih je bilo strah što će im reći ćaća, baba, kum, susjed. Pederi su svi oni koji su se bojali da će izgubiti posao, da će ih vidjeti susjed, da će se osramotiti. Pederi su svi oni koji misle da treba ostati "unutar svoja 4 zida", koji misle da će skrivanjem mržnja prema njima nekako iščeznuti i da će se jednom, po duhu svetome, emancipirati.

Pederi su, također, svi oni heteroseksualci koji misle da su gej pitanja namijenjena samo homoseksualnoj zajednici. Svi oni koji misle da je stanje u državi poslovično "o.k.". Svi oni koji misle "da posla ima, samo triba radit". Pederi su dakle, oni - ignorantni, veseli pojedinci niskih ili viših plaća koji se "ne bi šteli mešati". Svi oni koji misle da se rat događa negdje drugdje, a ne u njihovom dvorištu. Ukratko, pederi su svi oni koji misle da nemaju prava, a prava ih zapravo čekaju iza ugla. Svi oni koji misle da su im životi u "rukama drugih", tamo nekih političara, Keruma i popova. Nisu! Za prava se valja sam boriti.

Kad je 1955. vozač autobusa u američkom gradu Mongtogmeryu naložio trojici crnaca i jednoj crnkinji da se ustanu da naprave mjesta za bijelce, trojica crnih pedera su ga poslušala. Rosa Parks odbila je tu, iz današnje perspektive suludu, a iz ondašnje perspektive normalnu zapovijed, i tim činom simbolički započela borbu za crnačka građanska prava. Kada je odbila zapovijed, trojica onih koji su se ustali i bijelci koji su čekali da se sjednu na njihova mjesta poprijeko su je gledali ("šta sad ona ima paradirati", "šta se pravi pametna", "ženska glava"), ali Rosa Parks ostala je hrabra i odlučna usprkos bijelim rasistima i crnim pederima. Nije pognula glavu, savila kičmu, pod izgovorom da to tako treba biti da ih ljudi ne bi još više mrzili. Nastavila je uspravno sjediti, da bi zbog toga bila uhapšena, izgubila posao i živjela u bijedi - sve zbog svoje odluke da ne bude peder. Ali je zbog te svoje hrabrosti pokrenula jednu od najljepših priča o ljudskoj borbi za emancipaciju.

split_pride2.jpg

Split je najbolje pokazao što se dešava kada si nevidljiv, kada se predugo skrivaš, kada ostavljaš drugima da se bore za tebe. Split je zorno pokazao kako je izgledao američki jug prije pola stoljeća, kada su crnci još imali pognutu glavu, skrivali se i stoga bili linčovani. Znanstvenici nam kažu da je u svakoj populaciji desetak posto homoseksualaca. Da su se svi splitski homoseksualni pederi pojavili na rivi, bilo bi ih 20 000 a divljaci se ne bi usudili zucnuti jer bi ih bilo premalo. Da su se svi skriveni heteroseksualni pederi koji se protive idejama da neke članove našeg društva treba poslati na pusti otok i zapaliti, pojavili i javno izrazili svoje zgražanje takvom barbarizmu, barbari se ne bi usudili zucnuti jer bi ih bilo premalo.

U Hrvatskoj, ljudi još uvijek misle da su homoseksualci nekakvi čudni euro-dekadenti, Cigani ili Srbi, a ne shvaćaju da im je svaki deseti poznanik vjerojatno homoseksualac

Zašto se u drugim gradovima koji održavaju gay pride ne dešava nasilje? Zašto se u drugim državama čak i oni neupućeni blentavci kojima je homoseksualnost nešto grozno, bolesno i nastrano ne usude baciti kamen na homoseksualca? Razlog nije u njihovoj "civiliziranosti" ili "zapadnom mentalitetu" nego je puno prozaičniji - ti ljudi se neće usuditi baciti kamen na svoju susjedu, na svog poštara, na svoju strinu, na svog brata, koliko god nenormalnima smatrali njihovu seksualnu ili političku orijentaciju. U Hrvatskoj, ljudi još uvijek misle da su homoseksualci nekakvi čudni euro-dekadenti, Cigani ili Srbi, a ne shvaćaju da im je svaki deseti poznanik vjerojatno homoseksualac.

Valja čestitati organizatorima gay prideova na hrabrosti i upornosti. Mnogi bi već davno odustali kad bi vidjeli da su im ciljana publika pederi i da je dosad bilo gotovo nemoguće dobiti i tisuću ljudi. Ako ništa drugo, hrabrost ovih organizatora trebala bi poslužiti kao primjer da je moguće biti homoseksualac, bez da se bude peder. 

Gay pride, koji oni uporno organiziraju, valja razumjeti kao još jednu platformu koja priziva i štiti one vrijednosti za koje se većina ionako zalaže: jednakost, život, ljubav, slobodu. Pride, također valja misliti kao legitimnu i zapravo - bezalternativnu političku reakciju na fašistoidne pojave u našem društvu kojima sve češće svjedočimo. Pride nije samo povorka homoseksualaca i onih koji ih podržavaju. Pride je i vrijeme i prostor koji daju prijedlog slike onog života kakav bi trebao biti. Onog "dobrog političkog života", gdje su svi, i strejt i gej i bi i trans i kvir na istom putu, u ime iste stvari i istih vrijednosti.

Krajnje vrijeme da se ljudi prestanu sramiti onoga što jesu, onoga što misle, onoga što vole biti. Odlazak na gay prideove više nije samo borba za homoseksualna prava, već demonstracije protiv nasilja i fašizma, za toleranciju i pravo različitost. Neodlazak na gay prideove može dovesti do toga da si ćelave glave umisle da su jače, da ih je više, da mogu bacati kamenje po ljudima. Ako nas barbari u budućnosti odluče baciti lavovima jer imamo drugačije sklonosti ili drugačije mislimo, neće biti kriva niti policija niti Kerum niti huligani niti Crkva nego ćemo si biti sami krivi. Jer smo bili pederi. 

Ključne riječi: LGBTIQ, Gay Pride Split
<
Vezane vijesti