H-Alter
img_5456.jpgNapuštena sela i česme uz put koje učim cijeniti, javno dobro koje treba zaštititi, i nezrele smokve, i kamenjar, i cvrčci, i smirene planine kojima ne znam ime. I nigdje čovjeka. Nijednog usamljenog biciklista. Nijednog zalutalog turista. Čudim se iskreno ovoj ljepoti koja miruje tako blizu od ljudskog mravinjaka dolje na obali. Čudim se kako uspijeva i dalje biti neotkrivena. Radujem se tome. Jer nešto dalje čeka drugo lice krša, ono obalno, na koje je odavno udaren pečat "turizam, zauzeto".

Nije ovo nikakvo novinarsko ambiciozno djelo – ipak sam na godišnjem - već zapis nekih 500-600 kilometara dugog puta biciklom od Splita preko Zagore i Hercegovine do Dubrovnika i natrag magistralom. Nakon pisanja o kampu o energetskim zadrugama na Šolti, o čemu ste imali prilike čitati na H-Alteru, imala sam nekoliko dana za gubljenje, zajedno s biciklom kojem za promjenu ne otpadaju dijelovi, pa smo krenuli skupa prema sljedećem odredištu, otoku Lopudu. Putove smo odabirali na raskršćima kako je trenutak odredio, a svako je skretanje podsjećalo na neku priču koja je željela biti ispričana, onima koji uspiju doći do kraja ovog podužeg putnog zapisa.

Krenula sam iz Splita, nakon trajekta sa Šolte, međutim prijatelj se ponudio da me automobilom izbavi iz splitske prometne katastrofe tako da je početna točka zapravo bio gradić na Cetini, Trilj. Pokazao se Trilj ugodnim uspavanim gradićem kojim odjekuje tek zvuk boća koje udaraju jedna u drugu. U velikom parku u središtu grada smjestila se zanimljiva fontana sa skulpturom žene i glavama životinja kojoj je autor, kako tek naknadno uspijevam saznati, kipar Vanja Radauš. Spomenik imena Spomenik rijeci Cetini je napravljen 1958., a 2012. stavljen je pod preventivnu zaštitu te će naknadno dobiti status kulturnog dobra, kažu u Turističkoj zajednici u Trilju. Samo pola stoljeća kasnije.

U sat vremena dok sam pratila pogledom sunčeve zrake koje su mi otkrivale tajne nekadašnjih stanovnika Dalmatinske Zagore uz ovaj nevjerojatni kulturni spomenik, zaustavio se tek jedan automobil. Mladi momak izišao je i zapišao lokalitet Crljivica koji možda jednom bude upisan i na UNESCO-vu listu svjetske baštine.

Iz Trilja krećem kasno popodne, vozim se ponešto dokono i usporenog uma. Treba mi neko vrijeme da prijeđem u putno raspoloženje pa razmišljam tek o težini u nogama. U Cisti Velikoj mi pozornost privlači tek kuća izvjesnog Mirka koja je u obliku ovećeg broda. U selu dalje sve generacije muškog dijela sela napeto prate boćarsku utakmice, a izvješeni transparenti najavljuju dane gange i bukare. Žalim što ću to propustit, da se prisjetim djeda Blaža i njegovih kazeta s gangom, djeda kojeg već odavno nema i kojeg se sjećam samo u slikama, kazete, banane iz torbe s puta u Njemačku, harmonika…

Nadomak Ciste Provo, koja je naravno veća od Ciste Velike, uz cestu nailazim na nekoliko stećaka. A iza sljedeće okuke još ih je više s obje strane ceste. Naletjela sam na najveće očuvano nalazište stećaka u Hrvatskoj, kazuje ploča uz cestu. I to upravo u suton, kad meko svjetlo prelazi s jednog nadgrobnog spomenika na drugi otkrivajući mistične simbole uklesane po njima. Razmišljam da mora da sam u nekom od prošlih života bila klesar, jer ne mogu se domisliti razloga iz ovoga života zašto bi me hrpa kamenja toliko usrećivala. U sat vremena dok sam pratila pogledom sunčeve zrake koje su mi otkrivale tajne nekadašnjih stanovnika Dalmatinske Zagore uz ovaj nevjerojatni kulturni spomenik, zaustavio se tek jedan automobil. Mladi momak izišao je i zapišao lokalitet Crljivica koji možda jednom bude upisan i na UNESCO-vu listu svjetske baštine. Naime, Hrvatska, Srbija, Crna Gora i BiH kandidirali su zajednički stećke za UNESCO-vu listu. Iznad ovih stećaka ukazuju se obronci veličanstvenog Biokova. Niže od ceste je i sedam krških bunara. Zavirujem u jednu od njih gdje su se raširili lopoči stvarajući neki svoj mini ekosustav, zelen i raskošan, kao opreka okolnom kamenjaru.

Nešto dalje, ne znam otkud i zašto baš ovdje, na jumbo plakatu izloženom uz cestu prepoznajem dio rada Crno Brdo, autorice Lane Stojićević, s istoimene izložbe održane u Studentskom centru u Zagrebu prošle godine. Rad se bavi realnošću stanovnika Biljana Donjih, sela u Ravnim kotarima, gdje je od 2010. godine deponirano čak 200 000 tona silikomanganske troske iz bivše Tvornice elektroda i ferolegura (TEF) u Šibeniku koja je zatvorena 1994. godine. Usred naseljenog mjesta. Tako sada stanovnici žive s neizvjesnošću, što udisanje te prašine znači za njihovo zdravlje, imaju li budućnost, tko im je oteo ustavno pravo na zdrav okoliš.

U središtu pak Ciste Provo je živahno. Mnoštvo automobila njemačkih registracija pokazuje gdje živi većina. Na cesti pak prema Šestanovcu sunce se pretvara u užarenu kuglu i zapada iza planine točno iza nasada voćki financiranog iz IPARD programa. Ponešto me razveseljava da netko ipak nešto ovdje sadi, a da nisu baš svi odselili u Njemačku.

U ponoć sjedim sama na vratima recepcije, gledam munje koje osvjetljavaju nebo nad Biokovom, slušam radio dramu na Radio Splitu i pijem gemišt od domaćeg vina koji su vlasnici ostavili u frižideru za isprobavanje.

Još jedna poduža noćna vožnja uzbrdo dovodi me do Zagvozda, gdje je obitelj Svaguša svježe otvorila autokamp, prvi i jedini na potezu od Trilja do tko zna gdje, jedini iza Biokova. Jedini sam gost te večeri te jedan od prvih uopće u kampu, čini se.

U ponoć sjedim sama na vratima recepcije, gledam munje koje osvjetljavaju nebo nad Biokovom, slušam radio dramu na Radio Splitu i pijem gemišt od domaćeg vina koji su vlasnici ostavili u frižideru za isprobavanje. Kako u kampu tek ovih dana uvode Internet, oslobođena sam pritiska komunikacije. Ne znam tko je tu večer proveo ljepše. Ujutro vlasnica kaže kako nije mogla cijelu noć spavati jer se brinula kako je meni u kampu pod olujom. Oni dolaze u rano jutro sa skuhanom kavom, kozjim sirom, kruhom pečenim ispod peke, pršutom. Pričaju o svojoj kćeri koja također negdje vozi bicikl i čija je ideja bila otvoriti kamp. Ispitujem koliko je teško dobiti dozvole. Otvaranje kampa trajalo je skoro dvije godine, kažu.

Nakon doručka sa Svagušama i ispijanja kave u tri birtije u Zagvozdu dok sam našla jednu u kojoj radi wifi, poslovično krećem u vrijeme najvećeg zvizdana, oko pola 2. Kako me proteklog dana Biokovo vraćalo u misli Tinove stihove "umrijet ću noćas od ljepote", umjesto da skrenem prema Hercegovini, odlučujem slijediti Biokovo dalje do Tinovog Vrgorca. Put vodi uz rub Parka prirode Biokovo, preko stare Napoleonove ceste probijene još početkom 19. stoljeća kada je Dalmacija bila pod upravom maršala Marmonta na što podsjeća ploča postavljena negdje uz put. Napoleonova cesta vodi uz obronke moćne planine, na mjestima se presijeca s autocestom A1 dok ju ne napusti. Tada više gotovo da nema prometa na cesti. Sve je tu samo za mene. I napuštena sela, i česme uz put koje učim cijeniti, javno dobro koje treba zaštititi, i nezrele smokve, i kamenjar, i cvrčci, i smirene planine s lijeva kojima ne znam ime. Nigdje nikoga. Nijednog usamljenog biciklista. Nijednog zalutalog turista. Čudim se iskreno ovoj ljepoti koja miruje tako blizu od ljudskog mravinjaka dolje na obali. Čudim se kako uspijeva i dalje biti neotkrivena. Radujem se tome.

Mate Šimunović je na put krenuo 1928. godine i tijekom 19 godina s psom Globusom prevalio biciklom, pješice i jedrilicom 360 000 kilometara na pet kontinenata. Kada se vratio u Hrvatsku, uhićen je, i jugoslavenska mu vlast do smrti nije dopustila izlazak iz države i nastavak putovanja pa je prodavao novine na kiosku u Vrgorcu.

Uspon traje do tunela Turija na 700 metara nadmorske visine, ali ga gotovo ne primjećujem. Tunel je kao neka vrata, prolaz u neki sljedeći svijet. Do Vrgorca. Gdje već na ulazu sve nosi ime Tin pa ne znam zašto se ne preimenuju u Tinograd. Tamo se opet nepotrebno zabavljam internetom i vanjskim svijetom. Trošim vrijeme umjesto da čitam Tinove pjesme. I podsjetim se drugog bezvremenog stanovnika Vrgorca, Mate Svjetskog, čija je priča takva da se s njom današnji putopisci, koji se u doba interneta i društvenih mreža prelako prepuste skupljanju lajkova po Facebooku, umjesto da stvarno upoznaju svijet oko sebe, ne mogu staviti ni u istu rečenicu. Mate Šimunović je na put krenuo 1928. godine i tijekom 19 godina s psom Globusom prevalio biciklom, pješice i jedrilicom 360 000 kilometara na pet kontinenata. Kada se vratio u Hrvatsku, uhićen je, i jugoslavenska mu vlast do smrti nije dopustila izlazak iz države i nastavak putovanja pa je prodavao novine na kiosku u Vrgorcu.

U Vrgorcu se raspitujem gdje mogu kampirati i završavam na krovu jedinog hotela u mjestu. "Ovo nam je prvi put da tu netko kampira", kažu. A na krovu bazen, ograda na koju privezujem hammock, i pogled na obrise brda neobičnog oblika i zvjezdano nebo. Tek kasnije nalazim da je brdu ime Matokit, najviši vrh mu je tek nešto viši od Sljemena. Latini su mu dali ime Monte Acutum, Oštra planina. Wikipedia tvrdi da je vrhuncima Matokita penjati počeo najpoznatiji hrvatski alpinist Stipe Božić.

Pogled na Vrgorsko gorje Pogled na Vrgorsko gorje

Iz Vrgorca uspijevam krenuti u polupristojno doba za bicikliranje, oko devet. Opet neki uspon, pa vožnja uz obronke polja pa granica. Na ulazu u Ljubuški nadobudni mi se biciklist obraća na engleskom. On je na godišnjem, supruga mu je odavde, vozika se biciklom po okolici. U Ljubuškom opet gubim vrijeme na internetu, čekam da prođe podne, pa nastavljam dalje. Skrećem s puta do slapova Kravica na rijeci Trebižat. Kako sam prije svega dva, tri tjedna bila u Nacionalnom parku Una gdje nije bilo skoro žive duše, ne očekujem gužvu ni na slapovima nazvanim po kravama. Međutim, kakva zabluda. Prizor koji se otvara na parkiralištu gori je nego da sam došla na Plitvice. Iznervirani mladić koji naplaćuje ulaznice nema se živaca boriti s preračunavanjem u kune jer nemam dovoljno maraka, pa me pušta da prođem bez ulaznice. Spust niz stepenice vodi do slapova koji bi sigurno bili lijepi da ih ne zaklanja milijun ljudi, stolova, suncobrana i mirisa ćevapa. Mjesto izgleda kao da je Bandić izdavao dozvole za stolove. Postavljeni su gotovo ispod samih slapova, zauzimaju gotovo svaki pedalj zemlje. Talijani ispijaju vino u finim čašama dok sjede na plastičnim stolicama s nogama uronjenim u slapove. Reinkarnacije predrasuda o češkim turistima penju se u šlapama po sedrenim barijerama preko kojih se prelijeva voda i snimaju selfije. Jedan otac u natikačama stišće sina u Crocsicama na stijeni par metara iznad vode i maše nekom dolje tko ih snima dok dječak stoji na rubu skliske stijene.

Osjećam se ubačeno u neki svijet gdje su se najeli ludih gljiva. Otkud svi ti ljudi? Odgovor mi dolazi napisan na majici nekoliko starijih gospođa, Društvo prijatelja Međugorja Libanon. Ah, Međugorje je u blizini i očito se nakon veranja po međugorskom Brdu ukazanja svi dolaze ovdje rashladiti. Odustajem od Kravica, nastavljam prema Čapljini pa odspavam u parku pod drvetom umjesto uz Trebižat.

Put od Čapljine vodi prema Stocu gdje me čeka neki Zagvozd déjà vu. U sumrak dolazim do nekropole stećaka Radimlja pred ulazom u grad. To je najpoznatija lokacija sa stećcima u BiH, iako se nedaleko Stoca nalaze i Boljuni, manje poznati, ali po slikama koje sam kasnije gledala možda i zanimljiviji. Stećci u Radimlji presječeni su cestom pa dok su oni s desne strane ograđeni i trava oko njih uredno pošišana, oni s lijeve kao da su proglašeni viškom, zaboravljena, prevrnuta hrpica kamenja. Prije dvije, tri godine Radimlja je ograđena i izgrađen centar za posjetitelje. Sad naplaćuju ulaznice, ali ne zatječem nikoga pa se provlačim ispod rampe i još jednom gledam kako sunce u sutonu miluje tajanstvene crteže po nadgrobnim spomenicima.

Bregava je toliko čista da se može piti, a u Stocu nema čega nema jer su sve civilizacije koje su prohujale bivšom Jugom ostavile traga u Stocu, kaže vlasnik kampa. Ima tu stećaka, drevni ilirski grad Daorson, gradske zidine itd. nevjerojatna kulturna baština u gradu u kojem se u medijima priča tek kada su nacionalne napetosti u pitanju.

Sam je grad Stolac stiješnjen u kanjonu. Iznad grada izdiže se stari grad, a okružuju je razvaljene, napuštene zgrade. Stiješnjene ruševine između planina u polumraku odišu tjeskobom. Spavam u kampu obećavajućeg imena Heaven in Nature uz rijeku Bregavu nekoliko kilometara od središta. U kampu sam, opet kao u Zagvozdu, jedini gost. "Gledao sam kako svake godine kamperi prolaze ovom cestom iz Mostara prema Jadranu", odgovara vlasnik Sejo Obradović na pitanje zašto je otvorio kamp. Ovo mu je također prva godina rada, ali kamperska sezona je ove godine zakazala i u Blagaju, mjestu kod Mostara gdje se nalazi većina kampova u Hercegovini, kaže. Osim Blagaja i sada Stoca postoji tek još kamp u Međugorju. Kako bi se sve ponovilo, stiže i kiša koje nije bilo nigdje najavljeno u prognozi. Noćenje košta pet eura. Pivu, Ožujsku, od večeri mi ne želi naplatiti, kao ni kave koje su mi ujutro skuhali. "Da kažem iskreno, vidio sam tek jednu ženu samu na putu, prošle godine jednu strankinju", napominje. Unatoč inzistiranju s moje strane da moram krenuti prije vrućine, on inzistira da me počasti kavom i u Stocu. Trg između crkve i džamije novoobnovljen je. Ruševine su uglavnom bivše tvornice i slično, privatizirane pa uništene, nerazriješenih vlasničkih odnosa.

Bregava je toliko čista da se može piti, a u Stocu nema čega nema jer su sve civilizacije koje su prohujale bivšom Jugom ostavile traga u Stocu, kaže Sejo. Ima tu stećaka, drevni ilirski grad Daorson, gradske zidine itd. nevjerojatna kulturna baština u gradu u kojem se u medijima priča tek kada su nacionalne napetosti u pitanju. Pitam se što bi primjerice uspjeh zajedničke kandidature stećaka na UNESCO-vu listu svjetske baštine donijelo Stocu? Bi li ta magična titula skrenula rijeku ljudi s obale iz Mostara, Međugorja i do Stoca? I je li to nešto što bih im priželjkivala? Nemam odgovora.

Stolac je sad jedno od brojnih mjesta koje odumiru. Za stolom u kavani pridružuje nam se i nekadašnji stanovnik koji sada živi u Chicagu, a tu je tek na godišnjem. Inzistira da me časti kolačima i priča kako u mirovini misli provoditi ljetne mjesece ovdje, a ostatak u Americi. Jer sinovi su tamo, a oni se ne misle vraćati.

Kako je sunce već debelo odmaknulo na nebu i sprema mi se još jedno prženje na desetkilometarskoj uzbrdici, Sejo se još nudi, a ja prihvaćam, i odvozi i mene i bicikl na vrh uspona. Uz cestu deset kilometara niskog raslinja. Sve je to bilo spaljeno u ratu, kaže.

Nakon prijevoja i spusta dolazi Ljubinje, grad u Popovom polju za koji, da budem iskrena, nisam nikad ranije čula, a ispada pravi gradić. I tu nalazim stećke i to u središtu grada. Ova bi se ruta mogla označiti kao biciklistički put stećaka, kao što je u Sikkimu u indijskim Himalajama primjerice poznat trekking od samostana do samostana. Ali, opet, zapravo ne priželjkujem to.

Ova bi se ruta mogla označiti kao biciklistički put stećaka, kao što je u Sikkimu u indijskim Himalajama primjerice poznat trekking od samostana do samostana. Ali, opet, zapravo ne priželjkujem to.

Poslije Ljubinja dolazi nova uzrbdica uz koju se na više mjesta pod plastenicima suši duhan. To je ovdje glavna uzgojna kultura. Ovaj put me vrućina lupa. Vozim se toliko sporo da si ne stvaram nikakav vjetar, pa se još više zagrijavam, pa sam još sporija, pa tako ukrug. Naime biciklist, kada vozi po ravnom ili, naravno, nizbrdo, stvara sam sebi osjećaj vjetra pa se tako ne osjeća toliko ugrijano kao kad polako mili uz brdo pod direktnim kolovoškim suncem bez ikakve sjene na vidiku. Povremeno spuštam noge na asfalt i guram bicikl jer je tako brže zapravo. Međutim, kad dignem tenisice s asfalta osjećam vrućinu kao da su zaronile u neki od krugova Danteova pakla. Temperatura sigurno prelazi četrdeset stupnjeva. Ne bojim se, međutim, da ću umrijeti kao što su se neki zabrinuti prijatelji pribojavali. Zapravo me hvata osjećaj mira koji se na nizbrdici pretvara u euforiju. Gledam tu beskonačnu hrpu kamenja za koju bi mnoge duše bez duše rekle da tu nema ničega, prisjetimo se kako to redovito prenose mediji kada pišu o, primjerice, brdu Srđ iznad Dubrovnika i potrebi da se isto popravi zelenom travom i apartmanima. Dolazi mi misao kako je razlog taj što se u toj hrpi kamenja osjećam ono što bi se u engleskom reklo indigeneous, urođenički, ukorijenjeno, kao ni u jednom drugom krajoliku. I čini mi se da u toj stopljenosti s krajolikom mogu najbolje osjećati postojanje, kada ne postoji jučer i strahovi i stresovi koje smo pokupili u prijašnjem vremenu, kada ne postoji sutra i nade i želje i čežnje i bojazni od sutrašnjice. Upravo na tom pakleno vrućem brdu bez stabla na vidiku osjećam se neizmjerno bogato jer postojim bez misli o jučer i sutra, postojanje je dovoljno. I osjećam snagu predaka u svojim kostima, svih onih težaka koji su iz ne tako dalekog kamenjara stoljećima teškom mukom izvlačili vlastiti postojanje. Iako sam rođena i odrasla u pitomom krajoliku Bilogore, kamenjar me uvijek ukameni u neopisivom miru sadašnjeg trenutka. I nijedno se more ne može mjeriti s time.

U toj euforiji se nakon spusta odlučujem, umjesto da slijedim cestu koja relativno ravno vodi do Trebinja, uz obronke Popovog polja skrenuti na novu desetkilometarsku uzbrdicu do mjesta gdje je čudo krša odškrinulo svoja vrata u dio njene veličanstvenosti. Spilja Vjetrenica. Vjetrenicu nastanjuje 87 životinjskih vrsta prilagođenih isključivo životu u podzemlju, po čemu je prva u svijetu, kako piše kolega novinar, ali i stručnjak za krš, Ivo Lučić, koji jedini u cijeloj regiji redovito piše o Vjetrenici i kršu općenito.

Prva stvar za koju se isplatilo ispustiti još koju ekstra kantu znoja je klima na ulazu u spilju gdje puše vječni vjetar, a temperatura se spušta do 11 stupnjeva. U spilju se može sam ući, put je sređen i spilja otvorena za posjetitelje na 600 metara dužine. Spilja je mnogo veća, dosad su speleolozi izmjerili više od sedam kilometara kanala, a ona se i dalje nastavlja. Prisluškujem nekog lokalca koji objašnjava svojim gostima kako ovdje još donedavno nije bilo nikakve kontrole, ljudi su dolazili i odlamali stalaktite i stalagmite, urezivali svoja imena po zidovima dvorana koje kao da su ispale iz neke kulise fantastičnog filma. A u jednoj od lokvi životari i misteriozni stanovnik krša, čovječja ribica. Ovu posjetitelji maltretiraju osvjetljavanjem blicevima iako je to navodno zabranjeno. Izronili su je biospeleolozi u nekoj dubljoj lokvi i prenijeli u ovu bliže površini.

Na stijeni na ulazu se nalaze uklesani reljefi slični onima koje nalazimo na stećcima. Kao i stećci, fenomen krš je trebao biti nominiran za UNESCO-vu listu svjetske baštine zajednički, i u još širem krugu, od strane Hrvatske, Srbije, Slovenije, Crne Gore, Albanije i BiH, a Vjetrenica bi trebala biti jedan od nominiranih lokaliteta. Međutim, UNESCO je početkom godine povukao pružanje tehničke podrške projektu nominacije jer navedene države nisu pokazivale previše volje za suradnju. Tko je točno od ovih zemalja zavlačio, ne znam, vjerojatno većina. Uglavnom, krš i dalje ostaje necijenjeno pače, nepriznato, nevidljivo. U Hrvatskoj su krške jame najčešće viđene kao dobro mjesto za ubacit smeće, pokazuju to i rezultati akcije koje su pokrenuli speleolozi po Hrvatskoj, "Čisto podzemlje". Mapirali su već više od 500 jama u koje lokalno stanovništvo baca lešine životinja, kućno smeće i štogod drugo im više ne treba.

No, Vjetrenicu će BiH možda samostalno nominirati za UNESCO, pišu tamošnji mediji. A na jesen se planira otvaranje i biospeleološkog muzeja, prvog takvog uopće u regiji.

Duž 35 kilometara uz obronke brda koja omeđuju Popovo polje od Ravnog - spilje Vjetrenica prema Trebinju/Dubrovniku prohodna je trasa nekadašnje uskotračne željeznice Čapljina-Dubrovnik, vlaka zvanog Ćiro.

Duž 35 kilometara uz obronke brda koja omeđuju Popovo polje od Ravnog - spilje Vjetrenica prema Trebinju/Dubrovniku prohodna je trasa nekadašnje uskotračne željeznice Čapljina-Dubrovnik, vlaka zvanog Ćiro. U Ravnom kažu da su prije sto godina putovali direktno vlakom u Beč, danas nemaju ni autobusnu liniju za skoro nikud. Ovaj dio je asfaltiran nakon ukidanja vlaka, vjerojatno jer prolazi kroz nekoliko zaselaka u kojima danas gotovo nitko ne živi tako da sam putem srela nekoliko krava i to je sve. Kasnije se prema Dubrovniku s ceste povremeno vidi trasa pruge. Izgleda većim dijelom prohodno, ali povremeno se vide urušeni dijelovi. Postoji plan pretvaranja ove rute u biciklističku stazu poput Parenzane u Istri. To bi bilo spektakularno jer bi ruta prolazila mjestima svjetske baštine poput Mostara i Dubrovnika pa do mjesta koja zaslužuju biti tamo, polja stećaka i spilje Vjetrenice. Iako možda bolje da ostane ovako kakvo je sad, mjesta koje turizam nije pojeo, a oni koji trebaju naći će put. Svjetska slava prečesto pretvori prirodu ili kulturu u robu, a "zaštita" se pretvori u brojenje posjetitelja, plaćenih ulaznica i pojedenih ćevapa. Iz hrvatskog Ministarstva zaštite okoliša i prirode često čujemo parole kao "staviti zaštićenu prirodu u funkciju razvoja", kao da prirodi fali funkcija, kao da je neki džabalebaroš kojem treba naći posla. No, stotine ljudi koji skaču po osjetljivoj i lomljivoj sedri slapova Kravica ili blicevi koji osvjetljavaju čovječju ribicu, govore kako je stanje u BiH još i gore.

Trebinje je zgodan grad, ali prepun ljudi za nekoga tko je proveo dan u zenu kamena, pa sljedeći dan jedva čekam da nastavim put. Cesta vodi preko Ivanice, čudovišnog naselja apartmana izraslih usred golog kamena bez ikakvih drugih uređenih sadržaja, uz vrlo prometnu cestu. Samo zbog pogleda koji se pruža na Grad, spomenik sjećanju da je smisao za sklad nekad postojao na ovim prostorima što je nevjerojatno kada se promatra današnje otimanje i grickanje Dubrovnika i cijele obale od strane lešinara sa svih strana. Pitam se tko želi dolaziti u Ivanicu na odmor, tamo gdje ne može ujutro izaći iz kuće i popiti kavu ispod drveta jer drveta nema, samo da bi iz klimatiziranog apartmana gledao Dubrovnik. Ne vidim bitnu razliku da si zalijepi poster na zid kako su nekad bile popularne zidne tapete s motivima prirode.

No, cesta s Ivanice prema Dubrovniku je teža pokora za bicikle. Uska cesta vijuga između litice i provalije, automobili, autobusi i kamioni koji jure oštrim zavojima uz pokoji osampostotni uspon i sunce koje popodne upravo lijepi svoje zrake po stijenama i usputnim metama kao što su biciklisti. Na ovoj cesti se već pojavljuju biciklisti natovareni stvarima, koji će se kasnije po Jadranskoj magistrali redovito ukazivati. Ali, ne dobivam želju da saznam kuda će i kako će. Kada su izabrali magistralu umjesto čudesnog svijeta Zagore, neka im bude.

U Dubrovniku se ne zadržavam, ukrcavam se na brod za Lopud. Jadrolinijin brod naplaćuje 23 kune za čovjeka, a gotovo dvostruko za bicikl. Ako skinem kotače i sve strpam u crnu vreću, onda me prijevoz bicikla ne košta ništa. Dobra slika današnje Hrvatske i održivosti, energetski najučinkovitije prijevozno sredstvo, taj nevjerojatan izum – bicikl, treba se skrivati u vreći inače se njegovo postojanje kažnjava. No, priča o Lopudu ne pripada bicikliranju, pa ću dane na Lopudu preskočiti. Vraćam se magistralom do Splita jer tamo mogu ukrcati bicikl u noćni vlak za Zagreb, onaj što od prošle godine vozi samo preko ljeta u još jednom maestralnom potezu predinfarktnog stanja Hrvatskih željeznica.

Po magistrali jurim, kraj skretanja za Ston, kroz dolinu ljepotice Neretve gdje mi se nakratko vraćaju misli na ekološke teme. Neretvu naime ugrožava plan gradnje više brana u BiH, projekt Gornji horizonti, čime se hrvatske vlasti ne zabrinjavaju previše, a pad vodostaja rijeke već dovodi do ulaska slane vode u njezino ušće. Bezbrojni su ovdje štandovi s lubenicama, rajčicama, paprikama uz cestu, ali zaslanjenjem zemljišta u dolini ne se piše dobro poljoprivredi. Mrak me hvata u malom obalnom mjestu Podace pa tu skrećem u kamp. Vlasnik kampa, Marko opet, tek ove godine je otvorio simpatični mali kamp. Pita me otkud bicikliram pa mu opisujem, na što ispada da je prijatelj vlasnice kampa iz Zagvozda i da zna da sam novinarka.

Razveseljava me ovaj sinkronicitet svemira, ali se ipak ne zadržavam u Podacama. Nastavljam magistralom sljedeće jutro. Podne me zatječe u Makarskoj na ulazu koje na ekranu blješti 41 C. Dosta mi je pregrijavanja na magistrali pa kako surfanjem na internetu pronalazim da je moguće probiti se biciklom uz obalu do Brela, 13 kilometara dalje, odlučujem ubiti zvizdan ovim putem umjesto magistrale. Usput naletjeh na turističku zajednicu pa pitam imaju li karte biciklističkih staza. Nemaju.

Nakon ljudskog mravinjaka po plažama probijam se do početka jedne od najljepših staza za brdske bicikle koje sam ikad vidjela. Od kraja plaže u Makarskoj do mjesta Krvavice, dva kilometra putić vrluda uz litice s pogledom na more i stijenje. Moj natovareni bicikl zapinje uz litice, a slick gume plaču nad kamenjem i korijenjem na putu. Sunce taman lupa s morske strane i odbija se od litice pa se osjećam kao da sam pala za još jedan krug Danteovog pakla, ali toliko je lijepo da sam ponovo u umiranju od ljepote raspoloženju. Probijanje kroz još napučenih plaža vodi na asfaltirani dio šetnice do Brela.

Predvečer u Omišu, gradu između planine, rijeke i mora koji inače volim, opsadno stanje kao kad se iskrcaju tri kruzera u Dubrovniku. Ulicama se ne može prolaziti. Dok čekam u kilometarskom redu u trgovini, tamo negdje kod vitrine sa salamama, gospođa ispred se obraća dvjema kćerima tinejdžerkama antologijskom dvojezičnom rečenicom: "Papa hat gesagt da je parizer najbolji." Sve je u toj rečenici, i sadašnjost njemačkog života radnog čovjeka i nostalgija za prošlim vremenima kad je parizer bio nešto najbolje što se nudi u jedinoj trgovini u nekom selu Zagore vjerojatno.

Sljedeći dan mi preostaje tek dvadesetak kilometara do Splita. Međutim, kao i ostali veći hrvatski gradovi tih je dvadesetak kilometara gora noćna mora od dvjesto kilometara ostale ceste. U Podstrani je stvorena kolona koja mili satima. Poneki vozač se pristojno odmaknuo od ruba pa ga prolazim bez problema, ali svaki treći, četvrti, vozi preblizu stijeni pa ga ne mogu preteći već sam prisiljena militi s kolonom do trenutka kad se cesta odmakne od stijene. Kad se kolona napokon razbije, magistrala prelazi u četverotračnu brzu cestu pa preostaje moliti svemir da ti poštedi život i bicikl do prvog križanja koje omogućuje put prema središtu Splita. Ova zamka mržnje Splita, kao i prije Dubrovnika prema biciklistima, pokazuje svu promašenost smjera u kojem idu hrvatski gradovi. Umjesto da stvaraju svoje priče na priči o održivosti, oni gomilaju u sebe automobile i predaju se tim gutačima čistog zraka, gutačima prostora, otimačima slobode u gradovima. Nesretni ljudi zatvoreni u svojim limenim ljubimcima, koji ne shvaćaju da njihova nesreća proizlazi iz odvojenosti od prirode, lažnoj dvojnosti koju je stvorila industrijska civilizacija, a čiji je rok trajanja prošao, samo mi to nikako da shvatimo i na vrijeme ne okrenemo smjer prije nego se svi zajedno spržimo. A budućnost je već tu, pokazuje to već i ovo ljeto koje je upravo tih dana rušilo temperaturne rekorde, i godina koja će sigurno biti toplija od prošle, a prošla je bila najtoplija otkad je mjerenja. Srpanj je na globalnoj razini bio najtopliji mjesec ikad izmjeren, a ni kolovoz neće biti daleko. Sam je Split upravo tih dana punio 45 uzastopnih vrućih dana.

No, u Splitu vrijeme do vlaka kratim ispravljanjem velike greške u dosadašnjem postojanju, to što sam sto puta prošla kroz Split, a nikad otišla na Marjan. Na cesti koja vrluda uz obronke Marjana vraća mi se osjećaj dostatnosti postojanja. Tražim plažu poznatu kao "biciklistička" koju mi je prijatelj preporučio. Stvarno, desetak bicikala i sličan broj ljudi u šumici sa stijenama. "I možeš gledat brodove", rekao je. Pa gledam brodove i čekam vlak za Zagreb.


 

aem_copy65542.jpg Članak je objavljen u sklopu projekta "Vladavina prava" koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).

 

<
Vezane vijesti