Prvi post-izborni koraci koalicije bacaju duboku sjenu na vjerodostojnost obećanja o zaokretu ka održivom razvoju, piše Danijela Dolenec.

Kad ste prije par godina u nekoj raspravi spomenuli Marxa lako su vas smjestili u kategoriju anakronih čudaka, no nakon što je većina razvijenih zemalja povećala dug države kako bi spasila banke, a onda taj dug preimenovala u "politiku štednje" prema svojim građanima, često se spominje upravo njega. Već je to dovoljno jak pokazatelj da su vremena u kojima živimo zanimljiva, sa svom dubinom ironije koja uz taj izraz ide. U tekstu koji slijedi ocrtavam tri ključna izazova današnjice i analiziram kako na njih odgovara Kukuriku koalicija koja preuzima vlast u Hrvatskoj.

Znamo da je vladajući model razvoja neodrživ iz perspektive ovisnosti o fosilnim gorivima koje brzo i nepovrtno crpi, te klimatskih promjena koje iz toga proizlaze. Prema Međunarodnom savjetu za klimatske promjene (eng. IPCC, Intergovernmental Panel on Climate Change), količina stakleničkih plinova ispuštena od industrijske revolucije do danas neminovno vodi k promjeni materijalnih uvjeta na planetu Zemlji, a istovremeno ti se plinovi emitiraju velikim dijelom u proizvodnim procesima koji su nužni za dobrobit i opstanak ljudske populacije. Budući da sve veći broj zemalja nastoji doseći materijalne uvjete industrijski najrazvijenijih, emisija spornih plinova kontinuirano raste, a posljedica su promjene materijalnih uvjeta nužnih za održanje civilizacije kakvu poznajemo: porast razine mora, širenje pustinja, nagle promjene količine, redovitosti i oblika oborina, učestalost ekstremnih vremenskih pojava - drugim riječima, promjena klimatskih uvjeta svih naseljenih područja planeta[1]. Prema zadnjem izvješću Međunarodne energetske agencije[2] iz 2011. godine, na globalnoj se razini planira izgradnja toliko infrastrukture i tvornica temeljenih na fosilnim gorivima da će kroz pet godina postati nemoguće zadržati zagrijavanje planete na razini sigurnoj za ljudsku vrstu.

Ukoliko se postojeći trendovi u korištenju energije nastave, do 2017. godine ćemo premašiti granicu od 450 ppm (eng. parts per milion) koncentracije CO2 u atmosferi, što dovodi do zagrijavanja od preko 2°C koji se smatra gornjom granicom sigurnosti. Osnovna je poruka da se mogućnosti za preusmjeravanje prema modelu razvoja temeljenom na niskim emisijama ugljičnih plinova brzo i nepovratno smanjuju. Upravo završeni sastanak u Durbanu kvalificiran je kao umjereni uspjeh budući da je Dok naslovnice novina pune rasprave o budućnosti eurozone, Kukuriku koalicija ne daje naslutiti da je europski projekt u dubokoj krizi, kao što upozorava na primjer predsjednik Europske komisije Jose Manuel Barrosodogovoreno da će do kraja 2015. biti sklopljen novi globalni obvezujući sporazum, no dan kasnije Kanada je povukla članstvo u trenutno važećem Kyoto sporazumu[3], signalizirajući nove prepreke globalnom dogovoru.

U kontekstu hitne potrebe za globalnom suradnjom, proteklih je par godina svijet pogodila financijska kriza o kojoj se danas sve češće raspravlja kao krizi kapitalizma. Deregulacija i liberalizacija tržišta je zadnja dva-tri desetljeća bila mantra svakog uglednog ekonomista - uklonite intervenciju države iz tržišta i ostvarit ćemo natjecanje, natjecanje će poticati kvalitetu i smanjivati cijene pa će svaki pojedinac imati prošireni pristup robama i uslugama, a u tome se sastoji bit svakog društva. No, kada se Wall Street počeo urušavati u jesen 2008. godine, ispostavilo se da su investicijske banke too big to fail i sve su oči bile uprte u državu da ukloni posljedice visokorizičnog kockanja koje je bilo u srži poslovnog modela tog sektora. S obzirom da je financijski sektor visoko globaliziran, problemi Wall Streeta su se ubrzo osjetili širom svijeta, a države drugih razvijenih kapitalističkih ekonomija su se našle u situaciji da saniraju dugove banaka kako bi sačuvale funkcioniranje sistema. Pritom se slabo spominjao Milton Friedman i zahtjev da se država drži podalje od "samoregulirajućeg tržišta".

Kako su sanacije banaka značile povećanje duga država, a onda i srozavanje životnog standarda običnih građana, počele su se javljati ideje o snažnijoj regulaciji financijskog sektora i mnogi su političari govorili kako ne možemo nastaviti po starom. Podigla se prašina oko toga kako onemogućiti financijski sektor da dovede do slične krize u skorijoj budućnosti, a stigmatizacija bankara je postao popularan sport. Europska komisija sada zagovara uvođenje Tobin poreza[4] na financijske transakcije kao vida regulacije tog sektora. No, kako znamo da se ništa zapravo nije promijenilo? Jedan pokazatelj toga jest činjenica da iste one rejting agencije koje su propustile pravovremeno smanjiti ocjenu Lehman Brothersima i drugim investicijskim bankama tijekom 2008. godine danas nesmetano vedre i oblače sudbinama država. Kako navodi Wolfgang Streeck, agencije koje su bile direktni su-učesnici financijske krize sada smanjuju rejtinge državama upravo zbog dugova koje su ove preuzele od banaka.[5] Još snažniji pokazatelj da nastavljamo po starom jest činjenica da se dalekosežne političke odluke nastavljaju valorizirati prema tome podižu li burzovne indekse ili ih spuštaju. Tako recimo znamo da je Papandreouva ideja o referendumu u Grčkoj "zabrinula tržišta", dok je njegova ostavka i imenovanje Papademosa, bivšeg zamjenika guvernera Europske središnje banke, novim grčkim premijerom "umirilo strahove tržišta" [6] i indeksi na grčkoj burzi su naglo skočili[7].

Zemlje članice Europske unije suočene su sa dodatnom dimenzijom krize budući i dalje nije jasno hoće li konsenzus za promjene ići u smjeru fiskalne integracije, ili će pritisak dugova država na euro dovesti do izdvajanja država iz eurozone. Angela Merkel je nedavno izjavila da je Europa ušla u najteže razdoblje od drugog svjetskog rata.[8] Nakon posljednjeg sastanka Europskog vijeća održanog 9. prosinca dogovoreno je potpisivanje međudržavnog sporazuma koji će institucijama Europske unije omogućiti čvršću regulaciju financija zemalja članica, ali je Velika Britanija odbila sudjelovati u tom sporazumu[9]. Dok svjetski mediji raspravljaju o Cameronovom potezu, burzovni indeksi poručuju: novi europski dogovor nije smirio nervozu koja se osjeća na tržištima[10]. Sve je jasnije da fiksacija na problem javnog duga skreće pozornost sa pravog problema, a to je činjenica da malo tko ima ideju kako pokrenuti novi ciklus razvoja. Tragikomično je da tu poruku vladama europskih država upućuju Ne ulazeći u prognoze hoće li Europska unija uspijeti iznjedriti viziju daljnje integracije, evokacija EU-a kao izvora stabilnosti zvuči naivno i nepripremljeno za ono što nas čekaburzovni analitičari. Sve ovo pratimo u medijima na dnevnoj razini i zapravo znamo da se nalazimo usred jedne duboke paradigmatske promjene. Istovremeno, baš zbog veličine izazova, većina poteza kojima se pokušava sanirati šteta je samo gašenje požara bez uklanjanja njegovog uzroka.

Kako se sa ovim izazovima nosi Kukuriku koalicija koja će voditi Hrvatsku kroz sljedeće razdoblje? Drugo, s obzirom da koaliciju prevodi SDP, možemo li očekivati socijaldemokratsku politiku koja teži većoj jednakosti, političkoj participaciji, suradnji i solidarnosti kao vrijednostima na kojima počiva društveni napredak?

Mnogi smatraju da se mala zemlja poput Hrvatske nema što zamarati ekološkim problemima: niti mi možemo zaustaviti globalno zagrijavanje, niti nagovoriti svjetske sile da se dogovore oko zajedničkih ciljeva za usporavanje klimatskih promjena. Takav je stav samonametnutog parohijalizma razumljiv, ali pogrešan. Ukoliko znamo da se ovi procesi događaju, te ako je glavno pitanje hoće li najveće svjetske ekonomije uspjeti iznjedriti dogovor na vrijeme da izbjegnemo drastične posljedice, onda svaka zemlja treba planirati svoj razvoj kroz dva scenarija. Ukoliko se postigne globalni dogovor i razvoj se preusmjeri prema obnovljivim izvorima energije i smanjivanju emisija, kao članica Europske unije bit ćemo obavezni slijediti direktive takvog razvojnog scenarija - što znači da takvo preusmjeravanje treba biti prioritet. Ukoliko do globalnog dogovora ne dođe, negativne posljedice globalnog zagrijavanja će biti snažnije, a osjetit ćemo ih na primjer u obliku rasta cijene energenata i hrane, da izdvojimo samo područja sa najdalekosežnijim posljedicama. U slučaju tog scenarija preusmjeravanje razvojnih smjernica je za Hrvatsku još hitnije, a treba ići prema ojačavanju vlastitih kapaciteta za proizvodnju energije i hrane.

U svom programu Kukuriku koalicija se obavezuje da će "učiniti zaokret u promišljanju strategije razvoja zemlje tako da se na sve buduće projekte gospodarskog razvoja prvo gleda kroz zelene naočale". No, tijekom predizborne kampanje koalicija je bila nedosljedna kada se raspravljalo o konkretnim projektima. U prvotno objavljenom programu koalicije bila je najavljena gradnja HE Ombla, da bi se kasnijoj verziji programa od toga odustalo uz objašnjenje da Kukuriku ne podržava "projekte koji su upitni iz ekonomskih i ekoloških stajališta".[11] Sada pak nakon izbora ponovno se govori o gradnji HE Omble[12], što je potaklo Zelenu akciju na prosvjed i javno prozivanje Kukuriku koalicije da održi predizborno obećanje[13]. Prvi post-izborni koraci koalicije bacaju duboku sjenu na vjerodostojnost obećanja o zaokretu ka održivom razvoju, s time da je u ovom konkretnom projektu najvidljiviji HNS-ov Radimir Čačić, a mišljenje budućeg premijera i šefa SDP-a nije poznato.

Ako i nije uvjerena u nužnost "zelenih naočala", Kukuriku koalicija bi kao savez lijevog centra pod vodstvom socijaldemokratske stranke svakako trebala ponuditi viziju pravednijeg društva. I zaista, u svom programu Kukuriku koalicija ocjenjuje kako su u Hrvatskoj radnici i sindikati "izvrgnuti pritisku neoliberalnog kapitalizma u najgrubljem obliku" i nudi se kao oslonac za sve one koji su zapostavljeni i "koji su loše prošli u teškom tranzicijskom srazu rada i kapitala". Pojam neoliberalizma u Hrvatskoj prošao je sličan put kao i referenca na Marxa s početka teksta - od izazivanja podsmijeha prije par godina do danas neizbježne poštapalice političara. Koalicija dakle identificira neoliberalni kapitalizam kao problem, ali onda kao viziju razvoja nudi politiku trećeg puta koja je u proteklim godinama sustavno delegitimirana. Kukuriku koalicija kao "savez socijalno osjetljivih i tržišno orijentiranih" stranaka obećava win-win situaciju u kojoj će tržišni pobjednici zarađivati i napredovati, dok ćemo gubitnike kompenzirati izdašnim socijalnim programima. To je doktrina na kojoj su bile temeljene socijaldemokratske vlade zapadnih zemalja kroz devedesete (Blair, Clinton, Schröder i dr.), a na EU razini je utjelovljena u Lisabonskoj agendi iz 2000. godine kada je koncept države blagostanja koloniziran ekonomskom logikom[14]. Problem sa konceptualnom akrobatikom koja spaja dinamična tržišta i socijalnu osjetljivost jest Ne bi bilo fer zahtijevati od koalicije da razriješi globalnu krizu kapitalizma, ali ako sljedeću vladu vodi socijaldemokratska stranka onda zaslužujemo direktnu kritiku tog modela i aktivnu potragu za alternativamada na diskurzivnoj razini nudi obećanje kako se radi o dva jednako važna cilja, dok je praksa vlada trećeg puta pokazala da je funkcioniranje tržišta prioritet, a neželjene društvene nuspojave se naknadno "saniraju".

Tijekom devedesetih i dijela dvijetisućitih godina, ideja kako se efikasnost u smislu kako je određuje tržište i pravda kako je određuju socijalisti može pomiriti bila je najutjecajnija ideologija u razvijenim zemljama. No, rezultati liberalizacije, deregulacije i privatizacije koja se provodila proteklih desetljeća u ime oslobađanja potencijala za ekonomski rast pokazala je da "egalitarne aspiracije nije moguće nakalemiti na neoliberalnu ekonomiju", kako kaže Callinicos.[15] Svakodnevno čitamo o povećanim razinama nejednakosti, nezaposlenosti, rastućoj izloženosti riziku i prekarnom zapošljavanju, smanjenoj društvenoj mobilosti, porastu ksenofobnih i anti-imigrantskih stavova - što su rezultati između ostalog i politike trećeg puta. Nakon te neuspješne romanse sa ekonomskim liberalizmom, socijaldemokratske stranke danas obnavljaju raspravu o potrazi za alternativom i ponovno pozivaju na borbu za društvo u kojem će ekonomski odnosi biti usidreni u društvenim ciljevima, a ne autonomni sustavi kojima se društvo mora pokoravati[16]. Ustrajanje na iluzornoj kompatibilnosti važećeg kapitalističkog modela i društvene pravednosti osnovni je prema tome prigovor programu razvoja koji nudi Kukuriku koalicija. Ne bi bilo fer zahtijevati od koalicije da razriješi globalnu krizu kapitalizma, ali ako sljedeću vladu vodi socijaldemokratska stranka onda zaslužujemo direktnu kritiku tog modela i aktivnu potragu za alternativama. Umjesto toga, program koalicije i istupi izglednog potpredsjednika vlade za gospodarstvo, Radimira Čačića, sugeriraju da nova vlada planira upravo recept trećeg puta: štednja i reforme koje će Hrvatsku učiniti privlačnijom za investicije, od čega bi nam svima trebalo biti bolje. Drugim riječima, idemo na isprobani recept koji je dio problema, a ne rješenja.

Na kraju, Kukuriku koalicija pada u zamku nekritičnosti prema Europskoj uniji. U trenutku koji europski političari nazivaju najtežom krizom od nastanka Unije, Kukuriku koalicija u programu navodi kako "članstvo u Europskoj uniji osigurava Hrvatskoj političku, gospodarsku i društvenu stabilnost". Izgledna ministrica vanjskih i europskih poslova, Vesna Pusić, istu je sintagmu o EU kao izvora stabilnosti i šansi za Hrvatsku prije par dana opet ponovila[17]. Dok naslovnice novina pune rasprave o budućnosti eurozone, Kukuriku koalicija ne daje naslutiti da je europski projekt u dubokoj krizi, kao što upozorava na primjer predsjednik Europske komisije Jose Manuel Barroso[18]. Barroso smatra kako se nalazimo u trenutku fundamentalne transformacije ekonomije, ali i politike u multipolarnom svijetu u kojem Europa, ukoliko se fragmentira po linijama nacionalnih država, riskira irelevantnost na globalnoj pozornici. Ne ulazeći u prognoze hoće li Europska unija uspijeti iznjedriti viziju daljnje integracije, evokacija EU-a kao izvora stabilnosti zvuči naivno i nepripremljeno za ono što nas čeka.

Vlade europskih zemalja trenutno su u vrlo zahtjevnoj situaciji gdje "popravljaju brod u plovidbi". Države ne mogu zanemariti pad svog rejtinga od strane financijskih tržišta jer socijalni programi ovise o sposobnosti država da posuđuju novac, a istovremeno moraju tražiti sustavni izlaz iz situacije u kojoj prosperitet njihovih građana ovisi o raspoloženju burzovnih indeksa. To je težak posao, ali zapravo ključan, i hrvatski građani trebaju vladu koja se sa takvim izazovom može nositi. Program buduće vlade i istupi čelnih ljudi Kukuriku koalicije kao da odgovaraju nekoj prošloj slici svijeta - u kojem smo vjerovali da ekonomski rast znači prosperitet svima, da je ekologija zapravo green business i da će nam Europska unija pružiti stabilnost. Tu se s pravom otvara pitanje hoće li se nova vlada znati nositi sa izazovima današnjice na dobrobit svojih građana, pri čemu se slabo ili nikako ne naziru socijaldemokratski odgovori na ovu nejenjajuću krizu.


[1] Dolenec i Domazet (2010) "Kopenhagen, Elinor Ostrom i prepreke globalnoj suradnji", Političke analize, br. 1

[2] World Energy Outlook 2011, International Energy Agency

[3] Canada Pulls out of Kyoto Protocol, The Guardian, 13. prosinac, 2011

[4] 'Theory inches ever closer to practice' The Guardian, 28. rujna, 2011

[5] Wolfgang Streeck (2011) "The Crises of Democratic Capitalism", New Left Review, br. 71

[6] Huffington Post

[7] BBC

[8] Merkel Urges More Unified Continet to Save Euro, New York Times, 15. studenog, 2011

[9] EU observer, 12. prosinac, 2011

[10] Cameron Lays Bare Coalition Strains, Financial Times, 13. prosinac 2011

[11] Ibid., http://www.kukuriku.org/plan21/pitanja-i-odgovori/he-ombla/

[12] Može li Kukuriku koalicija napraviti zaokret u energetici, 7. prosinca, 2011

[13] Zelena akcija, Priopćenje 15. prosinca, 2011

[14] Lodge, M. i Chalmers, D. (2003) "The Open Method of Coordination and the European Welfare State" ESRC Centre for Analysis of Risk and Regulation at the LSE

[15] Callinicos, A. (2001) Agaist the Third Way, Polity

[16] Distinkcija prema Polanyi, K. (2001 [1944]) The Great Transformation, Beacon Press

[17] "Prvi potez Vesne Pusić bit će referendum o EU", tportal, 11.12.2011

[18] José Manuel Barroso (2011) "The speed of the European Union can no longer be the speed of the most reluctant member", The Observer

<
Vezane vijesti