Dva nekada modna pojma kritičke filozofije, otuđenje i postvarenje, danas se čine potpuno demodiranima. O njima se uglavnom, ili barem ne svjesno, više ne piše. Ali ne zato što bi povijesni život nadišao tim pojmovima opisane fenomene.

Prije će biti suprotno: na nivou deklarativnih izjava većina će se, možda i prebrzo, složiti da smo danas, više nego ikada, postvareni i otuđeni. Pa ako je narod, u ideologijama novih postmodernih kulturnih politika, postao turbo-narod (što ne priječi paralelno istraživanje procesa njegovoga nestajanja, u svakom iole tradicionalnom ili "klasičnom" smislu, te nadomještanja identitetskim grupama), i otuđenje i postvarenje postali su - turbo.

Bijeda timbildinga i brejnstorminga

Pa ni to nije neka apsolutna novost. Povijest avangardnih umjetničkih pokreta, povijest kontra i pod kultura, gotovo da i nije ništa drugo do poigravanje krajnostima otuđene i postvarene egzistencije u građanskom i socijalističkim društvu.

Ili, u jednom drugom žargonu: ako humanizam međuljudskih odnosa danas posvuda, ne samo u privredi, već i u represivnim i ideološkim aparatima države, svršava u menadžerskim ideologijama prisilnog "pravljenja timova" i izazivanja kreativnih "moždanih oluja" (team building & brainstorming), onda je dosljedni antihumanizam jedina čovjeka dostojna pozicija. A da bi ona bila moguća potrebno je, uvijek ponovno, upozoravati na neke, više ne općepoznate pretpostavke, bez kojih bi današnje "zlatno doba" postvarenja i otuđenja bilo nemoguće.

Uzmimo samo, kritičkom mišljenju potpuno suprotan postmoderni "metodološki" pristup, koji kaže kako sada sve prolazi (anything goes). Koliko truda je potrošeno, pa čak i u nas, na razlučivanju istine i laži, dobra i zla, lijepog i ružnog u fenomenima povijesnog života, u recimo zadnjem građanskom i socijalističkom 20. stoljeću? A zašto, kad ono što su nekada bile isključujuće ili barem interferirajuće suprotnosti, danas može živjeti mirnim suživotom? Tako je npr. u medijima, koji su svi odreda puka kombinacija "ozbiljnosti" i "žutila", istine i laži, usađivanja i raskrinkavanja predrasuda, ne nužno tim redom.

O otuđenju zbore tek popovi i učitelji

U takvoj situaciji apsolutne vladavine instrumentalnog uma, u toj birokratskoj epopeji, koju tek sada punim plućima udišemo, a koju uljepšano zovemo i životom u korporativnom svijetu (on više nije samo američki; no kako stvarno izgleda naš korporativizam, o tome logično stiže malo vijesti u baš kumsko-korporativno vlasnički ovladanim medijima), mogućnost slobode i razotuđenja nisu više tema dana, osim u popovskim i učiteljskim prodikama, koje služe kao pauze od realnog života. Sada za većinu upregnutu u mašineriju kapitala svrhe i sredstva, kao u reklamama, stalno mijenjaju mjesta i uloge. Prašci za veš i paste za zube žive svojim punim životom, dok su toliki ljudi na ulici neoprani i škrbavi. Život kao sredstvo za život, koje postaje sam život. Carstvo sredstava bez (stvarno realiziranih) svrha.

I to nije ništa novo, osim što je "socijalistički staljinizam", koji smo velikim dijelom jednom već bili pobijedili, zamijenio "kapitalistički staljinizam", koji nas je tek bacio na periferiju svjetskog događanja, na kojoj sada "demokratski", "neovisno" i "samostalno", pred svjetskim trgovačkim lancima podignutima i na nekad našoj zemlji, bezbitno tavorimo. Govoreći o biti staljinizma, s kojim se cijeli život borio, mađarski je filozof Gyorgy Lukács u svom posljednjem razgovoru s učenikom Ištvanom Eršijem, početkom 70-ih godina prošlog stoljeća, zaključio: "Prava suština staljinizma je, po meni, što radnički pokret, teorijski održavajući praktični karakter marksizma, dubljim uvidom u praksu ne reguliše akciju, nego se za taktiku akcije konstruiše dublji uvid."

Kako se danas za taktiku akcije "konstruira dublji uvid" to svakodnevno pokušavamo prozreti. Činjenica što se u međuvremenu dubina naoko toliko istanjila u pličinu jednog dvodimenzionalog, plosnatog svijeta, paradoksalno nam ne olakšava posao. Jer, sada vratiti svijetu dubinu, u kojoj nije moguća samo prava prostornost, već i prava vremenitost, pravo vremenovanje, i to još medijski posredovati, zadatak je gotovo nemoguć.

Dajte nam oštar kamen!

Pa ipak, tko će prvi odustati? Negacija je "prirodni" okoliš mišljenja, no nije svaka negacija društveno plodotvorna. O tome Lukács kaže: "U praktičnom životu svaka negacija pretpostavlja tvrdnju. Ako ja kažem da sam republikanac, onda time tvrdim da neću kraljevinu. To nije isto kao da nema sedmoglavih zmajeva, jer kraljevina - postoji. Osobenost je čovekovog delanja da uklanjanje i rušenje isto tako pripadaju radu kao i sam rad. Ako ja klešem kamenu sekiru, neminovno moram s te sekire sklesati parčad kamena, a to je, naravno, negativna delatnost klesanja, jer sklesanu parčad jednostavno bacam i dalje me za nju nije briga. Ukratko, u radu postoji negativan elemenat, ali on nije istovetan s logičkom negacijom. U ekstremnom slučaju logička negacija može reći da nešto ne postoji ili da nečega nema. Ali ako od izvornog kamena sklešem parčad da napravim kamenu sekiru, u tome ne postoji ni 'nema' ni 'ne treba'."

Dominantnim ostaje trebanje, koje nije puko i prazno, već je na nivou povijesnog događanja. I zato nam ne treba okrugao kamen, već oštar.