Duško Mucalo je dobar, simpatičan, dobrodušan čovjek. Takav su dojam o njemu stekli svi djelatnici i umjetnici splitskog HNK s kojima sam posljednjih dana o njemu razgovarao. Većina njih čak mi je i rekla da im se on, od svih prijavljenih kandidata za mjesto intendanta, čini najboljom ili barem najmanje lošom opcijom. Ni kod jedne od tih osoba nisam osjetio oduševljenje Mucalovim izborom. Ali jesam depresivnu rezigniranost koja se, uz živog i neposrednom voljom građana demokratski izabranog gradonačelnika Željka Keruma, jednostavno ne želi i ne može čuditi, a kamoli zgražati nad Mucalom u intendantskoj fotelji.

 

Jedan od istinskih prvaka splitskog teatra utučeno mi je pričao kako su ga ovih dana nazivali brojni novinari i tražili da im u dvije rečenice kaže sve što o tome misli. Doista, na djelu je već odavno diktatura dvije rečenice. Što se ne može izreći u dvije rečenice, televizijskoj vijesti ili novinskom naslovu, to više nema pravo javnosti. Stoga, kaže mi taj uvaženi umjetnik, mi kao društvo više nismo u stanju ni započeti, a kamoli privesti kraju ijedan ozbiljan i suvisli razgovor.

 

Svatko od nas ugradio je u to svoj kamen i svoju vlastitu prodaju i izdaju, kaže mi glumac i potiče me na ispit savjesti. Licemjerje i neznanje caruju zajedno. Intendant Mucalo dobit će u sljedećih nekoliko dana više medijskog prostora nego sve ovosezonske predstave splitskog HNK zajedno. Svi ti meni dragi ljudi osjećaju se izdano i napušteno. Ne od jučer. Usred opće propasti kriterija i njihov se rad, talenat i znanje sustavno omalovažavaju. Ipak, uz sve razumijevanje egzistencijalne tjeskobe svakoga tko će i pod novim intendantom morati zarađivati svoj kruh, ja ustrajem u sljedećoj tvrdnji: ako Duško Mucalo doista postane intendant HNK Split, bit će to jedan novi kraj svijeta kakvog smo do sada poznavali. Ako smo već nepovratno propustili priliku i izgubili sposobnost da stvari raspravimo i raščistimo od njihovog početka, to ne znači da smijemo odustati i od čišćenja s kraja.

Ako već beštiji ne možemo dosegnuti rogove i glavu, valjda joj možemo barem pošteno nagaziti rep. A Duško Mucalo, ma koliko god se nekome činio dobrodušan i simpatičan, u ovoj priči nije ništa drugo nego čovjek koji pristaje, želi, može i hoće biti rep kojim je Kerum zamahnuo i prema kazalištu. Nakon što sam na portalima preksinoć pročitao prve citate iz Mucalova programa, do jutra sam se nadao da je ipak možda moja splitska kolegica napravila lapsus. Možda ipak netko od mojih kolega napravio lapsus. Mislim da bi čak i ona bila sretnija da je pogriješila nego da njezin grad na čelu najvažnije kulturne ustanove dobije čovjeka koji je crno na bijelo napisao: "Kod svjetskih klasika sigurno nećemo zaobići velikane kao što su Shakespeare, Dostojevski, Čehov, Aristotel, Sofoklo".

 

Epohalno otkriće Aristotelovih dramskih tekstova nije izazvalo nikakvu pažnju Kazališnog vijeća koje je Mucala "rešetalo pola sata, provjeravajući sve". Tako je barem pred Gradskim vijećem izjavio i posvjedočio Joško Čelan, koji je, pak, vlastitu kompetentnost argumentirao mjestom rođenja - na samo 60 metara od pozornice splitskog HNK. Kada čovjek, kojeg Čelan zove intelektualcem, ne zna tko je i što je bio Aristotel, a želi postati intendant nacionalne kazališne kuće, onda tu više nemamo o čemu ozbiljno razgovarati, a za sprdnju je pretragično. Ne može biti slučaj da Mucalo ne zna baš za filozofa čije je djelo u temeljima naše, ali očito ne i njegove, Mucalove civilizacije i kulture.

 

Aristotel je napravio kapitalan posao opisujući i imenujući stvari i pojave. Mucalo piše stihove poput "Dalmatinac da te štipka, ti bi opet bila vitka" i naziva se umjetnikom. U svijetu u kojem su i Tijardović i Mucalo umjetnici, ili i Runjić i Mucalo makar samo estradni umjetnici, smisao riječi očito više nije sam po sebi jasan. Bisere Mucalova programa doista treba pobrojati, imenovati i klasificirati. Ne zbog zabave i sprdnje, nego zato što njegovo neznanje političkom podrškom dobiva demokratski legitimitet. Što se moglo činiti šaljivim tu postaje opasno, osobito kada se pridjevi "hrvatsko" i "narodno" u imenu kazališta tumače kako to čini Mucalo.

"Narodno kazalište" Mucalo besmisleno i nepismeno prevodi u "kazalište za svih". Nad predstave doslovno priziva "sud naroda". U preambuli svog programa propisuje da svi gledatelji moraju odlaziti kući sretni i zadovoljni. A preksinoć je obećao i da u tom "pravom kazalištu neće biti ničeg nerazumljivog". Mucala će netko zbog ovakvih riječi, prije ili kasnije, prozvati fašistom. Njemu će to povećati važnost, a kod političkih sponzora i ugled. Možda bi zato dobronamjerni glupan bilo primjerenije. A opet, teško da bi i Aristotel znao koji je od te dvojice opasniji.

Tagovi: Split, Mucalo