Bolonjska reforma i javno sveučilište: mene, tekel, fares?

07.04.2009. Nikola Vuletić Kultura Komentiraj Print

Mickey Mouse, Lou Reed i Henry Miller toliko su dio nas koliko i Profesor Baltazar, Haustor ili Gusztáv, U2 i Ionesco, ako ne i više. Kritiku američkog sustava obrazovanja ne treba zato shvaćati kao manifestaciju antiamerikanizma, već kao kritički odnos prema neosporno dominantnoj kulturi.

Nakon godine dana rada na svođenju studijskih programa Sveučilišta u Zadru u okvire onoga što nam je predstavljeno kao Bolonjska reforma te tri godine iskustva funkcioniranja unutar novog sustava, osjećam potrebu da se osvrnem na proteklo razdoblje.

Nastavnik sam na sveučilištu koje je ministar Primorac u više navrata izdvojio kao primjer prilagodbe zahtjevima zajedničkog europskog okvira visokog obrazovanja, zadnji put u čestitci upućenoj nam povodom ovogodišnje proslave dana Sveučilišta u Zadru, 25. ožujka. Zahvaljujući se ministru na nepotrebnom i neumjesnom laskanju, bez ustezanja odvraćam: ako je način na koji je moje sveučilište dosad plovilo bolonjskim vodama primjer koji treba slijediti, hrvatsko visoko obrazovanje naći će se u ozbiljnim problemima. Pokušaj Bolonjske reforme sveučilišnih studija u Hrvatskoj je, čast iznimkama, urodio nečim što nema veze s ciljevima koje smo si postavljali.

Rog za svijeću

Deklarativni ciljevi procesa konvergencije sustava visokog obrazovanja u Europi, popularno znanog kao Bolonjska reforma, bili su: ostvariti što veći stupanj usklađivanja i homologacije studijskih programa; razviti visokoobrazovni sustav usredotočen na studenta, reducirajući udio predavanja, a povećavajući udio mentorskog rada i seminarskog tipa nastave; povećati mobilnost studenata; uskladiti studijsku ponudu sveučilišta s potrebama društva. Svi navedeni ciljevi zacrtani su na razini Europe, kontinenta na kojem ima toliko modela visokoobrazovne politike i toliko modela sveučilišta, koliko na njemu ima državnih tvorevina, ako ne i više. Pod uvjetom da su ciljevi transparentno izneseni, jasno je kako će ih teško biti ostvariti.

Motiv koji pokreće europske političke elite - promotore Bolonjske reforme, a koji je više-manje jasno iznesen, jest dosadašnja nemoć europskog visokoobrazovnog mozaika pred blistavim znanstvenim uspjesima anglosaksonskih sveučilišta, smještenih na ozemlju koje predstavlja centar političke i ekonomske moći u svijetu. Iz ovoga je jasno da je latentna funkcija Bolonjske reforme, skrivena iza mora manifestnih funkcija, maksimalno približavanje europskih sveučilišta najboljim britanskim i američkim sveučilištima. S pravom se jedan španjolski rektor, inače pristalica reforme, zapitao: zašto govorimo o ljubavi - Bolonji, kada zapravo želimo reći seks - SAD? Jer o tome je zapravo riječ: eurobirokrati nisu spremni na bezuvjetnu i nesebičnu ljubav među europskim sveučilištima, lišenu očekivanja, i koja bi, nakon prvotne vatre, prerasla u doživotno poštovanje i najbolje prijateljstvo. Ne, jedino što se traži je stopostotno zajamčeni znanstveno-tehnološki orgazam u najboljem američkom stilu.

Kada, međutim, tako delikatne stvari dospiju u ruke samodopadnih birokrata, čvrsto usidrenih u blaženom neznanju, jedan se prvorazredni politički cilj pretvara u apsurdnu birokratsku igru. Sva europska ministarstva koja su započela reformu, kao i ona koja je danas provode, od ministra do najniže pozicioniranog službenika, u najboljoj varijanti znaju što žele postići, no nije ih briga kako će postići to što žele. Sve odreda odlikuje ih nevjerojatan nedostatak elementarne građanske pristojnosti, prezir prema instituciji demokratskog dijaloga i potpuno ignoriranje ekonomske i svake druge strukture društva u kojem žele provesti reformu, najprije na nacionalnoj, a onda i na europskoj razini.

Lakovjerno se upustivši u provedbu onoga što su nam takvi tipovi predložili, tradicionalno uspavana i samoživa europska sveučilišta sada zgrožena konstatiraju U ovome leži najstrašniji apsurd Bolonjske reforme: iako se profesije i tržište rada mijenjaju strahovitom brzinom, od sveučilišta se traži da proizvodi stručnjake specijalizirane za vrlo konkretne zadatkeda im je prodan rog za svijeću. Ispostavilo se da „studentocentrični" model studija pretpostavlja rad u manjim grupama, a time i potrebu za dosad neviđenim porastom broja nastavnika. Političke elite nisu, međutim, spremne financirati predstojeću geometrijsku progresiju u razvoju nastavničkog kadra. Pritom ciklusi izmjene umivene desnice i uškopljene ljevice na vlasti ne igraju apsolutno nikakvu ulogu. Trošak europskog akademsko-znanstvenog čuda in spe tako će morati pasti na leđa onih kojima je novi model visokog obrazovanja namijenjen - studenata.

U većini europskih država svi će studenti plaćati studij, a sume su u nekima od njih, npr. u Španjolskoj, već na rubu izdržljivosti proračuna njihovih roditelja. U sustavu koji predviđa kontinuiranu evaluaciju, mogućnost da student radom namakne svotu za školarinu svedene su na minimum, ili pak pretpostavlja da će studenti budni provoditi 24 sata dnevno. U državama koje još uvijek poznaju kategoriju studenata koji studiraju na trošak države, kao što je Hrvatska, kvote za prijem studenata koji sami financiraju studij povećavaju se iz godine u godinu: za sljedeću akademsku godinu predviđeni omjer na preddiplomskim studijima u nas je već 50 : 50, a iznos školarine opasno se približava bezobraštini od tisuću eura. Sve se češće spominje da će svi studenti diplomskih studija morati sami financirati studij. U toj situaciji gnjev studenata usmjeren je prema sveučilištima koja nemaju izlaza, osim izravne konfrontacije s vladama, i to u vidu opće obustave rada. Žalosno je, međutim, da takva opcija većini europskih rektorata neće ni pasti na pamet: imali smo prilike to shvatiti 18. ožujka ove godine, nažalost na polomljenim rebrima studenata Sveučilišta u Barceloni.

Zbogom javnom sveučilištu

Od svojih srednjovjekovnih početaka, preko prve značajne reforme u XIX. stoljeću, do korijenitih promjena na valu šezdesetosmaških zbivanja, europski prostor visokog obrazovanja progresivno je stjecao izraženu socijalnu notu, gradeći instituciju javnog sveučilišta. Zahvaljujući javnom sveučilištu, znanstvenici iz moje generacije, naši učitelji i učitelji naših učitelja, unazad sve do prvih desetljeća XX. stoljeća, mogli su postati ovo što jesu. Pritom su u nekadašnjoj SR Hrvatskoj generacije vrhunskih znanstvenika (ne, nismo tako jadni kako se to voli prikazivati) visoko obrazovanje stekle u totalitarnom sustavu koji je, na općoj razini, prezirao intelekt, nezainteresiran da vlada narodom sa snažnim udjelom visoko obrazovanih ili čak uplašen takvom mogućnošću. A ipak, u SR Hrvatskoj postojao je fond za kreditiranje studenata koji je, pod iznimno povoljnim uvjetima, financirao desetke tisuće studenata. Naravno, novi europski visokoobrazovni okviri predviđaju kreditiranje studenata. No, školarine, kao i kamate, kreću se na visinama koje će većinu studenata uvaliti u sasvim ozbiljne dugove čak i prije nego što pokušaju riješiti svoje stambeno pitanje. Teško je oteti se dojmu da se komunistička država odnosila bolje prema pravu na obrazovanje nego suvremene europske demokracije. Mi smo pak postojano vjerovali da se u temeljima te demokracije nalazi slobodno misleći pojedinac.

Do svega ovoga dolazi zbog politike izlaženja ususret potrebama društva koje je zavidnom redukcionističkom akrobacijom poistovjećeno s privredom, kao da su tvrtke sa svojim proizvodnim interesima jedini reprezentativni segment društva. Profesionalizacija visokog obrazovanja, koju traži privreda, od jednog od ciljeva reforme pretvara se u svrhu i zavrhu te iste reforme. Zaštitni amblem takve politike su famozne vještine i specifične kompetencije koje su postale neizostavnim dijelom definicije ne samo studijskih programa, već i svakog pojedinog kolegija Autentičnog humanista koji je spreman upustiti se u rizične misije „Liječnika bez granica", zamijenit ćemo kirurgom kojemu je jedina briga ugraditi što veći broj skupih silikonskih implantata(preimenovanog u predmet). Jasno je da u današnjim gospodarskim okvirima svaka osoba mora posjedovati vještine i kompetencije koje mu omogućuju pokretljivost na tržištu rada. No, ono što je pritom uistinu tužno je da sveučilišta sada sve polažu na tzv. korisne kompetencije, korisne gospodarstvu, da se razumijemo, i time ubijaju u mladima interes za sve što se ne može prodati. U ovome leži najstrašniji apsurd reforme: iako se profesije i tržište rada mijenjaju strahovitom brzinom, od sveučilišta se traži da proizvodi stručnjake specijalizirane za vrlo konkretne zadatke. Ne bi li na toj vjetrometini društvu bila korisnija visokoobrazovana osoba sposobna rješavati apstraktne probleme, naviknuta na intelektualni rad u najširem smislu? Ne bi li društvu bolje došli takvi intelektualci, koji bi se onda s lakoćom mogli osposobiti za bilo koji konkretni zadatak u kakvoj tvrtki? Zar nije vrhunski intelektualac i humanist najbolji proizvod koji se može zamisliti? Obrazovanje takvog pojedinca, kao nešto što je u najboljem interesu svakog demokratskog društva, moralo bi biti isključiva briga države kao predstavnika svih nas, trebalo bi se financirati sredstvima iz naših poreznih davanja. Nakon toga, neka gospodarski subjekti izvole platiti stjecanje specifičnih vještina i kompetencija koje traže od svojih zaposlenika.

Teško je zamisliti da će sveučilište, upregnuto u kola tržišnog natjecanja i zaokupljeno svojim mjestom na listi najboljih znanstvenih institucija, moći posvetiti pažnju kulturi kritičkog mišljenja, kao i bogatstvu različitosti i interkulturalnosti, što je društveni kontekst u koji nas globalizacija neizbježno dovodi. Autentičnog humanista koji je spreman upustiti se u rizične misije „Liječnika bez granica", zamijenit ćemo kirurgom kojemu je jedina briga ugraditi što veći broj skupih silikonskih implantata. Stručnjaka za arapsku filologiju, vrsnog poznavatelja kultura koje se izražavaju arapskim jezikom, zamijenit ćemo prevoditeljem pravnih akata bez okusa i mirisa. Vrhunskog sociologa ili psihologa, filantropa po definiciji, zamijenit ćemo stručnjakom koji će direktoru tvrtke savjetovati kako čitave društvene skupine prevesti žedne preko vode. Nakon toga, zgražat ćemo se nad pobunom obespravljenih, paležom u pariškim predgrađima, rasnom mržnjom i ostalim ukrasima na našim novogodišnjim jelkama.

U opći trend merkantilizacije sveučilišta uklapaju se i temeljne odrednice primjene LUMP SUM-a u visokom obrazovanju: što više sveučilište zarađuje, to će više novca dobiti. Na taj se način sveučilište prisiljava na upuštanje u bespoštednu utrku za kapitalom. Takvo sveučilište ne može biti javno, koliko se god svi ministri ovog kontinenta kleli u suprotno. Riječ je o čistoj primjeni bankarske logike po kojoj se najviše novca daje onima koji ga već imaju.

Sveučilište i gospodarstvo mogli bi, naravno, surađivati na polju istraživanja i cjeloživotnog obrazovanja. Na području studija takvo što je dalekoročno štetno za intelektualno zdravlje nacije. No europske vlastodršce sve manje zanima bilo što na što se ne može ubrati PDV. Osoba koja je završila studij klasičnog grčkog, latinskog ili filozofije očito nije proizvod koji podliježe PDV-u. Pritom se sve češće zaboravlja da je na takvim „uzaludnim" studijima izgrađeno europsko sveučilište. Javno sveučilište, naravno.

Anglosaksonski san

Anglosaksonska sveučilišta najbolja su na svijetu. Tvrdnja je to koja se često može čuti, kako iz vladajućih struktura, tako i iz sveučilišnih krugova. Govorimo li o kvaliteti znanstvenih istraživanja i nastave, vjerujem da ova tvrdnja dobrim dijelom nije sporna.

No, osim ovoga, u nas, kao i u dobrom dijelu Europe, sva je retorika o anglosaksonskim sveučilištima, a osobito o famoznom anglosaksonskom modelu sveučilišta, obavijena maglom u najmanju ruku polovičnih i poluprovjerenih informacija. „Anglosaksonski model sveučilišta" čista je floskula: ne samo da ne postoji jedinstveni anglosaksonski model, već ne postoji ni jedinstveni britanski model. Tako je npr. propisano trajanje studija na škotskim sveučilištima dulje nego na engleskim. Jedinstveni sustav znanstveno-nastavnih zvanja ne postoji niti na Vrhunskog sociologa ili psihologa, filantropa po definiciji, zamijenit ćemo stručnjakom koji će direktoru tvrtke savjetovati kako čitave društvene skupine prevesti žedne preko vode. Nakon toga, zgražat ćemo se nad pobunom obespravljenih i paležom u pariškim predgrađimarazini Engleske, a o Ujedinjenom Kraljevstvu da i ne govorimo. Nabrajanje specifičnosti pojedinih britanskih sveučilišta, napose onih najpoznatijih, zaslužilo bi već na informativnoj razini čitavu seriju članaka. U SAD-u postoje pak izrazite razlike između akademskog Parnasa sa svima poznatim imenima i npr. state universities, od kvalitete nastave, udjela znanstvenih istraživanja, pa sve do modela financiranja.

Bez obzira na to, usta političkih promotora Bolonjske reforme puna su pozivanja na anglosaksonski sustav. Tako je i naše nekadašnje Ministarstvo znanosti i tehnologije, pravdajući prijedlog tadašnjeg Zakona o visokim učilištima (2001. g.), s jedne strane naglašavalo potrebu prilagodbe zajedničkim europskim okvirima, uglavljenima Bolonjskom deklaracijom, a s druge naglašavalo da će se neki elementi visokoobrazovnog sustava urediti „po uzoru na Sjedinjene države". Ostavljajući po strani primjedbu da takvi klišeji ne bi smjeli imati mjesta ni u kakvom ozbiljnom dokumentu, osobito ne u obrazloženju zakonskih prijedloga, čini se da predlagač reforme nije imao jasno poimanje o onome što predlaže. Nažalost, nema ga ni danas.

Osnovne značajke tzv. najboljih američkih sveučilišta su da su skupa, fleksibilna i elitistička. Skupa su jer čvrsto stoje na stajalištu da je skupo i vrhunsko obrazovanje, koje država ne osigurava u okviru javnog sektora. Fleksibilnost je pak eufemizam za konstantno prilagođavanje potrebama tržišta na kojem pravila igre određuju velike tvrtke i banke. Ta se fleksibilnost u znanosti očituje u nerazmjerno velikoj zastupljenosti tzv. primijenjenih istraživanja, a na području kadrovske politike u relativnoj lakoći zapošljavanja i otpuštanja nastavnika te deregulaciji nastavničkih primanja i uvjeta rada, koji variraju od jednog do drugog sveučilišta. Radni uvjeti koje na nekim sveučilištima možete ostvariti naprosto su fantastični: neka američka sveučilišta čak se brinu za zapošljavanje nastavnikova bračnog druga. No uvjeti pod kojima možete ostati bez radnog mjesta u europskim su očima jednako fantastični i posve inkompatibilni s europskom tradicijom socijalne politike. Konačno, elitistički karakter tih sveučilišta proizlazi iz natjecanja u privlačenju najkvalitetnijih nastavnika, najperspektivnijih studenta i što većih ulaganja privatnog sektora u istraživanja. Sve ovo može se provesti zahvaljujući profesionalnom menadžmentu, što je sustav nespojiv s europskom tradicijom izbora rektora te podložnosti politike sveučilišta odlukama parademokratskih skupština, što su u osnovi odjelna i fakultetska vijeća i senati.

Još jedna temeljna značajka američkih i britanskih sveučilišta izmiče pažnji europskih (i naših) demiurga Bolonjske reforme, zahvaćenih groznicom obožavanja slabo proučenih elemenata anglosaksonskih obrazovnih sustava, a to je autonomija sveučilišta, de iure i de facto. Drugo je pitanje koliko su tamošnja sveučilišta autonomna u odnosu na gospodare tržišta rada. No, to je u konačnici njihov izbor. Ljubav koju eurobirokrati izjavljuju britanskom sveučilištu ne nailazi na pozitivan odgovor euroskeptičnih otočana upravo zbog pitanja autonomije sveučilišta. Mehanizmi državne kontrole su ono što britanskim sveučilištima najviše smeta u kontinentalnim sustavima visokog obrazovanja. Iz napisa u britanskim medijima, nerijetko iz pera tamošnjih sveučilišnih nastavnika, jasno se vidi da Bruxelles nije uspio uvjeriti otočke visokoobrazovne strukture u izglednost liberalizacije visokog školstva na europskoj terrafermi. Britanci izrazito negoduju pred navadom europskih vlada da sveučilištima govore what to teach. Povjerenstvo za obrazovanje Donjeg doma Britanskog parlamenta u svom je izviješću o Bolonjskoj reformi jasno izrazilo „Anglosaksonski model sveučilišta" čista je floskula: ne samo da ne postoji jedinstveni anglosaksonski model, već ne postoji ni jedinstveni britanski model. Bez obzira na to, usta političkih promotora Bolonjske reforme puna su pozivanja na anglosaksonski sustav. zabrinutost da bi, usprkos formalno izraženim dobrim namjerama, stvaranje zajedničkog europskog okvira visokog obrazovanja moglo voditi k uniformiranosti, a time i ugroziti autonomiju i fleksibilnost britanskog sustava. Stoga je britanskoj vladi preporučilo „izniman oprez" u pitanjima koja se tiču reforme visokoobrazovnog sustava. Dijelovi ovog izvješća objavljeni su u časopisu Eurofacts od 11. svibnja 2007. No, nemojmo se zavaravati: privremeni britanski non paper Bolonjskoj reformi također je izraz straha pred rastućom tržišnom konkurentnošću nekih europskih sveučilišta. Uvođenjem trogodišnjeg preddiplomskog studija, povećanjem studijske ponude na engleskom jeziku te školarinama koje su još uvijek niže od britanskih, neka su kontinentalna sveučilišta, npr. finska i švedska, ozbiljno ugrozila međunarodnu privlačnost britanskog sustava visokog obrazovanja.

Rezultati najuglednijih nositelja američke i britanske znanstvene produkcije nisu sporni. Sporno je zašto se EU, u želji da stvori vlastiti konkurentni model znanstvene produkcije, reformističkim žarom obrušila na dosadašnje dodiplomske studije, kad je jasno da nam zapravo treba reforma znanstvene politike, poslijediplomskih studija te strategija cjeloživotnog obrazovanja.

U svjetlu europske tradicije, sporno je povezivanje autonomije sveučilišta s financijskom samodostatnošću. Zašto javno sveučilište ne bi moglo biti autonomno? Zašto se smanjivanje državne kontrole i prepuštanje studijskih programa senatima i fakultetskim vijećima vezuje uz merkantilizaciju sveučilišta? Zar autonoman može biti samo onaj koji može platiti svoju autonomiju? Nepovjerenje političkih elita, koje se na političkom vrhu smjenjuju u pravilnim ciklusima od četiri do osam godina, prema sveučilištu kao utvrdi kritičkog duha konstanta je svih obrazovnih politika. U Americi je to pitanje nepovjerenja riješeno financijskom samodostatnošću sveučilišta koje za vlastiti novac uglavnom može raditi ono što mu se svidi. Plati pa se diverti, rekli bi Dalmatinci. Mora li tako biti u Europi? Ne bi li društvu koje si želi dobro trebalo biti u interesu da na svom teritoriju svom silom podupire razvoj institucija koje će biti kolijevke razvoja slobodnomislećeg pojedinca? Jasno je da to nije u interesu niti jedne vlade na ovom svijetu. No, vlada nije društvo niti je vlada država. Ona je skup pojedinaca koje na ograničeno vrijeme biramo kako bi upravljali dijelom sloboda koje smo svi mi, kao pojedinci, prenijeli na državu. Zato se svakoj vladi može reći "ne", ako treba i prije izbora.

Vrijeme je da se zamislimo nad modelom kojem stremimo. Američka kultura integralni je dio odrastanja i obrazovanja svih pripadnika moje generacije. Mickey Mouse, Lou Reed i Henry Miller toliko su dio nas koliko i Profesor Baltazar, Haustor i Novak ili Gusztáv, U2 i Ionesco, ako ne i više. Kritiku američkog sustava obrazovanja, kao i američkog političkog sustava uopće, ne treba zato shvaćati kao manifestaciju antiamerikanizma, već kao kritički odnos prema jednoj neosporno dominantnoj kulturi.

Bolonja u Hrvatskoj

Oni koji su u nas naklonjeni Bolonjskoj reformi ili nekim njenim elementima, no ipak kritički raspoloženi, reći će da je glavni njen problem što je pala u ruke birokrata. Problem po njima nije u reformi, već u načinu provođenja reforme. Osobno držim da je osnovni problem Bolonjske reforme što se, od Španjolske do Hrvatske, provodi autoritarno, tek ponekad uz kozmetičke natruhe demokratskog dijaloga. Ako se pak nešto provodi autoritarno, dakle nameće, bit će to stoga što na drugi način ne bi ni moglo biti provedeno. U tom je slučaju problem ipak u samoj stvari. Zato tvrdim, i neka mi oproste neki moji najbolji prijatelji koji tako ne misle, da je problem Bolonjske reforme u njoj samoj, u njenim sadržajima. Njen je legitimitet upitan.

Za one koji su ostali osupnuti mojom teorijom autoritarnosti, navest ću, kao samo jedan od mogućih argumenata, događaj koji se zbio pred desecima svjedoka. U sklopu Vladine kampanje promicanja Bolonjske reforme, na samom početku njene implementacije, Sveučilište u Zadru je posjetio tadašnji državni tajnik za visoko obrazovanje. Suočen s dubokim nerazumijevanjem od strane studenata i nastavnika, nakon nekog vremena presjekao je raspravu rečenicom: „Reforma će se provesti, to je politička odluka".

Dogodilo se točno ono što je državni tajnik najavio. Reformi se pristupilo kao računu za potrošnju električne energije: rezignirano, pasivno i samo u rijetkim slučajevima s nekom vrstom realnog interesa. Studijski programi su prekrojeni, u velikom broju slučajeva dvosemestralni kolegiji pretvoreni su u dva jednosemestralna, nerijetko i uOsnovni problem Bolonjske reforme je što se, od Španjolske do Hrvatske, provodi autoritarno, tek ponekad uz kozmetičke natruhe demokratskog dijaloga; ako se pak nešto provodi autoritarno, dakle nameće, bit će to stoga što na drugi način ne bi ni moglo biti provedeno jedan. Semestar je nametnut kao mjerna jedinica izvođenja nastave, ali ne i studentskog uspjeha. Fakultete, osobito humanističke, zahvatio je val općeg nedostatka koordinacije. Na nekim studijskim grupama studenti se od obveza jedva uspiju sastati sami sa sobom, na drugima pak, gdje su rezignirani nastavnici nerealno smanjili očekivanja, studij je postao šetnja. Kvaliteta nastave, uslijed opterećenosti nastavnika obvezama kontinuirane evaluacije i praćenja studenata, na općoj je razini opala. Studenti danas, nakon tri godine studija, znaju manje nego što su nakon tri godine studija znali njihovi kolege koji su studirali po nereformiranim studijskim programima. Barem je na mojem, navodno uspješnom sveučilištu tako.

Kad je riječ o usporedivosti studijskih programa, ne da je nismo ostvarili na europskoj razini, već nam to nije pošlo za rukom ni na nacionalnoj razini. Držeći se svoje struke, s punom odgovornošću mogu izjaviti da su dva studija identična naziva na Sveučilištu u Zagrebu i Sveučilištu u Zadru teško usporediva već po temeljnim sadržajima studijskog programa, dok o usporedivosti bodovnih vrijednosti pridanih različitim kolegijima nema govora. Što je još gore, kaotičnom primjenom sustava ECTS bodovanja, lišenom bilo kakvog pokušaja stvarne koordinacije, doveli smo se u situaciju u kojoj na jednom te istom sveučilištu dva filološka programa nisu minimalno usporediva po bodovnoj vrijednosti svojih temeljnih elemenata. Jasno je da krivnju za takvo što ne može snositi Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa RH (MZOŠ). No MZOŠ je implicitno, preko evaluacijskih tijela, izdavanje dopusnica za preuređene studijske programe i procjenu njihove provedivosti, vezalo uz tadašnje kadrovsko stanje na ustrojbenim sastavnicama sveučilišta. Spomenuto kadrovsko stanje na mnogim je fakultetima bilo izrazito loše jer je politika zapošljavanja Kraljevićeva, Flegina i prvoga Primorčeva ministarstva, neosporno pozitivna, tek djelomice uspjela ispraviti rezultate katastrofalne politike bivše države prema sveučilištu tijekom osamdesetih godina. Osim toga, čak i kada su fakulteti mogli kadrovski pokriti četverogodišnje studije, prelaskom na shemu 3 + 2 (tri godine preddiplomskog i dvije diplomskog studija) pojavila se peta studijska godina. Suočeni s neumitnošću prekomjernog nastavnog opterećenja, predlagači studijskih programa nerijetko su ih krojili prema svojim mogućnostima, a ne prema svojim željama, što je način na koji nijedna ozbiljna i dalekosežna reforma ne bi smjela provoditi.

Kada su, nakon nekog vremena, fakulteti uočili nedostatke prihvaćenih programa, suočili su se s činjenicom da je hrvatski sustav visokog obrazovanja eklatantan primjer nedostatka zakonom zajamčene autonomije sveučilišta. Naime, odredbom da svaki studijski program u kojem se promjeni više od 20 posto sadržaja u više od 20 posto kolegija podliježe obnovi postupka izdavanja dopusnice, MZOŠ i Nacionalno vijeće za visoko obrazovanje (NVVO) obeshrabrili su sveučilišta u nastojanju da isprave pogreške napravljene u magli prve godine reforme. Postoji li išta više strano anglosaksonskom sveučilištu, kojem kreatori naše visokoobrazovne politike deklarativno teže, od današnjeg rigidnog sustava hrvatskog visokog obrazovanja? Ako je cilj hrvatske visokoobrazovne politike približiti se najboljim europskim sveučilištima, odreda britanskim, dokad će se ograničavati autonomija sveučilišta u elaboraciji studijskih programa? Unaprijed se ispričavam ukoliko postoji neka zakonska inicijativa koja smjera poboljšanju ovog neodrživog stanja. S druge strane, u trenutku u kojem se od hrvatskih sveučilišta traži donošenje čitavog bloka dugoročnih strategija, ne bismo li morali biti obaviješteni o takvoj inicijativi? Izmjene Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju, najavljene u vladinom dokumentu o znanstvenoj i tehnologijskoj politici RH za razdoblje 2006. - 2010., nazvanom „ključnim instrumentom u preustroju, razvoju i modernizaciji znanosti i tehnologije u RH", prihvaćene su i proglašene u travnju 2007., ali nisu donijele nikakve novosti na području autonomije sveučilišta. Zajamčen čl. 2. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju iz 2003., taj je visoki ideal ostao mrtvo slovo na papiru.

U ovakvoj situaciji najlakšim se izlazom za sveučilišta čini pristanak na potpunu deregulaciju i na pravila igre tržišnog natjecanja. Nešto slično najavljivalo se u obrazloženju Zakona o visokim učilištima iz 2001. Financijska samodostatnost Držeći se svoje struke, s punom odgovornošću mogu izjaviti da su dva studija identična naziva na Sveučilištu u Zagrebu i Sveučilištu u Zadru teško usporediva već po temeljnim sadržajima studijskog programa, dok o usporedivosti bodovnih vrijednosti pridanih različitim kolegijima nema govora sveučilišta vjerojatno bi u velikoj mjeri riješila problem njegove autonomije. No bismo li time postali zemlja s nešto većim udjelom visokoobrazovanog stanovništva? Ili bismo možda postali zemlja u kojoj bi visoko obrazovanje bilo povlasticom bogate elite, dok bi oni manje imućni i željni visokog obrazovanja svoje najbolje godine proveli zaduženi do grla. Pritom, studentski krediti nisu rješenje jer kredit može otplaćivati samo zaposlena osoba. Radnih mjesta za toliki broj diplomiranih koji bi osigurao financijsku autonomiju sveučilišta u Hrvatskoj jednostavno nema. Uhvaćeni između ministarstva, koje krije svoje namjere kao zmija noge, i uspavanih sveučilišta, koja se odlučuju na liniju manjeg otpora, sadašnji i budući hrvatski studenti dovedeni su na tanak led. Najava školarina za akademsku godinu 2009./2010. što je nedavno stigla sa Sveučilišta u Zagrebu, u iznosima kojih se ne bi posramile ni neke gospodarski razvijene europske države, jasno svjedoči o tome.

Modo conclusionis

Mora li akademska zajednica, kao predstavnik najplemenitijih tekovina europske civilizacije, pognute glave pristati na birokratski mene, tekel, fares ili imamo izbora? Naše nas obrazovanje i tradicija iz koje dolazimo obvezuje na dijalog, a naš intelekt na spremnost na promjene. No, što nam je činiti kada nam se promjene u svojoj cjelini nameću u nedemokratskom ozračju, u odsustvu dijaloga, iako bismo u drugim okolnostima možda i pristali na jedan dio njih, možda i na velik dio? Nijedna europska vlada nije na izborima dobila legitimitet za uništenje javnog sveučilišta. Nijedna stranka ili koalicija koja je danas na vlasti, u bilo kojoj europskoj državi, nije u izbornoj kampanji govorila o svojoj namjeri da komercijalizira visoko školstvo. U Hrvatskoj nije bilo ni riječi o mogućnosti da će svi studenti diplomskih studija morati plaćati studij. Visoko obrazovanje i sudbina sveučilišta nisu tema za izbore. Zbog svega toga, legitimitet ovakve Bolonjske reforme u cijeloj je Europi upitan. Svaka vlada morala bi imati na umu da njen legitimitet i legitimitet svakog njenog koraka izvire iz suglasnosti i pristanka onih u ime kojih vlada.

Jedan čuveni američki dokument, koji je prije više od dva stoljeća pozvao na građanski neposluh, počinje riječima „Kada u tijeku ljudskih zbivanja postane neophodno...". U današnjoj Europi postalo je neophodno suprotstaviti se pretvaranju prava u privilegije. Za dobro javnog sveučilišta i u ime ljudskih prava kojima se ponosimo, u tome bi studenti i sveučilišni nastavnici morali biti suglasni.

O autoru:

Doc. dr. sc. Nikola Vuletić je docent na Odsjeku za francuske i iberoromanske studije Sveučilišta u Zadru.

Kolumna „Javne politike visokog obrazovanja":

Ovaj tekst je objavljen u sklopu kolumne „Javne politike visokog obrazovanja". Kolumna je jedna od aktivnosti projekta „Platforma za sudjelovanje organizacija civilnog društva u praćenju, oblikovanju i zagovaranju javnih politika obrazovanja u Hrvatskoj" koji provodi Institut za razvoj obrazovanja. H-alter je partner na projektu, a projekt podupire Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva.

Popis ostalih tekstova objavljenih u sklopu kolumne možete pronaći ovdje.

POSLJEDNJE VIJESTI IZ RUBRIKE

04.02.

dodaj komentar 76 komentara

Eddy10.06.2009. 13:50#1

izvrstan članak...eh da nam je više takvih kompetentnih ljudi :(
Profesor s PhD07.06.2009. 12:54#2

@antikrist. Nemam namjeru braniti ministra, koje ga BTW nisam nikada sreo u životu a sveučili sam redoviti profesor. Možda on ili ja budem na pogrešnim mjestima (on pokriv anogomet i vrtiće i znanost i visoko školstvo i, balotanje i skjijanje , jederenje .... :-)) ali ti Antikrist lupaš gluposti. Besplatno školovanje ne znači da je za one s prosjekom 5.00 već za one koji redovito polažu ispite i odrađuju godinu za godinom uz eventualan jedan gubitak godine i promjene studija o trošku svih nas koji plaćamo poreze. A to da bi netko studirao o trošku radnika, seljaka 10-ak godina umrlo je prošlo vrijeme. Druga je stvar Bolonja koja uništava kreativnost i na traci slaže BSc. koji se ne mogu snaći u praksi jer za njih gospodarstvo nema radna mjesta i interesa.
antikrist08.05.2009. 14:22#3

primorac je kao dobar američki đak pokušao progurati društ. reformu u kojoj će, upravo nasuprot baljezganjima o društvu znanja - znanje biti dostupno samo pripadnicima bogate elite koja će ga moći kupiti, dakle djeci političara, mafijaša i tajkuna, te malobrojnim izuzetno nadarenim pojedincima;
kao pokriće toj komercijalizaciji nudi se priča o izvsnosti. Treba reći i da je kampanja lukavo zamišljena, jer poznata je priča kako se nitko dosad bar javno, nije žalio bogu kad je djelio pamet. ali realno gledano, u taj ostatak "neizvrsnih" otpada 99% studentske populacije koji nema prosjek 5.0;
Drugim rječima- suština primorčeve kampanje je da će za 99% ljudi koji sada studiraju besplatno znanje postati nedostupno - to je istina o novoj reformi i primorčevu društvu znanja i izvsnosti - jasno je da se to ne može reći izravno niti prodati, pa je zato sve fino zapakirano u bajku o izvrsnosti i društvu znanja.
Dakle, time će znanje biti preraspoređeno s većine populacije, a npr. u zagrebu danas značajan postotak ljudi (recimo oko 20-30%) ima akademsko obrazovanje, na malu elitu bogatih vlastodržaca.
lil ako se već mora davati odr. sloju kompetentnih ljudi koji će odrađivati poslove umj. ostalih nekompetentnih sinova bogataša, tada im treba davati samo usku specijalizaciju, kao što se konju stavlja sjenilo da se koncentrira na vuču.

cilj svega je poglupljivanje masa po uzoru prosječnog amerikaca koji nezna gdje je francuska, a zemljopis uči samo iz vijesti o bombardiranjima, a jednom u četiri godine glasa za najvećeg debila među kandidatima i onog ko najviše šteti njegovim vlastitim interesima.

na primjer - npr.zašto bi recimo preko 50% ljudi u zagrebu moralo biti protiv NATO-a unatoč konstantnom višemjesečnom pranju mozga po svim većim medijima zadnjih par mjeseci? Izuzimanjem masa pristupu znanju takvi su nepoželjni scenariji srećom izbjegnuti,
a svima nama preostaje samo da plaćamo porez, uživamo u konzumerizmu i zadovoljno mašemo zastavicom dok drugi odlučuju o našim sudbinama na našu štetu.
banal18.04.2009. 16:40#4

Kali mero, ti si zapravo u pravu, u kontekstu onoga što je moguće. Ja sam se samo na trenutak zanio, sorry.
kali mero17.04.2009. 23:51#5

Školovanje je tek jedan od načina stjecanja znanja. Kao što je i tek jedna komponenta obrazovanja; formalno obrazovanje.
Svekupno obrazovanje stječe se kroz cjelokupan društvani angažman.
Znanje se osim školovanjem stječe i radom, a ima i drugih načina...
u svakom slučaju da bi se steklo treba investirati u to i novac i/ili vrijeme.
Nametnute reforme svode se na ispunjavanje forme, a promjena sadržaja iziskuje dugotrajniji proces. "Bolonja" bi bila manje na "tapeti" da se tretira kao preporuka, a ne da se nameće kao obaveza. To što se nešto može nemetnuti "eliti" formalnog obrazovanja, govori nam o tome kakva je to "elita". Može li se obrazovanim ljudima išta nametnuti, kad se njima već ne može manipulirati?

Ništa nije besplatno, samo neke stvari ne možeš platiti novcem. Idem sad srknut malo vode iz obližnjeg potoka. Sutra ću vjerojatno taj srk platiti zdravstvu kao participaciju zbog probavnih smetnji :). Platit ću srk, a ne vodu. Jer ona je dakako besplatna.
Valjda slično kao što se plaća školovanje, dok je znanje valjda besplatno.
virtualna muha17.04.2009. 22:47#6

banal je malodusan al ok čovjek, treba mu podrška, ne daj se stari, respekt
banal17.04.2009. 22:36#7

@kali mero, točno, školovanje ne može biti besplatno, a opet, mora biti besplatno da bismo imali ikakvu šansu za napredak. Nije jedini cilj stvoriti kvalitetne pojedince, cjelokupno stanovništvo mora imati što šire obrazovanje, jer, ne zaboravi, na izborima glasaju svi. Neobrazovanim ljudima je lako manipulirati, zato i jesmo tu gdje jesmo. Naravno, besplatno školovanje je tek početak, treba--

Ma koga ja zapravo zavaravam, ništa od toga se neće dogoditi...
dodajem komentar17.04.2009. 21:49#8

pa to te ja pitam , zašto ne bismo imali bespaltnu vodu? zašto? daj jedan valjan argument! voda je uvijek bila besplatna, pročitaj malo, raspitaj se, voda je u prirodi i cirkulira, oblake i izvore ne pokreće burza, nego upravo suprotno! stan, pa to je potreba za skloništem, uvijek se radilo solidarno i besplatno! raspitaj se čitaj, saznaj, pa se javi sa argumentom! a auto, njega može zamijeniti besplatan vlak!!!

znanje ne smije biti privilegija, znanje je ljudska potreba i pravo, tu nema autorskih prava, kome pripada? tesli, platonu, tko je izumio jezik, kome pripada, tko raspolaže pravom na jezik.... sve je besplatno i sve je tu zahvaljujući bezbroj faktora i bezbroj utjecaja, sunce, fotosinteza, rast, plod, izumi, znanje, ljudska kreativnost.... igrajmo se, dajimo jedni drugima, poklanjajmo i mjenjajmo se, stvari su tu za upotrebu a ne za sakupljanje, ako ne koristis ne treba ti, pomažimo jedni drugima...
kali mero17.04.2009. 21:24#9

Školovanje nije i ne može biti besplatno. Netko na kraju mora platiti račune. Zašto ne bismo imali na primjer besplatnu vodu ili besplatan stan, ili besplatan automobil?
Ako je državi interes "društvo znanja", problem financiranja studija može se rješavati na primjer državnim stipendijama, a ne besplatnim upisima.

Sveučilišta ili čak fakulteti morali bi imati autonomiju u odlučivanju kako će organizirati nastavu. Ne može se baš sve "standardizirati", ali ako se već nešto mora "standardizirati" onda bih prednost dao "standardizaciji" razine znanja koju student mora steći na nekom kolegiju, pred standardizacijom procesa studiranja.
Na kraju krajeva svi smo različiti, klasno, socijalno i ....

Cilj školovanja je stvarati kvalitetne pojedince. Da li su kvalitetni pojedinci snažni individualci ili oni koji se znaju dobro prilagoditi procesima?
aristokrat17.04.2009. 19:54#10

jako dobar tekst. solidno raskirankava bolonjsku famu. bolonjski proces jest proces koji tendira studiranje pretvoriti u srednjoškolsko štrebanje s većom količinom podataka. dokinuti autentičnu atmosferu sveučliišta. uvesti maksimalnu kompeticiju i komercijajlizaciju po degutantnom američkom modelu. smiješno je čitati komentar one nastavnice iz zadra koja generalizirajuće plitko tvrdi da danas studenti znaju puno više nego prije, a još smješnije je čitati petrića, komentarixa i njihovu 'radikalnu' kritiku bivšeg sustava u kojem ništa nije valjalo i sve je bilo okamenjeno. a gdje su oni studirali i gdje su stjecali znanja i tko ih je znanjima upućivao? uvijek je bilo dobrih i loših sveučilišnih nastavnika, i u onom sistemu moglo se nešto naučiti i spoznati kao što se može i u ovom, jer obrazovanje nikad ne ovisi ključno o sustavu nego o pojedincima - od nastavnika i njihove kreativnosti do studenata i njihove težnje k samoobrazovanju kao presudnom segmentu procesa obrazovanja. doista, neke stvari treba mijenjati, prije svega to da netko postane redovni sveučilišni profesor s jednom ili dvije objavljene knjige u životu, što je prije bio čest slučaj. ali larpurlartizam znanja kao srž i temelj sveučilišta nipošto odbaciti niti se pokloniti pred (anglo)američkim kapitalističkim imperijom i njegovim vulgarnim pragmatizmom znanja. uostalom, a vuletić to odlično ističe, 'elitnost znanja' na angloam. sveučilištima također je u znatnoj mjeri mistifikacija. čak i kad je riječ o vrhuncima - yaleu, harvardu, cambridgeu, oxfordu. je li, npr., ivo banac takav lumen kakav nije mogao iznići na nekom hrvatskom sveučilištu? naravno da nije. a ima ih ovdje još s diplomama i doktoratima najelitnijih sveučilišta, pa nisam stekao dojam da su neki vanzemaljci. uglavnom, manje kolonijalno-kmetske poniznosti, više samosvijesti! i još nešto - sveučilišta u osijeku, splitu i rijeci nisu osnovana da bi se "razorilo zagrebačko sveučilište" (koje je supek, ivan dakako, ne trezvenijii mu brat rudi, nacionalistički želio preimenovati u hrvatsko sveučilište i dati mu monopol na visoko obrazovanje u sr hrvatskoj), nego je to bio izraz želje za demokratizacijom prava na stjecanje znanja i tu šuvaru treba odati počast, a ne ga napadati tradicionalno maloumnom nacionalističkom argumentacijom. uglavnom, studentima je mjesto na barikadama, tajkune, njihove menadžerske kerbere i njihove profesorske sluge treba nogom u tur, uostalom kartagu treba razoriti.
@16.04.2009. 12:00#11

kad mase shvate sto je za njih dobro bez 'avangarde' koja ce im poslije zabiti noz u ledja dok cekaju da drzava 'odumre' ;)
prolaznik16.04.2009. 00:20#12

e dobro nego kad će ono (r)evolucijA ?
@15.04.2009. 15:25#13

moguce, ali mislim da bi suocen s realnoscu studentske 'scene' u hrvatskoj i sam drug mao zaplakao :-/
he he14.04.2009. 21:14#14

to to , nije to samo pocetak nego i sredina i kraj
@14.04.2009. 19:23#15

hehe, ljubav na sveucilista u maoistickom duhu...
ali, s obzirom na to na sta doticna lice prijedlog uopce nije los, za pocetak ;)
molim snimku na jubito-u14.04.2009. 16:16#16

http://www.h-alter.org/vijesti/pritisak-odozdo/pravo-na-obrazovanje-tribina#news_view
LJubav na sveucilista!14.04.2009. 13:01#17

sve mi se više cini kako su pojmovi sloboda i skolstvo/obrazovanje u potpunoj kontradikciji, ovo prvo se ne moze realizirati u okvirima koje postavlja sustav, jer bi inace iz svega izlazila slobodna stvorenja, misleca i kriticna, vesela i svoja, to bi pak bio kraj za represivne sustave kojima svjedocimo, zato ponavljam uistinu uistinu kazem vam treba ih dokinuti, uostalom sveucilista treba "razoriti", slobodom i kreativnoscu, velikom LJubavi
@14.04.2009. 11:24#18

i dodatak o ovoj stari sustav - stosta diskusiji:
'novi' sustav se od strane drzave i inih 'partnera' brani nemogucim kolicinama statistickih podataka (koji su djelomicno fabricirani i lazni and that's a fact!), dok se o starom sustavu najcesce navodi onih famoznih 8 godina prosjeka, a pod ostale probleme se, vidi slucajnosti, navodi - stosta nevaljalo

bolonja uopce ne rjesava osnovne probleme studiranja i studenata nego ih komplicira u moru birokracije tako da od sume ne vidis drvo i onda to sljepilo i puste statistike nazoves uspjehom (a statistike o starom sustavu nekako nestaju iz arhiva i prerastaju u - svasta)

ali neka, kada horda novih, sto jedan drugar voli reci fah idijota, izleti s fakseva i krene raditi vidjet ce se rezultati, ili cemo postati besprijekorna administrativno-birokratska sila ili ce se sve lagano urusiti pod tonama futrola za bezvrijedne diplome... zivi bili pa vidjeli
@14.04.2009. 11:14#19

ma sto jos pisali pro & con na ovome pada drustvo znanja i radja se drustvo 'stanja' (kakvog zakljucite sami)

"Poštovana gospodo,

Što je s nama studentima koji nemaju bogate tatice direktore koji će plaćati naše "studiranje" dok mi svake godine dajemo po 2 ispita? Znate li Vi koliko nama treba da zaradimo jednu školarinu? Kako se bolonja odnosi prema studentima koji sami sebe financiraju obzirom da su predavanja obvezna? Zar to nije dovoljan argument činjenici da studiranje postaje stvar prestiža?"

jako dobro pitanje na koje se kao odgovor od zagovaratelja bolonje moze dobiti samo parcijalne ili demagoske odgovore, ali situacija je upravo takva - studij se elitizira i to u najgorem mogucem smislu. a jednom kada se to do kraja sprovede zna se kako stvari dalje idu...
&13.04.2009. 17:00#20

Na ponovljeni upit što je to bilo dobro u starom sustavu, dobivam još jedan informativni odgovor: "štošta".

- nitko nije sakupljao plastične boce za kupiti kruh i mlijeko!?
univerzitet u eri tržišta13.04.2009. 15:45#21

http://www.freedomfight.net/glasstudenata.pdf
internacionala13.04.2009. 01:10#22

As once was the factory, so now is the university.

http://www.edu-factory.org/edu15/
Ivica11.04.2009. 09:54#23

U bolonji je "kreativnost" postala najobičnija stvar kompetencije i studenti se stalno u nečemu natječu. Istina, prije se dalo švercati sa malo učenja i tako dalje, ali si barem imao ljudi koji su kreativni zbog sebe samih, a danas to postaje stvar prestiža, dobivanja ETCS bodova i ustvari je prisilna, opsjednutna stalno otkrivanjem nečeg novog. A kako studenti žive i u širem društvu koje isto počiva na kompetenciji svakako djeluju logikom jeftino ulaganje-veliki rezultati. Od kritičnosti niti k....

A to što su studentski problemi stariji od bolonje ne opravda nikoga da se ne uhvati u koštac sa time i da pokuša to mijenjati, a čini se da će bolonja produljiti te razlike još više. Smiješno u situaciji kada neki studenti diljem Hrvatske nemaju ni studentsku ambulantu pričati o tome da novac treba ići u bolonju. Postoje valjda neki prioriteti, a nitko nikada nije ozbiljno popričao sa studentima i pokušao vidjeti koje su njihove elementarne potrebe. I kada izađu na ulice njihovi uglavnom šute. Ali bitno da mi pričamo kako smo svi nešto kritični i tako dalje
Aristarchus11.04.2009. 09:13#24

"u starom sustavu je stosta funkcioniralo DOBRO! i nije se pokazalo dobro sve gaziti i unistavati da se uspostavi novo, u mnogome puno losije, ah te reforme i jednoumne antirevolucije ako ti toga nisi svjestan?"

Na ponovljeni upit što je to bilo dobro u starom sustavu, dobivam još jedan informativni odgovor: "štošta".
I onda očekuješ odgovore na postavljena pitanja i razuvjeravanje, te se pozivaš na normalni razgovor o stvarnim argumentima... Ili je i tebi, kao i mnogim tvrdim antireformašima, "normalni razgovor" zapravo sinonim za zborno pjevanje?
anketiraj me njezno11.04.2009. 02:05#25

a te ankete su tek totalna glupost, nastavnik koji je simpatican i kul dobit ce maksimalne bodove, dok je onaj koji nije kul, imati lose rezultate, kakva je to spektakularizacija, pa nismo na talents show-u, mislim stvarno se igramo demokracije u njenom grotesknom obliku, isto vrijedi i za takozvane studentske predstavnike i doprinos bolonje u tom segmentu "demokratizacije", to nalikuje odgajalistu za mlade jandrokovice i to zbilja funkcionira, sustav koji regrutira zastupnike i ubija volju za sudjelovanjem kod ono malo kolega/ica koji nisu izgubili volju za drustvenim sudjelovanjem
nismo bili na mjesecu!11.04.2009. 01:44#26

gubitak vremena je davanje nekompatibilnih komentara! cigareta u odjeljenom prostoru bara nije stetna nikom od nepusaca, al to su vec finese, reforme na ovaj nacin kod nas ne prolaze, fleksibilnost,? dogovori, ma kakvi, idemo na totalne zabrane i didkriminaciju, pusaca, ali alkoholicara ne! nisam alkos, al me alkosi ugrozavaju i okruzuju i tvoj primjer ponovo nema smisla, to sto cu ja popiti dvije pive ne garantira da drugi nece popiti pet i razbiti nekom bocu o glavu, a ako ces tako osobno, mene ni litra rakije ne tjera na agresivnost, ali to ne vrijedi za ostale... uostalom mozemo sad i o represiji i kriminaliziranju trave a odobravanju i ohrabrivanju na gutanje pilula za nesanicu, depresiju, tugu, sve ono sto nam je znanost i farmaceutika u suradnji sa sustavom namjenila, ali otisli bismo predaleko, vratimo se dakle

u starom sustavu je stosta funkcioniralo DOBRO! i nije se pokazalo dobro sve gaziti i unistavati da se uspostavi novo, u mnogome puno losije, ah te reforme i jednoumne antirevolucije
ako ti toga nisi svjestan? onda zalim na uspjesnom lobotomiziranju pameti i sjecanja kojem si kao i ostatak stada bio izlozen

nitko mi nije odgovorio na prethodno postavljena pitanja :-(

a u raspravljanju o cigareti, alkoholu i/ili marihuani, farmaceutskoj tabletomaniji vidim izbjegavanje normalnog razgovora o stvarnim argumentima i problemima, razuvjerite me!
Aristarchus10.04.2009. 23:40#27

"Možda dijelom i zato što opijanjem štetiš samo sebi, a pušenjem i drugima? - ma daj, nisam znao da alkoholicari skode samo sebi, mora da su to oko mene mali zeleni koji unistavaju zive i nezive predmete, obitelji i jos tri kilometra primjera i argumenata o njihovoj stetnosti po okolis a ne samo po jetru."

Oprosti, ja sam mislio da je tvoje pitanje bilo "zasto se onda mogu napiti ko deva u svakom kaficu", a sad vidim da time nisi mislio na dopuštenje točenja alkohola u kafićima - što je trebalo poslužiti kao protuprimjer za zabranu pušenja na javnim mjestima - nego si mislio na točenje alkohola alkoholičarima. Prijatelju, pivu ili dvije možeš popiti bez da ikoga izložiš ikakvome riziku. Cigaretu ili dvije ne možeš popušiti bez da ljude u istom zatvorenom prostoru izložiš riziku.

"A što je po tebi bilo najbolje u starom sustavu - dakako, osim toga što je bio "besplatan" k'o Drina bez filtera koja se svojevremeno dijelila u JNA. - nista nista! stari sustav je bio los u svakom pogledu, to je najbolje zaboraviti za sva vremena, pa se iz stoljeca sedmog odma teleportirati u 2012, s vec odradjenim bolonjama i privatizacijama."

Hvala na argumentiranom odgovoru. Sad mi je kristalno jasno što je to bilo dobro u starom sustavu i što je trebalo zadržati. A jasno mi je i da je ovo blogiranje gubitak vremena.
odo ja u nikaragvu10.04.2009. 23:22#28

"higijenicaru koji volis represivno, zasto se onda mogu napiti ko deva u svakom kaficu?"

Možda dijelom i zato što opijanjem štetiš samo sebi, a pušenjem i drugima? - ma daj, nisam znao da alkoholicari skode samo sebi, mora da su to oko mene mali zeleni koji unistavaju zive i nezive predmete, obitelji i jos tri kilometra primjera i argumenata o njihovoj stetnosti po okolis a ne samo po jetru

"mi kao da ne znamo uzeti najbolje od starog sustava i dodati mu najbolje od novog, bilo u zdravstvu, skolstvu ili necemu drugome"

A što je po tebi bilo najbolje u starom sustavu - dakako, osim toga što je bio "besplatan" k'o Drina bez filtera koja se svojevremeno dijelila u JNA. - nista nista! stari sustav je bio los u svakom pogledu, to je najbolje zaboraviti za sva vremena, pa se iz stoljeca sedmog odma teleportirati u 2012, s vec odradjenim bolonjama i privatizacijama
Aristarchus10.04.2009. 22:58#29

"higijenicaru koji volis represivno, zasto se onda mogu napiti ko deva u svakom kaficu?"

Možda dijelom i zato što opijanjem štetiš samo sebi, a pušenjem i drugima?

"mi kao da ne znamo uzeti najbolje od starog sustava i dodati mu najbolje od novog, bilo u zdravstvu, skolstvu ili necemu drugome"

A što je po tebi bilo najbolje u starom sustavu - dakako, osim toga što je bio "besplatan" k'o Drina bez filtera koja se svojevremeno dijelila u JNA.
u dimu bolonje i ostalih fenomena10.04.2009. 22:32#30

ako je pusenje na javnom mjestu lose, a stari sistem je bio svugdje se pusi, sve je zadimljeno, to ne znaci da treba sad zabraniti sve svugdje, pa se ja kao pusac moram micati cak i iz dvorista gradske knjiznice, znaci vani na cestu? higijenicaru koji volis represivno, zasto se onda mogu napiti ko deva u svakom kaficu? zasto me ne tjeraju na ulicu da pijem nego mi uredno daju sve sto pozelim za novac i pdv? nemojmo otvarati ovu debatu jer cemo daleko otici, a tema je ipak bolonja! tvoja je paralela bila pretjerana, i bolje se vratimo konkretnoj tematici

problemi iz starog sustava su tu a bolonja je dosla kao narucena da se oni kao shortcut-om nadidju, no ona nosi i nove probleme i nekompatibilnosti, problematican je vec i sam nacin kako se u rvata reforme donose i provode, naredba, puno price o boljem sutra, slaba, bolje receno nikakva rasprava!? i sto sad imamo kupus starog sustava i nakalemljenu novu ruzicu divnog evropskog sustava

mi kao da ne znamo uzeti najbolje od starog sustava i dodati mu najbolje od novog, bilo u zdravstvu, skolstvu ili necemu drugome

jos nitko nije odgovorio zasto je bolonja u samoj evropi kritizirana? zasto protesti? zasto pendrekom? ima li mjesta dijalogu,raspravi, kritici, ili se ide i ide se zato sto se ide, jer je stari sustav bio okostao, jer je lose zapaliti cigaretu.... cekam odgovore i palim cigaretu na javnom mjestu
svensonite marcelsson10.04.2009. 20:09#31

Po cijenu navlačenja gnjeva pobornika radikalnog antibolonjističkog determinizma, želio bih uskočiti u ovu raspravu (a nadam se da će mi vrijeme dopustiti da rečeno pretvorim i u članak/odgovor/nadopunu pisanju kolege Vuletića) i korigirati nekoliko navoda.
Prije svega, moja glavna zamjerka tekstu (kojeg smatram dobrodošlim prilogom raspravi o bolonjskom procesu, jer je isti prilično podanaliziran u nas) je fiksacija na period od uvođenja bolonje, dok su neki od problema puno stariji od rečene akademske godine 2004/2005.
Primjerice: povećanje broja studenata u Hrvatskoj koji plaćaju studij, kao i izvanrednih studenata, stabilno raste ne od 2004., nego od 1993., puno PRIJE Bolonje. (referenca: http://www.iro.hr/userdocs/File/pno2006/4_matkovic.pdf - str. 44).
Nadalje, kad se već poziva na klasne argumente, treba reći i ovo: u Rh postoji veliki nesrazmjer između pojedinih regija u smislu uključenosti u obrazovanje, a što većinom odražava to da su djeca manje obrazovanih i sama slabije obrazovana u idućoj generaciji, pri čemu je jedan od razloga i nedostatak resursa u smislu smještajnih kapaciteta za studente i sličnog. To je također situacija koja se vuče puno prije Bolonje. Primjerice, nije boilonjski proces kriv što je infrastruktura za studente u Zadru očajna i što većina njih ne može naći jeftin smještaj u domu, nego mora ići u privatni smještaj. Pomnožite prosječnu cijenu rentanja stana u Zadru (ili nekom drugom gradu) s brojem mjeseci u godini i dobit ćete iznos puno veći od same školarine. To je stanje koje postoji danas, a zapitajte se onda tko može platiti takvo studiranje.
Dalje, teza o sociolozima i psiholozima filantropima koji će sada otići u istraživače tržišta pada u vodu suočena s bumom broja pripadnika te profesije koji su otišli u rečene vode PRIJE bolonje (jer su sve relevantne agencije, što za istraživanje tržišta, što head-hunterske osnovane prije, već početkom devedesetih). Tome vrijedi dodati slučaj instituta Ivo Pilar, koji je javna ustanova financirana javnim novcem u svrhu koristi općoj zajednici te koja zapošljava znatan broj društvenih znanstvenikai, a uredno među svoje aktivnosti navodi i "projekte za treće naručitelje", što je vrlo često eufemizam za komercijalne projekte. Taj je institut osnovan 1991., dakle opet daleko PRIJE Bolonje.
Također, a napose iz vizure zadarskog sveučilišta, tvrdnja o nekadašnjim generacijama vrhunskih znanstvenika trebala bi biti nadopunjena i podacima iz devedesetih, kad su neki idjeli doživljavali politički moitivirane, recimo to blago, kadrovske promjene. Vrijedi se sjetiti i da je ono samo nekad bilo dio splitskog sveučilišta, koje je nastalo u prvoj polovici sedamdesetih u politički nametnutoj obrazovnoj decentralizaciji (čija je jedna od "latentnih funkcija" bila i razbijanje zagrebačkog sveučilišta kao centralne hrvatske visokoobrazovne institucije nakon događaja 1971.)
No, još jedan generalni prigovor ide i prečestom pars pro toto izvođenju zaključaka s odjela za španjolski na sveučilište, a onda i na državu. Recimo, iz vizure nekih drugih odjela glavni problem u provedbi Bolonje je taj što neke sastavnice nisu bile spremne na reformu ne kadrovski, nego mentalno, i zbog toga dolazi do raspada kriterija u smislu dodjele ECTS bodova, studentskog opterećenja i tome slično.
Uza sve realne probleme koje je Bolonjski proces donio, treba iskreno priznati da su neki naslijeđeni otprije, jer se samo tako može analitički pristupiti tematici i krivce potražiti na više nivoa.
Kriviti Bolonju za trendove nastale u devedesetima ili ranije jednostavno je logički neodrživo.
Aristarchus10.04.2009. 19:35#32

Sad se javljaju pametnjakovići kojima treba obrazlagati da je pušenje na javnim mjestima loše. Korelacije koje su dokazane između aktivnog i pasivnog pušenja i povećanju rizika od bolesti pluća i krvožilnog sustava sigurno ne dolaze od zlih duhanskih multinacionalnki, jel' da? Baš me zanima koliko će vas pametnjakovića svoju djecu ostaviti par sati u zadimljenom kafiću. Isto tako me zanima koliko bi vas pametnjakovića svojoj djeci zabranilo da odu na Princeton ili Cambridge ako se pokažu nadareni i dobiju stipendiju.
Ono što jednom smrdi na 'totalitarijan reform' drugi zove državnim intervencionizmom karakterističnim za socijalne države i antipatičnim neoliberalima koji hoće posvemašnju deregulaciju.
dakle10.04.2009. 16:09#33

stari sistem nevalja zbog toga i toga - to znaci bolonja je dobra takva kakva jest...... pusenje na javnim mjestima je lose? (obrazloziti) zato ga treba provoditi represivno, kao i bolonju, jer stari sistem je los.... alo? kako opasno mirise na totalitarijan reform
aj ča10.04.2009. 15:11#34

ti takodjer gadno brijes sa argumentima, i ti i jos neki od komentatora, iz premisa kao sto je : stari sistem je bio los, dolazite do bolonja je dobra ?wtf A iz zakona o duvanju na javnim mjestima bez problema zakljucujes da je i ovu reformu, potrebno provoditi na silu, bravo, tako vole elite da razmisljas, usvojio si one vrijednosti koje treba, ajmo bez puno hocu necu, ovo nije dobro ovo je, idemo u rat u afganistan, a u akademskoj zajednici nece nitko pisnuti, nego ce sa studentima, na silu ili milom, sakupljati bodove i puniti norme
Aristarchus10.04.2009. 12:13#35

Kolega piše: "Ako se pak nešto provodi autoritarno, dakle nameće, bit će to stoga što na drugi način ne bi ni moglo biti provedeno. U tom je slučaju problem ipak u samoj stvari. Zato tvrdim, i neka mi oproste neki moji najbolji prijatelji koji tako ne misle, da je problem Bolonjske reforme u njoj samoj, u njenim sadržajima."

Ovo je jedan od ključnih argumenata u tekstu. No taj argument nije istinit. On izgleda ovako:
Premisa 1: ako se X nameće, onda je to stoga što X inače ne bi moglo biti provedeno.
Premisa 2: ako se X ne može provesti drukčije nego nametanjem, onda je nešto u temelju pogrešno s X.
Premisa 3: Bolonjska reforma je nametnuta.
Konkluzija: Nešto je u temelju pogrešno s Bolonjskom reformom.

Ovaj argument je neistinit jer premisa 2 nije istinita. Da biste vidjeli da ta premisa nije istinita pogledajte primjer uvođenja zabrane pušenja na javnim mjestima. To se ne bi moglo provesti drukčije nego nametanjem, ali to ipak ne znači da je zabrana pušenja na javnim mjestima nešto u temelju pogrešno.
Bolonjska reforma je najveća obrazovna reforma u povijesti čovječanstva. Ona zahtijeva promjenu mentalnog sklopa i količine angažmana nastavnika i studenata. To što je teško očekivati da će ljudi svojevoljno mijenjati svoj mentalni sklop i više se angažirati, tako da je nametanje nužno, ne znači da je promjena mentalnog sklopa i povećanje angažmana samim tim problematično ili nepotrebno. A da je mentalni sklop bilo potrebno promijeniti i povećati angažman, bit će jasno svakome tko se prisjeti kako je izgledao sustav visokog obrazovanja i znanosti prije reforme, sustav koji je proizvodio nastavnike koji ništa ne objavljuju i koji ne moraju dolaze na predavanja i ispite, sustav koji je tolerirao vječne studente, desetljećima ista predavanja te osmosemestralne kolegije s desetak tisuća stranica ispitne literature. Taj sustav nas je doveo do začelja na ljestvici uspješnosti. To što se u proteklih deset godina od začelja nismo daleko maknuli nije greška Bolonjske reforme kao takve, već njezine kaotične provedbe bez osiguranih temeljnih preduvjeta. Osim tih preduvjeta nedostajalo je i političke hrabrosti da se još više toga nametne, pa bi provedba možda bila uspješnija.
uskogrudnost10.04.2009. 10:20#36

Hej, a kontekst? Sto je s globalizacijom; mislis da Bologna nije izasla iz sirih drustvenih procesa?

Hvalevriejdan clanak, ali preusko sagledava tematiku.
semafor i sat10.04.2009. 02:20#37

zbog pojačavanja tenzija među studentima u smislu međusobne konkurencije događaju se stvari kao sto je nedam ti skripte, necu te potpisati, jedan na drugog gledaju ko na konkurenciju, student je studentu vuk, di je nestala ona stara kolegijalnost i suradnja, nije sala, takve se vrijednosti uce od malena, a kroz fakultet u bolonji se dodatno internaliziraju, oblikuje se covjeka za trzisnu utakmicu, jeste li na to mislili kad ste rekli fakultet u eri trzista? stvaraju se kaste miljenika, ulizica, ko blize katedri bolje prolazi...svi projektori i power point-ovi nece promjeniti strukture u glavi i ponasanju, mentalitet sveucilista je isti, odnosi i pristup se ne mijenja!!! gledajuci iz pticje perspektive proces skolovanja izgleda kao traka za proizvodnju pilica ili kinder jaja, mehanicisticki, tehnicki, statisticki, isprogramirano.birokratski, instant...nije cudo, jedino tako se moze odgojiti, obrazovati, oblikovati stvorenja za funkcioniranje u sustavu koji tako funkcionira, i nastavlja funkcionirati upravo zahvaljujuci takvom obrazovnom stroju, medjusobno se reflektiraju sistem u globalu i sistem obrazovanja, a bolonja tu nista nece pomaknuti, cak suprotno, doprinosi nekim gore navedenim funkcijama....
libertad10.04.2009. 00:49#38

http://www.youtube.com/watch?v=qd5FB9q8h3U&feature=related
Studoš09.04.2009. 23:54#39

Strašno sam vam zahvalna na ovako preciznom i realnom osvrtu. Lijepo je vidjeti da i medju profesorima ima razumnih, dajete nam nadu. Jos samo da smislimo nacin kako da to promijenimo, jer prosvjedi nazalost nisu pomogli.
jajo09.04.2009. 19:36#40

Smiješno je kako se naši sveučilišni i ini profesori boje tržišne utakmice pa se, kao u spomenutom članku, zgražaju nad američkim sistemom vrednovanja nastavnika i mogućnosti ekspresnog dobivanja otkaza. A ja se pitam zašto bi to bilo toliko 'nenormalno'? Zašto je kod nas 'normalno' da je gotovo nemoguće dobiti otkaz jednom kad se uđe u 'državnu službu' (u što ubrajam i zaposlenike sveučilišta na svim razinama)? Zašto nemamo ozbiljne kriterije znanstvenog rada? Ako imamo, zašto ih ne primjenjujemo? Kako je moguće da imamo redovne profesore bez ijedne knjige? U A merici tako nešto nije moguće. Točno se zna tko koliko mora raditi i kako. I ako se radi, zadržava se posao. Ako se kriteriji ne dostignu - dobije se otkaz. Zar nije tako, na koncu, bilo gdje u 'privatnim' tvrtkama i kompanijama? Zar ne gube 'obični' ljudi poslove svaki dan zato jer ih ne znaju, ne stignu, ne mogu odraditi? Zašto bi sveučilišta bila iznimka? Zato što su 'centri kritičkog mišljenja'? Zato što donose nove, svježe, revolucionarne izume i/ili ideje? Bojim se da ništa od toga nema. A nema ni kriterija! Kojih mora biti ako vas već moramo financirati iz proračuna - dakle, od onga što se otme od nas koji radimo izvan 'sustava'. Kriteriji znanstvenog i obrazovnog rada mora biti prva stepenica Bolonje, a to nije ili ako je, nedostatan je! Gdje su knjige, gdje su ozbiljni znanstveni radovi, međunarodna suradnja... Bez toga, zašto bismo vam plaćali plaće? Da obrazujete našu djecu? Demokratizirajte sveučilište, olakšajte 'propusnost' kroz sustav, omogućite većem broju ljudi da drže paralelne kolegije i uvedite konkurenciju na sveučilišta pa ćemo vrlo brzo vidjeti tko koliko vrijedi. I tko treba obrazovati našu djecu. Cvilite, gospodo sa sveučilišta, a i sami znate koliko vam je do sada bilo dobro!
le dux09.04.2009. 18:01#41

uloga sveučilišta i njegove robe -znanja je paradigma te tako zvane angolosaksonske obrazovne politike. Te se sukladno tome razlicitosti u funkcioniranju tog sustava su velike jer svatko od njih hvata svoju nišu u potencijalnim kupcima ( jer oni to tako i nazivaju u svojim sluzbenim dokumentima –customer). No takav prijenos u sustava koji je dosada ima austro ugarski sustav obrazovanja exkatedra je jednostavno nemoguć zbog mentalnih ograda koje postoje u kako je rečeno samodopadnih senilaca, koji kad se dočepaju ikakve moći pa makar i voditelja odjela sabotiraju ovakvu promjenu. A sukloadno tome birokratska oštrica teško prolazi u tejloriziranom sustavu kakvo je bio prijašnji sustav. I Primorčev pokušaj je samo glupo utiskivanje koje se balkanskim genetskim utisnutoj snalažljivosti pri represiji savršeno izbjeglo i samo deklarativno vodi. Jer svi ti istaknuti strucnjaci koji se motaju po svakojakim medijima odabiru na koje časopise i na koje online db ce sveučilište biti pretplaćeno, pa nam je recentnost u pristupu znanja kod onih koji bi se malo bavili onima sto ih tako napaljuje da su podredili svoj zivot znaosti i tom zanosu koji te pere dok razmisljas... i takvi profesori ne stizi vidjati svoje studente, popit pivu i u neformalnim razgovorima oblikovati sve tu djecicu koju vam je ovaj narod predao u ruke.. kakav je korist i realna provediva ne staratiski cilj nego direktnamjera proizasla iz svakolikih anketa o kvaliteti i zadovoljstvu kioje se rade jer tako pobogu je i tamo vani. Pošto sam i sam učestvovao na takvim istraživanjima koja nisu nista doli isprazna kolicina statističkih podataka jer dok se istrazianja nebudu radila na studentu primjeren način znači razgovorom (fokus grupama) to su manipulacije i friziranja zadovoljstva moguće...
no primjedba o plaćanju je jednostvana... ako je u načelu politička volja da je znanje roba koju kupujemo od države onda kao kupac zahtjevam minimalne uvjete od osoblja a to je besprijekorno znanje minimalno dva strana jezika te opremljenost knjiznica koje su mi dostupne 24 h.... smiješna je trenutna rasprava o ne efikasnosti javne uprave dok sveučilišta stoje sastrabne i ne pruzaju uslugu davanja bazičnih znanja javnoj upravi... čime se moze izvrsno proračunski rasteretiti a dobro nastavno primjeniti...
Starteški pametno i dobro provodjeno je reforma obrazovanja koja se provodi u susjednoj Sloveniji... kod njih se stavr prvenstveno počela sinhronizirati sa srednjom školom pa zatim se prelazi na polagani i njezni prelaz na punu bolonjsku primjenu od odsjeka do odsjeka...od fakulteta do fakulteta jer se strukture u ministarstvima i rektoratima lakše nose sa svim mogućim problemima koje se javljaju a različiti su od fakulteta do fakulteta. Pa sjedanje bolonje je bezbolnije i manje stresno..a ipak ostaje na načelu obrazovanje za sve. I studentima je sav birokratski posao sveden na ugodu od funkcioniranja e-indexa, do studentskih sluzbi, do govorilnih ur. Gdje se osjeti još uvjek taj evropski štih obrazovanja kao procesa maturacije te se odnose ne samo kao prema studentu nego rade i na razvoju osobnosti. Pobogu sta studiranje nema za jednu od svojih obaveza i stavranje tog idealnog humaniste, te je potrebno u tome vremenu obavljanja puberteta na nivou ličnosti kao završnom procesu usvajanja svih moralnih, socijalnih i drugih poimanja svijeta.
Jedi problem je u neosjecaju avangardnosti i te hormonalne nabrijanosti koje je tako svojstveno studentskoj populaciju te se pasivizirana različitim strategijama ali tu je ključna uloga svih tih slobodnomislećih i zdravokritički orjentiranih profesora da ih upute i pokrenu da zahtejvaju svoja prava. Ali je iznimno bitno da se s njima u svim njihovim akcijama. Uvim putem ću se zahvaliti svojim profesorima s odsjela za psihologiju u Ri, što su podržali i svojim prisustvom u prosvjedima koje smo organizirali oko borbe za filozofiju u Ri. Jer je to jedan od rijetkih primjera da su profesori pokazali je pravo na znanje bitnije i od prava na stanovanje i razne druga prava te se borbi pridruzuju.

p.s sorry na tifelerima i inim gramatičikm.. ne da mi se čistiti.. samo je izašlo.. :-)
Miss Universe09.04.2009. 17:55#42

studentice i studenti su stisnuti stalnim pritiskom domacih radova, nastave, birokracije, gore nego u srednjoj skoli, a do diplome dolaze bez procitane knjige, citaju se poglavlja, malo diskusije, onako formalno, vremena i volje za borbu se nema i ne smije se imati, to je ona da dokolice nesmije biti, pa i nema je, al nema ni znanja, samo naprijed u funkcionalističku distopiju
just another brick in the wall09.04.2009. 16:53#43

http://www.ispodplocnika.net/public/pdf/ispod-plocnika-7.pdf

pročitati tekst Hrvoja Jurića i Jelene Kranjec
SpamrobotZG09.04.2009. 16:31#44

Poštovana gospodo,

Što je s nama studentima koji nemaju bogate tatice direktore koji će plaćati naše "studiranje" dok mi svake godine dajemo po 2 ispita? Znate li Vi koliko nama treba da zaradimo jednu školarinu? Kako se bolonja odnosi prema studentima koji sami sebe financiraju obzirom da su predavanja obvezna? Zar to nije dovoljan argument činjenici da studiranje postaje stvar prestiža? Mi nismo brojevi, mi smo živi ljudi koji dišu i gladni su i isto tako se bore za bolje sutra.
Što se tiče ustroja studija, mi samo molimo da znamo pravila igre. Mjenjati pravila studiranja usred semestra je apsurdno. Gura nas se naprijed, bitan je samo prosjek. Rezultat toga bit će hrpa studenata sa diplomama koji će imati prosječno znanje, jer nije bitno shvatiti nešto i naučiti, već je bitno imati prosjek i ECTS bodove koji su mjerilo svega. Još uvijek postoje studenti kojima nije u prvom planu sjesti na direktorsko mjesto i onda se praviti da nešto radiš narednih 20 godina, a neka se bankovni racun deblja. Ima nas jos koji mastamo o tome da zbilja nekome pomognemo i nesto promjenimo. Vi ste tu da nas usmjeravate i naučite nas razmisljati a ne da se igramo političara. Kada se i pokusamo pobuniti dobijemo po nosu i lagano nas se usutka nekakvim praznim obećanjima. Tu leži studentski grijeh sto nisu homogena skupina voljna i odricanja vlastitog dobrostanja u korist "višeg cilja".

Pa ako se već uvodila bolonja, nije li onda pametnije bilo malo pričekati pa vidjeti kako to druge zemlje provode pa učiti iz njihovih grešaka? Nije li pametnije prije uvođenja napraviti detaljan plan kako bi se minimizirale pogreške i nedostatci? Provesti ankete na studijima da se vidi i studentski način razmišljanja o toj temi? Prije svega - dobro se pripremiti na jednu tako široku reformu?

Što se tiče raznih govora i obećanja reći ću samo da i mi dosta dobro poznajemo "soft skill" i nismo baš tako naivni koliko se Vama čini. Neka se političari časte raznim titulama, mi ćemo i dalje spavati po 4-5 sati dnevno, jer eto imamo neku glupu želju koja nam nikako ne da mira...želju da malo bolje shvatimo svijet oko sebe i ako je moguće i pomognemo nekome usput.
koji te spam robot spospao?09.04.2009. 16:31#45

Kao direktnu žrtvu Bologne, ovaj me članak skoro rasplakao...
@Jurica09.04.2009. 13:33#46

sve je politička priča, pa i kultura. "klasa" i jeste marginalizirana (izmanipulirana, ako hoćeš) zato što nije niti mogla postati snaga po sebi. "radnici" danas često zarađuju bolje od sveučilišnih profesora, mobilnost im omogućava ostavarenje "američkog sna", od prodavača jabuka i lučkog radnika do Onasisa, ili Mauricea Minnifelda.

ekonosmko distributivna pravda kao koncept i političko pitanje ostaje i može biti puno radiklaniji politički issue od "klase".
homo faber09.04.2009. 13:26#47

bit je izrešena ovdje:

Zar nije vrhunski intelektualac i humanist najbolji proizvod koji se može zamisliti? Obrazovanje takvog pojedinca, kao nešto što je u najboljem interesu svakog demokratskog društva, moralo bi biti isključiva briga države kao predstavnika svih nas, trebalo bi se financirati sredstvima iz naših poreznih davanja. Nakon toga, neka gospodarski subjekti izvole platiti stjecanje specifičnih vještina i kompetencija koje traže od svojih zaposlenika.

autor je u zabludi u jednom detalju: psihologija kao "filantropska" disciplina i u samoupravnom je socijalizmu bila orijentirana povećanju produktivnosti /udruženog ) rada, a kad je krenuo rat, vlada i HV postali su najbolji poslodavaca "talentiranih" psihologa, a la Žužul, Knežević i slični.
Jurica09.04.2009. 13:04#48

To što je klasa "out" nije samo problem njezine svijeti (a jeste) nego je ona sustavno bila i politički eliminirana i marginalizirana - kako u socijalizmu, tako onda još više u Hrvatskoj koja se gradila na naciji... a imali radnici svijet o svojoj klasi ili ne, ona ipak postoji i važna je, utječe na naše živote neizmjerno...
Problem postmodernizma nije u tome što je otvorio nova pitanja i postavio kulturu u fokus, nego zato jer je od nje napravio fetiš i izbacio mnoge ostale diskurse, jer dominira... Kako je rekao Eagleton, žalosno je da se mnogi "akademici" toliko fasiciniraju politikama performasa, i masturbacije i ne znam sve čime ne, dok ljudi grcaju u dugovima i jedva spajaju kraj sa krajem... A analize tih fenomena ima malo ili ništa... Između ostalog jer se takva jedna istraživanja slabo financiraju, jer nisu "in", što je opet politička priča...
@Student09.04.2009. 12:33#49

ti dobro zboriš, ali klasa je "out". i to ne zato što ne bi bilo socijalne i ekonomske diferencijacije koja proizlazi iz tzv. ekonomsko-distributivne /ne)pravde, a Bolonja ju, po svemu sudeći perpetuira, već zato što marksistička "klasa" nikada nije iz klase po sebi prerasla u klasu za sebe (an/fuer sich), odnosno postala prava politička i ideološka snaga. danas je to manje nego ikada.
stoga, morat ćeš malo (post)modernizirati svoj vokabular da bi bio uvjerljiv, a Bolonja bi ti u tome mogla pomoći :-)
@09.04.2009. 11:53#50

studirao sam i po starom i po 'bolonjskom' procesu i mogu reci da mi se stari vise svidjao, poglavito jer je vise licio na studiranje, a ne na srednju skolu, ali ok, to je samo moje misljenje

no, ono sto je problem koji si nitko ne zeli predociti (a lezi u sustini tzv. reforme) je to sto je u uvjetima koji su vladali i jos vladaju na hrv. sveucilistima, bolonjska reforma neizvediva. nema se dovoljno financija, kadrova, prostora, volje, ideje, you name it... svaka cast profesorima koji se trude napraviti najbolje sto mogu da studenti zaista nesto postignu u tom sustavu, ali bez kompletne reforme pisi kuci propalo, barem u najbitnijim elementima.
to samo potvrdjuje da je nas dragi ministar svoju direktivu odlucio natovariti sveucilistima kako bi njegova 'vladavina' bila zapamcena po izvrsnosti priblizavanja eu, koja btw sve vise shvaca da je bolonja ne bas tako dobra ideja.
uz sve to, da stvar bude bolja (odnosno katastrofalna po studente koji bi od svog znanja jednog dana trebali zivjeti), suradnja izmedju mzos-a i svih institucija vezanih za zaposljavanje (koja bi trebala biti logicno snazna ne samo u trenucima reforme koja ce imati direktan utjecaj na 'trziste rada'), je bila i ostala nepostojeca. sto li nam to jos govori o direktivi koja nas je, uz srbiju, svrstala u jedine cudesne drzave koje su u roku od cca. 6 mjeseci kvazi-pripreme, head-on uletjele u najvecu reformu obrazovanja ever?

kao sto rekoh, svaka cast profesorima koji se trude, ali njih je premalo da bi se reforma mogla zvati reformom.

a uz to, ono sto bolonja u svom idealnom izdanju nudi nije ni po cemu (osim lijepim rijecima) bolje od onoga sto je stari sustav u idealnom izdanju mogao ponuditi, sto takodjer dovoljno govori o smislu i svrsi 'reformizma' po direktivi.

and the list goes on...
Bourdieu09.04.2009. 10:15#51

Bravo, tako je - sociologija bi trebala biti borilačka vještina! A ne nešto što samo studiram da bi zarađivala novac i prodala se na tržištu rada!

I to što je ova država u banani i što se sve pokralo i ostavio narod bez ničega nije opravdanje da se ne krene protiv toga. A ne još da se to sve prebaci i na studijski sustav.
Studenti su ostavljeni kao pasi na ulicama i nitko ih nije podržao. Ali bitno da smo mi sebi osigurali urede, nove kompjutere, projektore itd... i super je to... Ali što sa studentima? Što oni imaju od novca koji daju i kojim plaćaju sve to?
kerempuh09.04.2009. 08:58#52

na filozofskom u zagrebu se sprema blokada faksa, borba za svima dostupno obrazovanje se nastavlja!
Student 01/I09.04.2009. 02:45#53

Mirko Petric08.04.2009. 19:50#12
Komentar Komentarixa, cini mi se, u srz pogadja sve probleme implementacije onoga sto se naziva "Bolonjski proces" u Hrvatskoj. Najveci problem "Bolonje" nije ono sto taj sustav sa sobom nosi (a ne nosi samo dobre stvari), nego sto je pokusaj njegove primjene u Hrvatskoj pokazao sve slabosti starog sustava.

Slabosti starog sustava? Nisu li to oni koje Kometarix naziva "samodopadna gerijetrija"? Oni nisu nikamo otisli i ne znam zasto bi te slabosti nestale uvođenjem novog sustava.

Mirko Petric08.04.2009. 19:50#12
Ti ljudi [pobornici bolonje], takodjer poznati u svojim sredinama kao vrsni znanstvenici, vide Bolonjski sustav kao mogucnost reforme

Problem ovdje je da ti ljudi nisu pokrenuli te promjene vec je to ucinila vanjska sila (političari za dnevnopolitičke potrebe). Znaci reforme nisu rezultat potrebe sustava za reorganizacijom vec su mu nametnute izvana. Ovakve reforme ne znace da ce se rijesiti problem "samodopadne gerijatrije" ili da se nece uspostavit nova generacija istih.
bolonja vAn sa sveucilista09.04.2009. 02:08#54

Je je sve je to tako, samo nije odgovoreno zasto se nije dala podrska profesora (cast iznimkama), kada je studentarija izasla na ulicu i govorila, znanje nije roba, stop privatizaciji sveucilista,... u cemu je problem. Kasnije se salonski raspravlja o izgubljenoj generaciji, o apatiji i tako dalje, bacaju se statisticki podaci, koji govore upravo nista. Novac u obrazovanje ne u vojsku, ne moze jaci zahtjev, no bez podrske iz akademskih krugova probolonjaca pogotovo!? problem je i u bolonji i u birokratima koji je provode, a srz problema je u centralistickom, nametnutom, nekritickom odradjivanju onoga sto se odradjivati mora, jer je tako receno i odredjeno. Isturajuci pritom ovih par krilatica mobilnost i sl. Sveucilista se pretvaraju u pogone za proizvodnju usko specijaliziranih za trziste spremnih produkata i za to ce dobivati subvencije kompanija.
komentarix09.04.2009. 01:50#55

nitko ovdje nije rekao da problem bolonje ne leži u onom komercijalnom dijelu. koliko mene sjećanje služi, sve rasprave koje su se vodile o negativnim stranama bolonje, uvijek su u sebi imali komponentu komercijalizacije i kako s njom izaći na kraj. I opet, mislim da to nije toliko problem bolonje, koliko ministarstva i vlade koji ulažu u raznorazne gluparije, dok se režu buđeti za znanost i smanjuju plaće radnicima u prosvjeti. sa takvim ulaganjima u "društvo znanja" problem socijalnih razlika studenata će se produbiti zbog službene politike, a ne samo zbog naravi bolonjskog procesa. Ali, zar je to nešto novo u RH? :)
student09.04.2009. 01:15#56

Točno tako!
Izgleda da nitko ne želi prićati o troškovima jer bi se mogli pokazati problematičnima... Sve je to lipo, ali ko će to platiti i kako? Novim kreditima od staraca? Unutar ovakvog sistema to će se samo pokazati privilegija i ljudi neće više odustajati od faksa zato "jer nisu upali" nego zato jer će im mogućnosti biti ograničene, a nekima i ne moguće, pogotovo ako će sve više ići na tercijani sektor gdje su plaće mnogima male, imaju radne ugovore na određeno i male plaće. sa čime će oni djeci plaćati sveučilište?

Isto tako ne znači nužno da su bolonjski studenti nužno kvalitetniji, osim ako se kvaliteta ne mjeri instrumentalizacijom - pustom brigom kako sve treba biti na power-pointu, kako se treba ubacivati predavački "personality" koji im ulaze u ocjenu... Ljudi su različiti, različito rade stvari ali to ne znači da su manje kvalitetniji... a bolonja u tim nekim stvarima predstavlja takvu standardizaciju...
laž, velika laž, statistika09.04.2009. 00:18#57

tvrdnaj da studenti sad znaju više je upitna, možda vještina, ali znanja i dubine razumjevanja sigurno ne, podučavanje je površno, interesa van nastave nema, odrađuju se kvote i norme, to da, priprema studenta za rad u pulsu ili istraživanju javnog mišljenja, što opet ovisi o naručitelji i potrebi tržišta, tako da se vrtimo u krug, humaniste u statiste
filologanoga08.04.2009. 23:52#58

Nekoliko zanimljivih čvorova u komentarima.

Prvo, "do trideset osoba iz redova akademskog osoblja" uspjelo je svoju viziju nametnuti cijeloj hrvatskoj akademskoj zajednici. I sada recite da pojedinci ne igraju ključnu ulogu u povijesti (je li netko spomenuo oligarhiju? je li netko spomenuo demokraciju na sveučilištu?)!

Drugo, cijela ta akademska zajednica zapravo ne shvaća kako joj je dobro, budući da ne poznaje proces koji provodi ("ne razumije tematiku", ne "zna što su to ECTS bodovi, i prema kojim se pravilima dodjeljuju", mada ih dodjeljuje i dobiva u svakome semestru). Dojam zajednice da je stanje lošije nego prije, i da ide prema urušavanju humboldtovskoga modela sveučilišta, te pretvaranju Hrvatske u koloniju znanja, a ne njegovu metropolu --- taj dojam očito je pogrešan, budući da spomenutih tridesetak ljudi zna da je pogrešan. (Podsjeća na vic o Muji na autoputu: "šta jedan, vidi koliko ih vozi u krivom smjeru!")

I napokon, čak i da dopustimo da je dojam akademske zajednice o kaosu, manjku znanja, vremena i mogućnosti utemeljen --- opet je pogrešan, jer ta zajednica nije promijenila svoju svijest. Nije pristala na preodgoj! Tvrdokorno se drži stečenih uvjerenja!

Pa ipak... pobornici bolonjskog procesa nikako da se izjasne o participaciji studenata u troškovima školovanja (koja je baš lijepo sjela u podjelu studija na dva stupnja). Je li to odviše nevažno u usporedbi s mijenjanjem okoštale svijesti?
komentarix08.04.2009. 22:35#59

mda, ne bi da je sa novim sustavom došlo do velike promjene u kadrovima, pa da možemo govoriti kako je problem u tome. ponavljam, okoštalost starog sustava je ostala nedirnuta, zajedno s njima i "elita" koja NE RAZUMIJE promjene i ne želi ih uvoditi zato što onda to znači i više transparentnosti i više kontrole nad kvalitetom i njihovim radom. Bolonja nije uspjela zato što je (toliko) loša u svojoj strukturi, već zato što se provela samo na papiru, a ne i u duhu reforme. A, tu velik dio krivnje pada na leđa istih onih koji se bune da je nehumana i neligitimna. Otpori nisu zbog doborbiti znanosti ni školstva jer se ni prije nisu brinuli oko istih. Takve kritike su, po mom mišljenju, dimna zavjesa iza koje se krije puno nepotizma, nekompetentnosti, neznanja i netolerancije.
špiro08.04.2009. 21:31#60

razlog za ovakav nacin uvođenja bolonje ne može biti problem u starom sustavu, koji je bio okostao i prepun narcisoidnih intelektualaca kao sto je uostalom i danas, a biti ce i sutra, bio je autoritaran i nedemokratican, ali barem socijalno pravednij
kritizirajuci stari sistem visokog skolstva i dalje ne opravdavamo uvođenje novoga, barem ne na ovakav nacin, koji podsijeca na sve ostale reforme i politicke drustvene promjene u i oko ulaska RH u EU
donose se i sprovode zato jer je tako određeno, odluceno i zakljuceno, svaka kritika je NEdobrodosla, jer postoje oni koji znaju i koji prevode zednog preko vode, isticuci pritom nekoliko frazetina kao sto su mobilnost, transparentnost ili ukljucenost, od koje nema ni U, iza tih krilatica postoje i velike nekompatibilnosti reforme na nas sustav, a nakon određenog ulaganja u prvenstveno infrastrukturu sveucilista (fasade, prozori, sveucilisna crkva...), ostaje ljustura bazirana na birokraciji, statistici, kompetitivnosti, savijanju pred mocnim interesom kapitala, u tom pravcu prilika/potreba za reformom donosi mnogo nezeljenih efekata
Jovanka Broz08.04.2009. 20:48#61

živjo student i Tito partija!

... a odi mala intervencija

"Bolonjski proces ima veliki emancipacijski potencijal i omogucuje afirmaciju SLABIH U SUSTAVU, u prvom redu BOGATIH studenata i studentica i njihovih potreba, zatim BOGATIH zena, kao i malih sveucilista iz "perifernih zemalja"."
Student08.04.2009. 20:23#62

Ja nisam spominjao linije procesa, nego klasnu razliku koja je natuknuta barem u linijama, iako opet samo usput...
Jer u tome je za mene i najveći problem - u klasnoj razlici - koja se u hrvatskoj sociologiji gotovo apsolutno izbacila kao faktor analize i uopće pozicije sa koje se može (ne)pristupiti "divnom" bolonjskom procesu.
Vi se možete truditi i provoditi sve to na divan način, ali se nitko, niti javno niti privatno, nije usprotivio sve većim školarinama i uopće poskupljenju i opadanju (materijalne) kvalitete studentskog života. Zato će oni studenti kojima starci rintaju za 2500 kuna moći samo sanjati o "društvu znanja" i "bolonjskom procesu"... A vi im ne možete reći apsolutno ništa osim "A tako ti je tako!" i u tome sva "kritičnost" kojom nas učite prestaje.

Puno pričate i lijepo pričate, čak i zanimljivo... ali ste izvan stvarnosti i ne radite baš puno da zaista i u praksi djelujete na to. Studenti i studentice su u prošloj godini izlazili na ulice ponavljam prije svega zbog financijskih teškoće studiranja i jedan od glavnih slogana im je bio "Protiv komercijalizacije školstva" (ne toliko protiv provedbe), sada planiraju još neke akcije... I kada je itko od naših intelektualca, od vas, javno stao iza njih i njihovih krajnje elemtarnih zahtijeva i priključio im se... Ili oni isto ne kuže bolonjski proces, i nisu dovoljno informirani? I što ima znači informiranost kada neće imati materijalne osnove da naprave išta sa tom informacijom, jer neće imati para.
Kada se to na sociologiji u Zadru istaklo kao bitna prepreka znanju? Kada se istakla činjenica da znaje postaje roba kojoj prisutup nemaju svi i čini se da će ga imati sve manje mladih ljudi?

Ali bitno da se priča o kulturi, o rodu, o spolu, postmodernizmu... i da se istovremeno ne dira ni ne analiziraju klasne razlike u Hrvatskoj među mladima, da vas ne bi slučajno stigmatizirali kao "marksiste"... I ako je ovaj tekst išta dobro istakao onda je to da je materijalna kvaliteta studiranja u komunizmu bila kvalitetnija, barem tako ja zaključujem iz priča svojih roditelja...meni je Marx uspio barem iskreno istaknuti neke stvari, a to je da je sva moja "sloboda" i znanje samo fikcija ako moje "carstvo nužnosti" nije zadovoljeno, koliko god da je isti "zastario", "ideologičan", "ekonomski determinist" i ne znam šta sve ne...
Ja ne sumnjan u vaše namjere, ali smatram da se bavite tehnikalijama i da ste spremno pristali na to, nužnostima... vi ste dobro proveli reformu, ali problem je u reformi samoj, jer je krajnje elitistička i nedostupna...
miki08.04.2009. 20:16#63

@aaa

bilo bi dobro da osim te žući i proljeva izbaciš i neki argument koji potvrđuje te tvoje navode o njihovoj slizanosti sa sistemom, a ne da silnom snagom emocija ideš čitatelje navoditi na ispravnost svojih izjava. dozlaboga jadno i glupo.

i daj neki dokument, link...bilo što gdje se vide te kolizije... :)
aaa08.04.2009. 20:09#64

petrić i koludrovićka su tipičan primjer iseraka kakvih ima na gomile na hrvatskim fakultetima. "ja, ja i samo ja", uvlačenje u šupak sustavu i krajnje licemjerje. i još su sociolozi. fuj.

a čujem da vam je organizacija na vašem odsjeku tolko jaka da vam studenti redom imaju kolizije zbog kretenski napravljenog rasporeda. tolko o tome.
Mirko Petric08.04.2009. 19:50#65

Komentar Komentarixa, cini mi se, u srz pogadja sve probleme implementacije onoga sto se naziva "Bolonjski proces" u Hrvatskoj. Najveci problem "Bolonje" nije ono sto taj sustav sa sobom nosi (a ne nosi samo dobre stvari), nego sto je pokusaj njegove primjene u Hrvatskoj pokazao sve slabosti starog sustava.

Upravo zato su, to znaju svi iole upuceni, najzainteresiraniji, a u javnosti percipirani kao najveci "zagovaratelji" Bolonje, oni koji zele reformirati stari sustav. Takvih je u Hrvatskoj, u uzem krugu, do trideset osoba iz redova akademskog osoblja. Lako ih je identificirati jer se posljednih sedam-osam godina medjusobno vidjaju na svim skupovima posvecenim provedbi procesa, koji su - usput budi receno - otvoreni i drugima i financirani, ili od EU ili Ministarstva znanosti.

Ti ljudi, takodjer poznati u svojim sredinama kao vrsni znanstvenici, vide Bolonjski sustav kao mogucnost reforme

A on je doista pruza, ne samo u akademskom smislu. Istina je da postoje brojni protivnici reforme skolstva kakvo je postojalo prije "reforme", ali takodjer je cinjenica - koja se NIKAD ne spominje - da Bolonjski proces ima veliki emancipacijski potencijal i omogucuje afirmaciju SLABIH U SUSTAVU, u prvom redu studenata i studentica i njihovih potreba, zatim zena, kao i malih sveucilista iz "perifernih zemalja".

Da bi se te mogucnosti uocile i iskoristile, sustav m,edjutim treba poznavati, a takodjer treba i prije svega mentalno, a onda i institucionalno, ne biti dijelom starog sustava.
Mirko Petric08.04.2009. 19:50#66

Komentar Komentarixa, cini mi se, u srz pogadja sve probleme implementacije onoga sto se naziva "Bolonjski proces" u Hrvatskoj. Najveci problem "Bolonje" nije ono sto taj sustav sa sobom nosi (a ne nosi samo dobre stvari), nego sto je pokusaj njegove primjene u Hrvatskoj pokazao sve slabosti starog sustava.

Upravo zato su, to znaju svi iole upuceni, najzainteresiraniji, a u javnosti percipirani kao najveci "zagovaratelji" Bolonje, oni koji zele reformirati stari sustav. Takvih je u Hrvatskoj, u uzem krugu, do trideset osoba iz redova akademskog osoblja. Lako ih je identificirati jer se posljednih sedam-osam godina medjusobno vidjaju na svim skupovima posvecenim provedbi procesa, koji su - usput budi receno - otvoreni i drugima i financirani, ili od EU ili Ministarstva znanosti.

Ti ljudi, takodjer poznati u svojim sredinama kao vrsni znanstvenici, vide Bolonjski sustav kao mogucnost reforme

A on je doista pruza, ne samo u akademskom smislu. Istina je da postoje brojni protivnici reforme skolstva kakvo je postojalo prije "reforme", ali takodjer je cinjenica - koja se NIKAD ne spominje - da Bolonjski proces ima veliki emancipacijski potencijal i omogucuje afirmaciju SLABIH U SUSTAVU, u prvom redu studenata i studentica i njihovih potreba, zatim zena, kao i malih sveucilista iz "perifernih zemalja".

Da bi se te mogucnosti uocile i iskoristile, sustav m,edjutim treba poznavati, a takodjer treba i prije svega mentalno, a onda i institucionalno, ne biti dijelom starog sustava.
slobodnomisleći pojedinac08.04.2009. 19:24#67

Najprije, pohvale autoru na argumentiranom i elokventnom članku! (Inače, u obranu autora, ovaj tekst nije "kritika provedbe Bolonje na Sveucilistu u Zadru” - vidi komentar gđe Tomic-Koludrovic - nego puno šira kritika Bolonje najprije u europskom i onda tek u hrvatskom kontekstu. A daleko od toga da je "neinformiran” – komentar g. Petrića).

Par komentara:
Što se tiče školarina i kreditiranje, tu je autor u pravu. Istina je da 50% stduenata u rh ne plaćaju školarinu, ali ostalih 50% plaćaju školarine - koje su by the way među najskupljima u Europi (što je potpuni absurd)! Komentari vezani uz kreditiranje su isto na mjestu: krediti nisu rješenje jer će svi oni manje imućni (a i oni koji će raditi u školama, a ne u privatnim tvrtkama) će provesti „svoje najbolje godine zaduženi do grla“.

O motivima bolonje, tu je autor načelno u pravu da je glavni motiv „dosadašnja nemoć europskog visokoobrazovnog mozaika pred blistavim znanstvenim uspjesima anglosaksonskih sveučilišta“. S druge strane, moram priznati da nisam baš za teorije zavjere tipa „Bolonja je samo sredstvo neoliberalne ideologije i ništa ne valja“. Da, živimo u kapitalištičkom društvu. Da, Bolonja je naravno dio šireg cilja EU da bude „kompetitivna“. Ali postoji cijela druga strana priče, i to je da mobilnost, transparentnost kvalifikacija, „osiguranje kvalitete“, i (ono što nije navedeno) „socijalna dimenzija“ zaista su sami po sebi poželjni elementi bilo kojeg sustava visokog obrazovanja (iz perspektive i studenata i nastavnika). Dakle, bliže sam mišljenju „kritički raspoloženih prijatelja“ autora koji misle da je glavni problem Bolonje „što je pala u ruke birokrata“, koji nisu spremni adekvatno financirati ili kvalitetno provoditi reforme. Isto, smatram da je „komentarix“ ukazao na bitnu stvar: sustav je očito bio inertan i loš, reforma je bila potrebna. Pitam se da li bi došlo do bilo kakvih substancijalnih reforma ili promjena bez Bolonje...?
komentarix08.04.2009. 18:05#68

1. teško da mickey mouse pripada i današnjoj generaciji :)

2. članak je dosta iscrpan i precizan u analizi nekih temeljnih odnosa problema visokog obrazovanja u europi i njegove "amerikanizacije", no mislim da je pomalo površan u analizi problema implementacije bolonje u rh. Naime, iako je istina da je bolonja ona vrsta reforme koja se donosi "odozgo", sa strane viših političkih tijela i iako je istina da su se birokrati uhvatili njezine implementacije, a bez adekvatnog znanja i kompetencija za jedan takav podhvat, još uvijek ostaje problem koji Vuletiću izmiče u ovoj analizi, a to je stanje visoko-školskih institucija u RH i prije Bolonje. Radilo se o inertnom, samodostatnom sistemu loše selektirane akademske elite koja je taj jedan tromi i neefikasni sustav iskorištavala isključivo za vlastite potrebe i vlastiti status. Napredovanja, kao i otvaranje prema svjetskim znanstvenim i stručnim trendovima toliko su zakržljala, da se danas spominjemo kao relevantan faktor u međunarodnim okvirima jedino ako se radi o pojedincima koji su (ipak) karijeru izgradili na stranim sveučilištima, ili ako se radi o skandalima ala Kurjak. Takav jedan sustav, prekrcan samodopadnom gerijatrijom u kojoj se sustavno uništavala različitost i kreativnost naišla je na strašan problem sa bolonjom. Trebalo se, naime, početi mijenjati, i to iz temelja. Tu su se onda već pokazale boljke koje su inheretne našem sustavu, i odlikama našeg kadra, a manje su pitanje strukture i legitimnosti bolonje. Osobno iskreno sumnjam da možda svega 5% cijelokupnog nastavnog osoblja, na svim rh sveučilištima, zna što su to ECTS bodovi, i prema kojim se pravilima dodijeluju. O razumijevanju odnosa tih bodova i opterećenja da ne govorim. Također, dobar dio kolegija, pogotovo iz humanističkih i društvenih znanosti u starom sustavu je bio nakrcan nerazumljivom i nepotrebnom literaturom, viškom gradiva koje nije služilo intelektualnom i duhovnom razvoju pojedinaca, već njihovom zatrpavanju pojedinostima koje dobrim dijelom nisu bile interesantne niti predavaču. Onaj znanstvenik/predavač koji nije u stanju sažeti kolegij tako da bude razumljivi, jasan, precizan i pogotovo konzistentan prilikom provjere znanja, prema mom sudu, nije kapacitet za rad u (bilokojoj) nastavi. Naravno, da bi sakrili godine iznimno lošeg rada i mediokriteta, prst krivnje se okrenuo na samu bolonju jer se (eto) radi o programu koji "uništava duh znanja i sveučilišta". Istina, ministarstvo je, u infrastrukturalnom i kadrovskom smislu, jako loše krenulo u reformu, ali da stvar bude gora dočekale su ih barikade iza kojih su stoje svi oni čiji se autoritet i integritet počeo dovoditi u pitanje sa bolonjom. Najveći problem je, što u tom sukobu birokrata i mediokriteta, opet stradavaju studenti/ce.
učiti učiti i samo učiti08.04.2009. 17:51#69

Kako to da se bolonjskom procesu protive brojni intelektualci, studenti, iz raznih zemalja eu? I kako objasniti ljudima da se nemaju sto protiviti takozvanim reformama naređenim odozgo, jer budu li, onda ce ih se dobrano napendreciti kao sto je to nedavno pokazala spanjolska policija? Kako to da se takozvana reforma odvija bez imalo ili samo s deklarativnom ukljucenoscu, dijalogom?
Inga Tomic-Koludrovic08.04.2009. 17:45#70

Kao nastavnica na Sveuciilistu u Zadru, te procelnica Odjela za sociologiju, koji nastoji na najbolji nacin iskoristiti mogucnosti koje pruza Bolonjski proces, smatram da se kritika provedbe "Bolonje" na Sveucilistu u Zadru ne moze generalizirati na nacin na koji to cini kolega Vuletic.

Isto tako ne smatram opravdanim stav da studenti i studentice nuzno nesto gube dobrom provedbom Bolonjske reforme. O tome kako se u studiju osjecaju studenti i studentice na "posve reformiranim" odjelima, kao sto je onaj koji vodim, u usporedbi s nekim odjelima koji se vode na "stari nacin", trebalo bi pitati njih: studente i studentice.

Sa svojeg stajalista, i uz iskustvo predavanja i u starom i u novom sustavu, mogu reci da sada studenti i studentice znatno vise rade i znatno vise znaju, a takodjer i znatno vise sudjeluju u radu sveucilisnih tijela, te opcenito utjecu na nacin na koji se izvodi nastava. To trazi znatno vise rada i vece napore nastavnika i nastavnica, ali sve nas koji smo posveceni poboljsanju uvjeta studiranja, vesele mogucnosti koje proces pruza.

Ako je o novcu rijec i koristenju prednosti koje pruza novi sustav, mogu reci da je na Odjelu za sociologiju postotak studenata i studentica u medjunarodnoj mobilnosti znatno veci od europskog prosjeka, pri cemu su im pokriveni troskovi boravka u inozemstvu.

O razlozima otpora koje Bolonjski proces izaziva u hrvatskoj akademskoj zajednici nedavno sam govorila na jednoj medjunarodnoj konferenciji:
http://www.ios.sinica.edu.tw/cna/download/5a_TomicKoludrovic_2.pdf
Mirko Petric08.04.2009. 17:31#71

Postovani kolega studentu, oprostite ali problem je i kod Vas sto ne razumijete do kraja tematiku, pa Vam se cini da je clanak kolege Vuletica dobro povezao linije procesa. A sto se tice "prodaje za kapital", moram Vas obavijestiti da su u nasoj zemlji "najmanje prodani" i u akademskoj zajednici najvise socijalno svjesni upravo oni iz razmjerno uskog kruga nastavnika i nastavnica posvecenih adekvatnoj provedbi Bolonjskog procesa. Da ne znam koliko ti ljudi rade i kako su za taj svoj posao "placeni", Vasu bih tvrdnju shvatio kao uvredu, ovako je shvacam samo kao izraz neinformiranosti.
Student08.04.2009. 17:17#72

A kome će gospodine Petriću služiti svi ti vaši lijepi procesi i Tempus programi kada će studenti sve manje imati para da uživaju u svim "blagodatima" vaše lijepe reforme?

Ako je ovaj članak zbog ičega dobar onda je to zato jer makar u linijama povezao klasnu razliku koju ovaj proces uvodi i koja je recimo glavna okosnica studentske kritike koju su pokazali na ulicama... Žalosno je to što je istakao jedan lingvist, a ne sociolog. Jer bitno je da se na našem djelu klasa potpuno izbacila iz analize... samo da su nam usta puna interpretacija kulture, fukoovaca i deridijanaca, i da pričamo o tome kao se niko nikoga više ne kuži... a razlike samo rastu, kako u svijetu tako i ovdje.
Prodali ste se svi za kapital: i sociologiju, i feminizam i manjine, samo da si ispunte kvote i podignete status. Žalosno!
Mirko Petric08.04.2009. 16:34#73

Krajnje proizvoljan i neinformiran pristup Bolonjskom procesu, koji zasluzuje siri komentar (saljem potpuniji odgovor cim ga nadjem vremena sastaviti) . Autor naravno ima pravo iznijeti svoje misljenje i poticajno ga je procitati, ali bilo bi pozeljno da je utemeljeno u poznavanju procesa, a takodjer i da govori u svoje ime ili komentira situaciju na odjelu na kojem radi, a ne da si uzima za pravo (neinformirano ili zlonamjerno) prosudjivati siituaciju na cijelom Sveucilistu. Na njemu ima i odjela na kojem je Bolonjski proces doveo do znatnog poboljsanja ranije postojeceg (niskog) standarda. Isto tako, sav napredak postignut u modernizaciji sveucilista (ne samo zadarskog, nego i svih drugih u Hrvatskoj), u smislu uklapanja u postojece svjetske standarde upravljanja sveucilistem i odgovora na potrebe onih kojima sluzi (od postojanja studentskih savjetovalista i ureda za medjunarodnu suradnju nadalje) postignut je - kroz Tempus programe - iskljucivo na pritisak i uz financiranje Europske Unije. Vise i detaljnije cim stignem.
ivar08.04.2009. 16:05#74

RATIONALE 1: Postavljajmo okvir u kojemu ćemo sa SIGURNIJIM očekivanjima manifestirati veliki broj ali ne i sve akademske slobode, i pri tome deregulirajmo quasikonstukcije obrazovnih sustava koji su bili ili sami sebi svrhom, ili su predstavljali proizvod monocentriranih političko-ekonomskih manipulacija.
RATIONALE 2: Ne postavljajmo okvir koji umanjuje SIGURNOST manifestacija ekstraordinarnih sporadičnih dostignuća koja pospješuju unaprijeđenje funkcionalnosti ljudske civilizacije, i pri tome regulirajmo sustav discipliniranja popratnih sociopatoloških devijacija.

Između rationale 1 i 2 iščitavam samo "krugove" tranzicije i konsolidacije obrazovnog sustava dekontekstualizirane iz ukupnosti društvenih mijena
nisamspamrobot08.04.2009. 14:34#75

odličan članak, nastavite s pisanjem
vidra08.04.2009. 12:51#76

Pravi cilj bolonje je nazalost upravo destrukcija sveucilista, upakirana u kvazi napredak.