Ključni faktor u nastojanjima producenta Ricka Rubina da transformira Johnnyja Casha u jesen njegova života, bio je odabir pjesama. Rubin je imao hrabrosti ponuditi mu, a Cash povjerenja otpjevati i snimiti pjesme Glenna Danziga, Toma Waitsa, Soundgardena, Nicka Cavea, Willa Oldhama, Depeche Mode, Nine Inch Nails, U2 i drugih izvođača koje mu u Nashvilleu ne bi ponudio nitko - u strahu da ga iz udobne fotelje diskografskog urednika ne otprave u najbližu ludnicu. No, Rubin je bio dovoljno lud, a Cash dovoljno lucidan pa su njih dvojica ponuđene pjesme preobratili u Cashov osobni razgovor s Bogom o burnoj prošlosti, ljubavi, grijesima, starosti i smrti koja je polako počela kucati na vrata sve bolesnijeg starca i njegove supruge.

Ključan odabir

Već i prije smrti, na prva četiri albuma iz serijala "American Recordings" činilo se kako Rubin na iglu izvlači posljednje kapi Cashova života ne bi li tu predivnu esenciju jednog velikog ljudskog bića sačuvao za vječnost. Taj se dojam pojačao kad je par mjeseci nakon Cashove smrti objavljen box-set "Unearthed" (2003) za koji se mislilo kako na svjetlo dana donosi posljednje snimke Rubinovih sessiona, a objava "American V" (2006) i sada "American VI: Ain't No Grave" doista zvuče kao Cashovo obraćanje s onoga svijeta.

Kao i na prethodnim albumima "American" serijala, ključnu ulogu igraju odabir pjesama i Cashova interpretacija koja - imajući na umu da ih je Cash snimao nakon smrti supruge June Carter i malo uoči vlastitog susreta s Bogom - otpjevanim pjesmama podaruje osobno, čak izmijenjeno značenje. Pjesme uglavnom potječu iz folk, country i gospel pjesmarice, aranžirane su i okrestrirane vrlo šparno i intimno, s naglašenom ulogom akustične gitare, klavira i naravno Cashovog glasa, drhtvaijeg no prije (razumljivo), ali ništa manje upečatljivog. Dapače, često se čini kako je Cash, a sada i mi s njim, na rubu suza. Caveovski mračno aranžiran apalačijanski tradicional "Ain't No Grave" zvuči kao da Cash samoga sebe uvjerava kako smrt nije strašna jer će iz groba ipak otići do neba. Jednako mračno intonirana, ali zarad crkvenih orgulja, ipak puna nade "Redemption Day" Sheryl Crow kao da nam poručuje da Cash zapravo i ne žali što napušta svijet pun patnje, nepravde i boli jer zna da će pred konačnim sudom biti iskupljen. Kristoffersonova "For The Good Times" potresna je do boli jer je jasno kako se Cash kroz nju oprašta sa životom, nadajući se svom ponovnom susretu sa suprugom na onome svijetu. "I Corinthians 15:55" posljednji je Cashov autorski rad.U "Can't Help But Whonder Where I'm Bound" folk-kantautora Toma Paxtona ne pita se o svojim nadolazećim životnim putešestvijama, nego o putovanju na onaj svijet dok u starom country klasiku "Satisfied Mind" pjeva o tome kako s ovog svijeta ipak odlazi smiren i zadovoljan, baš kao što je stara ljubavna country pjesma "I Don't Hurt Anymore" Hanka Snowa ovdje preobražena u oproštaj od života.

Osobni testament

"Cool Water" Boba Nolana (sons Of The Pioneers) iz western-teme pretvorena je u potragu za rajem, dok se antiratna "Last Night I Had A Strangest Dream" folk-kantautora Eda McCurdyja doima poput osobnog testamenta, a "Aloha Oe" poput posljednjeg pozdrava, tako lijepog i smirujućeg. I zato, ali i zbog svega što si nam podario, a bez čega bi nam život često bio neizdrživ, zbogom Johnny, Bog te blagoslovio i hvala Ti još jednom.