Smještanje priče u ruralno ličko područje tek je konvencionalni okvir (da bi se prevladala zatrpanost urbanom ikonografijom) iza čega stoji velebni zamah - spuštanje protagonista u same okvire prirode koja u sebi nosi dijalektičke silnice društva. To je film o pokušaju nadvladavanje prirode (jezgre nagona i strasti), nadvladavanja društva (kao nadgradnje i prikrivanja nagona) i obitavanja kroz arhetipove. To je film o čovjeku koji žudi za svojom životinjom, jer je i on sam životinja, čovjekom koji žudi za svojom prirodom, za svojom biti kao izmičućim mitom. To je valjda razlog zašto su Francuzu uskliknuli: 'Kino Lika' je genijalan, a bazično strašan! To je velik film!

O ovom ostvarenju, kao i prethodnim Matanićevim kreacijama, dale bi se napisati stranice i stranice eseja koje bi ga ocrtale kao genija za treći milenij, umjetnika koji vlada naracijom do te mjere da uspijeva polaziti iz precizno društvenog okvira priče, a isto tako postići komunikativost kroz neambiciozni govor karaktera iz kojih gotovo ni iz čega stvara duboku dramu i bogat društveni kontekst sa snažnom univerzalnom potkom. Ipak, s obzirom na kontrovoreze u našem medijskom prostoru, želim tek naglasiti važnost njegovog etičko-estetskog diskursa u fenomenologiji stvarnosti.

Naime, u postetičkom smo vremenu, u kojem je moralno sve što nije izravno kršenje nekog članka zakona. (Čak se ni kriminalcu više ne prigovara da je nemoralan do izricanja pravomćne presude!) To je ono što se zove politička koretnost. Svi su OK, dok nekog ne ubiju. (Iz nekih svojih ljudskih razloga.) Takav je moderni bon-ton. Relativizam vrijednosti pod apsolutizmom (političke) korektnosti vrlo je izazovan za umjetnost. On joj otvara prostor da obračuna s tabuima koji žive u svijesti pojedinaca kao određeni vid slobode, malih tabua koji su, (jer djeluju iz softwera), jači od moći institucija. Ukratko, za razliku od predglobalističkog doba, doba jasnih društvenih normi i morala - kada je umjetnost kao opozicija razbijala fiksnu (nametnutu i prihvaćenu i življenu) sliku svijeta iza koje su stajale institucije, danas ona ima ulogu - stvaranja slike svijeta. S tim što… je li umjetnost institucija? Možda, kao postrojenje razuma. A razum, koliko je moćan u odnosu na klišeje?



Kako bilo, zbog prava svih i svakoga na sve i svašta u globalnom zaseoku, našem malom mistu zvanom svijet - danas je umjetniku sa slikom (slikama) svijeta teže no gladnom u Africi. Jer, on ne može utažiti svoju glad, a da drugi (koji očajnički traže fiksnu točku za svoju ideju življenja) ne budu povrijeđeni na ovaj ili onaj način. Ni malo nije čudno što je don Kaćunko onako bjesnio protiv filma - imao je razloga, jer je Matanić priču stavio u elemente: zemlja (životinje), zrak, vatra, i voda!, a koji su - da!, bezbožni, nekršćanski, paganski. Također, nije neobično što je izvjesna Nada Balen ispred Odbora za ravnopravnost spolova uskliknula da je zbog ponižavanja žene Kino Lika odvratan film, iako ga nije gledala.

Da, to je ključan moment: debela djevojka (Venera u blatu koja pod životodajnom kišom žudi svoju svinju) je odvratna, jer ne žudi vibrator, što bi bilo korektnije, civiliziranije. (Seks je naime, uzvišen, dočim je jebanje nisko, animalno, s tendencijom potpunog sjedinjavanja s prljavom životinjom.) Nadalje, tu je i bakica koja žudi za svojim janjetom pobjeglim u planinu, odvratna jer ne žudi čuti glas boga nego meketanje drage životinje, pa - otac koji pod kišom (spoznaje) pada na koljena pred svojim golim, izmučenim djetetom… Da, umjetnost je odvratna jer izaziva, udara u korektnost, u slobodu kao balon kukavičluka! Pod kišom prava na ništa - umjetnost je postala rezervat u svijetu savršenih sporazuma oko toga da je sve OK, i da je pojedinac u svojoj civilizacijskoj prepariranosti više virtualan nego animalan. I, hoću li biti nastrana ako Mataniću poželim još usamljenosti i snage za kršenja zakona, proširenje more?

---

Članak je objavljen u suradnji H-altera i Regionalnog ženskog portala Ekviva (op. ur.)

Tagovi: hrvatski film, Dalibor Matanić