Koji je prvi proizvod što ga je Hrvatska uvezla iz Srbije još u vrijeme kad su zbog rata tržišta ovih dviju zemalja bila zatvorena? Ili - koja je to vrsta glazbe kojom su fascinirani mladi s prostora bivše Jugoslavije, a nazivaju je i "trash" glazbom te sinonimom za loš glazbeni ukus? Odgovor je - turbofolk. Naziv je skovao Rambo Amadeus koji turbofolk definira kao "gorenje naroda i razbuktavanje najnižih strasti
kod homo sapiensa".

Ovom fenomenu posvećena je predstava "Turbofolk", koju je u Hrvatskoj drami riječkog HNK Ivana pl. Zajca režirao Oliver Frljić. Od premijere 2008. ovaj je naslov značajan broj izvedbi ostvario izvan Rijeke i Hrvatske - u Novom Sadu, Nišu, Užicu, Berlinu, Budimpešti..., a sada i u Banjoj Luci i Beču. Zanimljivo je spomenuti ovaj prostorni kontekst, jer je riječka kazališna uspješnica tako povezala naizgled nespojivo. Veliki kamen kušnje bilo je predstavljanje publici u Srbiji. Mogle su se očekivati oštre reakcije i masovno napuštanje gledališta, što se ipak nije dogodilo.

Igra spolovilima

Pogledavši nekoliko izvedbi u različitim kazalištima, pokazalo se da uvijek ima onih koji izlaze prije kraja predstave, no ne na istim mjestima. Dok neke gledatelje recimo smeta scena sa Željanom i Krešom, duhovita igra ženskim i muškim spolovilima, drugi napuštaju gledalište više iz ideoloških razloga, primjerice zbog prizora u kojemu glumci "puše" hrenovke u glazbenoj pratnji "Janičara" Predraga Cune Gojkovića. Ironičan odnos prema nacionalnoj mitologiji uspostavljen je i spuštanjem na pozornicu slike "Kosovka devojka" srbijanskog autora Uroša Predića na kojoj djevojka daje piti u boju ranjenom junaku.

Najnovije gostovanje "Turbofolka" dogodilo se koji dan nakon što se hrvatski predsjednik Ivo Josipović zajedno s predsjednikom vlade Republike Srpske Miloradom Dodikom poklonio na stratištima Srba, Hrvata i Bošnjaka u Sijekovcu, Briševu i Kozarcu, čime je iskazana želja za poslijeratnim pomirenjem. U tom smislu predstava Olivera Frljića, koja je prikazana u Narodnom pozorištu Republike Srpske u Banjoj Luci, može se tumačiti i kao svojevrsni barometar normalizacije. Obje izvedbe prošle su bez incidenata, a izlazak nekolicine gledatelja nije ništa neuobičajeno.
Doći u Banju Luku, a ne probati banjalučki ćevap, bilo bi ravno svetogrđu.

Kako je predstava "Turbofolk" na neobičan način povezala Banju Luku i Beč, naša polazna pretpostavka bila je Banja Luka=ćevap, Beč=Sacher torta. Ova računica pokazala se pogrešnom, jer i Banja Luka pamti austrougarsko doba. Zato u ovom gradu ugodno koegzistiraju ćevap i sacherica.

Jednako je krivo misliti da Beč nema ništa s turbofolkom i ćevapčićima. Još za ranijih posjeta austrijskoj prijestolnici zapazili smo kafić pod nazivom "Lepa Brena", a ovoga puta naišli smo na interesantnu kombinaciju talijanskog i makedonskog restorana u kojemu je jedan od specijaliteta upravo - ćevap! S obzirom na multikulturalno ozračje Beča i činjenicu da ovdje živi i radi dosta ljudi s područja bivše Jugoslavije, to i ne čudi.

Zapljeskali u ritmu

Valja istaknuti da je riječka predstava imala četiri izvedbe uzastopce na prestižnom festivalu Wiener Festwochen. Izvođena je u kazalištu Schauspielhaus, gdje ju je
u rasprodanom gledalištu u tri dana pogledalo više od 500 gledatelja. Za redatelja Olivera Frljića, ravnatelja Hrvatske drame Žarka Radića i glumački ansambl koji čine Anastazija Balaž Lečić, Olivera Baljak, Andreja Blagojević, Alen Liverić, Jelena Lopatić, Jasmin Mekić, Dražen Mikulić, Damir Orlić i Tanja Smoje, dodatni razlog za slavlje bio je i taj što je upravo u Beču "Turbofolk" doživio svoju 50. izvedbu. Za jednu "malu" predstavu s off-programa više nego dobro. Osim toga i glumci su pokazali iznimnu profesionalnost i koncentriranost tijekom izvedbi.

Na predstave nisu dolazili samo gastarbajteri. Bilo je i Austrijanaca, odnosno pravih Bečana koji su sve izvedbe popratili pljeskom i povicima odobravanja. Neki su i ovoga puta izišli usred izvedbe...Brojna pitanja koja su austrijski gledatelji postavljali redatelju Frljiću i glumcima također su pokazala da je "Turbofolk" zaokupio njihovu gledateljsku pažnju. Na kraju su, motivirani pozivom glumaca, čak i zapljeskali uz narodnjačke ritmove. Bila to manipulacija ili ne, turbofolk je opet dokazao svoju moć koja je u stanju pokrenuti i kultivirane Austrijance. Jedan od njih kazao nam je da su u predstavi izvrsno prikazane nacionalističke tendencije na Balkanu. Budući da "Turbofolk" dosta brutalno tretira i nasilje muškaraca nad ženama, publiku sa Zapada zanimalo je i jesu li muškarci s Balkana veći seksisti nego drugdje. Na ovom primjeru iznova se potvrdila teza da je Balkan za Europu oduvijek bio onaj arhetipski Drugi, to jest sinonim za loše i primitivno. U tom smislu, u "Turbofolku" radi se o određenoj potvrdi stereotipa, odnosno o rekonstrukciji balkanskih identiteta kroz jednu specifičnu vrstu glazbe.

Važan je i kontekst u kojemu se predstava igra. Izvorno to je HNK Ivana pl. Zajca, a nastoji se i da izvedbe u drugim teatrima budu barem približne koncepciji "narodnog kazališta". Oliver Frljić na taj način propituje postojeći mehanizam nacionalnih teatara, odnosno okoštalu paradigmu iz 19. stoljeća koja "živi" i danas. Smještanjem turbofolk glazbe u takav ambijent dolazi do sraza "visoke" i "niske" kulture. Tako je Frljićevom predstavom turbofolk kao društvena tema konačno dobio pravo građanstva. Naime, to je tema prema kojoj u hrvatskim medijima i javnosti postoji neka vrsta cenzure. Tako se turbofolk ne izvodi na Hrvatskom radiju i televiziji, ali se zato otvaraju brojni kafići i klubovi u kojima se pušta ta vrsta glazbe. Turbofolk se javno prešućuje, a privatno uživa veliku slobodu.