Tko još nije čuo za oksimoron diktatura relativizma, kojega su tako domišljato lansirali u jednoj državici koja je od demokracije dalje nego što je od jednog do drugog kraja galaksije, a tako ga zdušno prihvatili na jednom brežuljku s kojega se za lijepa vremena vidi tek do Turopolja (iako se njima čini da vide s kraja na kraj svemira). Oni načitaniji koji znaju u kakvoj su vezi Big brother i 1948., prisjetit će se ideoloških parola Ministarstva istine: Rat je mir, Sloboda je ropstvo, Neznanje je moć. O ratu i miru ne bih ovom prilikom (ne ponovilo se), da je sloboda bez Boga ropstvo samozvani nam božji namjesnici svakodnevno ponavljaju, a da je neznanje moć ne znaju još samo siromasi duhom koji očekuju kraljevstvo nebesko (Mt 5, 3). Njihovo neznanje jest moć, doduše ne njihova, nego onih koji su na tom neznanju sagradili ogromno bogatstvo i društveni utjecaj, ali Ministarstvo istine je ipak u pravu: neznanje je moć. Pa kada, dakle, rat može biti mir, sloboda ropstvo, a neznanje moć, zašto onda i obratno, relativizam ne bi mogao biti diktatura? Zar nacisti nisu svijet oslobađali od demokracije?



Važno je smisliti pravu igru riječi. Diktatura je opterećena riječ, diktature su ostale u lošem sjećanju, diktatura se većina ljudi plaši i prema njima ima odbojan stav. Pa kad se već u onoj maloj državici i na onom malom brežuljku sa svemirskim aspiracijama ne mogu relativizmu razložno suprotstaviti, zašto ga ne učiniti odbojnim na verbalnoj razini? Siromasi duhom vjeruju svojim pastirima u faraonskim nošnjama i s faraonskim idejama (onima koji to još nisu shvatili predlažem da usporede njihove štapove, kape, pozlatu, bogatstvo i aspiracije). Njima nemam što reći, ali oni koji se nisu odrekli razuma trebali bi razmisliti čime im to pune uši i truju razum. Diktatura relativizma, što je to? Što Ministarstvo istine nudi kao alternativu relativizmu?

Relativizam mišljen dosljedno nikako ne može biti diktatura. Ako sam ja relativist, a jesam, onda to znači da ništa ne uzimam kao istinito samo po sebi, tj. apsolutno, već u odnosu na koga ili što, u odnosu na kontekst, u odnosu na mišljenu cjelinu. A to znači da i sebe uzimam relativno spram drugih ljudi. Da svoje istine mislim i živim relativno spram istina drugih i drukčijih ljudi. Jedino tako mogu misliti i živjeti dosljedno. A to znači da me moj relativizam čini otvorenim i tolerantnim prema istinama drugih ljudi. I ja njihove istine ne dovodim u pitanje dok su te istine samo njihove, kao što mislim da imam pravo na svoje istine dok su one samo moje. Ali, ako želimo (ili moramo) živjeti zajedno onda moramo imati i neke zajedničke istine, pa ako ne mislimo jedni drugima silom nametati svoje, onda nam kao zajedničke istine preostaju samo one o kojima se dogovorimo da to jesu. I tu počinje nevolja.



Meni kao relativistu to nije nikakav problem. Baš zato što istinu smatram relativnom meni je posve razumljivo da svatko drugi i drukčiji ima svoju istinu, da na nju ima jednako pravo kao ja na svoju i da se o zajedničkoj istini i na njoj zasnovanu životu moramo dogovoriti. Ali, ako taj drugi i drukčiji misli da svatko drugi ne smije od njega biti i drukčiji, već da svi moraju u svemu misliti i živjeti kao on, onda se s njime ne mogu dogovoriti bez da se ne odreknem sebe, a to neću i ne mogu. S takvima nema suživota, jer oni traže pokoravanje, a suživot i pokoravanje mogu biti isto samo onima kojima je sloboda ropstvo, kojima je demokracija diktatura, koji će netolerantnim proglasiti svakoga tko im se ne pristane pokoriti. Diktatura relativizma!? Relativizam koji ne pristaje na apsolutne istine (da, da, i apsolutne su istine različite i u množini, a njihovi se nositelji slažu samo u tome da je istina jedna i apsolutna, dakako ona njihova), biva proglašen diktatom i to od koga: od onih koji osim svoje ne poznaju i ne priznaju ni jednu drugu istinu, pa dosljedno tome tu istinu žele nametnuti svima. Nevolja je dakle u tome što bi se mi relativisti sasvim lijepo međusobno dogovorili o suživotu kada nas posjednici apsolutnih istina ne bi htjeli utjerati u neznanje. Jer, neznanje je moć. Mi bismo relativisti čak mogli lijepo živjeti i pored apsolutista, kao što živimo pored njihovog Boga, kad ih njihova apsolutna istina ne bi činila netrpeljivima i nagonila ih da nas pokore svome Bogu.



Pa kada se netko pobuni protiv njihova vrijeđanja i omalovažavanja, koje je svakodnevno, onda se čude njegovoj drskosti, a prepričavanje vlastitih uvreda nazovu falsifikatima. Tako je po već ustaljenu običaju faraonski kostimirani božji namjesnik i ove godine oko zimskog solsticija - što su ga naši stari obilježavali tisućljećima prije nego što su ga pastiri prisvojili kao blagdan – prozvao kao sile tmine sve one koji ne dijele njegove apsolutne istine, tj. po grijehu već poznate nevjernike. One pak koji su upozorili na njegove neprilične riječi namjesnikovi su glasnogovornici nazvali falsifikatorima. Jer on, navodno, nije rekao to što je rekao, nego su to oni krivo prepričali, a budući da je njegova istina apsolutna, onda su oni, dakako, u krivu.

Kako je apsolutna istina izašla pred svijet malo neuredna i ostavila loš dojam, trebalo ju je svijetu prikazati ponovno nakon šminkanja i dotjerivanja, pa se sada, eto, gradom i okolicom širi nova spoznaja. Namjesnik navodno nije stigmu bacio na ateističke ateiste, nego na kršćanske ateiste. To su oni koji po apsolutnoj istini pripadaju kršćanskoj zajednici kada treba reći koliko je stado veliko i koliko društvenog novca i moći na osnovi toga pripada njegovim pastirima, a kada griješe i kada im treba suditi onda su ateisti. I to, dakako, nije falsifikat, jer nikako ne može biti ni relativna, a kamo li apsolutna istina da su oni recimo statistički ateisti - pa da i naša Udruga od Države naplati nešto novca - a stvarno su kršćani po kojima bi i zajednicu kojoj pripadaju trebalo suditi.



No, ako već pastiri šišaju i crne ovce kao svoje, onda neka njihovu vunu ne bacaju u ateističko dvorište. Kršćanski ateisti proizvod su iste one dvoličnosti kojom se svakom dobrom ateistu pripisuje neosviještena religioznost. Pa kada je ateist dobar, onda je on zapravo neosviješteni kršćanin, a kada je kršćanin loš, onda je on zapravo ateist. Apsolutne su istine uvijek tako jednostavne. Zlo su oni drugi kada su drukčiji. Kršćanski ateisti!? A zašto ne jednostavno kršćanski licemjeri, kršćanski lopovi, kršćanski lažovi, kršćanski silovatelji, kršćanski ubojice itd. Pa zna se (to je formula apsoluta), jer ako su licemjeri, lopovi, lažovi, silovatelji, ubojice ili bilo koja vrsta ološa, onda nikako ne mogu biti kršćani – jer pravi kršćani slušaju i slijede riječ Božju – a ološ onda mogu biti jedino bezbožnici. I na kraju, neka se nitko ne nađe uvrijeđen ili prozvan, jer to znači da me je krivo shvatio, pa da me ne bi falsificirao najbolje je da se obrati mom glasnogovorniku. On će mu reći da ga nisam nigdje ni spomenuo.

---

_{Autor je predsjednik Protagore, Udruge za zaštitu prava ireligioznih osoba i promicanje ireligioznog poimanja svijeta}

Tagovi: ateizam, relativizam