Još prije godinu ili dvije takva bi nam se vijest činila kao nemoguća prvoaprilska šala. U posljednjih godinu dana, ona ne samo da je postala moguća, nego su je u Splitu svi i očekivali. Sad je ta vijest i potvrđena: Mucalo, estradni pjevač i lakoglazbeni humorist, postao je novi intendant pompoznog zdanja sa štukanim muzama koje se zove HNK Split.

Takvu odluku donijelo je splitsko kazališno vijeće, koje je osobno iskadrovirao Željko Kerum i to s jednom jedinom zadaćom, da donese upravo onakvu odluku kakvu je i donijelo.

Postavljajući Mucala na čelo HNK, Kerum je samo potvrdio dvije konstante svoje dosadašnje gradske politike. Prva je od njih da na kadrovska mjesta postavlja jedino i isključivo ljude koji su mu apsolutno osobno lojalni, a kad je već tako kad je riječ o malim i nevažnim festivalima i ustanovama, kako neće biti tako kad je posrijedi skupo kazalište koje ima goleme nekretnine u centru grada.

Druga konstanta Kerumove politike je estradizacija. Šund-glazba medij je koji splitski gradonačelnik razumije, to je jedini segment kulture u kojem ga ne probadaju pogledi podsmijeha, pa su stoga estradnjaci u Splitu stvorili svojevrsnu umjetničku treš-republiku, u kojoj participiraju u stranačkoj politici (Rozga, Huljić), kreiraju socijalu (Jole i "slučaj vrtići"), a sada - s Ninčevićem i Mucalom - troše i glavninu kulturnog novca.

Ljudi oko kazališta vele da je Mucalo u kandidacijskom razdoblju ostavio čak povoljan dojam. Navodno je bio vrlo pripremljen, tvrdi se da je imao temeljit i iscrpan program, te da je u razdoblju priprema prečešljao teatar od vrha do podruma, s ciljem da ga shvati iznutra.

No, vjerojatne dobre namjere i kampanjsko naukovanje budućeg intendanta ne mogu promijeniti bit stvari. A bit stvari je ta da Mucalo nema ni obrazovanja ni širinu obzora da bi mogao raditi taj posao. Intendant jedne dramske i glazbeno-scenske kuće, naime, ne bi smio ni mogao biti netko tko u životu nije vidio neku Nekrošiusovu ili Pandurovu predstavu, tko ne zna tko su Sarah Kane ili Koltes i tko nije posve upućen u suvremeni repertoarni teatar od Moskve do Edinburgha. To nije znanje koje se može popasti na dvomjesečnom intenzivnom tečaju, to se znanje stječe desetljećima rada u profesiji. To je, naime, znanje koje razdvaja profesionalca od dobrohotnog diletanta. Službeni Split je, dakle, odabrao. Od ove točke nadalje, ključevi Mucalova ureda ovise samo o jednom čovjeku, a to je Božo Biškupić.

Prije deset godina, Biškupić je dao crveni karton Slobodanu Šnajderu na stolicu riječkog intendanta zbog jedne kolumne koja je - uvrijedila Kaptol. Sada je Biškupić pred odlaskom, bolestan je, i nema nikakvih (najmanje stranačkih) razloga da povlađuje Kerumu. Hoće li u gradu štukanih girlandi ponovno odigrati ulogu šerifa, i odjahati u suton prvi put kao heroj liberalne javnosti? Ili će naprosto zaključiti da ga nije briga, da tu za njega nema osobne koristi, te da to stoga nije njegov rat?