07.02.2012.
Lijepa naša bez pisanog traga
Ministarstvo graditeljstva i prostornog uređenja priznalo da je bivši MZOPUG godinama dodjeljivao udrugama milijune kuna proračunskog novca, a da ne postoje apsolutno nikakvi pisani tragovi o ocjenama predloženih projekata i projektnih izvještaja. Najveći dobitnik bio je HDZ-ovac Ante Kutle. Hoće li na scenu stupiti DORH?
Što nas čeka
- Zašto smo protiv izgradnje županijskog centra za otpad u Dubrovačkom primorju/ Tribina
- Potpisom protiv Keruma
- Prosvjed protiv ACTA-e
- "Nema zdravlja bez mentalnog zdravlja"
- Peta otvorena radionica o direktnoj demokraciji
- Splitu je dosta
- ACTA - cenzura interneta - Diskusija, projekcija, druženje @ Hacklab01
- Lokalne aktivnosti za uštedu energije i energetsku učinkovitost
- → Više
- Buffy anarhosindikalistkinja u epizodi "Kapitalizam ubija!"
- Subota u Reciklaonici u Heinzelovoj 66
- Tjedan iranske kulture u Zagrebu
- Peticija: Zahtjev za postavljanje dvije nove klupe u pješačkoj zoni ulice Ljudevita Gaja
- Novi film Milča Mančevskog u kinu Europa
- Maja Marković: Oslanjanje/ Izložba u Dubrovniku
- Večeri planinarskog filma
- Film o hrani i "Slava kurvi" u Dokukinu
- → Više
Trg Burze
- Natječaj za projekte organizacija civilnoga društva u okviru programa Europa za građane
- Natječaji za projekte suradnje gradova i općina u okviru programa Europa za građane
- Natječaj Američkog veleposlanstva
- "RTL pomaže djeci"
- 2012 Tourism Cares Worldwide Grants
- Natječaj u sklopu Europske inicijative za demokraciju i ljudska prava - EIDHR
- Natječaj za rezidenciju Akademie Schloss Solitude 2012
- Natječaj za udruge iz područja psihosocijalne i zdravstvene zaštite Grada Splita
- → Više
- Natječaj za kratki video u sklopu projekta "Pronađi svoj identitet": Identitet i europska integracija
- Triple Canopy - natječaj
- Nagrada Coal – umjetnost i ekologija
- Radionica kiparstva
- Alternative Processes – International Call for Entries
- International Computer Music Conference - natječaj
- Mislim kritički!/ Eduakcija studenata
- Javni poziv za priključenje Organizacijskom odboru Povorke ponosa 2012.
- → Više
Deutsche welle
- Politika Teror financiran zaradom od heroina
- Panorama Nemaštoviti Europljani
- Gospodarstvo Talijan koji je premalo Talijan
- Kultura Utrka može početi!
- Priča dana I u Njemačkoj se umire od hladnoće
Druga smrt Mome Kapora
Trećeg marta godine 2010. objavljeno je da je umro Momo Kapor. Valja se sačuvati od hvalospjeva njegovom ljudskom i književnom djelu koji će nas zasuti narednih dana; ovo što slijedi nastojanje je da samu sebe sačuvam od svega toga i preduprijedim misli koje će njega, Momu Kapora, odvojiti u dvije cjeline, pisca i čovjeka
Kad je o piscu riječ, kao klinka sam u Zagrebu čitala njegove "Beleške jedne Ane" u izdanju HIT Biblioteke (i danas postojećim knjigama na mojim zagrebačkim policama) i priznajem, jednom smo mi klinci u hrvatskoj provinciji polupali jaja na fasadu obližnje kuće, nešto ljuti na vlasnika, iako su ta jaja bila predviđena kao sirovina za neke tada praznične kolače.
Kapora sam upoznala sredinom 80-ih godina u Zagrebu, onomad kad je "Vjesnik" iz pera tad svog vrhunskog novinara Saliha Zvizdića objavio tekst "Naš pisac na četničkom pikniku". Vrijeme je još starojugoslavensko (iz naše perspektive), još jurimo vještice i nezakonito čitamo emigrantske novine, bez obzira na to što je riječ o glupavim biltenima. Za mnoge koji se ne sjećaju, Kapor je tada otišao u Kanadu, na Nijagarine vodopade, na kojima su tada svake godine svoj piknik radili četnici u rasejanju, koje su domaće Službe vidjele kao glavne neprijatelje srpstva, hrvatstva i vaskolikog bratstva i jedinstva, svoj njihovoj komičnosti usprkos. Navodno je tamo bivao i Momčilo Đujić, onaj koji je ostao u novijoj povijesti znan kao tip koji je zvanje četničkog vojvode dodijelio i Vojislavu Šešelju, pa mu ga potom oduzeo, što ovoga - Šešelja, naime - nije baš impresioniralo, pošto mu je prvo uzeo par stotina hiljada dolara.
Momo Kapor je tad presavio tabak i tužio Zvizdića za klevetu, istom građanskom parnicom kakva je i danas posrijedi kad je o kleveti riječ. Slijedila ga je gomila advokata, ne sjećam se svih, ali znam da su tu bili i dan-danas moji prijatelji, zagrebački advokat Silvije Degen i tad beogradski Slobodan Perović. Tih smo se dana družili: moji prijatelji i ja posve počašćeni što smo upoznali Kapora, od kojeg je - iako su ga zvali "lakim piscem" - legendu napravio Zlatko Crnković, Kaporovi prijatelji Arsen Dedić i legendarni režiser Mario Fanelli, u čijem je stanu u tadašnjem Prilazu JNA u Zagrebu Kapor stalno i odsjedao. Ne samo tamo, nego i u Fanellijevoj vikendici na moru, pa smo slušali priče o plovidbama njegovom barkom u kojoj je Momo, sa bilo kime koga je htio povesti na te plovidbe, bio dobrodošao.
Kako god: cijeli taj cirkus sa tom klevetom je završio i Kapor je, uz veliku podršku javnosti, ispao dobar i naivan - u Zagrebu bi se tada reklo kit - koji je one Đujićeve četnike na čuvenim vodopadima gledao iz radoznalosti, ne znajući što će nas sve zajedno snaći. I, mora se priznati, suđenje se tada pretvorilo u optuživanje Kapora za „nenarodnu djelatnost", usprkos tome što je Kapor za klevetu tužio Zvizdića, ali ta je priča imala po Kapora sretan kraj: "lakog pisca" su podržali mediji, imao je već karizmu u svim bratsko-jedinstvujuščim republikama, bio je tu i Zlatko Crnković koji je doštampavao tiraže tadašnje HIT-biblioteke.
E, onda je krenuo rat, najprije onaj smiješni slovenski, potom krvavi hrvatski i još krvaviji bosansko-hercegovački. Momo Kapor je stao na stranu onih koji u ratu nikad nisu učestvovali, pa je hodao po srpskom moru u Karinu (Hrvatska), kao da je riječ o putovanjima i iskustvima koje je ranije dijelio s legendarnim Zukom Džumhurom, na kojega se do kraja života pozivao, iako je tog istog Zuku 90-ih stavio u muslimanske neprijatelje srpstva, kojih nije šteta i koji su tek otpadnici od srpskog naroda. S tim istim Zukom Džumhurom popio je po Počitelju i Konjicu da preplivati ne bi mogao.
Rodno Sarajevo je pljuvao, kao i Bosnu i Hercegovinu: sebi je na rodni grad ostavio tek pogled sa Pala, onih zločinačkih i ratnih i nikada nismo čuli da mu je bilo žao onih ljudi koji su u sarajevskoj kotlini stradali od paljanskih granata; kako Bošnjaka, tako ni ostalih. Sve je to bilo za "zaštitu Srba", govorio je Momo i pisao u tadašnjoj beogradskoj "Politici", da bi nakon 1995. i Daytona, kad je ostao bez karinskog mora i paljanskog pogleda na mjesto rođenja, stupio u red nekakvog Senata kojem je zadatak braniti zločince Ratka Mladića, Radovana Karadžića i ine koji su klali i ubijali po Bosni, po Sarajevu, Srebrenici, Ovčari...
Taman negdje nakon tog vremena, u julu 1996. godine u Beogradu, preko puta zgrade "Politike", srela sam Momu Kapora. Stajao je s jednom od svoje dvije kćerke (ne znam kojom, onom iz Rima ili onom iz Moskve i još s nekim). Mijenjalo se svjetlo na semaforu, od crvenog preko žutoga do zelenoga i tako nekoliko puta. Ja sam stajala i gledala u ta semaforska svjetla s one strane apoteke i "Grmeča" i s grčem u želucu razmišljala: da li da mu priđem i da mu kažem, ili da pređem ulicu i da mu nikada više ne kažem ništa. Ipak sam prišla u nekom trenutku. On je, prepoznavši me likom ili time što sam mu rekla tek: "Tanja Tagirov", krenuo ka meni onim svojim šarmerskim osmijehom, pitanjem gdje sam, pokušavajući pružiti mi ruku i izljubiti se - dvaput, triput, otkud znam, nije se dogodilo - kao što je red. Odgurnula sam mu grubo ruku i rekla: "Nisam ti prišla da se pozdravimo, prišla sam ti zato da te pošaljem ravno u tri pičke materine". Njegovo društvo bilo je konsternirano, a on je pitao : "Zašto?"; ja sam mu rekla: "Zbog rata, zbog Hrvatske, zbog Arsena i Marija Fanellija koje si pljunuo i nazivao ustašama, zbog svega onoga što si u Zagrebu navodno volio, a što si htio pregaziti tenkovima". Kapor, iznenađen, kaže u tom času: "Ma daj, Tanja, nećemo valjda sada o tome", ja mu kažem: "E, sad ćemo o tome i nikada više ni o čemu nećemo"; u tom trenutku s druge strane, od zgrade "Politike" pretrčava Vican Vicanović nanjušivši neku frku, pozdravljam se s Vicanom kojega također znam odranije (bio je fotoreporter zagrebačkog "Danasa". "Starta" i još koječega), ostavljam ih sve zabezeknute, na semaforu je zeleno svjetlo, prelazim ulicu i odlazim u stan prijatelja Vukana koji me tad ugostio, leptiri su mi u želucu, budim čovjeka svog života i kažem mu: "Budi se, rekla sam mu sve, rekla sam mu da mi se gadi".
Nisam Momu Kapora otad vidjela. I Vicana sam tada vidjela posljednji puta, on je već odavno rajski fotograf. Nisam ih, usput, poželjela vidjeti u tom vremenu: o Momi sam čitala u dnevnim novinama, o tome kako je i dalje branio i Mladića i Karadžića i zločince slične njima. Čitala sam i njegovu tužaljku u NIN-u u kojoj kuka da ga Sarajevo i Zagreb više ne vole, a da on ništa nije kriv; naprotiv: oni su. Čitala sam i pismo Zlatka Crnkovića koji mu je pristojnije i bez ovakvih detalja rekao zašto ga je volio kao "lakog pisca" i nije onomad pristao na njega kao "četnika-početnika" kako su ga davnih 80-ih napadali; i znate što: nikada Zlatku Crnkoviću nije odgovorio.
Normalnom čovjeku žao je kad netko, pogotovo netko koga je znao, umre. Meni je žao što je umro Momo Kapor. Sjećat ću ga se, iz nekog vremena kao sjajnog duhovitog pisca i slikara, iz vremena kad mi nije bilo žao da ga branim zbog znatiželjnog posjeta Nijagari. Sjećat ću ga se, međutim, najviše po tome što je na sve te lične odnose, na Arsena i Marija, na Jadransko more (koje nije Karinsko) pljunuo, po tome što mu se nije gadio paljanski pogled na ranjeno Sarajevo i ljude koji su, baš kao i on, rođeni u tom gradu.
I nemojte od mene tražiti da odvojim pisca od čovjeka. Ovaj se pisac u mojoj glavi, od one Ane i njenih beleški, potpuno sjedinio sa nečovjekom u kojega se pretvorio: čitajte njegove putopise objavljene u "Politici" 90-ih, onda mi kažite da je bio samo pisac i čovjek, a ne ratni huškač.
POSLJEDNJE VIJESTI IZ RUBRIKE
"Stop ACTA!" u 10 gradova + FOTOGALERIJA!
Hrvatska ne želi nadziranje interneta, poručila je danas "Građanska akcija" u više gradova
Je li netko vidio spomenik?
Ljeti među suncobranima, zimi među štandovima, Razlistala forma, a i javni prostor trpi jednaku vrstu devastacije kao i u slučaju rušenja.
Nagradnjača za "Kruh naš svagdašnji"
Premijera filma koji govori o dehumanizirajućem procesu prehrambene proizvodnje i to na europskom tlu, održat će se u utorak, 7. veljače, u zagrebačkom Branimir centru u 20 h. Najbržim prstima dijelimo 2 puta po 2 pozivnice!/ Najbrže su bile Maja Dugi i Tarita Popov
Ugroženo znanstveno izdavaštvo
Ministarstvo kulture podržalo je Apel za obnovu i očuvanje znanstvene infrastrukture u Republici Hrvatskoj koji je uputio Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
Ljudski nemar ugrožava zaštićenu svjetsku baštinu
Iz UNESCO-a su od Italije tražili pronalaženje sporednih ruta za morski promet, a uputili su upozorenja i zbog stanja Londonu i Sevilli u kojima neboderi zasjenjuju povijesne građevine
Groteskna drama o izopačenoj ljepoti
Vesna Kosec Torjanac: Mayenburgov "Ružni" bavi se nemogućnosti uspostavljanja identiteta u globalizirajućem kapitalističkom potrošačkom društvu.
150 dokumentaraca u Zagrebu
Osmu godinu zaredom ZagrebDox u osam festivalskih dana domaćoj publici predstavlja više od 150 dokumentarnih priča iz raznih krajeva svijeta, od čega 50 u konkurenciji
dodaj komentar 24 komentara
Svi su su bili, osim časnih manjina i iznimaka na prste, sa 250 % za bolje i najbolje i ne samo to nego i za sve više i više nove toga samo upravljanjem i kurčenjem na račun svega.
I dalje su, suglasne i hamronične oko toga.
A Vukovar i sve dalje, uključujući beskrajna impreisivna zbivanja tko zna gdje koja nitko nikad neće vidjeti niti za to pokazati zanimanje - sve su to posve rubni nevažni prateći šumovi tog srdišnjeg više nego harmoničnog za i kurčenja u tome.
Tko se je od tih industrija zadnjih 40 godina ikada igdje i zapitao da li beskrajne milijarde, nekretnine, djela, živo mlado meso, procesi i sve rastu kao trava i ostalo samo da njima ugpde i služe ili eventualno možda oko toga ima nešto misteriozno drugo, nešto o čemu nitko ništa ali ipak jest?
Nikome ni sada to ne pada na pamet. Samo forsanje sve i svojih slika te već pomalo istrošene pornografiije toga. Iznimna začudna živost tog više nego preseravanja i još zavidnije zagađenje svega time.
Veleinmperijalni proces samo upravljanja, samokurčenja i samonapuhivanja na račun svega kakav svijst nije vidio niti ima šansu vidjeti. Impresivno preseravanje jednim te istim, praznim, a tako beskrajno i moćno.
Da li su Kardelj i njegovi trabanti Zdravko Tomac, Vojislav Šeđelje i ostalih 5,7 mlijuna članova partije i njihovih ostalih 15 mlijuna uopće svjesni svojih iznimnih svjetskih mehaničarskih kreacija!?
http://www.novossti.com/2010/03/o-momcilu-opet-ali-u-kontekstu-etiketiranja/
PS: jednom sam doručkovala u sred evrope sa hrvatskim nacionalistom, ekstremistom, čovekom koji je rat protiv yu pripremao iz inostranstva.(valjda sam ja tada ustašikovala?!!) nijednoga časa nisam osetila da nekoga mrzi. bio je samouveren i žovijalan, pravi pobednik. FACA. kako li se sada oseća kada čita ove vaše iskonstruisane nebuloze?!! kao, vi ste dobili rat protiv yu...goloruki hrvatski i bosanski narod! znate li vi koliko je vasih ekstremista jos uvek u americkim zatvorima? oni su se zrtvovali za vas cilj.
kapor je bio radoznao i skroman, izuzetno radan covek. procitajte kako je počeo zivot u u sarajevu u srpskoj wiki, shvatićete da on nikada nije pravio ostru granicu između prijatelja i neprijatelja i sam patio zbog toga sto mu je rođeni otac tu granicu podvukao, došavsi u sarajevo da ga vidi tek posle godinu dana. on je znao da srbi nisu agresori nego raspeti paćenici od kojih se sa svih strana iziskivala pomoć. večna mu slava i hvala"
http://www.novossti.com/2010/03/momo-kapor/
Igor Mandić. Sami slinavi hvalospjevi, ni slovca o četnikovanju & krvolokovanju. Kako ono ide, o mrtvima sve najbolje? Čak i kad su ratni huškači i velikosrpski nacisti. Bljuv.
-Ne bih polemizirao .... , samo riječ-dvije
-Nije Tanja "ogorčena" zato što je Kapor pisao devedesetih , to što je pisao ....
-Kada bi mu to bio sav opus , nitko ga nebi ni znao ....
-Problem je u tome ( sa mog aspekta , a vjerujem i šire ) , što je pisao sedamdesetih ..... , a zatim nešto "neočekivano" devedesetih , za neprepoznati .....
-Ako niste Kapora čitali krajem 70-ih i ako tada niste bili u "tim" godinama , teško ćete razumjeti naše "razočaranje" ....
.... to je poput Alana Forda ..... , ako ga niste čitali tada , sorry , danas je kasno ....
-Postiji jedna izreka u kojoj se spominju : Baba , kolači i pluskvamperfekt ..... :-)
.... , a rat ? .... rat je tu samo "crvena krpa" ..... za one što grebu po površini , a jedno vrijeme je (tako izgleda) to bio i za Kapora .....
To je osnova svega. Tek nakon što to shvatite i prihvatite, možete pokušati razumjeti sve ostalo što se događalo.
Mene, eto, to nista ne cudi. Tako je uvijek bilo, skoro je bilo i bice opet. Rat je vrijeme velikog iskusenja, sresa, elementarne panike i straha. Ljudi reagiraju uglavnom kao kokosi, gregrani motivi postaju vazniji od jedinke, kolektiv je vazniji od pojedinca. Dodaj tome dnevno ispiranje mozga (neprijatelj siluje nase zene, ubijaju nasu djecu, hoce da pokore nasu svetu zemlju, kradu nase jabuke i kruske) i eto ti poslusnika i topovskog mesa koliko hoces - za bilo koju stranju, za bilo koju ideologiju. Rijetki uspiju ostati hladne glave i cista razuma. Identicni procesi desavaju se na svima stranma, samo se 'patrijotima' uvijek cini da je sve nekako gore i crnje na suprotnoj strani. Ako se cine zlocini, cini ih samo neprijateljska strana, ako se radi bestidna propaganda, to je uvijek druga strana, jer nasa, za boga miloga, izjvestava samo gole cinjenice. U sustini, covjek je poslusno bice, lako zavodljiv, uglavnom neupucen u kontekst. Naravno, postoji i manjina koje sve to vidi i prezire (recimo Feralovci), medjutim oni se medijski lako prikazu kao izdajnici, placenici, petokolonasi. Ostaje im ili da bjeze ili da, uz sve vecu dozu stresa i podmuklih podmetanja i sikaniranja, ustrajavaju na principijelnim pozicijama.
Po meni, oni i njima slicni su jedini moralni pobjednici u zadnjem ratu.
Ono sto mene zabrinjava je konstatno ratno stanje u mnogim tupavim glavama. To su oni koji su "u odredjenim okolnostima pretvorili u govna", ali su to i ostali
Za takve rat ne prestaje, mrznju treba podgrijavati i dalje, tenzije drzati na potrebnom nivou, ne dozvoliti miru i razumu da dobije sansu.
Mir je rat drugim sredstvima.
Taj crni mentalni sklop u barbarskim glavama traje vec 15 godina od svrsetka sukoba. Strasno...
Nije Kapor tipican samo za Srbe, nego i za ostale ex-YU narode, i ne samo za njih. Za njega smo mislili da je talentiran i covjekoljubiv, da je kozmopolita i drugar. Umjesto toga, covjek se prvom prilikom pretvorio u fasistu, kao i veliki broj drugih na svim stranama!
Cini mi se da je ovo velika tema za pisce, za neke sadasnje i buduce Tolstoje i Balzake, Krleze i Andrice. Ali, ma koliko da smo citali, a sigurno je i Kapor citao, tocno takve romane koje razotkrivaju kako se ljudi u odredjenim okolnostima pretvore u govna, covjek nikako da ista iz toga nauci? Zasto?
Eee, a da su 80.-tih "intelektualci" i "opinion makeri" manje hrlili u zagrljaj svojoj emigrantskoj braći i sestrama po naciji i šovinizmu možda bi nama drugima bilo bolje 90.-tih. A i poslije,
-Malo ste precijenili ulogu (doprinos) Kapora u nedavnim događajima (sukobima)
-Sigurno bi se sve dogodilo i da je Kapor umro dvadeset godina prije , čak bi i broj žrtava bio isti , a njegovo prazno mjesto bi brzo zauzeo jedan od 10-20 kandidata koji su na čekanju za istu poziciju ......
-Danas bi mi (a možda i Tanja) govorili : ....eeee da je Kapor živ ....... , kakv je to čovjek bio ....... , on bi ovim njihovim (a možda malo i našim) nacistima sve "spustio" u nekoj svojoj kolumni koju bi sigurno pisao ......
-I tako .... , sada je ionako sve gotovo i što kaže pjesma :
"Pamtim samo sretne dane" .........
-Malo ste precijenili ulogu (doprinos) Kapora u nedavnim događajima (sukobima)
-Sigurno bi se sve dogodilo i da je Kapor umro dvadeset godina prije , čak bi i broj žrtava bio isti , a njegovo prazno mjesto bi brzo zauzeo jedan od 10-20 kandidata koji su na čekanju za istu poziciju ......
-Danas bi mi (a možda i Tanja) govorili : ....eeee da je Kapor živ ....... , kakv je to čovjek bio ....... , on bi ovim njihovim (a možda malo i našim) nacistima sve "spustio" u nekoj svojoj kolumni koju bi sigurno pisao ......
-I tako .... , sada je ionako sve gotovo i što kaže pjesma :
"Pamtim samo sretne dane" .........
Hm, kronološki, prije tih tenkova cvijeće se tamo nedaleko bacalo po žandarima, vojnicima i inima koji su 1918-41 terorizirali Hrvate, Albance i ostale.
Prosinačke žrtve, Sibinjske, Gospić, Radić...
Tu je početak zla. Cvijeće po tenkovima '41. bila je reakcija na zbivanja do tada
Nije, a? :-)
"ali, kad si vec tu.... zar srpske majke kojima su djeca ubijena (ne one koje su "bacale cvijece po tenkovima") stvarno ne smiju slobodno doci u Osijek, Split na sudjenja ubicama???????"
Mogle bi, da ih ima.
Nema nikakvih problema. Evo, čak mogu sa sobom ponijeti i cvijeće koje su bacale na Miloševićeve tenkove.
http://www.jutarnji.hr/dragi-pisac-koji-je--ispisujuci-mrznju-o-sarajevu--gubio-dusu/608498/
Što reći? Infantilni, bezvezni žal za četnikom, ništa čudno od tipa koji "razumije Dražu Mihailovića". Za razliku od tog smeća, iako koristi vrlo sličan emotivni pristup, Tatjanin tekst je daleko osobniji. I hrabriji.
upravo tako.
Dodaj komentar