Sveučilišna profesorica zagrebačkog Filozofskog fakulteta, kandidatkinja HNS-a u Kukuriku koaliciji i apsolutna favoritkinja među kulturnjačkom strukom, Andrea Zlatar Violić najizglednija je nova ministrica kulture. Razgovaramo u panoramskoj maniri, pokušavajući dati skicu metodologije i ideologije posla u lijepoj zgradi u Runjaninovoj ulici.

Kakav je, za početak, vaš privatni osjećaj pred važne događaje? Ako se obistini konstelacija ministarstava, s kakvim ćete prvim mislima krenuti na posao?

Prvih dana, prvenstveno sa željom da upoznam ljude koji rade u Ministarstvu kulture i sagledam situaciju kako je oni vide, jer vjerujem u mogućnost razvoja Ministarstva. Privatno, najjači je osjećaj odgovornosti, a on se, pak, tiče kulturnjaka i umjetnika, jer je atmosfera podrške vrlo jaka. Pokušat ću ne misliti na knjige naslova poput "Zašto pametni ljudi donose krive odluke".

Kadroviranja resora kulture i znanosti najdulje su ostala visjeti u zraku odluka nove vlade: o čemu daje misliti ta činjenica? Djeluje li demoralizirajuće ili podiže profesionalni dišpet?

Svakako, bliže je dišpetu ili, ljepše rečeno, izazovu. Ta dva ministarstva, koja budžetski sada vjerojatno ne dosežu ni dva posto, generatori su promjena u najširem, društvenom smislu. Ne mislim tu na svjetonazorske promjene, nego na promjene mentaliteta, načina razmišljanja, točnije, oblikovanja kritičkog mišljenja.

Hadezovska Vlada navikla nas je na čudan tip implicitne kulturne politike, personificirane likom ministra Bože Biškupića i njegovih hobističkih sklonosti. Biškupićev mlađi nasljednik Jasen Mesić dao je, pak, naslutiti zaokret prema europejskoj budućnosti birokratizacije kulture. Kako vidite Ministarstvo u neoliberalnom krajoliku EU-a i kakva je (simbolička i/ili stvarna) uloga njegova prvog čovjeka?

Što se neoliberalnoga krajolika tiče, europskoga ili svjetskoga, malo mi možemo ponuditi na razini kvantitativno jakih kulturnih i kreativnih industrija. Zato se moramo usmjeriti na promociju suvremenih inovativnih umjetničkih praksi, ali i modela kulturne politike koji mijenjaju postojeće opreke između institucionalne budžetske kulture i komercijalizacije kulture. U svakom području, posao prve osobe je da "na van" brani svoj sektor, a nedostatke i probleme rješava iznutra.

Dojam je da je kultura, prvi put u suvremenoj nacionalnoj povijesti, vrlo važan politički čimbenik u obrani javnog dobra. Kako Ministarstvo kulture, s retorički najslabijom pozicijom u Vladi, može pomoći u racionalizaciji kapitalizma u javnom sektoru? Što bi bili prvi koraci?

Treba insistirati na vrijednostima koje nisu mjerljive ekonomskim parametrima, nego učincima u društvu u cjelini

Sama Europska unija u novim programskim smjernicama postavlja kulturu u agendu vanjskih poslova, odnosno, jasno je da elementarno pravo na kulturnu različitost, koja bi trebala generirati interkulturni dijalog, otvara prostor djelovanja puno veći od samo umjetničkog rezultata. Mislim da prvo treba osvijestiti taj kapacitet kulture u proizvodnji simboličkoga kapitala, insistirati na vrijednostima koje nisu mjerljive ekonomskim parametrima, nego učincima u društvu u cjelini.

Općenito uzevši, Ministarstvo kulture smatra se gigantskim bankomatom za kulturne manifestacije i uglednike. U zgradu se ulazi kad trebaš novac za priredbu, svaki trag kreativnosti ostaje izvan ulaznih vrata. Što (ili koga) treba mijenjati?

Svrha Ministarstva je da potiče razvoj kulture, da oblikuje paralelne scenarije te kulturne budućnosti. Treba se pomaknuti od defetističke pozicije da se brani samo postojeće, jer time već u početku gubimo i zaostajemo.

Čini se da je apatičnost kulturnih profesionalaca dosegla opasnu točku: od budućeg ministra/ice očekuje se mnogo i ništa, kako već tko u očaju tumači vlastitu financijsku situaciju. Koji su racionalni argumenti za optimizam posla?

Meni se čini da su kulturnjaci prerasli fazu apatičnosti. Svi smo izgubili iluzije, a to je dobar start za racionalno formuliranje onoga što treba raditi, u smislu procedure. Ali ciljevi, oni uvijek jesu iznad i moraju biti iznad dosegljivog, inače umjetnost ne bi bila umjetnost, ona mora biti prostor novoga i nepoznatoga.

Kako bi izgledala kronologija prvih postupaka ministrice kulture? Što bi morao biti prvi od (naj)važnijih poteza?

Bojim se da kronologija tj. redoslijed nije realna opcija. Trebat će raditi paralelno na više razina, od borbe za budžet, unutarnje preraspodjele, kratkoročnih mjera, pa do rada na strategiji i intersektorskom povezivanju.

Obrnuti omjer potrošnje tzv. hladnog pogona i ulaganja u kulturne programe: kako ostvariti formulu uspjeha kulturne politike? Zalažete se za sistem evaluacije programa kao prvog kriterija u tom procesu?

Kod nas je financiranje u kulturi najčešće po logici stečenih prava, ne samo u institucijama nego i u velikom dijelu privatnog sektora, a nezavisni su iz godine u godinu izloženi pogibiji. I na lokalnim razinama i na nacionalnoj, odluke o financiranju naredne godine donose se kad programi tekuće nisu ni dovršeni, a kamoli kvalitetno analizirani i evaluirani. Evaluacija se uglavnom svodi na kvantitativnu - koliko premijera, koliko gledatelja, koliko objavljenih naslova, koliko svezaka časopisa. Moramo promijeniti ciklus financiranja u nekim područjima barem na dvogodišnji ritam i postojeća vijeća ustrojiti tako da mogu raditi i kvalitativnu evaluaciju.

Može li se išta u nacionalnoj kulturnoj politici riješiti bez diranja u kulturne institucije poput nacionalnih kazališta? Može li ministar/ica kulture konačno razbiti čvrstu opnu između institucionalnih i izvaninstitucionalnih radnika u kulturi?

Jasno je da bi najveće institucije trebale postizati i najviši stupanj izvrsnosti, ali za to je potrebno napraviti unutarnje preustroje tih institucija. Nama trebaju stabilne institucije, ali ne i statične. Ne mislim da je pretjerano komplicirano premostiti jaz između institucionalne i vaninstitucionalne kulture. Za početak, u novim natječajima za javne potrebe u kulturi treba za nezavisne osigurati proračunsku strukturu koja pokriva u određenom postotku i hladni pogon i plaće, a ne samo tzv. programske troškove, te uvesti u natječaj dodatne kriterije i posebne programske linije koji ističu prioritete kulturne politike. Negdje će to biti edukativni momenti, drugdje partnerska suradnja institucionalnih i vaninstitucionalnih, negdje teme socijalne inkluzije i slično.

Ako govorimo o strateškim prioritetima nacionalne kulturne politike, gdje ih nalazimo: u razvoju osiromašene nezavisne scene, na planu analitičkog mišljenja o kulturi kroz ozbiljne (ne samo) javne medije, edukaciji pauperizirane kulturne publike, kroćenju institucija?

U ovom trenutku mislim da je edukacija na prvom mjestu i to na svim razinama, u kulturnoj administraciji i ustanovama, u lokalnim zajednicama koje nisu spremne za oblikovanje kulturnih strategija. Analitika, koja je sada iznimno slaba, treba prerasti u ozbiljan odjel, ali tu računam na partnerske institucije poput IMO-a i sveučilišnih programa koji se bave kulturnim studijima. Suradnja s MZOŠ-om je neizostavna, ona će tražiti promjene ne samo kurikuluma nego i načina pristupa obrazovanja u umjetnosti, koja se ne može poučavati kao znanje o nečemu, već kao praksa umijeća. Potpora bivšoj Muzičkoj omladini, tj. sadašnjoj Glazbenoj mladeži, što bi se reklo od Češke do Venezuele, u svakom mjestu mali orkestar.

Imate li, kao "ministrica in spe", namjeru uhvatiti se ukoštac s problemom javnoga na HTV-u? Od davnog angažmana bivšeg ministra Antuna Vujića ništa takvoga nije došlo s adresa Ministarstva?

Primjedbe na postojeći, a ne baš jako stari zakon već dolaze s mnogih strana, a kritika da HRT iz dana u dan gubi karakter i svrhu javne televizije postala je činjenica. Baš zato što živimo u zemlji čije su mogućnosti ulaganja u kulturu i obrazovanje očito budžetski ograničene ili za to nije postojala ona mistična "politička volja", uloga javne televizije mnogo je važnija. Pokazatelji smanjene gledanosti jasan su signal da je javnost izgubila povjerenje u taj medij, a bit će ga višestruko teže povratiti.

Participativna politika svih kulturnih profesionalaca, Ministarstvo kao tip hibridne institucije mekše hijerarhije s naglaskom na suradnji s nezavisnom kulturom: što se u realitetu može obistiniti?

Participativno odlučivanje u kulturi je proces, ono nije fiksirani cilj. Zato nije moguće odgovoriti na pitanje koliko se može realizirati, nego kojim tempom i u kojem opsegu će se participacija - ne samo kulturnjaka nego i građana kao primatelja kulture - moći ostvarivati. Ministarstvo je krovna institucija, ali će pregovori s lokalnim zajednicama u tom procesu biti najvažniji.

Što je EU Ministarstvu kulture? Kako će se i gdje osjetiti prisutnost "nove ruke" i koje su tu pozitivne strane? Može li se još pregovarati o, primjerice, visini PDV-a na knjigu?

Pozitivno je ponajprije to što EU u području kulture, osim financijskim potporama, djeluje smjernicama i preporukama. Dio zakonodavstva, koji se ticao audiovizualnog sektora, odrađen je u pregovorima. Što se tiče PDV-a na knjigu, ne znam je li u predpristupnim pregovorima ostao otvoren prostor za odgodu te mjere, ali osim odgode, nema izglednijih perspektiva.

Treba li i u kulturi "pokrenuti proizvodnju i poticati potrošnju" i što bi to, između suspektnih termina kulturnih industrija i javno financirane kulture, moglo značiti? Koje su kulturne discipline i žanrovi, generalno gledajući, u najboljoj poziciji?

Kad govorimo o kulturnim industrijama, mislim da treba ostati u klasično definiranom području - izdavaštvo, nosači zvuka, filmska industrija - dakle, u područjima u kojima se svih ovih dvadeset godina kulturnjaci bore da "roba-knjiga" ne bude isto kao "roba-cipela", što se u ukidanju PDV-a na finalni proizvod djelomično i uspjelo. Ali ako gledamo ta područja, ne možemo govoriti da u Hrvatskoj imamo ozbiljne kulturne industrije, ponajviše zato što je u svim područjima najkritičnji onaj dio na kraju, a to je distribucija, tj. dolazak do tzv. kulturnog potrošača. Filmska industrija ima najviše šanse i to zato što se ona ustrojila kao struka unutar sebe, izborila se za autonomnu agenciju - HAVC - i pokazala da zna misliti i kreativno i ekonomski.

Koje je kulturno područje po vašem sudu u najgorem položaju i gdje treba tražiti rješenja?

Klasična glazba je podfinancirana u odnosu na druge sektore. Međunarodna i regionalna suradnja i, što je najgore, suradnja unutar Hrvatske, razmjena predstava i koncerata, u slabom su postotku. Osim međunarodnih i regionalnih koprodukcija, treba osigurati cirkulaciju onoga što se u hrvatskoj umjetnosti proizvodi po što većem broju mjesta. Tu je inercija pojela preduvjete, jer postoji katalog dvorana s podacima o njihovim tehničkim svojstvima, što je preduvjet za takvu suradnju.

Mnogo će ljudi u kulturnom pogonu različitih žanrova ostati bez posla u sljedećem razdoblju: prekarijat se, već i logikom europejskih sličnosti, navodno ne može izbjeći? Neki, pak, bez cinizma tvrde da je prekarni posao u naravi dobrog kulturnjaka: što vi mislite?

Odgovor mogu upakirati u lijepe riječi - mobilnost i fleksibilnost kulturnjaka zvuče dobro, a prekarijat, nesigurnost i nezaposlenost zvuče itekako loše. Doista mislim da umjetnička zanimanja nisu ista kao druga: u nekima je, poput plesa, "rok trajanja" iznimno kratak, glazbene, likovne, glumačke karijere nisu pravocrtne... Tu moraju postojati "osigurači", mogućnost da umjetnici u trenutku nemogućnosti nastavka bavljenja umjetničkom djelatnošću pređu u umjetničku edukaciju ili kulturni menadžment, nešto što je iznimno povezano.

Suradnja ministarstava kulture i znanosti u hadezeovskoj se Vladi, najblaže rečeno, nije prakticirala. Dolazite s Odsjeka komparatistike zagrebačkog FF-a, javno ste se angažirali u sindikatu Akademska solidarnost. Hoćete li se kao eventualna ministrica založiti za praktičnu suradnju dvaju ministarstava?

Spomenula sam to više puta, od edukacije i statusa umjetničkih akademija do otkupa knjiga i potpore projektima. MZOŠ je doista veliko i složeno ministarstvo, a suradnje dosad nije bilo gotovo nikakve.

Između dva najfrekventnija scenarija kulturne politike koja se posljednjih godina implicitno provode - festivalizacija i kulturni turizam, gdje vidite treću opciju?

Kontinuirani kulturni život kroz cijelu godinu. Naravno da u turističkim mjestima moraju postojati atraktivni kulturni vrhunci u turističkoj sezoni, ali kulturna infrastruktura festivala i različitih "ljeta" mora imati učinke kroz cijelu godinu. Iz jednokratnosti festivala, naročito u manjim sredinama, trebamo doći do razvoja vlastite kulturne infrastrukture svih mjesta.