Bude li se jednog dana zaista do kraja raspetljalo klupko pogodovanja i klijentizma koje mi u novinstvu kolokvijalno zovemo "hobotnicom", taj se posao neće moći dovršiti do kraja a da se ne razotkrije i onaj hobotničin pipak koji počinje u Ministarstvu kulture, a širi se diljem Hrvatske pipcima državne uprave za zaštitu spomenika.

Kunktatorstvo i kukavičluk

Uprava za zaštitu spomenika, naime, već je više od desetljeća jedan on najnetransparentnijih segmenata državnog aparata, segment koji je tijekom mandata Bože Biškupića postao njegova svojevrsna "privatna prelatura", služba u kojoj on kadrovira i kontrolira je čeličnom šakom. Istodobno, ta služba po svojoj funkciji donosi gomilu ekonomski, kulturno i socijalno dalekosežnih odluka, od kojih su mnoge sporne, a neke upravo skandalozne. Jedna od takvih stigla je u petak iz Splita.

U petak su, naime, novine objavile kako je splitska lokalna uprava za zaštitu spomenika, na čelu s tek nedavno imenovanim šefom Radoslavom Bužančićem, skinula konzervatorsku zaštitu sa splitske četvrti Bačvice, te s onih dijelova poluotoka Marjan koji nisu obuhvaćeni park-šumom. Na taj način izvan dosega zaštite ostali su najskuplji, najelitniji i turistički najpotentniji dijelovi Splita: kvartovi Meje, Zvončac,

Premda su odmah kružiti interpretacije kako je tu odluku "Kerum iznudio za Fani Horvat", stvari su kudikamo složenije i manje tabloidne. Odluka o skidanju zaštite, kako je priznao u Slobodnoj Dalmaciji i sam Bužančić, donesena je na razini Vlade, sam Bužančić doveden je na svoju funkciju da je krotko potpiše, a krivnja splitskih konzervatora leži ponajprije u kunktatorstvu i kukavičluku što se diktatu nisu oprli. Premda će Fani Horvat biti jedna od onih koji će profitirati od ove odluke, iz nje će korist izvući i "igrači" kudikamo krupniji od Kerumove nevjenčane supruge.

Skidanje zaštite sa splitskih priobalnih kvartova ima dvije vrste praktičnih posljedica. Prva od njih je ta da hoteli, restorani i trgovine u tim turističkim zonama više neće plaćati spomeničku rentu. Ta je odluka duboko nepravedna. Posve je nejasno, naime, zašto bi moja frizerka Biba koja ima radnju u Nepotovoj ulici u Getu plaćala spomeničku rentu, a ne bi je plaćao hotel Park koji (za razliku od nje) doslovce živi od činjenica što Dioklecijanova palača postoji. Dosljedno provedena, ovakva bi logika dovela do toga da u Dubrovniku urar Baldo sa Straduna plaća spomeničku rentu zato što u staroj jezgri mijenja remene i baterije, ali je ne bi plaćali hoteli Argentina i Excelsior s čijih se balkona Stari Grad vidi. Oni koji "štite" povijesnu jezgru ovakvom odlukom zapravo doslovno potiču njezino - odumiranje.

Druga posljedica kudikamo je opasnija. Od sada nadalje, naime, bilo koji investitor koji gradi na prostoru Zvončaca, Bačvica i Meja neće morati tražiti suglasnost konzervatora za svoju gradnju. Čak i nevježi je potpuno jasno da se ovim otvara breša za pravi eldorado prostornih devastacija. Sva ova tri kvarta, a najviše i pogotovo Bačvice, pod kontinuiranim su i dugogodišnjim pritiskom niza investitora (među kojima je bio i Kerum) koji su u toj fragilnoj zoni stambenih kućica i plaža zamislili hotelske komplekse prijetećih gabarita i kapaciteta. U nekim slučajevima, njihova je gradnja podrazumijevala rušenje povijesnih perivoja, zelenih površina ili zgrada od kulturne vrijednosti. Ponekad su upravo konzervatorske smjernice priječile ili komplicirale te planove. Sada tog problema nema: konzervatore, naime, nitko neće više ni pitati - pošto su se sami razvlastili!

Sa splitskog, komunalnog stajališta odluka splitske službe za zaštitu spomenika uvod je u katastrofu, jer će za posljedicu imati da će se priobalne zone, kojima se Split dičio kao javnim prostorom finog suživota grada i turizma, pretvoriti u "sun city", goli servis megahotela. Kerum će biti zadovoljan: Split će doista - kako je obećavao - "postati Ibiza" u najgorem smislu riječi.

Izvorište klijentelizma

No, mnogo je zloslutniji onaj drugi aspekt splitske odluke. Činjenica da su njome konzervatori odrezali sebi samima lijevu i desnu ruku, pokazuje kako je u ovoj zemlji pravo izvorište klijentizma u pravilu takozvana "struka", a to ne vrijedi samo u zaštiti spomenika, nego i u mnogim drugim djelatnostima.

U trenutku dok se u Hrvatskoj bivše ministre hapsi, a uz mnoge od njih spajalicom se vezuju krajnje kompromitirajuće afere, ministar kulture Božo Biškupić opstao je kao jedan od rijetkih ministara u zavjetrini afera. Splitski slučaj pokazuje još jednom da su i Biškupić i vertikala zaštite spomenika kojoj je na čelu krajnje kontroverzni. Istinska je šteta što USKOK kraj tolikih trulih kaverni nije imao ljudstva i snage da jednom "stinger" operacijom razotkrije kako se u Hrvatskoj dobivaju konzervatorske suglasnosti za gradnju.

Negativno naslijeđe

Sustav zaštite spomenika - svojedobno je rekao jedan insajder - danas je "doslovno Sodoma i Gomora", pa će bilo koji ministar koji dođe nakon Biškupića morati uložiti mnogo truda u demontažu njegovih kadrova i negativnog naslijeđa, kao i u uspostavljanje konzervatorske službe kao autonomne agencije koja ne bi bila instrument politike, ali ni klijentističko leglo.

A ako je splitska odluka ono što ova Vlada zamišlja pod "poticanjem poduzetništva" i "ukidanjem parafiskalnih nameta", onda to znači da će društvo iz Varšavske imati još mnogo posla.