30.01.2012.
Oko za oko, Gotovina za krst + STRIP
Sve dok i jedna i druga strana ne shvate da je jedina veza između sportskog i ratnog natjecanja ta što na račun živaca, ali i života onih koji oba sraza promatraju iz pristojne udaljenosti zarađuju tek malobrojni pojedinci, mržnja će se u nas još dugo vremena imati koječime hraniti.
Što nas čeka
- Eko zona: Promet, kruzeri, zelena ekonomija
- Prijave za Forum za zaštitu okoliša i prirode
- Četvrta otvorena radionica o direktnoj demokraciji
- Tulum Sindikata biciklista: Pomozite izgraditi mobilno parkiralište za bicikle
- Biciklopopravljaona četvrtkom
- Zarez broj 327 na kisocima
- Peticija: Zahtjev za postavljanje dvije nove klupe u pješačkoj zoni ulice Ljudevita Gaja
- 8. Anarhistički sajam knjiga
- → Više
- Predavanje arhitekta Cristiana Ibaneza Suaue
- Petra Slobodnjak: Povratna karta/ Putujuća izložba
- Socijalizam i modernost: Umjetnost, kultura, politika 1950.-1974.
- Tko si ti i otkud ti pravo?/ Predstava
- Filmovi o hrani u Dokukinu Croatia
- Buffy anarhosindikalistkinja u epizodi "Kapitalizam ubija!"
- Tjedan iranske kulture u Zagrebu
- Maja Marković: Oslanjanje/ Izložba u Dubrovniku
- → Više
Trg Burze
- Natječaj za projekte udruga iz područja promicanja ljudskih prava
- Natječaj za projekte udruga iz područja zaštite potrošača za 2012.
- Natječaj za projekte udruga mladih ili udruga za mlade Grada Zagreba
- Natječaj za projekte udruga iz područja promicanja temeljnih vrijednosti EU
- Natječaj za projekte iz područja socijalnog značenja
- Natječaj Grada Zagreba za projekte iz područja pomicanja zdravlja
- Natječaj za projekte iz područja socijalnog i humanitarnog značenja za unapređivanje kvalitete života osoba s invaliditetom
- Natječaj za projekte iz područja zaštite životinja, poljoprivrede, šumarstva i lovstva
- → Više
- Natječaj Low Lives: Occupy!
- Natječaj za kratki video u sklopu projekta "Pronađi svoj identitet": Identitet i europska integracija
- Nagrada Coal – umjetnost i ekologija
- Voies Off Prize 2012
- Salon fotografije Vinkovci 2012.
- Natječaj za drugi Open Show Zagreb
- Natječaj za 11. RAF
- Program Ljudi ljudima (P2P) – najava studijskih putovanja do kraja ožujka 2012.
- → Više
Deutsche welle
- Politika Predsjednici BiH, Hrvatske i Srbije na Jahorini
- Panorama S igricom za mobitele - protiv mobitela
- Gospodarstvo Facebook izlazi na burzu
- Kultura Privatne priče nadopunjuju povijest
- Priča dana Školovanje budućih kapetana u Njemačkoj
Fašnik s mirisom fašizma
„Ugrijat ćemo se kada spalimo Jovana", izjavila je pokladna gradonačelnica Vodica Tatjana Roca za šibenski Novi tjednik na pitanje kako će se organizatori maškara nositi sa mogućim lošim vremenom tijekom ritualnog spaljivanja Krnje, odnosno, u vodičkom slučaju, Jovana.
Vratimo se još jednom na prethodnu rečenicu: u Vodicama se Krnje ne naziva ni Jure, ni Šime, ni Francek. Krnje se zove Jovan. A svake godine, krajem veljače, ova mala dalmatinska sredina igra se rituala paljenja utjelovljenja svih zala - Jovana, čije ime nam govori da je neminovno povezan sa pripadnicima jedne nacionalne manjine. Pogađate, srpske.
Kada je izjavila da će se ugrijati spaljivanjem Jovana, vodička pokladna gradonačelnica možda nije bila svjesna simboličke poruke svoje izjave. Govor mržnje se obično i sastoji od emotivne i neargumentirane poruke koja onima kojima je Tatjana Roca: „Ugrijat ćemo se kada spalimo Jovana!" upućena skoro pa automatizmom isporučuje set lako razumljivih predrasuda zasnovanih na stereotipima. A stereotipi se u pravilu uzimaju kao pokazatelj budućeg ili već prisutnog diskriminatornog ponašanja.
Ovakva emotivna i neargumentirana poruka posebno je pogubna kada se odnosi na osobine koje posjeduju ljudi koji pripadaju određenom kolektivu, u ovom slučaju srpskom etničkom kolektivu, iz kojeg oni i da hoće ne mogu izaći.
S druge strane, karnevalski rituali trebali bi predstavljati vrijeme pomirenja sukobljenih strana, vrijeme jačanja kohezije i identiteta unutar zajednice. Jer na kraju, izgori samo lutka. Ili tako bar tvrdi profesor Ivan Lozica sa Etnografskog instituta, koji, vjerujem, u trenutku pisanja teksta za Zarez nije bio svjestan postojanja ovako specifične prakse u ovom turistički razvikanom dalmatinskom gradu.
Mogao bi se argument malo i okrenuti, pa zaključiti da je element kohezije u vodičkom slučaju upravo iživljavanje većine nad manjinom i primjer simboličkog nasilja kad je već prošlo vrijeme stvarnog nasilja.
Iako se ova manifestacija sa glavnim antijunakom Jovanom priređuje već zadnjih Edita Strikoman: "Običaj vuče korijene iz davne prošlosti" dvadeset godina, točnije od 1990, do sada nitko nije našao shodnim prodrmati ideološku hegemoniju „uspavane provincije". Organizator maskerade je kulturna udruga Vodiške perlice, čija nam je članica Edita Strikoman ljubazno objasnila da se ne radi o nikakvom napadu na druge nacionalnosti već da običaj vuče korijene iz davne prošlosti, tj. iz Kraljevine Jugoslavije, čiji su žandari terorizirali lokalno stanovništvo, a žandari su većinom bili pripadnici pravoslavnog življa iz zaleđa, ili kako bi se to kolokvijalno reklo, „Vlaji".
Da je tradicija obično izvor svih zala, a ne Vlaji-pravoslavni žandari, mogao bi se složiti i Zoran Pusić čija je prva reakcija na ovakvu vrstu „tradicije" bio komentar „Mogli su ga nazvati 'Maks Luburić', on je isto tako terorizirao lokalno stanovništvo tijekom Drugog svjetskog rata".
Zanimljivo je da se poklade u Vodicama od 1965. godine nisu uopće održavale. Tradicija se probudila 1990, kada je Krnje opet dobio ime Jovan. Točnije te godine zvao se Jovan Pripredalo. Jovan svake godine dobiva prigodno prezime pa se tako usred rata, 1993., zvao Jovan Slobenito, 1994. Jovan Lord Ovan ili 1995. Jovan Bali Bali Gali. Godine 2001. zvao se Jovan Mesopusić.
Lokalni predstavnici srpske nacionalne manjine za ovu tradiciju ne znaju, ili se ne žele „očešati" o činjenicu njezinog postojanja. Petar Pašić, predsjednik Vijeća srpske nacionalne manjine Šibensko-kninske županije, za Jovana zna već godinama i kaže da ga na osobnoj razini smeta, ali ne vidi što bi mogao učiniti da se takvo Zoran Pusić: „Mogli su ga nazvati 'Maks Luburić', on je isto tako terorizirao lokalno stanovništvo tijekom Drugog svjetskog rata" stanje promijeni. Više ga smeta, kaže, što iz svog stana na šibenskim Vidicima svakodnevno već godinama gleda na natpis „Srbe na vrbe" koji nitko još nije našao shodnim da ukloni. „Ne bih se miješao u to", rezigniran je Pašić.
Sličnu poziciju nemiješanja i nereagiranja zauzeo je i jedini predstavnik srpske nacionalne manjine u gradu Vodicama, Vujo Grulović, vijećnik SDP-a u Županijskoj skupštini. Grulović tvrdi da uopće nije znao da se Krnje zove Jovan, a nakon raspitivanja kod organizatora priklonio se „tradicijskog priči" o Jovanu koji se tako naziva od „vajkada". Ne vidi neko pretjerano zlo u tome, posebno jer se u zadnjih par desetljeća nitko od dvadesetak Srba, koliko ih živi u gradu Vodicama, nije otvoreno potužio na ovakvo, po Srbe, radosno manifestiranje poklada.
Čitavu manifestaciju poklada financiraju Grad Vodice, Turistička zajednica grada Vodica i lokalni gospodarstvenici. Zamjenik vodičke gradonačelnice Luka Lipić do pred neki dan "nije bio svjestan" postojanja lutke Jovana, te nas je usmjerio na Pokladni senat „koji o tome sigurno zna više".
U Turističkoj zajednici naišli smo na prilično agresivnu reakciju gospođe koja nije Petar Pašić: "Više me smeta što iz svog stana na šibenskim Vidicima svakodnevno već godinama gledam na natpis 'Srbe na vrbe', koji nitko još nije našao shodnim da ukloni" htjela otkriti svoje ime, ali je pitanja našla prilično uznemirujućim. „Zašto bi ime Jovan bilo čudno, zašto sad izvlačite takve stvari, nije mi jasno kakav je to portal, to treba provjeriti, tražite skandale, zašto se uopće raspitujete", izbacila je gospođa bujicu pitanja, prije nego je spustila telefonsku slušalicu.
Joško Ferara iz Saveza antifašističkih boraca Vodice objašnjava da je ime Jovan direktna posljedica posljednjeg rata, a pozivanje na tradiciju naziva pričama za malu djecu. „Nikad nitko nije reagirao niti uopće problematizirao takvo ponašanje. To je naša stvarnost još uvijek, nažalost", razočaran je Ferara, koji je godinama radio u kriminalističkoj policiji i kaže da nikad u svom radnom vijeku nije čuo nijedan naputak o postupanju u slučajevima izražavanja govora mržnje ili diskriminacije.
Na tragu toga dobili smo i reakciju šibenske policije, odnosno njezine glasnogovornice Marice Kosor koja je izjavila da ne vidi što policija ima s tim kako se zove Krnje u Vodicama.
„Nikakvu prijavu nismo nikad zaprimili. A ako netko smatra da se radi o govoru mržnje ili nečem drugom, slobodno to može prijaviti, prije toga policija nema osnove za postupanje", izjavila je Kosor.
Joško Ferara: "To je naša stvarnost još uvijek, nažalost" Zoran Pusić da smatra zakonsko sankcioniranje nije rješenje, jer bi ono dovelo do situacije u kojoj bi organizatori dobili legitimaciju boraca za slobodno mišljenje. „Nužna je javna osuda jer jedino tako oni koji organiziraju javno spaljivanje lutke koja se naziva Jovan mogu shvatiti koliko je takvo ponašanje pogrešno i sramotno", kaže Pusić.
U Vladinu uredu za ljudska prava ovakvu praksu drže neprihvatljivom iz pozicije ljudskih prava i smatraju da od zakonskog sankcioniranja ipak ne bi trebalo zazirati.
„Na ovaj način podržavaju se predrasude koje su već ukorijenjene u našem društvu prema različitim pripadnicima nacionalnih manjina. Kroz podržavanje predrasuda postoji i mogućnost diskriminacije osoba, u ovom slučaju, na osnovi etničke pripadnosti. A u Hrvatskoj je od 1. siječnja 2009. godine u primjeni Zakon o suzbijanju diskriminacije. Važnu ulogu u suočavanju s ovim problemom imaju i nadležne institucije, poput Pučkog pravobranitelja koji je Zakonom o suzbijanju diskriminacije uspostavljen kao središnje tijelo zaduženo za suzbijanje 
diskriminacije, i s obzirom da mu je jedna od dužnosti u skladu s zakonskim odredbama upozoravati javnost na pojave diskriminacije", dio je službenog odgovora Ureda na pitanje koje smo mu postavili.
Paljenjem Jovana iz godine u godinu uvijek iznova upaljuju se stare „strasti" nacionalne nesnošljivosti sredine koja se odavno riješila svojih Jovana iz Kraljevine Jugoslavije. Novi Jovani ne predstavljaju "prijetnju", ali ostala je potreba ritualnog iživljavanja nad etnički obojenim imenom, koja se nevješto upakirala u tradiciju. Tradicije su tu da se preispituju, jer na kraju ne izgori samo lutka.
POSLJEDNJE VIJESTI IZ RUBRIKE
Je li netko vidio spomenik?
Ljeti među suncobranima, zimi među štandovima, Razlistala forma, a i javni prostor trpi jednaku vrstu devastacije kao i u slučaju rušenja.
Nagradnjača za "Kruh naš svagdašnji"
Premijera filma koji govori o dehumanizirajućem procesu prehrambene proizvodnje i to na europskom tlu, održat će se u utorak, 7. veljače, u zagrebačkom Branimir centru u 20 h. Najbržim prstima dijelimo 2 puta po 2 pozivnice!/ Najbrže su bile Maja Dugi i Tarita Popov
Ugroženo znanstveno izdavaštvo
Ministarstvo kulture podržalo je Apel za obnovu i očuvanje znanstvene infrastrukture u Republici Hrvatskoj koji je uputio Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
Ljudski nemar ugrožava zaštićenu svjetsku baštinu
Iz UNESCO-a su od Italije tražili pronalaženje sporednih ruta za morski promet, a uputili su upozorenja i zbog stanja Londonu i Sevilli u kojima neboderi zasjenjuju povijesne građevine
Groteskna drama o izopačenoj ljepoti
Vesna Kosec Torjanac: Mayenburgov "Ružni" bavi se nemogućnosti uspostavljanja identiteta u globalizirajućem kapitalističkom potrošačkom društvu.
150 dokumentaraca u Zagrebu
Osmu godinu zaredom ZagrebDox u osam festivalskih dana domaćoj publici predstavlja više od 150 dokumentarnih priča iz raznih krajeva svijeta, od čega 50 u konkurenciji
Zašto nema književnih prijevoda?
U zadnjih nekoliko godina prijevodi lijepe književnosti počeli su ozbiljno zapinjati
dodaj komentar 122 komentara
To što se među svim pitanjima i citatima nije navelo što o ovom običaju piše u relevantnoj knjizi, drugom svesku "Narodnih običaja šibenskog područja" iz 1984. u kojem su i Vodice, novinarki nije na čast. Takvim propustom naslovom otvarati prostor fašizmu snižava vrijednost članka i medija.
U Poljskoj je jedan od redovnih pokladnih likova bio Ćifut (lik se poznavao po knjizi u ruci), ne znam da li je i dan-danas tako. Da, to je ružno. I, da, to je istinito. Kad svima njima osvane njihov "pupnatski trenutak" (vola se tamo više ne kolje, to više nije lijepo makar doista bilo iz starog običaja), stvar je previranja kakve obično zovemo kulturom. Upravo ove poput komentiranja.
Također, Etnografski institut ne postoji. U tom krivo imenovanom Institutu kolega Lozica nije profesor.
A u Vodicama ćeš naći zombije jer se Vodičani svake godine malo zezaju s crnom magijom. Tko se s vatrom igra...
Za vrijeme drugog svjetskog rata 750 Vodičana je poginulo boreći se u partizanskim jedinicama.
Ako dođete u Vodice kao turist ili navratite u proputovanju dođite na rivu. Na rivi ćete vidjeti veliki spomenik u znak sjecanja na NOB. Pored spomenika nalazi se amfiteatar, a na poleđi su napisana imena svih Vodičana koji su dali svoje živote boreći se u Partizanskim jedinicama. Slobodno ih izbrojite.
TOLIKO O ANTI-FAŠIZMU U VODICAMA
Za vrijeme rata do 1990 do 1995 na svu sreću poginulo je puno manje Vodićana, ali i to je previše, njih 15. Neki od njih su bili i moji prijatelji i siguran sam da nisu bili fašisti niti „srbomrsci“. Tako me moj otac i djeda nisu učili, a i moje prijatelje njihovi roditelji. Otac mi je bio 5 godina hrvatski vojnik i srećom je preživio.
Moj pokojni djed je od 1942 do 1945 bio partizan (gerilac) i srećom preživio rat. Borio se u Lici.
Dok sam bio dijete pričao mi je ratne putešestije i kazao mi je slijedeće:
"Dite moje, zločine su radili i ustaše i četnici. To je bilo strašno. Najveći zločin koji sam vidio da mi se zgadio život bio je kada su se opkoljeni ostaci četnika provukli kroz naš obruč (zapovjednik partizanskih jedinica je bio Simo Dubaić). Gonili smo ih 5 dana prema Austrijskoj granici. Putem kojim su prošli ni mačka nije ostala živa i nisu marili ni za djecu, starce, žene (osobno je šinjelom pokrio trudnu ženu iz čije je utrobe izvađeno dijete), ... . Nisu gledali tko je Srbin, a tko Hrvat. Sve su ubijali. Ni maška (vodički mačka) nije ostala živa. U ratu samo mali judi (vodički ljudi) izginu, a veliki se uvik (vodički uvijek) izvuku bili oni pobjednici ili gubitnici."
MOŽEMO PRIČATI O POVJESTI ... MOŽEMO PRIČATI O OBIČJIMA ... MOŽEMO PRIČATI O TENDECIOZNI I SENZACIONALISTIČKIM NOVINARIMA ....
ALI KRNJO "JOVAN" NIJE NIKOME NANIO ZLO NITI IKOGA OZLJEDI, A KAMOLI UBIO ... PUSTIMO GA DA ŽIVI KAO ŠTO VODIČANI VJEKOVIMA PUŠTAJU SVOJE SUSJEDE MA KOJI ONI BILI DA ŽIVE U MIRU ...
ZA MIR I BLAGOSTANJE SVI LJUDIMA NA OVOM PLANETU
-i baš jučer kad sam se šalila s prijateljem homoseksualcem, makar bi radije da je isti heteroseksualac, na njegov račun i on na moj, trebali smo se potući, ali svakako ne uvažavati pravo na različitosti i respektirati što mislimo različito i to što sam mu poklonila poklon u obliku penisa trebao je shvatiti kao teži čin moje mržnje i netrpeljivosti, a ne moj pokušaj da kroz šalu prihvatim njegovu spolnu sklonost i on moju namjeru...koja je bila prije svega da mu čestitam rođendan...jer svakako je to moralo biti smo loše tumačeno i sigurno je da se dotični gospodin zvao Jovan-pa to bi bilo skandalozno...
osuđujem svako nepravedno ubijanje nevinih ljudi u i van rata(nevinih-nenaoružanih) jer to je ljudski, a ne nacionalno nedopustivo...tako da završimo ovo moralno seciranje...i da izbjegnemo-ponovo naglašavam-forsiranje negativnih tumačenja van konteksta...uostalom zar su Vodičani za ratnih godina kad su bili napadnuti...ne napadali...napadnuti...od strane četnika koji su bili većinski sastavljeni od srpskog stanovništva trebali spaljivati lutku već uvriježenog srpskog imena...ili spaljivati Srbe...jer odabrali su lutku...a to je svakako nedopustivo...i nemoralno...i sram ih može biti kako su se samo usudili...
još uvijek mi je neugodno kako se svaka istina prilagođava samo lošim idejama...kao da sprd na nacionalnost je neka sveta stvar...kao da šala vezana za bilo što drugo nedopustiva...od silne muke što smo drugačiji jedni od drugih ne znamo se našaliti na svoj račun...ne znamo poštivati i uživati u različitostima...nego odmah povlačimo paralele sa svime što ima jedini izvor mržnju...respektiram sve ljude dobrog srca i neiskvarenih misli...a vi svi ostali koji svoje umove hranite ružnim pričama i frustracijama želim vam dan ispunjen smijehom...čisto za paralelu pročitajte si knjigu Samac ili pak pogledajte ona plemena koja imaju običaj da se smiju na sprovodima svojih najmilijih i da slobodno izražavaju svoje osjećaje na taj dan...nema neprimjerenih osjećaja kao ni neprimjerenog smijeha...ima samo neprimjerenih tumačenja koji se ne uklapaju u ono što društvo očekuje od nas...to je kao nakon lošeg dana od muke se smijete i bude vam lakše...ali vam netko spočita da ste vi uživali i namjerno ismijavali sve što je drugima sveto...zar još ne vidite apsurd!
Jasno svima treba dozvolit da demokratski izraze svoje misljenje. Tako se ideja socijalizma poistovjecuje sa idejom fasizma jer kad spalis knjigu o socijalizmu jednako se dimi kao kad spalis knjigu o fasizmu to jasno pokazuje da su te dvije ideje u potpunosti jednake pa dim je jednak. Ha, ha, ha, ha, pa ja se samo salim.
A dim spaljene biblije? Jel isti ili je to bogohulni dim pa se biblija ni na fasniku ne smije spalit, ma znas onako iz zafrkancije? Ma to nikoga ne bi uvrijedilo i smetalo. Pa to katolicko praznovjerje je ionako samo vjerovanje u bajku za odrasle.
Evo da se rijesim svojih frustracija i da budem fasnicki potpuno iskren: mrzim srbe, mrzim zidove, mrzim crnce. Ne mogu opisat koliko se sad osjecam oslobodjen od frustracija mrznje a imam toliko prijatelja medju crnima, srbima, zidovima. Evo opustio sam se i izrazio kako zelim i osjecam, jer sala nije isto sto i reci nesto zlo. Ma vidi vraga nesto mi se sve poremetilo.
Ma nije samo fasnik sa mirisom fasizma. U hrvata fasizam je najfiniji i najskupocjeniji parfem koji se velikom paznjom i ljubavlju proizvodi i siri svijetom pa ga ima u Kanadi, Australiji, Argentini. Taj prefinjeni miris gradjana drugog reda donjeli su nasi povratinici u oslobodjenu domovinu i danas Hrvati u Hrvatskoj zive na potpuno jednak nacin na koji su zivjeli kao gradjani durgog reda u Australiji, Argentini, Kanadi, Americi.
Manjina koja smrdi i ne zeli koristiti taj profinjeni parfem su izrodi i nisu pravi katolici Hrvati. Ovi fini namirisani znaju dobro da spaljivanje svih smrdljivih daje izuzetne rezultate u sirenju i proizvodnji najfinijeg hrvatskog parfema. Ma ja se samo salim sve je to fasnik, citava Hrvatska je fasnik.
Ajmo malo opet Srbe pojit sa kiselinim iz akumulatora da nam domovinski rat bude cisci i oslobodilackiji, da vise lici jasenovackom fasniku.
Kao prvo jako je malo desno-konzervativnih intelektualnih bića; kako češ i biti, ako vjeruješu Boga i Naciju i tradiciju - to se na našim prostorima rijetko poklapa da je takva osoba klasični intelektualac sa diplomom iz socijologije, filozofije ili povijesti. Zato kao desni intelektualac moraš trpiti "nužno zlo" ljevičarskih diskutanata ili se družiti sa vojmim ordinarijem i birtijašima - a to boli.
nakon minimalno 50 godina rovovskih borbi izmedju ljevih i desnih na ovim prostorima, a vidi se da ni jedna strana neće u dogledno vrijeme pretegnuti, mislim da je to put u političku i demokratsku zrelost kojom bi se konačno moglo stati na kraj primitivnim prepucavanjima i stvoriti barem konzens za smislenu diskusiju.
i temelj za politički centar.
znači uz dominantni ljevičarko anarhistički anacionalni stav dopustiš svako malo koji desno-konzervativi stav za preupit svojih uvjerenja i viđenja.
jer dok kod zadrzimo određen civlizacijski nivo, u svakom protumišljenju ima trunak istine koja mene barem natjera na razmišljanje, pa bilo to i samo razmišljanje o putu koji je taj protumišljenik u životu prošao da dođe do takvih uvjerenja.
vlado
'Да ли ви људи вјерујете у нашег поглавника и у нашу Независну Државу Хрватску.' Ми смо сви одговорили да вјерујемо. На то су нам командовали: Лези, устани, лези, устани и док смо ми извршавали ову команду они су из пушака пуцали по самој цркви која је била у полумраку. Затим су нам издали наређење да се сви свучемо и да имамо остати у кошуљама и гаћама, док смо све своје ствари морали бацити у угао цркве. Послије тога смо сви морали лећи на земљу, а усташе су по ииама ходале и газиле нас. По томе су нам наредили, да устанемо и да се лицем окренемо према зиду, а онда су они пуцали по цркви, али намјерно нису никога погодили, јер су нас тиме плашили. Мало иза тога поново су узели преда се Перу Миљевића и питали: да ли зна што о шумњацима, када је овај одговорио да не зна, један га је усташа ухватио и на очиглед свију нас забио му нож у врат потегавши према доље тако, да му је распорио цијела прса. Миљевић се срушио мртав. На поновни позив да се јаве они који нешто о шумњацима знају, јер да ће бити пуштени кући ако кажу све што знаду, јавио се један човјек и рекао да ће рећи све. Он је рекао да су шумњаци у близини Топускога дизали у зрак бандере и дочекали један усташки ауто. Послије тога усташе су истоме наредили да стави главу на један сто који је у цркви стајао, па када је главу ставио на сто усташа му је зарезао у гркљан и наредио да пјева. Међутим крв је из њега шикнула неколико метара надалеко, па, када није могао пјевати, ударио га је усташа кундаком по глави те му се мозак излио на стол. Након тога почело је клање људи од реда, како смо стајали у цркви. Ухватили су једнога по једнога, повалили на стол, једари је усташа клекнуо на прса, а други је узео нож и пресјецао гркљааи. Нису чекали да искрвавии или умре, већ су га полумртвога изњели из цркве и бацили на камион који је пред црквом стајао.
Када су поклали скоро три четвртине људи стали су да се одморе, а након тога ухватили једног старца питајући га: 'Хоћеш ли нам дати твоју жену, сестру и кћерку?' Он је одговорио да хоће само нека га пусте. Одмах иза тога узели су горећу свијећу и ставили му је испод бркова па су му тако палили бркове и обрве, а касније и очи. У то је прискочио један усташа и викнуо: 'Мајку му српску, шта чекаш, кољи', те су га одмах заклали. По томе су опет клали једнога по једнога, а када нас је остало још пет или шест поново су усташе износили мртве. У једном тренутку, када смо били сам.и скочио сам међу оне који су били већ поклани и легао меду њих притајивши се као да сам мртав. Када су усташе дошле у цркву опазили су да је један из горниле закланих још мицао па му је један усташа ципелом разбио главу, после чега се исти умирио. Тај усташа и мене је ударио по глави, али ја се унаточ грозне боли нисам одао. Неко вријеме иза тога један је усташа из ваииа викнуо, овима у цркви да добро припазе да ли је неко на животу, јер ће бити зло по све њих ако ико жив изађе. Да буду још сигурнији да су сви мртви ишли су од љеша до љеша и забадах још по један пут свакоме нож у срце или у леђа. Ја сам стрпљиво чекао овај ударац, али када је усташа пробадао оне крај мене стао је на мене и пробио онога са стране, мимоишавши ме. Иза тога почели су износити мртве из цркве опет на камионе и хватали су једнога по једнога за ноге и бацали на камион као да би бацили вреће. Како је жртава било много, то су их бацали једнога на другога и то по три до четири на хрпе. Мене су бацили у камион на најгорњи ред, па како је овај био препун, то су наредили да се лешеви пребаце и на други камион. Тако су ме пограбили за ноге и бацили на други камион, те сам ударио главом о неки железни предмет да ми се још и данас позна. У други камион бацили су ме тако да сам устима дошао до пререзаног гркљана једног мртваца из чијег је врата још текла крв, али се нисам смио макнути да се не одам, већ сам чврсто стиснуо уста да ми не уђе крв. Када су нас натоварили возили су нас према Јукинцу, а усташе су за то вријеме сједили на љешинама и то двојица код ногу а двојица код главе, тако да сам се скоро угушио јер нисам имао довољно зрака. Када су нас довезли близу једне шумице чуо сам гдје су викнули шоферу: 'Вози ближе граби.' Када су нас избацили код грабе било је тамо још много људи, који су чекали да буду побијени и побацани у грабу. Тамо су силовали једну жену, те сам чуо када су је питали ко је, да је одговорила да је учитељица из Бовића. Затим су нас почели бацати у грабу, па су тако и мене пограбили за ноге и бацили ме у један угао грабе. На мене су бацили ову учитељицу, коју су послије силовања заклали. Чуо сам како је један усташа рекао да треба прегледати учитељицу да ли има прстења јер би се то добро дало продати. Један је усташа скочио у грабу и збиља је ииашао прстен који је скинуо са руке. У то је дошао један камион пим људи које су једнога по једнога убијали чекићима. Како је љешина било толико да им је изгледало да неће сви стати у грабу, то су двојица усташа слагали љешине да би што више стало. У то се неким причинило да неко дише у јами па су отворили паљбу из пушака у грабу те сам и ја тако погођен у ногу. Ипак ја нисам дао од себе ни једнога гласа и даље сам се притајио као мртав. Када је усташа дошао до мене да ме 'сложи' опазио је на мени добру мајицу, па ју је свукао са мене и ако је била крвава. Ја сам за то вријеме задржавао дах како не би одао знакове живота. Послије тога се све примирило. Усташе су се удаљиле и у шумарку разговарале. Ја сам се потајице извукао из грабе, увукао се у кукуруз и кроз шикарје одвукао се прилично далеко. Из ноге ми је цурила крв јер сам био рањен. У зору сам дошао до мјеста Курете и сакрио се у грм. Ту је наишао један човјек који ме је препознао и одвео ме својој кући. Када сам код њега био око 2 сата проломио се лелек међу женама да долазе усташе да скупе народ за клање. Ја сам се одмах склонио у шупу мога стрица гдје сам живио сакривен шест мјесеци не изасавши никуда, а храну су ми горе доносили..."
Netočno. U nekih 90% slučajeva ovdje ja "denunciram" samo i jedino gole *činjenice* i vaše odbijanje da ih stavite u kronološki redoslijed i kontekst. U preostalih 10% slučajeva ja vas jednostavno zajebavam, jer tko tako plitko mulja i podmeće, bolje niti ne zaslužuje.
"4. Mazohizam skinheadsa/nacionalista/fanatika je fascinirajuci - premda "ne mogu da smisle H-alter", oni demonstriraju fenomenalno hodocasce i iznova, ritualno, redovno, mazohisticki posjecuju stranice o kojima ne misle ama bas nista dobra uporno "dijeleci" lekcije neistomisljenicima."
Za razliku od vas H-alterovaca, ili bolje rečeno S-alterovaca, koji odmah pošizite na bilo kakvo drugačije mišljnje, ja otkad je Interneta posjećujem raznolike forume, bez obzira na njihovo političko usmjerenje. U ovom trenutku S-alter mi je zanimljiv jedino iz razloga što se reklamira kao "hrvatski", a zapravo je, uz nešto malo kamuflaže ekologijom, obični glasnogovornik stranke Milorada Pupovca i Srpskog tjednika Novosti.
1. citav tekst ode van teme jer se diskusija o tome dali je paljenje krnjeta imenom jovan na fasniku fasizam okrene na diskusiju o prihvatljivost toga cina
2. takav stav se pokusava braniti
a) izjednacavanjem fasnika sa politickom ili drugom manifestacijom u rangu zasjedanja najmanje hrvatskog drzavnog sabora (na zalost tu bi se i dalo naci zajednickih crta :))
b) cinjenicom kako je simblika paljenja krnjeta paljenje vascelog srbstva (ali kao u redu bi bilo paliti Hrvoja!?)
c) vjecitom frustracijom i stavom ... "ko ne misli kao ja" taj je ustasha, ili u najmanju ruku razvojno zaostao, te samom svojom egzistencijom sprecava "inteligentni" dio gradjanstva ka putu u ideolosku harmoniju i materijalno blagostanje. neki eto zbog toga napustaju i odricu se rodne grude puni gorcine i prezira.
3. iako se radi o fasniku zbog kojeg niti jedan covjek i niti jedno drustvo nece biti vise ili manje fasisticko i koji je sam po sebi anakron i van svake realnsti dlaka fasizma se cijepa bas na njemu. ako je paljenje krnjeta jovana fasisticiko, to je tek manifestacija fasizma u nekoj zajednici, a ako pak je to jedino fasisticko onda fasizma tamo zapravo ni nema. umjesto konstatiranja fasistickog fasnika svrsihsodnije bi bilo dijagnosticirati i pisati o stvarnom fasizmu i stvarnim uzrocima fasizma u vodicama.
4. zapjenjenost u branjenju stava jednaka je i kod crvenih i kod crnih. u takvom emootivnom stanju nema racionalne diskusije, dakle nema pouke i napose nema od toga svega niti stvarne koristi
2. Sva taj paganski smrad pokusava se opravdavati:
a) glupavom i nepostojecom tradicijom,
b) "cinjenicom" kako i Srbi, eto, nemaju nista protiv "kulturno-tadicijske manifestacije", cak i oni koji su se borili za danasnju Hrvatsku (ne znam odakle dokazi za ovu "konstataciju"), ili ostaci nekad brojne manjine koja danas mora potiho, zbog mira u kuci, "odobravati" elementarni nacizam
c) morbidnim, ali za neobrazovane uvijek efektnim argumentom - "ko-ne-misli-kao-ja-taj-je-cetnik". Tko se ne slaze sa Milanovim ultra-nacionalizmom, automatski je "prepoznat" i denunciran (lov je otvoren - metod koristen pred rat) kao - Jovan, cetnik, bradonja, srbin, neprijatelj hrvatstva. Jebes ga, Milane, ispada po tebi da Hrvatsku ne mozes voliti ako nisi dovoljno crn.
3. Iako su argumenti razuma i postenja na strani onih koji osuduju ova provincijska gluperdanja, mentalni skinheads-i uvijek nastoje da "imaju zadnju rijec", dodajuci uporno jos jedan "prilog" diskusiji sa ciljem 'nasa je zadnja'.
4. Mazohizam skinheadsa/nacionalista/fanatika je fascinirajuci - premda "ne mogu da smisle H-alter", oni demonstriraju fenomenalno hodocasce i iznova, ritualno, redovno, mazohisticki posjecuju stranice o kojima ne misle ama bas nista dobra uporno "dijeleci" lekcije neistomisljenicima.
Što misliš kako se oni osjećaju?"
Nikako, njima to ne smeta.
Što misliš kako se oni osjećaju?
Evo, recimo, ja kao Hrvat i katolik, mislim da je ovo odvratno. Moj otac se nije borio za državu u kojoj će netko biti diskirminiran i ponižavan jer drugačije misli, jer pripada drugoj vjeri i narodnosti.
Zaboga, PROTIV TOGA su se i borili. Protiv malograđanštine i jednoumlja.
"...O lord God arise,
Scatter our enemies,
And make them fall!
Confound their knavish tricks,
Confuse their politics,
On you our hopes we fix,
God save the Queen! ..."
Za sve one koje takvu religijsko-fundamentalističku, agresivnu, ratnohuškačku i politički nekorektnu himnu intoniraju, to je dio lokalnog folklora, običaj koji treba posebno njegovati. Ali institucije Ujedinjenih naroda nadležne za suzbijanje takvih ekscesa, osim iznuđenih i deklarativnih osuda, ne poduzimaju ništa. Jebemu sunac, bre.
Što misliš kako se oni osjećaju?
Evo, recimo, ja kao Hrvat i katolik, mislim da je ovo odvratno. Moj otac se nije borio za državu u kojoj će netko biti diskirminiran i ponižavan jer drugačije misli, jer pripada drugoj vjeri i narodnosti.
Zaboga, PROTIV TOGA su se i borili. Protiv malograđanštine i jednoumlja.
Evo za ovu priliku nekoliko delova iz neobjavljenog dnevnika dr. Juraja Perina, Hrvata, glinskog lekara, koji je predao publicisti Đuri Roksandiću 1971. godine.
„Kada je vlak krenuo iz Hrastovice, ustaše su užurbano legitimirali putnike, a sve pravoslavce su sprovodili u susjedni vagon, iz kojeg je dopirala velika galama... Kada se vlak zaustavio na Banskom Grabovcu, ustaše su iz tog vagona na silu izvodili van isprebijane ljude. Prvi čovjek koji je izguran iz vagona bio je sav krvav od uboda bajoneta. Sve te ljude je pored vlaka dočekala druga grupa ustaša sa uperenim puškama na gotovs. Počeli su tada novi ubodi sa bajonetima, uz psovanje, jauke, vikanja i puškaranja... Ubili su ga. Moja supruga, videvši te prizore, i još jedna saputnica dobile su živčani napad... Domobranski poručnik koji je sjedio sa nama zanijemio je od šoka kao i ja..."
Dr. Perin je svoje usputno viđenje ustaškog divljanja saopštio svom kumu dr. Juraju Reboku u Glini.
„Prve moje riječi bile su da mu ispričam šta sam doživio u vlaku od Petrinje do Grabovca i osudim postupak ustaša sa pravoslavcima. Dr. Rebok je odgovorio, trebali su se pokoriti vlasti ili iseliti u Srbiju kada je to bilo određeno. Mjesto toga oni su počeli bježati u šumu. Dr. Perin mu je uzvratio: zar nijesu muški Glinjani Srbi iz čistog mira one svibanjske noći odvedeni iz kuća, digli su ih ustaše iz kreveta i poklali. Tko će posle toga vjerovati."
•
Na Grabovačkoj poljani iza železničke stanice, nedaleko od Sokolskog doma, bio je stacioniran ratni logor za ustaške jedinice, sabirno mesto i poligon surove smrti za pohapšene ljude.
Prema svedočenju uhvaćenog ustaše Ivana Muškona iz Petrinje, pred komisijom za ratne zločine, zabeleženo je:
„Komandno jezgro kaznene ekspedicije na Grabovcu sačinjavali su visoki hrvatski dužnosnici: Eugen Kvaternik - Dido, zapovednik UNS-e za NDH, Božidar Cerovski zapovednik ustaškog redarstva u Zagrebu, Ivan Turki komandant ustaških postrojbi sa Prijekim sudom, Dragutin Imper predstojnik Gline, Dr. Mirko Jerec veliki župan". Ivan Muškon u svojoj izjavi koju je dao pred komisijom za ratne zločine, imenovao je veći broj poznatih ustaša iz Gline i Petrinje, koji su na Grabovačkom stratištu, svirepo mučili svoje žrtve pre ubijanja.
„Mrcvarenje privedenih Srba nije bilo ni za gledanje ni za slušanje", izjavilo je pred komisijom nekoliko preživelih svedoka tog užasa: Aniša Šteković, Stevan, Petar i Janko Jekić, Petar Stanković, Buda Popović, Jovan Orlić i Vasilj Nevajda (njihove izjave delimično su redigovane). Svi ljudi koje su ustaše dovele na Grabovac, morali su da sede na zemlji okrenuti prema velikim grobnicama, ne sluteći da će njihovu nasilnu smrt ustaše ispratiti bučno i veselo uz muziku i narodne pesme... Između bivaka i kaznene ekspedicije i iskopanih jama, bio je tamburaški orkestar sa ženskom pevačkom grupom. Pristigli su pevajući i u svečanim šokačkim nošnjama - kao da su došli na smotru narodnog stvaralaštva.
Uz razigrano kolo sa alkoholisanim dželatima, pesme i šenlučenja, počela je i likvidacija - na smrt osuđenih Srba.
Jedan konjanik je u galopu dojahao ispred ustaških šatora s povijenim telom prema konjskoj grivi, i kamom u ispruženoj ruci - kao da je bio pod Sigetom! Taj je jurišnik skrenuvši sa šljunkovite ceste, dovukao za sobom oguljeno telo učitelja Matijevića - sa privezanim rukama za tegleći vagijer!
U veštini mučenja posebno su se istakle čuntićke i petrinjske ustaše: Ive Šarića, Duje Krpana, Ive Sverine, Mate Mrvića... Kasapili su na Grabovcu Đuru Štekovića, solunskog dobrovoljca. Odsekli su mu jednu a zatim drugu ruku do lakta, isto tako i obe noge do kolena. Đuro je neartikulisano zapomagao da ga ubiju -ali mu tu milost nisu učinili.
Tako je taj borac sa Kajmakčalana iz Prvog svetskog rata, okončao svoj život u Drugom svetskom ratu umirući kao živi „torzo". Pavelićevi „mesari" uživali su u kasapljenju čoveka pred očima njegovog maloletnog sina Janka. Mališan je od toga prizora onemeo.
Takav sadizam je bio perverzniji čak i od onog kada je Jakub paša - posle Krbavske bitke - zarobljenom banu Derenčinu kod svakog obroka stavljao na trpezu i odsečenu glavu njegovog sina!
„Dvojica ustaša su igrala po leđima Nikole Borote, železničara, da bi mu ispravili urođenu grbu." Samo je Nikola znao sa kakvim je bolovima umirao. Dragutin Laboš, šef železničke stanice u Petrinji, izjavio je pred komisijom za utvrđivanje ustaških zločina i ovo "kada sam 26. srpnja došao na Grabovac, Turki mi je rekao - odoše i vaši željezničari, a Boroti smo "ispravili grbu" (Ivan Turki je bio komandant ustaških postrojbi i predsednik Prijekog suda - prim.D.Č.)
Stjepan Pješak je sa svojim ustašama poubijao iz pušaka u teme sve kopače na dnu tek dovršenih predubokih jama. Naredne žrtve padale su preko njih pod udarcima sekira, maljeva, noževa... Bile su to omiljene ubistvene alatke za mučenje i masakriranje Srba na svim stratištima Pavelićeve Nezavisne Države Hrvatske.
Ustaški koljači su na Grabovcu, uz trodnevno orgijanje, stimulisani alkoholom i muzikom, brutalno poubijali 1200 nedužnih srpskih civila, a grabovačku poljanu natopili sa više tona njihove krvi. Zlikovci su po izvršenom zadatku egzekutivnog štaba, u svojoj patološkoj mržnji prema žrtvama, prekrili srpske grobove leševima grabovačkih pasa...
Pri tom je, ne slučajno, zanemarena bitna istorijska činjenica, da je zapravo baš ta srpska "manjina" kroz četvorogodišnju borbu protiv fašizma doprinela da se kvislinška NDH "bezgrešno" prestroji iz Hitlerovog tabora u Demokratsku državu Hrvatsku.
Pet godina posle donošenja Ustava (1995.) Hrvatska armija je u sadejstvu sa paravojnim jedinicama i stranim plaćenicima, pod šiframa BLjESAK i OLUJA, izvršila munjevit napad (Hrvatski blickrig) na Zapadnu Slavoniju, Baniju, Kordun, Liku i Kninsku krajinu s ciljem da se sa tih prostora zauvek protera srpsko stanovništvo.
U TOKU ORUŽANE AKCIJE OLUJA OKONČANO JE ETNIČKO ČIŠĆENjE REPUBLIKE HRVATSKE, A "OLUJNI" 5. AVGUST 1995. GODINE INTABULIRAN U DRŽAVNI KALENDAR KAO NAJZNAČAJNIJI DOGAĐAJ U HRVATSKOJ POVJESTI (POSLE NjENOG PADA POD VLAST UGARA 1097.) I SLAVI SE KAO NACIONALNI PRAZNIK POD BAROKNIM NAZIVOM - DAN DOMOVINSKE ZAHVALNOSTI.
No, ako (sada već bivšeg) vrhovnog predstavnika istih tih institucija simbolično obučete u Naci-uniformu i upload-ate npr. na Facebook, sugerirajući pri tom, isto tako duhovito, koje je on po vama političke orijentacije, bez namjere da spalite ikoga, tada će te iste institucije urgentno djelovati u suzbijanju takvog govora mržnje, odnosno u suzbijanju isticanja nacističkih i fašističkih obilježja:
http://www.kontra-punkt.info/print.php?sid=56315
Postavlja se pitanje zašto je tome tako? Obući Sanadera u Naci-uniformu na simboličnoj razini nije uopće isticanje i veličanje nacističkih i fašističkih obilježja već upravo suprotno. Izražavanje gađenja prema istim tim obilježjima kroz ne slaganje sa politikom jedne države i jednog čovjeka. No, institucije, Sanadera u Naci-uniformi, zamislite, tumače i vide kao veličanje nacističkih i fašističkih simbola, a ne kao političko ne slaganje sa fašizmom! Vole spalit Jovana, ali ne vole kada ih netko naziva fašistima! I to na način da ih duhovito obuče u Naci-unifo
No, ako (sada već bivšeg) vrhovnog predstavnika istih tih institucija simbolično obučete u Naci-uniformu i upload-ate npr. na Facebook, sugerirajući pri tom, isto tako duhovito, koje je on po vama političke orijentacije, bez namjere da spalite ikoga, tada će te iste institucije urgentno djelovati u suzbijanju takvog govora mržnje, odnosno u suzbijanju isticanja nacističkih i fašističkih obilježja:
http://www.kontra-punkt.info/print.php?sid=56315
Postavlja se pitanje zašto je tome tako? Obući Sanadera u Naci-uniformu na simboličnoj razini nije uopće isticanje i veličanje nacističkih i fašističkih obilježja već upravo suprotno. Izražavanje gađenja prema istim tim obilježjima kroz ne slaganje sa politikom jedne države i jednog čovjeka. No, institucije, Sanadera u Naci-uniformi, zamislite, tumače i vide kao veličanje nacističkih i fašističkih simbola, a ne kao političko ne slaganje sa fašizmom! Vole spalit Jovana, ali ne vole kada ih netko naziva fašistima! I to na način da ih duhovito obuče u Naci-uniformu. Istu onu koje te institucije već dva desetljeća uredno ispeglanu drže u tmini svojih podrumskih ormara.
Republika se Hrvatska očito boji istine o sebi i u njoj vidi prijetnju svom opstanku, pa progoni one koji se usude izgovoriti istinu, a pomaže onima koji stvarnost relativiziraju kroz pseudo-smiješnu simboliku spaljivanja Srba, pardon Jovana. Na simboličnoj, dakle, razini, Srbe kao narod možemo spaljivati – to grije i veseli, ali oblačiti Sanadere u Naci-uniformu, to nikako ne – to hladi i prijeti.
Kada se raščlani simbolika spaljivanja dolazimo do njene poruke, a to je – ubijanje, smrt, čišćenje, oslobođenje od zla. Kada se raščlani oblačenje Sanadera u Naci-uniformu dolazimo do njene (za institucije puno opasnije) poruke – sprdnja i istina. Država koja potiče rituale ubijanja, smrti, čišćenja, oslobođenja od zla, a zatire rituale sprdnje i istine, nije dobra država. Tako funkcioniraju kukavičke države, isfrustrirani narodi i podanici. Loše je to i tužno, ali istinito! Što to prije shvatimo, prije ćemo se osloboditi domaćih „crnaca“ koji su nas porobili.
No, ako (sada već bivšeg) vrhovnog predstavnika istih tih institucija simbolično obučete u Naci-uniformu i upload-ate npr. na Facebook, sugerirajući pri tom, isto tako duhovito, koje je on po vama političke orijentacije, bez namjere da spalite ikoga, tada će te iste institucije urgentno djelovati u suzbijanju takvog govora mržnje, odnosno u suzbijanju isticanja nacističkih i fašističkih obilježja:
http://www.kontra-punkt.info/print.php?sid=56315
Postavlja se pitanje zašto je tome tako? Obući Sanadera u Naci-uniformu na simboličnoj razini nije uopće isticanje i veličanje nacističkih i fašističkih obilježja već upravo suprotno. Izražavanje gađenja prema istim tim obilježjima kroz ne slaganje sa politikom jedne države i jednog čovjeka. No, institucije, Sanadera u Naci-uniformi, zamislite, tumače i vide kao veličanje nacističkih i fašističkih simbola, a ne kao političko ne slaganje sa fašizmom! Vole spalit Jovana, ali ne vole kada ih netko naziva fašistima! I to na način da ih duhovito obuče u Naci-uniformu. Istu onu koje te institucije već dva desetljeća uredno ispeglanu drže u tmini svojih podrumskih ormara.
Republika se Hrvatska očito boji istine o sebi i u njoj vidi prijetnju svom opstanku, pa progoni one koji se usude izgovoriti istinu, a pomaže onima koji stvarnost relativiziraju kroz pseudo-smiješnu simboliku spaljivanja Srba, pardon Jovana. Na simboličnoj, dakle, razini, Srbe kao narod možemo spaljivati – to grije i veseli, ali oblačiti Sanadere u Naci-uniformu, to nikako ne – to hladi i prijeti.
Kada se raščlani simbolika spaljivanja dolazimo do njene poruke, a to je – ubijanje, smrt, čišćenje, oslobođenje od zla. Kada se raščlani oblačenje Sanadera u Naci-uniformu dolazimo do njene (za institucije puno opasnije) poruke – sprdnja i istina. Država koja potiče rituale ubijanja, smrti, čišćenja, oslobođenja od zla, a zatire rituale sprdnje i istine, nije dobra država. Tako funkcioniraju kukavičke države, isfrustrirani narodi i podanici. Loše je to i tužno, ali istinito! Što to prije shvatimo, prije ćemo se osloboditi domaćih „crnaca“ koji su nas porobili.
http://www.snv.hr/tjednik-novosti/529/15-godina-od-plana-z4-/
"Danas uviđamo da prihvaćanjem plana ne bi bilo vojnih akcija. Srba bi u Krajini ostalo više nego što ih sada ima i što će ih ikada biti - kaže danas Dušan Vještica, nekadašnji poslanik u skupštini RSK..."
Prošla baba s kolačima, a? :-)
- Koliko sam znala tada toliko znam i danas. Ništa više – kaže njegova supruga Radojka, koja je izgubila svaku nadu da će njegove posmrtne ostatke ikada naći i dostojno sahraniti.
- Bilo je vreme žetve, a Mladen je zbog zdravstvenih problema sredinom jula nekoliko dana proveo u vukovarskoj bolnici. Tamo ga je posetio kolega s posla i doneo mu na potpis isplatne liste za 40-ak radnika koji zbog blokiranih puteva nisu mogli dolaziti na posao iz okolnih, uglavnom srpskih sela. Kobnog dana imao je sednicu radničkog saveta na kojoj se od njega zahtevalo da objasni zašto je to učinio – kaže naša sagovornica, dodajući da nikada nije uspela saznati kako je sednica okončana.
Ostala vrećica na kojoj je pisalo “Mrkić”
Po završetku sastanka, koji je trajao nekoliko časova, Mladen Mrkić zaputio se kući. Oko 14.30 časova u samoposluzi koja se nalazila u prizemlju njihove stambene zgrade, kupio je hleb i mleko. Po izlasku iz trgovine presrela ga je nekolicina pripadnika tadašnjeg Zbora narodne garde. Nakon što je s njima kratko raspravljao, odvezli su ga u automobilu bez registarskih tablica. Na trotoaru je ostala papirnata vrećica s hlebom i mlekom na kojoj je pisalo “Mrkić”.
To je sve što je o nestanku svog supruga saznala Radojka Mrkić. Premda je oko 17.30 časova, po povratku iz Obudovca gde je bila u poseti bolesnoj majci, odmah alarmirala sve strukture tadašnjih vlasti u Vukovaru i šire, rezultata nije bilo. Iste noći je tri puta odlazila u Sekretarijat unutrašnjih poslova i sedište Teritorijalne odbrane, gde su uporno negirali Mrkićevo hapšenje.
Pokucala je od tada na mnoga vrata, ali je svaki put naišla na zid tišine.
Mladen Mrkić nije bio politički aktivan. Bio je civil, građanin Vukovara koji je, ispostavilo se, naivno verovao u ravnopravnost svih građana. Zato i nije otišao iz Vukovara kada su to mnogi Srbi iz straha učinili.
- Videvši šta se događa u gradu, ja sam mu više puta znala reći da se sklonimo negde, ali on je to odbijao. Govorio je da doneseni Ustav garantuje prava svakom čoveku i da smo na pragu 21. veka pa se nećemo valjda jedni s drugima preko nišana obračunavati – priča Radojka.
Vukovar i dalje tabu tema
- Ljudi su licemerni. Svi koji su prošli kroz hrvatske vlasti od 1991. do danas znaju šta se događalo u Vukovaru i svi prelaze preko toga. Vukovar je i dalje tabu tema. Uverena sam da svi podaci iz tog vremena postoje negde u arhivama – kaže Radojka ogorčena što niko ne poteže pitanje odgovornosti za ubistva srpskih civila.
Do pre desetak godina sveće je svom suprugu palila na vukovarskom Novom groblju gde je pronašla 29 grobova s oznakama “NN”. Mislila je da je možda među njima i grob njenog Mladena. U zimsko doba, 1998. na 1999. godinu, ti su grobovi nestali, a kako je kasnije saznala, tu su bila obavljena probna iskapanja. No, ništa nije bilo nađeno.
- Pretpostavljam da se posmrtni ostaci mog supruga možda nalaze u zajedničkoj grobnici na zagrebačkom Mirogoju gde se nalaze leševi ekshumirani iz mnogih grobnica koji čekaju na identifikaciju. Stalno govorim svojim prijateljicama, koje su takođe izgubile svoje bračne drugove, da jedanput odemo, položimo venac i upalimo sveće. Ako naši muževi i nisu tamo, verovatno ima drugih koje takođe traže njihovi najmiliji.
Krajem jula 1991. odvedeno više od 20 ljudi
Nestanci Srba u Vukovaru i na području zapadne Slavonije 1991. i dalje su nepoznanica.
- Pokušala sam objediniti te podatke, ali bezuspešno, jer je velik broj ljudi 1991. napustio Vukovar. Neki se više nisu vratili. Većina njih je svoje nestale prijavila udruženjima u Srbiji – navodi Ružica Spasić, predsednica Udruženja porodica nestalih i nasilno odvedenih lica u Vukovaru. Iako tačnog broja nestalih Srba iz Vukovara nema, zna se da je više od 20 ljudi odvedeno već krajem jula 1991. iz svojih kuća ili sa radnih mesta. Neki su pokupljeni na ulici, odvedeni iz bolnice, dignuti usred noći iz kreveta.
- Nemamo lokacije grobnica u kojima bi se mogli nalaziti njihovi posmrtni ostaci. Očekivalo se da će jedan broj tih ljudi biti ekshumiran na groblju u Novom Sadu gde su sahranjena tela koja su doplutala Dunavom. Tamo je bilo oko 60 posmrtnih ostataka, od kojih je nakon identifikacije utvrđeno da je polovina bila hrvatske nacionalnosti. Smatramo da su ostali Srbi, međutim do sada je identifikovano samo troje – kaže Ružica Spasić.
'Adolf Hitler je vjerojatno imao vrlo loš zadah. Loše se hranio i trunuli su mu zubi', rekla je Menevse Deprem-Hennen za nedjeljno izdanje njemačkog lista Bild. Stomatologinja je za svoj doktorat proučavala Hitlerovu zubarsku dokumentaciju a svoj je rad nazvala 'Đavolji zubar'. Ona je rekla da istraživanje ukazuje da se diktator plašio zubara. 'Izgleda da je Hitler bio vrlo osjetljiv na bol', rekla je Deprem-Hennen.
'On si je priuštio luksuz da osam puta pozove svog osobnog zubara Johannesa Blaschkea u kancelarski ured zbog čišćenja zubnih kanala što se obično obavi u jednoj ili dvije obrade', rekla je Deprem-Hennen. Hitleru je, po dokumentima, izvađen kutnjak nakon bolesti desni. SS general Hugo Johannes Blaschke liječio je Hitlera i druge istaknute dužnosnike nacističkog režima dugi niz godina. Mislilo se da su zdravstveni kartoni njegovih pacijenata davno nestali.
Nemam se što zapitati, znam. Izbijanju rata mi nismo doprinijeli ni na koji način, niti smo ga bilo čim mogli zaustaviti.
"Svi znamo kakva je atmosfera vladala u Hrvatskoj krajem 80-ih i početkom 90-ih. Nacionalizam je bujao, neki utjecajniji političari su pokušavali rehabilitirati NDH u svojim javnim nastupima, intenzivno se zatiru sve uspomene na NOB i o Jugoslaviji se govori pretežito negativno. Istovremeno bujaju i predrasude i diskriminacija prema Srbima i oni se osjećaju sve ugroženije. Ne opravdavam ih i vjerujem da je rat bilo teško izbjeći, ali mogu razumjeti zašto je većina Srba izabrala drugu stranu i odlučila se za separatizam. Ništa nije crno-bijelo."
I opet pokušaj muljanja i krivotvorenja povijesti. Zašto govoriš "krajem 80-ih i početkom 90-ih"? Što će ti takve neodređenosti? Nije to bilo tako davno, točno je poznato što se kada dogodilo i tko je što učinio i rekao. Da ti malo osvježim pamćenje?
Granice "vojnih oblasti" SFRJ promijenjene su 1985, tako da više nisu išle republičkim granicama, nego zamišljenim granicama Velike Srbije. Memorandum SANU je objavljen 1986, a iste godine obnovljena je srpska vojno-policijska represija na Kosovu. Slobodan Milošević je s otvorenim velikosrbovanjem, "događanjem naroda" i "mitinzima istine", počeo 1987. Sredinom 1989, u govoru na Gazimestanu, otvoreno je najavio i "oružane bitke". Nedugo nakon toga, početkom srpnja 1989, održani su "mitinzi istine" u Kninu i Benkovcu, ne kojima se prvi put na hrvatskom tlu javno urlalo: "Ovo je Srbija".
A što su radili naši "utjecajniji političari" u to vrijeme?
Pa evo: ništa. U SR Hrvatskoj je tada vladala famozna "hrvatska šutnja", a na vlasti je bio Stipe Šuvar. Uvjereni komunist i Jugoslaven, u povijest je otišao s obećanjem da će reći "popu pop, a bobu bob" (tj. Miloševiću da je četnik i da uništava SFRJ), ali iako su mu Slobini mitingaši dvije godine skandirali "Šuvare ustašo", nikada nije smogao hrabrosti.
Nakon njega na vlast je ovdje došao Ivica Račan, "pravovjerni" partijski kadar koji se u politici uzdigao nakon čistki tijekom "Hrvatskog proljeća", a promijenilo se nije baš ništa. I ne bi uopće, da nije pao Berlinski zid i kolabirao tzv. Istočni blok, pa Račan u proljeće 1990. dopušta politički pluralizam, višestranačje i slobodne izbore. Prvi demokratski Hrvatski sabor u povijesti konstituiran je 30. svibnja 1990.
Dakle, sve do proljeća 1990. i predizborne kampanje, Franjo Tuđman bio je nitko i ništa. Disident i izvan partije još od 1967, više puta osuđivan i zatvaran, u SR hrvatskoj nije imao nikakvu moć ni utjecaj. Hrvatski mediji redovito su ga prikazivali u najgorem mogućem svjetlu, a osobito u predizbornoj kampanji. Čak i kada je konačno došao na vlast, mogao je samo sjesti i plakati - bio je vrlo učinkovito onemogućen. Naime, još prije prvih izbora, uz prešutni pristanak Ivice Račana, veliksrpski savezni vojni vrh proveo je tajno razoružavanje hrvatske Teritorijalne obrane, i zatim to oružje podijelio Srbima u onim hrvatskim općinama gdje su činili većinu, ili neki značajniji postotak stanovništva.
Slobine najavljene "oružane bitke" mogle su početi.
Dana 17. kolovoza 1990. Mile Martić & co. proveli su "balvan revoluciju", a na njihovu stranu odmah se otvoreno stavila JNA, koja je zrakoplovstvom spriječila intervenciju hrvatske policije u Kninu. U relativno kratko vrijeme, selo po selo, općinu po općinu, četnici su fizički "otkinuli" gotovo trećinu hrvatskog državnog teritorija, i time preostatak raskomadali na tri dijela. Obzirom na oblik avnojskih granica Hrvatske, nije bilo baš nikakve mogućnosti da se taj preostatak, kao cjelina, ni gospodarski ni politički održi na životu - takvo stanje moglo se riještiti samo silom i oružjem.
Kako smo mi sve to mogli spriječiti ili zaustaviti? Baš nikako. Osim, naravano, da odustanemo od svoga državnog osamostaljenja - eto ti našeg "doprinosa".
Simo: "@Mi - ti ode i presiroko i predaleko, Drzi se, bre, osnovne teme - izvodjenja paganskog voodo rituala u "srcu" Evrope."
Pa naravno, ćut bre, nemoj sad o ostalom. O tome ćemo kada dođe vreme. Za početak ćemo "veće nacionalne manjine" da preimenujemo u "narodno veće", a posle... gde će, bre, da nam bude kraj.
Jos tuznije, na kraju se ama bas svaka diskusija svede na mi-oni, crni-crveni, hrvati-srbi, dinamo-hajduk, zvezda-partizan, "Milan"-vecina H-alterovaca.
Srđan Sekulić iz Pačetina je prvu dvojezičnu ličnu kartu dobio 2004. godine kada mu je u policiji objašnjeno da kao pripadnik srpske nacionalne manjine na to ima pravo. Istu takvu je zatražio i prošle godine kada je prethodnoj istekla važnost.
Stanimirović kritikuje kolege
- Razlog tome je želja za očuvanjem identiteta, čiji su stubovi jezik i pismo. Kada već imamo to pravo po Ustavnom zakonu, ja sam ga iskoristio. Nije u pitanju nikakvo provociranje drugih – ističe ovaj student teologije i predsednik udruženja “Ćirilica”. Sekulić smatra da time nije dodatno obeležen jer se po njegovom imenu, prezimenu i adresi “već zna ko je i odakle je”.
Jedan broj pripadnika srpske nacionalne manjine ne zna za to pravo, a deo onih koji znaju ne koriste ga pravdajući se strahom da će time nekoga isprovocirati.
- Suština svega je zapravo da smo podložni uticajima drugih, lako se prilagođavamo tuđem, a često odbacujemo svoje – mišljenja je Sekulić koji, iako je imao neprilika, od svog prava ne odustaje. Ispričao nam je kako su on i njegova sestra 1998. godine zbog ćiriličnih potpisa u pasošima vraćeni sa graničnog prelaza Lipovac-Bajakovo. Požalio se tada OESS-u, ali i odustao od svega na insistiranje svojih roditelja jer je tada bio maloletan.
Pronaći nekoga sa takvom ličnom kartom gotovo da je ravno traženju igle u plastu sena, ne samo među građanima već i među političarima. Jedan od retkih predstavnika srpske zajednice koji je to pravo iskoristio je Vojislav Stanimirović, predsednik SDSS-a.
- Ja sam to uradio pre pet godina. Ljudi su tada imali nekakav strah jer su u policiji morali da se izjašnjavaju kao Srbi i da čak donesu neki dokument da to dokažu, ako nacionalnost nije bila navedena u izvodu iz matične knjige rođenih. Ja sam doneo radnu knjižicu – ispričao nam je Stanimirović.
- Naši političari su verovatno zbog nekog komoditeta, konformizma i ne želeći da se eksponiraju na takav način jednostavno vadili obične lične karte. Mislim da to nije dobro jer političko rukovodstvo Srba, gde ubrajam i naše predstavnike u kulturnom i naučnom životu, mora biti primer drugima. Ako mi to ne možemo uraditi, kako onda možemo uticati na pripadnike naše zajednice? – kaže predsednik SDSS-a, dodajući da može na prste jedne ruke nabrojati funkcionere srpske nacionalnosti koji imaju dvojezične lične karte.
- Preporučio bih i njima i našim sunarodnicima da se ugledaju na druge manjine, Talijane, Mađare, Čehe i druge – preko 90 odsto njih ima dvojezične iskaznice, dok je taj procenat kod Srba manji od pet. Koliko budemo držali do svog imena, jezika, vere i pisma, toliko ćemo i postojati – smatra Stanimirović. Kaže da posedovati dvojezičnu ličnu kartu u početku nije prijatno jer se službenici na raznim javnim mestima čude ćirilici, ali se s vremenom navikavaju, prihvaćaju to kao normalnu stvar i više ne reaguju.
- Što nas više bude imalo dvojezične lične karte, to će one brže postati normalna pojava, zasnovana na zakonu i niko toga ne treba da se stidi ili plaši – zaključuje šef SDSS-a.
Hendikep ili prednost?
Predsednik županijskog Veća srpske nacionalne manjine Miodrag Nedeljković prilikom podnošenja zahteva za dvojezičnu ličnu kartu imao je problema. Tvrdi da je i pored iskazane želje da dobije dvojezičnu na kraju podigao ličnu kartu na latinici. Na njegovo negodovanje, službenica je odgovorila da nije čula njegov zahtev. Sam posle nije preduzeo ništa.
- Moja je greška. Trebao sam insistirati da se to ispravi – kaže Nedeljković. Ne slaže se s onima koji kažu da zbog ćirilice mogu doživeti samo neugodnosti. Smatra da ako neko hoće zbog toga diskriminisati Srbe, neće pomoći skrivanje iza latinice jer “pisalo latinicom ili ćirilicom zna se ko je ko”.
- Lična karta na ćirilici više je hendikep nego prednost. Privatno držim do svog nacionalnog identiteta, ali mi je život lakši bez dvojezične lične karte. Ćirilicu čuvam na drugi način – kazao nam je jedan prosvetni radnik.
- Ljudi ne uzimaju dvojezične lične karte jer bi se osećali obeleženima. Nikada ne znaš na koga ćeš naleteti i kome će zasmetati tvoja nacionalna pripadnost – kaže 57-godišnji Mladen Mijatović iz Borova, koji misli da će još puno godina proći dok ćirilica ne bude prihvaćena u hrvatskom društvu.
Koliko li su već puta dobronamjerni (rimo)katolički pisci u Hrvatskoj objašnjavali i dokazivali kako ne postoji “naš”, “njihov” Božić – već su to samo nekakve kalendarske zmešarije – i zašto sve to onda ne ulazi u uši smjernih kršćana, sam će Bog znati?! A, ono strašno, što su “nama Hrvatima, u Republici 92 posto katolicima” (opa, brale, kako raste ovaj postotak, ne slučajno obrnuto srazmjerno smanjivanju broja ustaških žrtava!), objavili “Srbi u Hrvata”, to je (piše g. M.M. u “HS”), da “nisu više nacionalna manjina nego narod”. Kako su se samo usudili dignuti nos iznad kaljuže u koju su uronjeni, a tako smo se usrdno skrbili da ih što čvršće prihvatimo u naš zagrljaj (baš je krasan izričaj “Srbi u Hrvata”!), kako bismo ih do kraja zagušili i učinili nečujnim, manjima od manjinske manjine!
Na Skupštini Srpskoga narodnog vijeća zapravo je “samo” usvojen “prijedlog” da se ubuduće uz ime odgovarajuće općine, grada ili županije umjesto Vijeća srpske nacionalne manjine koristi naziv Srpsko narodno vijeće. Manjini je i malo dosta, a kako su tim pukim preimenovanjem “Srbi postali narod”, to samo zavidljivci mogu znati (nek’ se Srbima ime zatre, kad već nije do kraja obavljeno što je nalagao zločinom ovjenčani pisac Mile Budak, naime, neka se “ili poklone ili uklone!”). Za spomenuto preimenovanje kažu iz SNV-a da je u skladu s Ustavnim zakonom, dok u “HS” znaju bolje, naime, da je to protivno Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina. Nad ovim ustavotumačiteljskim prijeporom moja malenkost može samo oprati ruke i reći, visokoparno, neka institucije rade svoj posao.
Nu, na braniku Srb(stv)a (u Hrvata), ne ostaje “Hrvatsko slovo” samo na tome, pa već u sljedećem broju (od 29. siječnja o.g.), ispoljava svoju skrb – za Srb. U tom ličkome mjest(ašc)u i oko njega uočena su neka sumnjiva kretanja iliti inicijative oko ponovnoga postavljanja spomenika narodnim ustanicima toga kraja, spomenika koji je djelo velikoga kipara Vanje Radauša i koji je u Srbu stajao od 1949., da bi bio srušen 1995. (baš te godine?!), ali valja dodati da je hrvatska vlada 2008. odlučila sufinancirati tu obnovu. Vlada ne vlada, ali u “HS” prevladava mnijenje da je obnova toga spomenika, koji nazivaju “četničkim”, ni manje ni više nego “uvrjeda hrvatskom narodu”! Dan ustanka u Srbu, 27. VII. 1941. g. bio je nakon oslobođenja proglašen i obilježavan kao Dan ustanka naroda Hrvatske, da bi 1990. (baš te godine?!) bio “ukinut”, da bi u taj status bio “preimenovan” (opet ta sitnica) jedan drugi datum (naime, 22. VI. 1941., kad je u okolici Siska osnovan prvi partizanski odred u Hrvatskoj). Svojevremeno i dugotrajno natezanje oko prvenstva datumskog početka antifašističke borbe u Hrvatskoj, po svemu sudeći, govori u prilog “sisačkog datuma”, jer je organiziranje borbene jedinice svakako temeljitije od “pukog” ustaničkog otpora, pa je stoga smisleno kad se predlaže da dan ustanka u Srbu i dalje bude obilježavan, ali “samo” kao “Dan ustanka naroda Like”.
Ali, i ove umanjene pretenzije današnje manjine (da joj se barem spomen sačuva), kao da su i dalje previše i prevelike. Premda su ustaše, već u travnju i svibnju 1941. g. klali srpsko pučanstvo (seljaštvo) gdje im se god i koliko im se mililo (u Gudovcu kod Bjelovara strijeljano je 196 Srba, a 400 ih je poklano u Veljunu, pa onda masakr 13. V. 1941. u Glini…), i to kao organizirana, državna sila i premda se u to vrijeme već ustanovljuju prvi logori za masovno ubijanje, danas još nekome pada na pamet femisati se (prenemagati), kako je ustanak ustrašenog naroda na jednom lokalitetu bila “pobuna, koju je imala za svrhu totalno istrebljenje Hrvata s tih područja” (zaključuje g. Ante Beljo u svojem dnevniku, “HS” od 29. I. o.g.).
Nu, tu još nije sve, jer uredništvo “HS” od toga broja počinje anketiranje “među osobama iz javnog života… o ovom kulturološkom i političkom problemu suvremene Hrvatske” (to da je problem?). Naravno, dobili su što su i tražili, pa dr. Mato Artuković, povjesnik, veli da bi obnova toga spomenika u Srbu bila “uvrjeda hrvatskom narodu”. Kojem narodu? Je li onim ustašama koji su haračili Hrvatskom i koji su “počinili”, dakako, “do danas nekažnjene zločine”. Je li to njihovi potomci danas usrdno skrbe za Srb?!
Što misliš kako se oni osjećaju?
Evo, recimo, ja kao Hrvat i katolik, mislim da je ovo odvratno. Moj otac se nije borio za državu u kojoj će netko biti diskirminiran i ponižavan jer drugačije misli, jer pripada drugoj vjeri i narodnosti.
Zaboga, PROTIV TOGA su se i borili. Protiv malograđanštine i jednoumlja.
operativne grupe pod nazivom Kondor koja će svojim novinarskim djelovanjem iz hrvatske metropole širiti mržnju
i razdor u hrvatskom narodu.
Zloglasna i zločinačka skupina ubrzano se mobilizira iz srpske zlatne intelektualne mladeži sa područja republike
Hrvatske i djeluje pod nazivom H-alter.
Krajnji cilj cijele operacije je ugrožavanje ugleda Hrvatske pred
institucijama međunarodne zajednice,a u svrhu nesmetanog pripojenja Republike Srpske matici Srbiji.
Zbog teških optužbi na našu braću u srednjoj Dalmaciji
obraćamo se sveukupnoj hrvatskoj javnosti i stajemo na grudobran domovine.
njihovih predaka Tim ovih hrabrih novinara u novijoj hrvatskoj
povijesti još jednom dokazuju svoju jugo- nostalgičnu melankoniju za vremena brastva i jedinstva u kojima su njihovi roditelji tako ponosno nosili petokraku na svojim visoko podignutim čelima i iz sveg glasa pijevali druže Tito mi ti se kunemo.
Ne iznenađuje me njihovo razmišljanje jer živimo u vremenu
kada treba satrti sve hrvatske narodne obićaje i sve što diše
hrvatski jer to je uvijet da bi ušli u E.U.
Običaj je zastario, običaj je degutantan. I kakvo je to glupo opravdanje da "i Srbi sudjeluju"?
Članak treba prevesti i poslati Eurospkoj komisiji, Tour operaterima i sl. Kad im usfali turista promijenit će tu svoju "tradiciju od pamtivijeka".
A, ove "Milane", "Hrvatsko slovo" i druge plaćenike: Koliko vam daju po objavljenom komentaru? Dobijete li barem sendvič?
pa procitajte:
http://www.slobodnadalmacija.hr/Hrvatska/tabid/66/articleType/ArticleView/articleId/90809/Default.aspx
"S-alter, glasnik srpske manjine u Rvackoj, i to one manjine u manjini koja dan danas gura bradu u pijesak i ne priznaje da je usrala motku 1990 - 1995."
Milane, jesi li se ikad zapitao (i svi mi skupa) koliko smo sami doprinijeli izbijanju rata, koliko su naši postupci utjecali na postupke Srba u Hrvatskoj? Svi znamo kakva je atmosfera vladala u Hrvatskoj krajem 80-ih i početkom 90-ih. Nacionalizam je bujao, neki utjecajniji političari su pokušavali rehabilitirati NDH u svojim javnim nastupima, intenzivno se zatiru sve uspomene na NOB i o Jugoslaviji se govori pretežito negativno. Istovremeno bujaju i predrasude i diskriminacija prema Srbima i oni se osjećaju sve ugroženije. Ne opravdavam ih i vjerujem da je rat bilo teško izbjeći, ali mogu razumjeti zašto je većina Srba izabrala drugu stranu i odlučila se za separatizam. Ništa nije crno-bijelo.
Hrvatsko slovo?!? Kao prvo nauči hrvatski, pravopis ti je na razini osnovnoškolca. Pratim već duže vrijeme nacionaliste po forumima i portalima i došao sam do zaključka da ih većina ne poznaje vlastiti jezik i pravopis što je tragično.
operativne grupe pod nazivom Kondor koja će svojim novinarskim dijelovanjem iz hrvatske metropole širiti mržnju
i razdor u hrvatskom narodu.
Zloglasna i zločinačka skupina ubrzano se mobilizira iz srpske zlatne intelektualne mladeži sa podrućja republike
Hrvatske i dijeluje pod nazivom H-alter.
Krajnji cilj cijele operacije je ugrožavanje ugleda Hrvatske pred
institucijama međunarodne zajednice a u svrhu nesmetanog pripojenja Republike Srpske matici Srbiji.
Zbog teških optužbi na našu braću u srednjoj Dalmaciji
obraćamo se sveukupnoj hrvatskoj javnosti i stajemo na grudobran domovine.
Što misliš kako se oni osjećaju?
Evo, recimo, ja kao Hrvat i katolik, mislim da je ovo odvratno. Moj otac se nije borio za državu u kojoj će netko biti diskirminiran i ponižavan jer drugačije misli, jer pripada drugoj vjeri i narodnosti.
Zaboga, PROTIV TOGA su se i borili. Protiv malograđanštine i jednoumlja.
njihovih predaka Tim ovih hrabrih novinara u novijoj hrvatskoj
povijesti još jednom dokazuju svoju jugo- nostalgičnu melankoniju za vremena brastva i jedinstva u kojima su njihovi roditelji tako ponosno nosili petokraku na svojim visoko podignutim čelima i iz sveg glasa pijevali druže Tito mi ti se kunemo.
Ne iznenađuje me njihovo razmišljanje jer živimo u vremenu
kada treba satrti sve hrvatske narodne obićaje i sve što diše
hrvatski jer to je uvijet da bi ušli u E.U.
onako za žuntu
Ovo je, ako ništa drugo, onda barem nepristojno prema onih 10.000 (slovima: deset tisuća) građana sprske nacionalnosti koji su bili u Domovniskom ratu i branili Hrvatsku kao svoju domovinu.
Što misliš kako se oni osjećaju?
Evo, recimo, ja kao Hrvat i katolik, mislim da je ovo odvratno. Moj otac se nije borio za državu u kojoj će netko biti diskirminiran i ponižavan jer drugačije misli, jer pripada drugoj vjeri i narodnosti.
Zaboga, PROTIV TOGA su se i borili. Protiv malograđanštine i jednoumlja.
njihovih predaka Tim ovih hrabrih novinara u novijoj hrvatskoj
povijesti još jednom dokazuju svoju jugo- nostalgičnu melankoniju za vremena brastva i jedinstva u kojima su njihovi roditelji tako ponosno nosili petokraku na svojim visoko podignutim čelima i iz sveg glasa pijevali druže Tito mi ti se kunemo.
Ne iznenađuje me njihovo razmišljanje jer živimo u vremenu
kada treba satrti sve hrvatske narodne obićaje i sve što diše
hrvatski jer to je uvijet da bi ušli u E.U.
njihovih predaka Tim ovih hrabrih novinara u novijoj hrvatskoj
povijesti još jednom dokazuju svoju jugo- nostalgičnu melankoniju za vremena brastva i jedinstva u kojima su njihovi roditelji tako ponosno nosili petokraku na svojim visoko podignutim čelima i iz sveg glasa pijevali druže Tito mi ti se kunemo.
Ne iznenađuje me njihovo razmišljanje jer živimo u vremenu
kada treba satrti sve hrvatske narodne obićaje i sve što diše
hrvatski jer to je uvijet da bi ušli u E.U.
..pa vidi, na petrovaradinskoj tvrdjavi ce pre opet goreti lutka sa imenom jovan nego neka druga, pogledaj nazive ulica u petrovaradinu, sve ce ti biti jasno..
..naravno da je to sarkazam, ja sam naravno ponosan na to sto je moj sugradjanin uspeo da zaradi spomenik na glavnom trgu u susednoj drzavi, priznacete da to nije malo..
..e sad, da se lutke sa imenima koja su uobicajena za pripadnike manjinskih naroda u srbiji spaljuju na glavnim trgovima gradova i sela, apsolutno bi pozvao policiju i potegao tuzbu za raspirivanje verske i nacionalne mrznje, evenutalno bi rasterao bandu ako ih nije previse da organi ne moraju da se cimaju oko toga..
..sa druge strane razumem frustraciju koja datira jos od 1919, prijatelj iz splita mi je pricao kako njegov dida nije mogao da dobije neku dozvolu od gradskih vlasti za otvaranje birtije pa je za to krivio srbe i kralja, uvek je lakse udariti po tudjiima nego po svojima..
..sada srba naravno vise nema ni da se nesto pitaju pa ni da smetaju, verujem da su to dobre polazne osnove da ta frustracija polako zamire ili da se manifestuje na folkloran nacin..
@storm
..milsim da nema potrebe da se iko boji da ce od ovoga novi rat da nastane, sustinski problem izmedju hrvata i srba je resen kada je srbija priznala hrvatsku u sadasnjim granicama, ovde vise niko i ne pominje neko pravo na bilo koje parce vase teritorija osim one budaletine u hagu kojem su najblizi saradnici okrenuli ledja..
..mada je i ta budaletina uvezena iz hercegovine, tako da ja nista zajednicko sa njime nemam kao ni bilo ko koga poznajem..
Pa gle, ako bi Rvati prije toga, uz urlike "Ovo je Rvacka", popalili, popljačkali i poklali Vojvodinu, rekao bih: e, jebiga.
Podpitanje za Milanceta (on je ka i ljuta potriba ovdi; ne sumnjam da ce njegovo "rvacko oko" prekociti ovaj mali upit : elem, kako bi ti, Milance (izvini za ovo 'Milance', ali stvarno tvoje ime mi zvuci tako srpski, premda po mentalitetu vise ides uz naseg Milu (znas ti kojeg)), interpretirao simbolicko paljenje Hrvata u Srbiji???? Stvarno, Milane, sto bi ti na to rekao?
Za moju malenkost, simbolicki, ritualno, ovo sta rade u Vodicama je crna nekrofilija, zombi party, primitivna i neukusna seljacka zabava, moralna sprdacina, sumrak, srednji vijek. Vodice su odvijek i bile samo jedno veliko selo, ribarsko siromasno mjesto, barem dok Tito nije izgradio jadransku magistralu i doveo turiste iz Evrope. Ne razumijem da iko, ikad ovakav primitivizam moze opravdavati. Jos tuznije je slusati pripadnike obespravljene srpske manjine kako "ne vide ama bas nista lose" u svemu tome...
Podsjeca me to na Zidove u njemackim konclogorima, koji opravdavaju cuvare, jer oni "valjda znaju sto cine, a.. to i je i posao na koncu"
FUUUUUUUUUUUUUJ
Vrlo jednostavno, tako da usred Hrvatske kaže: "Ovo je Srbija" i onda udri granatama po susjednom selu.
"//na stranu zlocini kojih je bilo,poput onih za oluje...tako da dodjemo na isto...nikad mi nije bilo jasno kako neko moze okupirati svoje..."
Pogledaj prethodni odgovor, molim.
Što se tiče zločina "za Oluje", prema izvješću promatrača UN-a iz 1995, u Oluji je na srpskoj strani poginulo 187 (slovima: stotinu osamdeset sedam) osoba za koje se nije moglo sa sigurnošću utvrditi da su bili vojnici. Obzirom da se radilo o ratnoj akciji u kojoj je samo s hrvatske strane sudjelovalo preko 100.000 (slovima: sto tisuća) vojnika, na stotinama kilometara bojišnice, na prvi pogled je jasno da se radi o čisto kolateralnoj brojci.
Hoćeš sad da ti nabrojim što su jovani u Hrvatskoj napravili 1990 - 1995? Izgleda da ti je zakazalo pamćenje, možda ću i morati.
Kurtz, idi se umij. Jel' ti lijepo napisao čovjek da se njihov fašnik ne zove Jovan čak ni od rata, nego još od prije?
Nažalost, ovakve manifestacije mogu biti generator budućih ratova kao i svi ostali oblici stereotipa i predrasuda. Ovaj običaj je nastao na predrasudi prema pravoslavnom življu/vlajima (svi vlaji poistovjećeni su sa žandarima i njihovim terorom) i kao takav se ne bi trebao očuvati. "Tradicije su tu da se preispituju, jer na kraju ne izgori samo lutka."
..u stvari, ako ce to da pomogne ljudima da lakse ostave iza sebe ratne frustracije, mozda bi u svakom mestu koje je ikakvu stetu od rate pretrpelo valjalo paliti po jednog jovana godisnje..
..bitno je da niko ziv vise ne mora da se sakriva po podrumima, strepi za svoje najmilije, gleda upaljenu ili otetu imovinu..
..dakle, kao neko ko nikakve veze nema sa vodicama pozdravljam tradiciju vodicana, ni malo se ni kao srbin ni kao jovan ne osecam ugrozeno zbog toga, cak bi eto voleo da sam tamo kada se to sve desava tek da dozivim tradiciju lokalne kulutre u susednoj mi drzavi..
..aj uzdravlje..
Ovo sve šta piše tu je krivo, sve su laži i neistine izvađene iz konteksta, a vi novinarko bi bilo najbolje da dođete 16.02 u Vodice i doživite taj običaj, a ne ka malo dite ili ka "radio Mileva" širiti neistine i ljude poticati na predrasude o događaju i o gradu Vodicama.
Evo npr. nekoliko pogrešaka ću vam ja ispraviti, jer kad već ovako sudite ljude onda bar točno izvjestite a ne površno kao i što piše u članku, po meni članak zvuči ka priča sa pijace(tržnice)...
1. Vodiške Perlice ne organiziraju poklade, nego Pokladni Senat Grada Vodica...
2. Dogradnočelnik zna da se Poklad uvik zove Jovan, to šta on nezna je prezime ovogodišnjega Jovana...
3. Ferara je najmlađi hodajući partizan koji nije rođen u vrime rata nego 1960. godine...
4. Edita Strikoman nije predsjednica Perlica.
Mi kada mislimo na Jovana mislimo na zlo a ne na konkretnu osobu ili na pripadnike bilo kojih manjina ni vjeroispovijest kao što VI ALUDRATE...
Puno ljudi sa imenom JOVAN je sudjelovalo, sudjeluje i sudjelovati će u pokladnim svečanostima i ne osjećaju se ni malo ugroženima
Smatran da ste duboko uvrijedili Grad Vodice i Vodičane, i pripadnike Srpske i drugih manjina.
ZAHTJEVAM JAVNU ISPRIKU, OSOBAMA NAVEDENIM U TEKSTU, GRADU VODICAMA, I GRAĐANIMA DRŽAVE REPUBLIKE HRVATSKE...
Poštujem slobodu pisanja ali pod uvjetom da je istina..
Kao stari Vodićanin duboko sam uvrijeđen
O vama će se dugo govoriti uz jutarnju kavicu.
I na kraju zašto članak govori o fašizmu a nigdje se fašizam kao takav ne spominje u članku. Mladi ste i očito još imate puno toga naučiti o novinarstvu
HVALA
Žalim jovani, ne bu išlo.
primite se nečeg korisnog u životu!
najodanije i najekstremnije katolike na svijetu, a neznamo ni deset zapovijedi bozijih. Nista na svijetu nema bolnije, i ljigavije nego ogroman, extra-delux veliki kompleks malog naroda i to se nikada nece promjeniti. Zato i mrzimo srbe, zato mrzimo i slovence, a zato mrzimo i sami sebe. Mi koji slavimo Pavelice, Budake, Jasenovce Brajkovice, Hrkace, Suske itd, nas cekaPAKAO U PAKLU.
Drago mi je što iz ovih komentara vidim da i nas Hrvata koji "širokopojasno" razmišljamo, ipak ima... i to ne mali broj. Živila Hrvatska i svi ljudi dobre volje u njoj.
To nije nikakvo čudo, jer taj čovjek ne zna što jet to “fašizam”! Međutim po reakcijama sa strane on ipak sluti, da je «fašizam» nešto, čega bi se trebao čuvati! Međutim taj jadnik ne zna što je to! Eto, on radi sve najbolje što zna, a oni sad njemu da je fašista!
E pa dragi moji, evo Vam jedne kratke definicije za svakodnevnu upotrebu. Kad napravite nešto, za što niste baš jako sigurni, da li je “fašistoidno” ili “civilizirano”, analizirajte taj Vaš čin prema sljedećoj definiciji:
»Svaki anonimni subjekt (zjednica/organizacija svjetovna i vjerska) koji svojim sljedbenicima sugerira, da ih već sami osjećaj pripadnosti tom subjektu (zajednici/organizaciji) čini «boljim ljudima» je u temelju fašističkog karaktera, jer on na taj nčin svoje članove i sljedbenike apriori uzdiže iznad svih ostalih.
Prevedna na pučki jezik, ova definicija glasi: «Ja sam Hrvat i Katolik i zato sam najbolje i najpametnije ljudsko biće na ovoj planeti»!
Ovdje se sad automatski postavlja pitanje: A što su i kakvi su onda ostali dvonožci iz porodice «homo sapiens», koji ne pripadaju ovoj «od Boga povlaštenoj» klasi?
Hrvatska politika je zadnjih dvadesetak godina svim silama podupirala i njegovala upravo ovu duhovnu deformaciju! Posljedica su naravno katastrofalne! Hrvati izgleda stvarno vjeruju, da zahvaljujući isključivo njihovom postojanju i vjeri u «pravog Boga» te«stoljetnim naporima velikih hrvatskih sinova» sunce još uvijek izlazi na istoku, te da su oni i samo oni zaslužni zato, što npr. pingvini žive na južnoj a polarni medvjedi na sjevernoj polutci ove planete. Inače bi polarni medvjedi davno već bili požderali sve pingvine! A tek doprinos u formiranju gravitacionog polja planete! Da Hrvati nisu izmislili gravitaciju, svi bi Australci danas lebdili u beskraju međuzvjezdanog prostransta!
Za jedan narod, koji brojčano čini fantastični 1% (jedanposto!) ukupnog stanovništva Evropske Unije, stvarno ogromne zasluge!!!
Dragi moji sunarodnjaci. Fašizam nije uvreda, kako netko misli (zbog tlijanskog fašizma itd.), već stručni izraz (terminus tehnikus), koji opisuje intelektualno-civilizacijsku podlogu jedne zajednice; naravno, sa svim popratnim procesima, koji na toj podlozi nastaju i koji su u pvijesti za tako osmišljene i utemeljene zajednice uvijek bili pogubni.
Za one koji to još ne znaju: Hitlerov »tisućugodišnji» Treći Rajh je trajao nezamislivo dugih 12 godina! Toliko o vječnosti!
Ja ne namjeravam nikoga ni razuvjeravati ni uvjeravati u nešto, što on niti može niti želi razumjeti. Hrvati su izgleda sretni, što se ogromnim koracima vraćaju u srednji vjek i feudalizam, pa kad su svi zadovoljni, zašto bi im se netko trebao ispriječiti na tom putu, samo zato što tvrdi da zna, kamo taj put vodi?! Konačno, Hrvati su «stolećima bili pod tuđom okupacijom», tako da uopće nisu ni imali šansu razviti svoj izvorni feudalizam, kapitalizam i sl. Čak je i fašizam drugog svjetskog rata bio takorekuć, «posuđen» od moćnih susjeda!
Sad međutim, nakon tolikih stoljeća teške borbe, imamo sve u svojoj režiji. Hrvatska je konačno opet postala vazal velikih moćnika, gradi uđurbano svoj domaći neo-feudalizam, ima plaćeničku vojsku, koja se u tuđim zemljama bori za tuđe interese, šire se pomalo glad, bolest, ne-pismenost, itd., itd.
Sretan Vam put gospodo! Ja sam već na prošloj stanici, oprostite –postaji - izašao iz tog vlaka! Ako sad iz zavoja vidite jednu bijelu maramicu kako maše na kraju perona – to sam ja. Znate, ima nešto što ljudi zovu «emocije»! Ne bih se čudio, kad bih sutra saznao, da tog pojma u «čistom» hrvatskom jeziku više nema!
I na kraju još jedno pitanje. Kad će se konačno početi paliti "prave vještice"?! Exorcizam je izgleda već u toku!
Na lukobranu u luci u Vodicama, gdje pristaju turisticki brodici, godinama se ponosno isticao crnom bojom ispisani, 1,5m veliki kukasti kriz.
Cega se pametni srame, Vodicani se ponose.
glupost se ne moze braniti, tu trebaju suptilnije metode.
... "Pitali smo je boji li se da bi vremenske neprilike mogle pokvariti vodiške pokladne svečanosti.
- Ma kakvi, one će se održati bez obzira na to kakvo će biti vrijeme. Uostalom, ako će biti ledeno, ugrijet ćemo se kada spalimo Jovana – kazala je Tatjana Roca."
Kad veće neće država reagirati, institucije civilnog društva bi morale. Ovo su (ima ovakvih slučajeva dosta) samo pokazatelji stvarnog stanja u kojem se društvo nalazi. Malen je korak od spaljivanja igračke do spaljivanja ljudi.
Sad bi trebali mjenjati i alkarsku tradiciju jer vrijeđa muslimane...
"Alkarsko natjecanje započinje svečanom povorkom koju predvodi harambaša i odabrana četa alkarskih momaka, za ovima su buzdovandžije i štitonoša koji nosi trofejni turski štit, a potom vodiči Edeka (konja bez jahača) na kojemu je trofejna oprema što je, po legendi, pripadala serasker Mehmed-paši Čeliću, turskom vojskovođi iz vremena opsade Sinja 1715. godine."
Ovo paradiranje konja bez jahaća bi se trebalo po istoj logici zvati netoleriranje druge vjerske zajednice.
Ali ne, jer se konj ne zove Jovan. U modi je pridružiti se trendu izjednačavanje krivnje za Domovinski rat. Drago mi je što Vodićani nisu skloni praćenje tog trenda.
Nisam ni ja!
Govor mrznje je u pravilu glupost, ali glupost koja neposredno proizvodi zlo. Argument "to je glupost, a ne govor mrznje" ne stoji.
u civiliziranim drustvima osobama opisanog neprihvatljivog ponasanja se pomaze na primjer lijecenjem, a sudi se zlocince i kriminalce.
psovanje je jednako neprihvatljivo pa ... uglavnom psujemo.
Ovo je klasicni primjer relativizacije zla,baziran na "logici" zamjene teza.
Ovakav "intelektualni fasizam",ravizije pojmova,vec 20 godina unistava moralno i duhovno zdravlje ljudi na ovim prostorima.Rezultat vidimo u svoj bijedi koju nam je donio rat,privatizacijska i ine pljacke,nakaradna imitacija pravne drzave,medijsko zutilo i histerija,nasilje,korupcija i beznadje na svakom pedlju ovih prostora.
Humor?
Rekao bih da ljudi koji takvo sto brane nemaju uopce smisla za humor.
Svoju bijedu,svoje amoralno i uvredljivo postojanje i svijest brane toboznjom slobodom govora.
Spaljivanje simbolicke lutke jednog naroda kojemu su do nedavno kuce bile spaljivane,a ponegdje i oni sami u kucama,ne samo da se naziva fasizmom,nego bi u svakoj normalnoj,pravnoj drzavi bilo policijski zabranjivano,i sudski sankcionirano..
Ako netko smatra da je tu rijec o slobodi izrazavanja,treba mu hitna pomoc odredjenih ustanova.
Ovo drustvo je toliko izopaceno i duhovno pervertirano relativizacijama i zamjenama teza,da se moze vec govoriti o drustvu banalnog zla.Opce prihvacenog,svakodnevnog,onog koje se jede i pije s doruckom i ruckom,s kojim se lijeze na pocinak,i s kojim se ustaje iz kreveta.
Samo oguglani na zlo i na fasisticki nacin vrednovanja stvari,mogu takvo sto prihvatiti kao da piju vodu.
Pridruzujem se svim onim Hrvatima i gradjanima Hrvatske koji se zgrazaju nad time,i ciju dusu jos nije izjeo sarkastican otrov nekrofilne mrznje.
Nevjerojatno je da na h-alteru postoje ljudi koji ovo mogu braniti.
Nevjerojatno je da samo Zoran Pusic na ovo reagira.Nevjerojatno do kojeg stupnja bahatosti,samoljublja i moralnog tupila je ogrezla ova nakarada od civilnog drustva u Hrvatskoj.
Da ne zivim tako daleko,sjeo bih na bus za Vodice i snimio tu sramotu,i sljedeci dan bi se nasla po svim medijima u Europi,nek vide koga primaju u EU.
Dosta je bilo zmirenja,kalkulacija,zataskavanja i trulih kompromisa sa zlom u Hrvatskoj.
Drzava bi trebala pokazati krajnju odlucnost,kao Njemacka ili Svicarska.
Mozete li zamisliti da danas u Berlinu netko spaljuje fasnicku lutku na kojoj pise Izak,ili Mose?
I da se Njemci uokolo cere;"ma to je samo humor".
Nesto je stvarno duboko trulo u hrvatskom drustvu.Krajnje trulo,licemjerno i zlo.
Iskreno da vam kazem dragi moji sunarodnjaci sretan sam sto vise ne zivim u tom prostoru vrlo,vrlo negativnih vibracija.
Ismijavanje podliježe istim zakonskim i moralnim normama kao i ozbiljan govor, umjetnička djela itd. I to se ne može promijeniti niti time što se neki događaj proglasi "danom ismijavanja ubijenih djevojaka." pa je odna njegova svrha.
Običaji se moraju prilagoditi pravnim i moralnim normama, ne obratno. U suprotnom bi još uvijek tolerirali ubijanje djece i staraca, sve je to nekad bio običaj.
ismijavanje nije fasizam. fasizam je definiranje onog sto smije biti smijesno i onog sto ne smije biti smijesno.
Ako ismijavaš velike i jake, kao što je predsjednik republike - kojem ne možeš ni priči da ga pozdraviš - to je sasvim druga priča od ismijavanja pripadnika nacionalnie manjine.
ako se na fasniku iglom probada lutka prvog hrvatskog precjednika onda je to satira!?
kad se vrijedja prorok jedne religije onda je to karikatura.
ako je nekome palo da krnjetu da ima jovan iz mrznje prema srbima, to prije zasluzuje kvalifikaciju glupost nego mrznja.
na kraju krajeva onda bismo mogli i svako paljenje covjekolike lutke okvalificirati mrznjom prema covjeku.
Da Hrvati imaju i najmanji smisao za humor prema samima sebi,kao Englezi,npr.znali bi se efektno,duhovito i neuvredljivo smijati i Srbima.
Nazalost mi smo narod sitnih dusa,pa nam je i humor jadan.
A Srbi se i te kako,nemilosrdno, izruguju samima sebi,a mi smo im izgleda neinteresantni,za zaljenje,a ne za smijanje.
Koja "duhovitost";spaljivanje Jovana! Koje li mizerije nad mizerijama!
A gdje su sada Cicak i Banac,i razni Raspudici i u zadnje vrijeme specijalizirana fronta za obranu ljudskih prava,vrlo osjetljivi detektori za akcente filmskih likova.
Ovdje se vrsi voodoo ritual mrznje,s jasno ciljanom populacijom !!!!
Dodaj komentar