Zaredali su odlični koncerti u Hrvatskoj. Nije to baš pojava od jučer - već godinama koncertna ponuda kod nas je je iz godine u godinu sve bolja i bolja.
Većina toga naravno otpada na Zagreb, koji je postao glavno koncertno središte između Beča i Milana.
Zagreb je tako u dva tjedna pun kao šipak vrhunskih koncerata da će ih biti nemoguće ugurati u raspored (da ne spominjemo novčanik) prosječnog ljubitelja dobre svirke.

Prvo je ovog petka nastupio Mick Jones iz The Clasha, jednog od najznačajnih rock bendova uopće, s novim vrlo dobrim bendom Carbon/Silicon koji ne živi od nostalgije. Već idući tjedan valjalo bi, već prema ukusu, uhvatiti Los Lobos, Metallicu, Nouvelle Vague, a ni domaće snage ne sjede skrštenih ruku. Let3, Vatra, Cinkuši samo su neki od onih koji se ovih dana uštekavaju u razglase zagrebačkih koncertnih prostora.
Jučer su The Bambi Molesters udružili snage s ruskim surf-trash sastavom Messer Chups, a prekjučer su Kawasaki 3p u Močvari imali svoju feštu, dok se nešto malo drugačije ali također spektakularno na svoj način se prikazivalo u Kinu SC. Tamo su nastupila britanska gospoda iz Tindersticksa, uz domaću damu Ninu Romić kao predgrupu.

Nina Romić otvorila je koncertnu večer

Nina je sa svojim triom održala suzdržan i porculanski krhak i lijep nastup koji je poslužio kao savršena predigra za Tinderstickse koji njeguju sličan delikatni glazbeni senzibilitet. Njena akustična i gitara i vilinski glas povezivali su pjesme u nekakav nedefinirani folk okvir, dok su ih zvuci harmonike obujmili toplim plaštom, uz povremene twinpeaksovske crtice na električnoj slide gitari.
Polusatni nastup tijekom kojeg je Nina prezentirala stvari sa svog prvijenca "Daljine" završen je sa "Zvira voda", zadnjom pjesmom s tog albuma, a Tindersticksi su svoj nastup počeli s naslovnom stvari sa svog posljednjeg albuma "Falling Down a Mountain".

Sakoi i košulje Stuarta Staplesa i društva, light-show koji je bio prigušen misteoriznim dimom (u dvorani nisam primjetio ni cigarete ni dim mašinu, no dim je posvuda bio vrlo gust) i koji je često bio usmjeren bendu u leđa tako da su postajali crne siluete na crvenoj pozadini, te naravno atmosferična, 'filmska' glazba benda učinili su na koncertu jednu posebnu, otmjenu i toplu, meditativnu atmosferu.

Publika je nastup promatrala zavaljena u stolce ogromne kino dvorane, ne ispuštajući gotovo ni zvuka dok je Stuart podsjećao na svoje srodne duše Scotta Walkera i Nicka Drakea. Bend je za to vrijeme svirao sjetnu i odmjerenu, no ipak bogato orkestriranu i slojevitu glazbu. Uistinu se u njihovoj glazbi događa puno više nego se na prvi pogled primjeti - jazzersko bubnjanje puno ritma, po 2-3 istovremene zvečeče gitare, zvonke, bajkovite note na klavijaturama - svirku ponekad samo čvrsto uvjerenje benda u smirenost i melankoliju zadrži da ne eksplodira.
Tindersticks su uz burne ovacije i pljesak dozvani na dva bisa. Na drugom su odsvirali "City Sickness" sa prvog albuma, tijekom koje je dio publike čak i zaplesao, a zatim i "Raindrops" koja je zatvorila ovaj koncert za ljude s istančanim glazbenim ukusom.

Stuart Staples
Nisam dobio njihovu uzvrsnu verziju "Kathleen" Townesa Van Zandta, ali Stuart je na kraju promrmljao nekoliko riječi zahvale i poručio 'See You Soon', pa mi se možda uskoro posreći.
A sada dalje, sljedeći koncert već čeka. Raduje da ni recesijske godine ne nanose bitnije posljedice na ponudu koncerata, a unatoč njihovoj brojnosti i plitkoći džepa, ni publike na njima ne manjka. Gušti su ipak gušti...

Tagovi: muzika