Nekakvi su veseli momci, koji očito imaju diluvijalnu svijest i pristup ADSL-u, otvorili facebook stranicu na kojoj su slobodu izražavanja koju omogućava Internet iskoristili za to da u digitalnoj formi izraze anti-turski sentiment koji kao da su naslijedili od predaka.

Momci su smislili nekakav Ženski vaterpolo klub Rožaje (jer bule su, razumijete, pokrivene, a kako će pokrivene igrati vaterpolo?), pa onda na svoju stranicu poredali ilustracije (na primjer, muslimanski vjernici koji klanjaju, u photoshopu pretvoreni u boce coca-cole, sa čepovima umjesto fesova na glavi) koje su za zadatak imale da potkrijepe osnovnu tezu njihove facebook stranice - to da su muslimani zaostali.

Dakako: uvjereni u svoju istinu, sigurni u svoj humor koji je, siguran sam, izmamio brojne krezube osmijehe po prigradskim kafanama ali nažalost, i akademijama nauka u Beogradu i Podgorici, momci nisu u stanju da uoče ono tako očigledno: da je unutrašnja istina njihovog projekta to da su zaostali - oni.

Ono što je njihov đed saopštavao guslama, oni su saopštili uz pomoć kompjutera. Sutra ih u draguljima najskuplje, najnovije tehnologije možete poslati u svemir, oni će i otud poslati iste rasističke i mizogine poruke. Potrošiš milijarde dolara na raketu kojom ćeš u svemir poslati čovjeka, a on se gore, gledajući sve te zvijezde i planete pod sobom - na sve to pomokri. Ili zato što želi da obilježi teritoriju, ili zato što ga niko ne vidi. I baš dok se kikoće zamišljajući kako će njegov mlaz na Tursku pasti kao kiša, žuta se tečnost uspne do njegovog lica. Nije zaboravio da urinira, ali je zaboravio da će, tamo gdje nema gravitacije, zaliti sam sebe. A isto je, i na zemlji i svugdje u svemiru, bilo gravitacije ili je ne bilo - sve što baciš na nekoga, pogodiće tebe.

Koristiti Internet da bi širio svoje rasističke gadosti, jednako je napredno i civilizacijski superiorno kao otići u svemir da bi odozgo pljunuo na ono što mrziš na Zemlji. Za to što su imali reći, nije im trebao ADSL, bile su im dovoljne gusle: umjesto u svemiru, mogli su upotrijebiti maštu pa se olakšati iza štale. Sjeća li se neko 1999, demonstracija protiv Amerike u Podgorici i ljudi koji su američkom zastavom brisali stražnjicu? Ili podgoričkih ujedinitelja 1918, kojima sada planiraju dići spomenik, a koji su vršili nuždu na crnogorsku zastavu? Dajte im Internet, dajte im svemirsku tehnologiju, i sve će ostati isto - jer medij u kojem je poruka poslata ne mijenja prirodu poruke. Gadost ostaje gadost, čak i ako je saopštena uz pomoć tehnologije budućnosti.

Nesklad između visoke tehnologije i niskih ljudi koji tu tehnologiju koriste nije komičan, nego tragičan. Bijesan čovjek vođen mržnjom sa kamenom sjekirom u ruci mnogo je prihvatljiviji od bijesnog čovjeka koji u rukama drži komande nuklearnog oružja. Kako bi rekli: duhovni čovjekov razvoj nije pratio njegov tehnološki razvoj. Marksističkom terminologijom rečeno, materijalnu bazu nije pratila duhovna, nego materijalna nadgradnja. Duh je ostao negdje u podrumu zgrade koja se diže nebu pod oblake i čiji se stanovnici ne uspijevaju sjetiti zašto je, ono, bilo tako važno da se popnemo tako visoko?

Tehnika neće pomoći da se prevaziđu ograničenja čovjeka - ona će ta ograničenja samo učiniti opasnijima. Jer šta bi opasnije moglo biti od tehnički pismenog, a nepismenog čovjeka? A upravo je to ono sa čim se suočavamo: ljudska bića sposobna da kreiraju sajtove ali nesposobna da pročitaju jednu jedinu knjigu. Suština nevolje čak i nije u onome što možemo nazvati bukvalnom nepismenošću. Sa stanovišta statistike, nepismenih je sve manje, i uskoro će njihov broj biti sveden na nivo statističke greške. Problem su oni suštinski nepismeni, koje statistika ne obuhvata - oni koji su u stanju da čitaju, ali nisu u stanju da razumiju ono što čitaju. Taj broj je jezivo visok, i taj broj objašnjava mnogo od onoga što nam se dešava.

Ozbiljni se ljudi bave načinima na koje nove tehnologije utiču na pismenost. Kažu da rastu generacije koje su većinu onoga što su u životu napisale - napisale u formi sms poruka. Za njih ne postoji interpunkcija, niti veliko slovo, čak ni razmak između riječi. Osnovno načelo njihovog jezika je "ekonomičnost": sa što manje slova, uz što manje pravila, reći što više. Problem je u tome što je to više - sve manje.

Kako sms poruke ubijaju komunikaciju, znam na sopstvenom primjeru. Prijatelju sa kojim svako jutro, u isto vrijeme, na istom mjestu pijem kafu, godinama sam slao sms poruke sačinjene od kratkih, ali gramatički ispravnih rečenica. Ako ga nešto - a to nešto moralo je biti vrlo veliko - ne bi spriječilo da se to jutro pojavi na kafi, on je odgovarao sa "naravno". Shodno zlatnom novinarskom pravilu da se svaki tekst može skratiti, jednoga sam dana prijatelju poslao poruku: "standard?". Naravno, odgovorio mi je sa "naravno". Tekli su naši sadržajni mobilni dijalozi mjesecima tako, dok se nisam odlučio na još jedno skraćenje. Pitanje koje je u početku našeg dugogodišnjeg kafenisanja glasilo: "Idemo li i jutros na kafu? Isto vrijeme, isto mjesto?", sada je izgledalo ovako: "A?". Evoluirao je i njegov odogovor. Na moje sažimanje izraza i smisla, sažimanjem je odgovorio i prijatelj: "E".

Danas, kafu dogovaramo tako što ja njemu pošaljem poruku bez teksta. Na što mi on odgovori praznom porukom. Poruke bez teksta referišu na tekstove iz prošlosti: one za sada nisu besmislene, njihovo značenje je prosto naslijeđeno. Ali poruke koje budu referisale na današnje poruke biće tek praznina koja referiše na prazninu.

Kada čitamo tekstove po raznim blogovima i forumima, prvo što primjećujemo jeste to da mnogi autori ne dozvoljavaju da njihova sloboda bude ograničena bilo čime, a svakako ne totalitarnim dobrim ukusom i nesnošljivim, represivnim pravopisom. Na tu vrstu slobode računali su i autori internet-pošalice na račun Rožajskog ženskog vaterpolo kluba. Nema veće i potpunije slobode od one koju daju glupost i neznanje. Slobodni od mjere i mudrosti, naoružani svojom modernom τέχνη , techné, samo neka su zdravo i veselo naši visokotehnološki barbari.

E-novine