H-Alter
Hičkokovski kontrarevolucionar
Koliko god sam bio oduševljen Žižekovim predavanjem na Filozofskom fakultetu, na kojega sam došao direktno sa brodova na Savi, utoliko me popodne, u kinu Europa, snašlo duhovno, ali i doslovno otrežnjenje.
Kada više nije bilo alkoholno-psihodeličnog durbina kroz koji je sve što je on govorio izgledalo gotovo autopoetski ostale su samo riječi "bit ću brutalno iskren", nakon kojih bi usljedila poduža analiza loših strana prošlih revolucija, isprekidana kratkim pištećim zvukom koji ispuštaju samo Žižek i vjeverice kada im u desni zapne lješnjak.
Žižek je odmah u startu srezao svaki entuzijazam i svoje popodnevno predavanje započeo sa Mao Ce Tungom i 40 milijuna umrlih od gladi zbog izvoza hrane da bi kupili oružje. Međutim, već na samom početku se pokazalo da on sam nikada nije pronašao oružje snažnije od onoga kojim je stekao svoju slavu. To je oružje perverzne dekonstrukcije kojim će bez velikog problema povezivati dijametralno suprotne pojmove, raditi nastrane, ali spektakularne kratke spojeve, nalaziti pozitivno u negativnom i obrnuto.
Tako on u nastavku govori da je iluziju nekada neophodno očuvati i da je u tom smislu sovjetska invazija na Čehoslovačku 1968. godine bila pozitivna jer Dubčekov "socijalizam sa ljudskim licem", niti bilo kakva druga (prozapadna) varijanta, nisu mogli uspjeti u pravom smislu. Ali, bilo je važno barem održati iluziju da su tadašnji komunistički državni poreci daleko od prave ideje komunizma i da je pravednije društvo realna mogućnost koju centri moći jednostavno ne dopuštaju.
Upotrijebivši njegovu logiku, koju je on pak posudio od Lacana, (Žižek otprilike kaže da komunizam koji ne funkcionira nije komunizam, kao što Lacan kaže da njegova zaručnica nikada ne kasni, jer čim jednom zakasni prestaje biti njegova zaručnica), može se reći da je san o pravednijem društvu koji nije ostvariv sanjan iz pozicije starih paradigmi kultiviranih na istom ideološkom tlu koje je iznjedrilo današnju eksploatatorsku logiku kapitala, a taj san nikako nije sanjan iz pozicije aktivne mašte koja je sposobna napustiti staru poziciju.
Zašto se onda Žižek boji za iluziju koja je samo metastaza poretka (ili ako nije još bolje), zar njenom smrću ne otvaramo prostor novoj? Jedini odgovor koji mogu ponuditi je da je tu Slavojev libido prevladao razum i da je ipak preveliki užitak predstaviti sovjetsku invaziju kao nešto pozitivno za duh Europe, a uz to radi se o veoma unosnoj praksi. Rekao je on još dosta sličnih stvari. Npr. za njega je nenasilje Gandhija koji je blokirao funkcioniranje britanskog imperija u Indiji puno viši oblik nasilja, od recimo onoga koje je sprovodio Hitler. Zar to ne zvuči odlično? Ali zašto se Slavoj ne bi udario ravnalom po propetom nježniku i priznao prepunoj dvorani kina Europa da to zapravo nije bilo nasilje nego oblik otpora tj. obrane od kolonizatora.
Zamislite samo njegovu sljedeću rečenicu koju prenosim, naravno, otprilike: "Vama (Hrvatima) bi, paradoksalno, bilo bolje u Europskoj Uniji jer ste, čak i kada ste van nje, zapravo već u njoj. Jedina razlika je ta što EU prebacuje svoje najprljavije industrije van svojih granica pa tako i na vaš teritorij."
Što je onda sa Bugarskom i Rumunjskom gdje je prebačena gotovo sva auto industrija i ostala postrojenja čim su ušli u EU. Zar nije puno lakše pljačkati i eksploatirati ljude i prirodne resurse država čiji je suverenitet isporučen Bruxellesu. Naravno može se reći da je tržište već nadišlo bilo kakve državne okvire, ali to ipak ne znači da EU može raditi što ju je volja van svojih granica koliko joj je to omogućeno unutar njih. Ali ipak najjednostavniji mogući test je da se prvo okupate usred Splita pa onda to isto pokušate u negdje u Italiji, po mogućnosti na ušću rijeke Po i njegova ekološka teza pada u šporku vodu.
Kako je uopće moguće da iz usta istog čovjeka čujemo riječi bezuvjetne podrške hrvatskim studentima prosvjednicima, a onda nakon toga logičku konstrukciju iz koje proizlazi zaključak da nam je bolje u EU. Glavni cilj studentske inicijative koji je uostalom naveden u svim biltenima i lecima je borba protiv neoliberalizacije društva (koju sprovodi EU u punom smislu riječi) tj. pretvaranje svih vrijednosti, a prije svega znanja u lako razmijenjivu robu, uz jedini zahtjev: tržišnu konkurentnost, napustivši svaku vezu sa znanjem koje je posljedica istinske spoznaje ili rezultat obične dijalektičke igre istine koja nema totalitarne primisli.
Zapadno društvo je bez sumnje odvratno. Sinoć sam upalio televiziju i vrtio programe. Na prvom programu je bio film "Lov u Bosni", pucnjava po sokacima, američko ideološko smeće, na drugom je bila serija SWAT, američko ideološko smeće, ljudi koji se šuljaju sa ogromnim pušketinama sa laserima koji paraju mrak (koji kurac se oni šuljaju? Sigurno je lova u pitanju), na sljedećem programu tarot, a na sljedećem Nova lova, itd. I gdje je tu onda čovjek, gdje je tu subjekt koji stvara autentičan odnos sa prirodom i sa drugim. Šta se uopće desilo s tim čovjekom?
Jedna od glavnih Žižekovih referenci Jacques Lacan ima jednu dobru zamisao. On postavlja rascjep između Realnog i njegove simbolizacije tj. onaj preostatak Realnog koji se uvijek opire simbolizaciji (objekt-uzrok želje) na mjesto temeljnog antagonizma koji posreduje među svim drugim društvenim antagonizmima. Što ako to sada prebacimo u koordinatni sustav živog čovjeka pa kažemo da je suvišak ljudskosti koji se opire svakoj simbolizaciji traumatska jezgra samoga čovjeka i posrednik svih drugih društvenih antagonizama i što ako sada kažemo da se taj ljudski višak, višak ljudskosti, neoliberalizacijom uništava i gazi dok trauma ne postane neizdrživa. A možemo slobodno reći da na Zapadu uopće ne postoje strategije koje bi njegovale taj ljudski višak do točke gdje on više nije ni višak ni trauma. Štoviše takve, potpuno otuđene apatične osobe koje neoliberalizam proizvodi ujedno su i najpogodniji konzumenti koji sudjelovanjem u konzumerističkoj mreži simuliraju sudjelovanje u Mreži Svemira iz koje su davno iščupani i na taj način, iako u ontološkom smislu više nisu ljudi, oni zadržavaju barem formu čovjeka.
Jednostavnije rečeno, jedino rješenje traume ljudskosti je kupnja savršeno zatvorenog proizvoda (predmeta, ali i informacije) koji je točno to što predstavlja, nema nikakva iluzorna svojstva, nikakav materijalni višak, savršeni simulakrum, a njegova tržišna vrijednost mu daje univerzalno svojstvo.
I sada nas Žižek gura u takvu EU gdje je robna razmjena dosegla savršenstvo i gdje su ljudska prava postavljena daleko ispod korporativnih prava ili bolje rečeno podmuklo zamijenjena njima.
Žižek je u predavanju komentirao i reklamnu industriju spominjući sladoled Cherry Guevara koji se prodaje pod krilaticom The revolutionary struggle of the cherries was squashed as they were trapped between two layers of chocolate. May their memory live on in your mouth.
I on točno govori da je to također jedan oblik produkcije pasivnosti gdje čovjek kupnjom proizvoda kupuje dio avanturističkog identiteta, doživljaj ili stav (npr. kupnjom šalice kave u Starbucksu pomažete djecu Afrike), ali to već skoro svi znamo. Više nije dovoljno stvarati etičko-cinički prijezir prema industriji stvarnosti, nego aktivno raditi na njezinom ukinuću.
Žižek je odličan analitičar, ali on je postao toliko dobar da svojom kritikom stvara hitchcockovsko-kafkijanske pejzaže straha u kojima oslikava ljude kao plutene čepove u mutnoj bujici povijesnih zakona kretanja na koje nitko nema utjecaj. Nema oslobođenja nego samo jedan osjećaj straha i nemoći, isti onaj koji je kao nevidljiva nebula lebdio dvoranom kina Europa za vrijeme predavanja. Njegov postmoderni diskurs kritike i bjesomučne dekonstrukcije na isti perverzan način kojim kritizira neoliberalni model, istovremeno ga i podržava, prikazujući čitavu eksploatatorsku strukturu kao nedodirljivu autonomnu tvorevinu koja sablasno pluta iznad svih antagonizama. Žižek time samo reproducira i utvrđuje već postojeću društvenu pasivnost hitchcockovski manipulirajući ljudima i njihovim osjećajima i ne pruža zapravo nikakvu strategiju.
On kao da je zaboravio Marxa i Engelsa i Njemačku ideologiju u kojoj oni nemilosrdno ismijavaju ideju mladohegelovaca da se sa pogrešnim predodžbama koje ljudi imaju može obračunati u samim mislima, u filozofiji. "Nijednom od ovih filozofa nije uopće palo na pamet da postavi pitanje o vezi njemačke filozofije s njemačkom stvarnošću, o vezi njihove kritike s njihovom vlastitom materijalnom okolinom."(str. 364) Žižek podsvjesno zna da je subjekt u kapitalizmu poželjan dok se god kreće u postojećim okvirima zbilje i ne narušava normalno funkcioniranje mašinerije. Ali čim pokažeš naznake mašte ili slutnje da bi micanjem velike guzice ekonomske oligarhije sa okna (medijske) stvarnosti društvo moglo dobiti potpuno nove fondove mogućnosti, tada nisi više poželjan i oduzima ti se prostor.
Dok god ostaješ samo na interpretiranju ti si upravo ono što suvremena demokracija treba - generator lažnog pluraliteta - i zato se Žižek odlučio svoje predavanje završiti riječima: "Dosta smo nabrzinu mijenjali svijet, sada nam predstoji razdoblje temeljite interpretacije". Time je zapravo htio reći - sad ću ja još malo interpretirati, a vi ćete kupovati knjige i kupovati privid etičke distance.
Kada dakle imamo na umu hindu definiciju svemira koja kaže: "Svemir je mreža dijamanata u kojoj svaki reflektira svakoga" i kada shvatimo da smo i mi jedan od tih dijamanata i da u sebi zrcalimo divljački koloniziranu prirodu, ljude i stvarnost, tada čitavim organizmom pružamo otpor tom kolonizatoru i pretvaramo taj otpor u umjetnost življenja.
Istina nije nešto što se desilo, nego nešto što se uvijek tek treba desiti, kroz aktivno preoblikovanje stvarnosti. Sigurno ne kroz prekapanje deponija beskrajnih varijacija starih koncepata slobode, istine i pogotovo demokracije. Jedina pozicija otpora je pozicija mašte koja mašta sa potpuno druge scene i koja koristi čitav svemir kao vlastito tijelo.
Autorova crtica o sebi: Rođen sam u Splitu 1983. godine. Na Fakultetu sam elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje, gdje apsolviram elektroniku i gdje sam iz prve ruke uvidio razmjere političke i socijalne apatije koju reproducira upravo neoliberalizam.
Pišem slabo recipiranu poeziju i kratke priče koji ipak ponekad bivaju negdje tiskane. Izlazio sam u "Zarezu", "Vijencu", časopisu "Knjigomat" (br. 4-5, 6), zborniku "Reč u prostoru" i po nelinearnim bespućima interneta. Sviram trubu.
prethodno1
Vezane vijesti
Potrebna je promjena političkih sustava
Slovenski filozof Slavoj Žižek i britanski ljevičar Tariq Ali europsku su krizu ocijenili agonijom neoliberalnog kapitalizma, koji je,…
Objavljeno: 14.05.2012.
Kako se kalio konzumerizam
Cosima Dannoritzer, autorica dokumentarnog filma "Zavjera oko žarulje" koji je ovih dana prikazan u okviru ZagrebDoxa, u razgovoru za…
Objavljeno: 02.03.2012.
Europa je najveći problem Turske
Slavoj Žižek je u Turskoj držao predavanja o tegobama s kojima se suočava današnja Europa i licemjerju Zapada koji se ogledava u…
Objavljeno: 01.02.2012.
Tihi glas novog početka
Slavoj Žižek: U danas dominantnom zapadnom diskursu, ljudska prava potlačenih žrtava predstavljaju prava samih zapadnih sila da interveniraju.
Objavljeno: 11.01.2012.
Neoliberalizam je za razumne mrtav
Slavoj Žižek: Ulazimo u novi tip organiziranog kapitalizma koji se sve više i više oslanja na snažne državne intervencije.
Objavljeno: 21.11.2011.
© H-Alter - Udruga za nezavisnu medijsku kulturu
dodaj komentar 71 komentara
Nije li upravo nadilaženje vlastite stručnosti nužan element bilo koje strategije približavanja k čovječnosti?
Teška zadaća za nas "školovane filozofe"...
autoru svaka čast, iako mi se na rijetkim mjestima retorika učinila odviše agresivnom. Al nema veze, pogodak u sridu, po meni.
"Zbilja je proizvod nastao od minijaturnih stanica, matrica i memorija, upravljačkih modela – i iz toga je se može umnožiti beskonačno mnogo puta. Ona više ne treba biti racionalna, jer se više ne mjeri prema nekoj instanciji, idealnoj ili negativnoj. Tek je operativna. Zapravo, više nije zbiljska, budući da je više ne obavija nikakvo imaginarno. To je hiperziblja, sintetički proizvod što isijava kombinatorne modele u hiperprostoru bez atmosfere…"
i zato se slažem s autorom da, uz ostalo, mašta, priča, ono imaginarno, predstavlja jednu od, ali ne i jedinu poziciju otpora
Ali zašto onda Žižek ima "krivo" predstavljanje jedne od pozicije otpora? Da li je njegova interpretacija kriva? I tko polaže pravo na točnost?
Što se tiče EU, to je malo žešći proser, nešto slično je i Močnik na svom drugom predavanju na FF-u reko. Stvarno ne znam kako bi takve kretenarije komentiro.
na točnost polaže pravo katolička crkva, protestanti, muslimani, židovi, hdz, republikanci, socijaldemokrati... i svi oni koji prodaju spasenje kroz svoju interpretaciju
NIJE.
Inace, osvjezavajuce je da netko dekonstruira velikog dekonstruktora. Naravno da je taj netko van struke, ta tko bi se unutar struke usudio?
nekad se userem od tog što nemam pojma kako bih reagirao u nekoj situaciji, a onda krenem od toga da se borim s vlastitim strahom ili pak konformizmom (s godinama više imam problema s konformizmom i komodom nego sa strahom)... i to to evo traje kod mene već, još malo, pa pedeset godina
najviše mi se svidjelo u ovom tekstu upravo to što je antej jelenić upravo opisao taj začarani krug, ili kako kaže ivek dekonstruirao velikog dekonstruktora,
osim toga ima jednu odliku koju ja visko cijenim a ta je da ne pokušava prodati muda pod bubrege nekim gotovim rješenjima nego te poziva na mišljenje
e takav duh treba stimulirati kod ljudi. takav duh generira promjene
cekam tvoje daljnje tekstove
Dakle, autor dekonstruira iz razloga što ga FAKS KOJI NE STUDIRA TOME NIJE NAUČIO!!!!!
TO JE BIT!
malo mi je tupilo od nekuženja, a malo mi fali i intuicija te poniranje
sto se tice same "dekonstrukcije velikog dekonstruktra", ja o tome ovdje nisam nista procitao. kolektivno urlanje da je car gol ne pomaze tome nimalo, jer ne samo da autor nema argumenata ni zananja o lacanu i zizeku - potpuno pogresno citanje realnog i realnosti - (sto je ok, jer ipako studira elektrotehniku pa i ne mora znati), nego mu je i logika klimava - naravno da cista eksploatacija je lakse provediva kada si van europske unije ("eu ne moze raditi sto je god volja van svojih granica???!!!!!")wtf?pa gdje taj covjek zivi?kao ljevicarvaljda drzi do marxova rada, iako bi ipak mozda bio na strani proudhona i ekipe pa zagovarao neku vrstu autarkične ekonomije - zajedno s đapićem valjda).socijalni kriticar koji se poziva na mastu kao orudje revolucije i prevrata????? da ne govorimo o krajnje racionalističkom odnosu naspram stvarnosti, gdje je posljednja dana jednostvano i objektivno, a mi imamo samo napraviti prirodni potez otpora (prema recenom valjda pisajući pjesmice i radeći performanse, "koristeći cijeli svemir kao vlastito tijelo").ljudi, uozbiljite se.
btw, libidinalnu strukturu ne mozes potiskivat, poanta libida je da se manifestira na jedan ili drugi način (mozda u mojem pisanju na dugo i na siroko). za halter nemam namjere pisati, pisem za casopise koji se recenziraju.preporucio bih to i drugima
a libidinalna struktura se baš manifestira na ovakvim mjestima recimo iznenadnom provalom nezadovoljstva jer je potisnuta tj. potpuno neadekvatno ozbiljena nečijim slabo fleksibilnim spolnim/socijalnim identitetom. tu pomaže recimo poezija
usput u posjedu sam transkripta (s magnetofonske trake) odličnog sutlićevog predavanja o hegelu iz 1968/69, možda nekog interesira?
Antej, drž se ti Ohmovog zakona..
Inace ispaljuje rafale lazi i budalastna pa je gubljenje vremena na demantiranje citave te serije ludosti preopsezan i beskoristan posao.Svaki cirkus ima svoju publiku.
Kao ilustracija za opijene, i nekriticki raspolozene mlade zizekoljupce samo jedan primjer:
.Kina je 1978 godine dozvolila seljacima da prodaju na "slobodnom trzistu" viskove hrane koju uzgoje.Dake neka vrsta trzisne ekonomije na mala vrata.
Od 1978 do 1998 se broj siromasnih Kineza na selu smanjio sa 260 na 42 milijuna.
Nista bez starog dobrog neoliberalizma djeco!
I ne budite naivni, jer ne bi se Zizek bas nadebljao od honorara iz Sjeverne Koreje ili Kube.
@bricmont i sokal; Teza je pogresna, uopce ne uzivam u kritiziranju Zizeka, iako bih razumio one koji suoceni s odusevljenjem i transom u koji padne tisucu ljudi u ispunjenoj kino dvorani pruze otpor iz ciste potrebe da izbjegnu samozaborav. Ja medjutim nisam bio na Zizekovim seansama. Ja sam Zizeka citao i zakljucio da mi to sto on pise malo moze pomoci ako mi je stalo do "stvarnog rada stvarnog pojma". Dakle, ako me zanima politicka filozofija, a to o cemu Zizek pise trebala bi biti politicka filozofija, onda je on premalo toga uteemeljio da bih se na to oslanjao.
@Hrvoje . Ohmov zakon je veliki doseg ljudskog uma, kao i Talesov teorem i jos puno toga za ciju je formulaciju bila potrebna apstrakcija.
Paradoksi su svojevrstan "beskonačni sud" ili krajnji kondenzat dijalektiktičkog procesa spoznaje . Žižek naznačuje brojne paradokse upravo kao simptome (točnije synthome) ili slijepe mrlje dominantnog ideološkog diskursa i "kondenzirana" mjesta prelamanja njegove konzistentnosti (ili pokazuje da je njhovo isključivanje uvjet same konzistentnosti diskursa; njihov poreknuti temelj)) . Kroz paradokse moguće je "plastično" uočiti paralaktični karakter brojnih ideoloških fenomena ili drugim riječima nesvodivi jaz koji je upisan u strukturu stvarnosti (i našeg pristupa toj stvarnosti; nesvodivosti jaza između naše spoznaje i našeg djelovanja čije spoznavanje paradoksalno predstavlja jedini vid onoga što bi marksisti označili kao "djelatna spoznaja"). A, dijalektika je jedini način kako je moguće adekvatno pojmovno zahvatiti navedenu paralaksu , ne da bi je ukinulii u nekoj lažnoj višoj sintezi, kako bi predložili hegelovi vulgarizatori, već kako bi zadržali nesvodivost jaza u svoj njegovoj neugodnosti ili traumatičnosti. No za lijenu svijest ta logika nije dosegnuta, njoj su očigledne samo spektakularne nespojivosti, koje izražavaju s jedne strane negaciju zdravog razuma, a s druge strane bavljenje za filozofiju nedostojnim fenomenima popularne kulture, njezinim općim mjestima itd.. A zdrav razum je u Hegelovoj Fenomenologiji prvi stupanj svijesti, prije samosvijesti i uma, dakle neposredni, krajnje naivni oblik pojmovnog razumijevanja. Umjesto Filozofije prava, za razumijevanje Hegelove dijalektike ključne su Fenomenologija i Znanost logike..Kod Hegela nema stvarnih i onih manje stvarnih pojmova... Pojam je put subjekta do njegove spoznaje i samospoznaje i na tom putu sve je itekako stvarno, pogotovo ono što izgleda najmanje stvarno i najmanje spojivo..
Žižek je veliki dijalektičar, možda največi živući..
a narod nek radi, pa nek mu tito prislino, kolektivizacijom sela, oduzima 'muku njegovu' da bi mudroserine mogle , site, kakati...
Hegel jest konzistentan, tezi konzistentnosti (izrijekom, samo mi se ne da tražiti citate), i ne trebaju mu paradoksi da bi njegov diskurs bio konzistentan, nego je konzistentan zato što smisleno povezuje antiteze. Nije nemoćan da bi se morao zajebavati, a kad mu ne ide, on se trudi. Puno puta ne uspijeva artikulirati, objasniti, povezati, puno je puta kratak, ali je jednako tako puno puta i plodan, no rijetko, ako ikad, vara na kartama.
nesvodivi ponor stvarnosti on naziva apsolutnom negativnošću. kantova ideja tj. čak manifestacija samog duha jest po hegelu to dijalektičko kretanje, a samo kretanje upućuje i dalje da postoji vjetar koji je na samom rubu horizonta i koji uzrokuje to kretanje tj. ne uključuje sav preostatak u kretanje. Baš kao što na horizontu crne rupe, koja je odlična metafora onostranosti, postoji hawkingovo zračenje. heisenbergov princip neodređenosti dopušta nastajanje parova suprotnih čestica iz potpunog ništavila i njihovo nestajanje u međusobnom sudaru nakon 10 na -30u sek a jedino na samoj granici crne rupe ti komplementi bivaju razdvojeni i onda nastaje zračenje slično zračenju same stvarnosti. a ta transcendentna čestica koja je ostala s "onu stranu" biva usisana u veliki bezdan i nestaje pa praktički imamo zračenje apsolutnog ništavila što je upravo stvarnost koju hegel ispisuje svojom dijalektikom.
nadosjetilna bit je "privid kao privid" kaže hegel dok žižekova dijalektika nema moć da neugodnu slutnju nadosjetilnog prikaže kao sam duh, kao duh koji je duhovit, jer duhovitost zapravo jest duh.
Hegel kaže: "Dubina koju Duh donosi iz unutrašnjosti - ali samo u onoj mjeri koliko joj njegova u slikama-misleća svijest dopusti da ostane - i zaborav te svijesti o tome što doista govori, predstavljaju istu vezu visokog i niskog koju, kod živih bića, Priroda naivno izražava kada spaja organ najvišeg ispunjenja, organ razmnožavanja, s organom uriniranja. Beskonačni sud, kao beskonačni, bio bi ispunjenje života koje shvaća sebe; svijest o beskonačnom sudu koja ostaje na nivou mišljenja- u-slikama ponaša se kao mokrenje."
Osoba koja i samu sebe ne uključi u dijalektičku medijaciju i koja kroz vlastite riječi ne stvara radijaciju živog duha će uvijek ostati heideggerova neautentična egzistencija tj. svijest koja se ponaša kao mokrenje.
"ja mislim da diskurs moze biti savrseno konzistentan". ne radi se o nekonzistensnosti kao takvoj (diskurs moze biti prividno konzistentan u značenju), već o strukturalnoj rupi koja ostavlja trag njegova nastajanja, o razlici izmedju pozicije inaguriranja diskursa i njega samog, koja su NESVODIVE JEDNA NA DRUGU (i upravo ovo ne čini žižeka idealistom ili relativistom). ako mislis da je svaki diskurs identičan s onim sto predstavlja, to tebe cini uvjerljivom manjinom u suvremenoj (pa čak i ne toliko suvremenoj) filozofiji. ako, u kojem slucaju nisi cuo, no zizek se naslanja i na citavu plejadu poststrukturalističke filozofije, od kojih mnogi - najpoznatiji Lacan, Derrida i (ponekad) Foucault - drze upravo suprotno od onog za sto ti mislis da jest. hegel mozda i zeli postaviti svoj diskurs kao konzistentan, no on to nije (goedelov teorem nezavrsenosti - da li ti sama riječ sto govori?? jest uvjet osnovnih postavki matematičke operacije, jer se zasniva na aksiomima koje ne mozemo izvuci iz samog matematičkog sustava prirodnih brojeva). s druge strane, tvoje konstantno problematiziranje zamjene ili metafore koja, kako ti kazes, "dokazano ne funkcionira" (tko i gdje je to molim te dokazao?), ti onemogucuje bilo kakav uvid u drustvenu zbilju, ako nije naocale hegelove dijalektike kako je ti vidis. zar metafora i metonimija nisu temeljne operacije značenja (temeljne operacije jezika) na koje se i ti oslanjaš? i sto molim te odrzava dijalektički proces zivim, ako ne nekonzistentnost samog diskursa?
Ne čitaš najpažljivije. Napisao sam da su paradoksi konstitutivni, ISKLJUČENI temelj diskursa, i kao takvi uvjet njihove konzistentnosti. Kada ih se učini "vidljivim", naravno da tada diskurs gubi konzistentnost i ideološko- interpelacijsku efektivnost. Otkrivanje paradoksa stoga je prvi stupanj kritike i dekonstrukcije hegemonijalnog ideološkog diskursa. Marksisti bi rekli da se teorijska proturječja mogu jedino praktički razrješiti, no mi još nismo dosegnuli stupanj "kognitivnog mapiranja" u kojem su proturječja čvrsto i eksplicitno "kondenzirana".
@ A. J
Nisu Hegelova i Žižekova dijalektika dijametralno suprotstavljene. Kao niti Marxova dijalektika ili npr. Adornova "negativna dijalektika". Dijalektika nije bornirana, ahistorijska metoda čiji je sadržaj fiksiran formom niti forma sadržajem. Ona otvara potencjalost, otvara mogućnost da se putem nje postave vlastite pretpostavke (sloboda postavi kao spoznata nužnost). To otkriva njezin ujedno reakcionarni (Hegelov) i revolucionarni (Marxov) potencjal. Žižek je koristi za simptomalno čitanje stvarnosti, što je samo po sebi društveno-kritički postupak par exellence. Hegel ne ukida suptilno Kantovu dimenziju nespoznatljive stvari po-sebi već vrši svojevrsni refleksivni obrat i kritizira Kanta zato što je pogrešno vidio epistemološku prepreku tamo gdje je trebao uočiti pozitivnu ontološku odredbu. Drugim riječima, kada Kant ustvrdi da je transcedentalni subjekt nespoznatljivo, prazno x, tom epistemološkom određenju potrebno je dodjeliti ontološki status jer subjekt jest prazno Ništa čistog samoodnošenja. Hegel je dakle samo pokazao da Kant nije svoje revolucionarno otkriče doveo do krajnjih konzekvenci. Zato Žižek kaže da je Hegel zapravo veći kantovac od Kanta..
@bricmont i sokal,
Nemam vremena za duzi odgovor u ovom trenutku, poslije cu imati, ali imam pitanje za Hrvoja:
Je li diskurs konzistentan kad se paradoks iskljuci ili kad se ukljuci? Ti kazes " da su paradoksi konstitutivni, ISKLJUČENI temelj diskursa, i kao takvi uvjet njihove konzistentnosti". Kad je paradoks iskljucen, kad ga nema, diiskurs je konzistentan.
Istovremeno, paradoks je temelj konzistentnosti diskursa, ako ga nema, nema konzistentnosti diskursa; kao temelj paradoks mora biti ukljucen u diskurs.
Ne mislim da se moras odluciti hoces li ukljuciti ili iskljuciti paradoks, sasvim paradoksalno mozes ostaviti stvari i ovako, ali to meni i dalje ostaje bullshit. Jest samo ako ga nema! Duhovito. Kao sto sam vec rekao Liar's paradox, Meno's paradox itd. Nista vise od dosjetke.
Paradoks je poput simptoma, "slijepa mrlja" dikursa koja nije uklopljena/uklopiva u njegov horizont smisla/značenja. Njegovo je isključivanje/previđanje uvjet da sam diskurs zadrži konzistentnost smisla. No u isto vrijeme, paradoks označava poreknutu istinu, skriveni temelj koji ukazuje da je svaki diskurs uvijek nedovršeni/neuspjeli pokušaj simbolizacije stanovite traumatske, nemoguće jezgre Realnog. U tom smislu, paradoks je svojevrsna simbolizacija temeljne nemogućnosti diskursa da generira cjelinu smisla. Paradoks je poreknuti/ zanijekani/iz svijesti isključeni temelj, no samim time nije ništa manje temelj.. Jer jedino kao takav on i može biti temelj.. Kada se paradoks učini vidljivim, reakcija je uglavnom otpor (u vidu podsmjeha, ukazivanja na njegovu besmislenost..) dok napredna, kritička svijest u njemu vidi neuralgičnu točku proboja starih i rađanja novih paradigmi..
Kako ja u tome ne vidim tocku radnjanja novih paradigmi, niti bilo sto neuralgicno, nego bullshit, dosjetku, ocito nisam "napredna svijest". Argument mi dakle kaze, zakrzljao sam, kao suha grana, koju se uobicajeno otpili.
I dalje, kad se ja ne slazem s izvodom paradoksa paradoksa, to jest s objasnjenjem njegovih prevratnickih potencijala, onda ja nisam napredna svijest, nego valjda nazadna, ali kad se pristalice paradoksa paradoksa ne slazu, jer je ideja pradoksa paradoksa neslaganje, onda je to napredna svijest.
Neslaganje sa svime osim s paradoksom paradoksa. Kritika svega osim kritickih kriticara.
koliko ja vidim ovdje ima sjajnih komentara (hrvoje, sokal...), premda se ja možda s njima ne slažem, osim toga vidim da i autor ima još argumenata za voje tvrdnje,
a volio bih da i ovi poput ivana i ekipe, koji se samo obrecnu ad hominem, ipak napišu nešto suvislo
Anarhističko čitanje Žižekovog ponavljanja Lenjina
http://www.masa-hr.org/sites/default/files/Ana%20Stambuk%20-%20Anarhisticko%20citanje%20Zizekovog%20ponavljanja%20Lenjina.pdf
Dodaj komentar
Molimo, prijavite se ili registrirajte kako biste komentirali. Hvala.