Human Rights Film Festival ide dalje punom parom s pregršt novih i nenabavljivih filmova. Glavni filmovi programa u četvrtak bila su dva dokumentarna filma - Judit Erlichov i Rick Goldsmithov Najopasniji čovjek u Americi: Daniel Ellsberg i Pentagon Papers i Andrei Ujicin Autobiografija Nicolaea Ceausescua. O prvome od njih nešto više u tekstu koji slijedi.

Film o Danielu Ellsbergu sjajno se poklopio s aferom WikiLeaks, što je prema riječima organizatora, bilo potpuno slučajno. Ellsberg je fascinantan čovjek koji je u 1970-ih riskirao svoju slobodu i karijeru kako bi javnosti predočio top secret dokumente koji su raskrinkali desetljeća laži američke administracije o ratu u Indokini. Ovaj film je svojom formom relativno konzervativan - red arhivskih snimaka pa red intervjua pa red "dramatizacija" (bez kojih nijedan suvremen dokumentarac, izgleda, ne može). Međutim, sadržaj je prezentiran izuzetno uzbudljivo te napetost tijekom filma raste kao da gledamo kakav špijunski triler, a ne dokumentarac.

U filmu gledamo Ellsbergovu transformaciju zagovornika rata u Vijetnamu do mirovnog aktivista koji je bio spreman provesti cijeli život u zatvoru zbog ideala. On je uz pomoć svojeg sina fotokopirao i distribuirao tisuće i tisuće stranica materijala koji su otkrivali razinu upletenosti u Indokinu te razmjere laži koje je američka administracija servirala vlastitoj naciji. A te laži su sezale sve od 50-ih godina prošlog stoljeća i Eisenhowera preko Kennedya i Johnsona do Nixona. Nitko od njih nije želio ispraviti zločinačku politiku svojih prethodnika prema Indokini i biti obilježen kao onaj koji ju je "izgubio".

Ovaj film je jednako tako film o lažima i taktikama bezskrupulozne vlasti kao i film o žrtvama jednoga čovjeka koji se želi uhvatiti u koštac s tim. Ellsberg nije samo riskirao ukupno 115 godina zatvora (za koliko je u početku bio tužen), nego je izgubio i puno prijatelja koji su ga smatrali izdajnikom. Kaže Ellsberg: "Shvatio sam da strah, strah od ispadanja iz grupe ljudi koju poštuješ i za čijim poštovanjem žudiš, može natjerati ljude da sudjeluju u bilo čemu, ma koliko strašno bilo." Ellsbergu se dvaput desilo da su ga ljudi temeljito razočarali - prvi put kad nitko u Kongresu nije htio preuzeti i upotrijebiti njegove dokumente da bi zaustavio rat i drugi put kad je čitava američka nacija hladno reagirala na sve što je u tim dokumentima bilo otkriveno te ponovno izabrala Nixona na izborima golemom većinom. Treba stvarno biti ljudina i prijeći preko takvih razočaranja.

Pogledavši Najopasnijeg čovjeka, ne može se ne biti očaran tom gotovo fanatičnom anglosaksonskom idejom o slobodi govora. Neke osobe u filmu smatraju da najvažnija posljedica Ellsbergovih postupaka zapravo nije smjena Nixona i zaustavljanje rata u Vijetnamu, nego trajna promjena odnosa američke vlade spram medija. Naime, zbog Ellsbergovih tajnih dokumenata prvi se put u američkoj povijesti zabranilo novinama objavljivanje materijala. Međutim, što je više novina dobivalo zabrane, to je više novina pristajalo objavljivati dokumente u jednoj fascinantnoj epizodi strukovne solidarnosti međusobnih konkurenata. Na kraju je američki Vrhovni sud ipak odbacio bilo kakvu zabranu objavljivanja te ta presuda čini uporište suvremenog tumačenja (gotovo mitskog) prvog amandmana prema kojemu čak niti nacionalna sigurnost nije dovoljno dobra isprika za cenzuru.

Najzanimljiviji elementi filma su vjerojatno autentične snimke razgovora Nixona i Kissingera. Čuvši izjave nekoć čelnih ljudi američke administracije, malo kome se ne diže kosa na glavi i ne zapita se temeljem kakve providnosti svijet još uvijek postoji. Primjerice:

Nixon: - Još uvijek mislim da bismo sad trebali razoriti brane Sjevernog Vijetnama. Hoće li se ljudi utopiti?
Kissinger: - Oko 200 tisuća ljudi.
Nixon: - Ne, ne, ne, ne, ja bih radije upotrijebio nuklearnu bombu. Može li to, Henry?
Kissinger: - To bi, mislim, bilo ipak malo previše.
Nixon: - Nuklearna bomba, to ti smeta? ... Samo želim da misliš veliko, Henry, za ime Boga.

Od kraja 60-ih do danas, Daniel Ellsberg ostao je vjeran svojim idealima. Osim što je sudjelovao u akcijama protiv rata u Iraku (i bio nekoliko puta uhapšen), nedavno je dao javnu podršku Julianu Assangeu i WikiLeaksima. U svakom slučaju, ovaj film zajedno s Frost/Nixonom i The Fog of War: Eleven Lessons from the Life of Robert S. McNamara čini esencijalnu trilogiju za razumijevanje povijesti odnosa američke administracije spram Indokine. Sam po sebi Najopasniji čovjek daje inspirativan uvid u život jednog principijelnog i hrabrog čovjeka te nam kroz njegov primjer otkriva pluseve i minuse slijeđenja ideala. Topla preporuka.

Danas, u petak, nas očekuje diskusija u Kući ljudskih prava na temu Javnosti i javnih medija u Hrvatskoj. Osim toga, tu su dva igrana filma: jedan je film Bahmana Ghobadija Nitko nije čuo za perzijske mačke o underground muzičkoj sceni u Iranu te film Cristi Puiua Aurora. Također, u Dokukinu Croatia, Katančićeva 3, puštaju se reprize filmova s festivala tako da imate priliku pogledati La Islu i Neprijatelje naroda, ako dosad niste.