Ono od čega bježe je prvenstveno nemogućnost vlastite muzičke ekspresije u okvirima cenzure i represije iranske vlasti, ali i svakodnevnog maltretiranja od strane policije i službenih čuvara javnog morala.

Film je utemeljen na istinitim događajima te gotovo svi glumci u filmu glume sami sebe. Razlika između igranog i dokumentarnog je poprilično zamagljena te to doprinosi autentičnosti filma. Međutim, ovo miješanje rodova postavlja problem prilikom ocjenjivanja filma - s jedne strane amaterska produkcija koje odmah upada u oči ne mora biti veliki problem ako film promatramo prvenstveno kao dokument o životu mladih ljudi u Iranu. S druge strane, ako ga shvatimo prvenstveno kao igrani film, možemo zamjeriti izrazito lošu glumu, nemotiviranost mnogih dijelova priče, pretencioznu kameru te čestu patetiku. Dodatni problem predstavlja očiti utjecaj Bollywooda na estetiku filma te ga je zbog toga neprikladno ocjenjivati uobičajenim (zapadnjačkim) kriterijima.

Primjerice, u filmu se pojavljuje desetak muzičkih spotova koji su vrlo labavo povezani s glavnom pričom. Iako su oni sami po sebi u većini slučajeva kvalitetno režirani, ubacivanje spotova u tijek filma je nedopustivo iz perspektive nekakvih zapadnjačkih filmskih konvencija, ali je posve normalno u bollywoodskim filmovima. Ti spotovi osim toga čine najbolje dijelove filma jer su i muzički i vizualno vrlo snažni te nam daju rijetku priliku da vidimo perzijski metal, hip-hop, indie rock i ostale žanrove koji se rijetko povezuju s uobičajenom slikom Irana. Soundtrack je stvarno izvrstan i za svaku preporuku.

Usprkos povremenom nepotrebnim rastezanjem radnje, film uspijeva zadržati našu pozornost zato što nam pruža zaista rijetku priliku da vidimo iransku svakodnevicu u kojoj je sva imalo alternativnija muzika zabranjena, u kojoj vam vlasti mogu oduzeti psa ukoliko ga izvedete na ulicu te u kojoj samo rijetki imaju priliku izaći iz zemlje. Osim te pesimistične i pomalo očekivane strane priče, postoji i druga strana života u Iranu koja ne dolazi toliko često do Zapada. U filmu tako možemo vidjeti da je Iran jedna relativno razvijena zemlja u kojoj ljudi vole Marlon Branda i Madonnu, u kojoj mladi imaju potrebu zabavljati se (i za to riskiraju slobodu i život), te u kojoj postoji veliki otpor teokratskom sistemu.

Ako stavimo na stranu produkcijske manjkavosti i zanemarimo njegove umjetničke pretenzije, možemo reći da je ovo jedan relativno uspješan dokumentarac o perzijskoj muzici i životu mladih Iranaca te ga kao takvog valja preporučiti. Bolje ga je ne gledati kao igrani film jer bi vas mogao razočarati.